DAMIR KUŠTRAK, PREDSJEDNIK HRVATSKE UDRUGE POSLODAVACA (HUP), O HAPŠENJIMA MENADŽERA, VLADINIM MJERAMA, GOSPODARSKOM OPORAVKU, JAVNOM SEKTORU...

 S predsjednikom Hrvatske udruge poslodavaca Damirom Kuštrakom razgovarali smo u vrijeme otvaranja ponuda za kupnju brodogradilišta, rata između HDZ-a i Ante Nobila, odvjetnika Damira Polančeca, a baš je u to vrijeme u Saboru trajala konferencija za novinare vodstva HDZ-a na kojoj su Šeks, Hebrang, Jarnjak i Matušić prozivali predsjednika Ivu Josipovića. Sve je to naš sugovornik prokomentirao rečenicom: Živimo u zanimljivim vremenima!

Kako se ta, prema Vašem mišljenju, “zanimljiva vremena” odražavaju na naše gospodarstvo?
- Pa, kao što vidimo, jako loše. Uskoro ćemo obilježiti 20 godina tranzicije, a još uvijek se nije dogodio onaj pravi obrat da postanemo normalna tržišna ekonomija. Još uvijek tu ima previše utjecaja države i loših odluka, što sve za posljedicu ima da u Hrvatskoj nije bilo normalnog razvoja poduzetništva, jer za takav razvoj treba vremena, ljudi trebaju biti educirani...

Što se krije iza famoznog Plana B?

S obzirom na brojne optužbe, mogu se čuti ironični komentari kako je Mladen Bajić ministar hrvatskog gospodarstva, a DORH i USKOK sjedište sveg biznisa u Hrvata. O čemu se tu radi?
- Nema nikakve sumnje da je tu riječ o kampanji protiv čitavog niza menagera u javnim tvrtkama i dioničkim društvima. Nažalost, bojim se da će rezultati presuda biti bitno drukčiji nego što je to prikazano u optužnicama. Ako se dogodi da veći dio tih djela neće biti dokazan, onda je to zaista jedna iznimno loša praksa.

Koliko to sve što se sada događa šteti tvrtkama?
- Naravno da šteti. Mislim, suočavamo se s tim da je praktično kompletan javni sektor blokiran, da je kronični nedostatak donošenja odluka, naročito u javnim poduzećima koja, naravno, moraju poslovati s privatnim sektorom i, općenito, imamo poprilično veliki kaos u gospodarstvu.

Imate li neki prijedlog kako to svesti u neke, recimo tako normalne, i zakonski, ali i po ljudska prava prihvatljive, okvire?
- Zabrinjavajuće je to što je najveći dio takozvanih afera iz 2007., 2006. i još iz ranijeg vremena. Znači, nije to nešto što se sad dogodilo. U svakoj normalnoj državi svako trgovačko društvo podložno je inspekcijskim kontrolama, provjerama, uključujući tu i policijske provjere. Međutim, jedna je stvar kako se to predstavlja prema javnosti, a druga je stvar pitanje je li to nekakva politička kampanja ili je to, kako se stalno ponavlja, funkcioniranje pravne države. Također držim da u Hrvatskoj postoji jedan prilično veliki problem, a to su - kaznene prijave, naročito one anonimne. U Hrvatskoj i anonimno i neanonimno, bilo tko, kad god se sjeti, može podnijeti kaznenu prijavu. Onda se kasnije ustanovi da ta kaznena prijava nema baš nikakvog osnova i - nikom ništa. A u međuvremenu može se napraviti silno velika šteta kako pojedincu, tako i tvrtkama.

Kako komentirate privatizaciju brodogradilišta? Čim je premijerka najavila da postoji i Plan B, poznavatelji prilika su rekli - sad sigurno sindikati i radnici brodogradilišta neće dopustiti privatizaciju, nego će učiniti sve da se sačeka taj Plan B?
- Da budem potpuno jasan, EU je tražila da se brodogradilišta restrukturiraju s ciljem da prestanu biti korisnik državnih poticaja. No, naša Vlada je 2006. odabrala da će se to obaviti putem privatizacije, čime je direktno priznala da nije u stanju napraviti restruktiranje nego brodogradilišta treba prodati pa neka ih netko drugi restrukturira. Naravno, sad je pitanje što se tu prodaje i imaju li ta brodogradilišta ikakvu vrijednost, osobito za privatni kapital. Rezultat ćemo uskoro vidjeti.

Što ćemo vidjeti?
- Vidjet ćemo klasičnu hrvatsku sapunicu - sindikati će tražiti da opstane hrvatska brodogradnja koja je u posljednjih 20 godina koštala 20 milijardi kuna, dakle više nego autocesta Zagreb - Split, a rezultat je ništavan, nema ga. A povrh svega toga, trenutačno je to proizvod za kim nema potražnje na svjetskom tržištu.

Teška blamaža sindikalnog 1. svibnja

To je kao i s Dinamovim stadionom - ulupano je toliko novca i što sad, nikom ništa...?
- Odgovorit ću na to pitanje primjerom Slovačke. Prije desetak godina Slovačka je uložila silan novac da bi privukla neke investitore, primjerice u proizvodnju automobila. Oni su, dakle, platili investitorima da dođu, a ne obratno, pa je danas Slovačka najveći proizvođač automobila per capita u Europi. Drugim riječima, ovo ne može biti klasičan model privatizacije ako se zaista želi da neke ozbiljne tvrtke dođu i rade. Točnije, podrazumijeva se silno veliki angažman čitave Vlade, da bi od svega toga možda i nešto bilo. Ali, onda u istom paketu ne može biti i socijalni sporazum i da državni proračun nešto uprihoduje i tako dalje.

Što mislite o našim sindikatima? Uobičajeno ste u HUP-u vrlo suprotstavljeni prema onome što rade i što traže sindikati?
- Većina sindikalnih vodstava i središnjica ponaša iznimno destruktivno, što je veliki problem za HUP, jer mi praktički nemamo sugovornika. Većina sindikata danas zastupa članove koji rade u državnom i javnom sektoru, dakle tri četvrtine članova sindikata je iz tog, a ne iz privatnog sektora. Uostalom, EU zato u svom zakonodavstvu preferira radnička vijeća, jer preferira da zaposlenici u poduzećima imaju neposrednu komunikaciju s poslodavcem. Mislim da bi bilo nužno da se restrukturira sindikalna scena u Hrvatskoj, a jedan od preduvjeta za to je da Vlada donese Zakon o reprezentativnosti koji bi bio okidač da se napravi malo reda na toj sceni.

Jeste li to predložili Vladi?
- Jesmo, ima tome već godinu i pol dana, još od Sanadera. Reprezentativnost znači da kad bi netko pregovarao u ime sindikata, taj bi morao ispunjavati neke minimalne uvjete. To se ne odnosi samo na nacionalnu scenu, već i na razinu poduzeća. Vi danas u mnogim poduzećima imate po nekoliko sindikata koji se oko ničega ne mogu dogovoriti, a to je šteta i za radnike i za poslodavce, jer nemaju sugovornika. Uskoro ćemo imati važan sastanak Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) gdje bi se trebala donijeti konačna odluka, jer su sindikati svojedobno rekli da, ako se oni ne mogu međusobno dogovoriti, onda nek' arbitrira Vlada.

Mnogi se pitaju je li kod nas moguć grčki scenarij?
- Mislim da nije. U Grčkoj dominira prosvjed javnog sektora, a i kod nas jedini koji su zapravo nezadovoljni, odnosno najglasniji, iz javnog su sektora. Kultura radništva je drukčija u Hrvatskoj od one u Grčkoj. Ne zato što ljudi ne bi demonstrirali ili prosvjedovali, nego zato što s ovakvim sindikalnim vodstvom to nije realno izvedivo.

Loš odnos prema investitorima

Sad će se sindikalna vodstva silno naljutiti na vas...?
- Mislim da su dobili jasnu poruku za 1. svibanj.

Mislite li da će Vlada imati snage sindikatima reći “ne”?
- Ova Vlada hoće. Nažalost, Sanader je previše razmazio sindikate i sad imamo to što imamo.

Čak i pod cijenu gubitka idućih izbora?
- Premijerka Kosor je, rekao bih, zaigrala na sve ili ništa. Postalo je jasno da tu više nema prostora za manevriranje i da se neki potezi moraju povući. Koliko će to uspješno učiniti, na kraju će odlučiti birači.

Budućnost nam je, očito, prilično pesimistična?
- Da krenemo od prošlosti. Posljednjih deset godina generatori rasta u Hrvatskoj bili su osobna potrošnja i državne investicije. I jedno i drugo u sljedećem razdoblju ne može biti generator rasta: osobna potrošnja zato što je narod financijski iscrpljen i ne može se više zaduživati, a što se tiče javnog sektora, odnosno države, i tu je situacija ista - više se ne može zaduživati. Prema tome, ostaje isključivo jedan generator rasta, a to su privatne investicije. A kad se o tome povede riječ onda se trebamo upitati kako se javnost u Hrvatskoj odnosi prema privatnim investitorima? Kao prema neprijateljima! I ako se takva svijest ne počne mijenjati, onda će ova zemlja biti u ozbiljnim problemima.

Međutim, dok su sve oči uprte u DORH i USKOK s pitanjem tko je sljedeći, teško je povjerovati da će se stanje bitno promijeniti?
- Obično se u svim društvima i državama u svijetu u nekom trenutku napravio nekakav socijalni i nacionalni sporazum. Jer to nije pitanje samo političkih stranaka, nego i nevladinih udruga, dakle potrebno je da se širi krug ljudi dogovori o tome što je u Hrvatskoj javni interes. Mislim da je naše društvo u problemima zato što se teško prepoznaje što je to javni interes i kakva je uloga privatnog interesa u svemu tome.

Kako komentirate aktualni slučaj Varšavske ulice?
- Sad je postalo evidentno da je slučaj Varšavska politički obračun. Zapravo se jedno urbanističko pitanje pretvorilo u politički obračun, a kolateralna žrtva bit će jedan privatni investitor.

Vesna KLJAJIĆ