Dr. ŽELJKO ROHATINSKI, GUVERNER HRVATSKE NARODNE BANKE, O OGRANIČAVANJU BANKARSKIH KREDITA I RAZLOZIMA ZA "JAKU" KUNU

Čuo sam za zlonamjerne konstrukcije da smo se ograničavanjem rasta kredita banaka izravno angažirali protiv predizbornih interesa stranaka na vlasti. Mi smo reagirali jer zaduživanje banaka u inozemstvu i kreditiranje domaće potrošnje tim novcem, povećava inozemni dug, nepovoljno djeluje na platnu bilancu, a dugoročnije bi moglo ugroziti i ekonomsku stabilnost. Dakle, nismo reagirali iz političkih motiva, nego rekao bih zato da dobro raspoloženje ne preraste u opijenost

U trenutku kad se političari na vlasti hvale gospodarskim rastom, koji je velikim dijelom zasnovan na kreditima banaka građanstvu, vi ste ograničili njihov daljnji rast. Kakve su bile reakcije?
Čuo sam za kuloarske priče kako su te mjere rezultat prevelikog opreza Hrvatske narodne banke, pa čak i za zlonamjerne konstrukcije da smo se izravno angažirali protiv predizbornih interesa stranaka na vlasti. I jedno i drugo je sasvim bez osnove. Točno je jedino da vrijeme za takvu akciju nije bilo najzgodnije. Ali, nismo ga mi birali. Mi smo reagirali, jer zaduživanje banaka u inozemstvu i kreditiranje domaće potrošnje tim novcem, povećava inozemni dug, nepovoljno djeluje na platnu bilancu, a dugoročnije bi moglo ugroziti i ekonomsku stabilnost. Reagirali smo, dakle, zato što su ugroženi ekonomski interesi zemlje, a ne zbog političkih motiva.
 

Ipak, jeste li izračunali koliko se time usporava gospodarski rast?
Mjera kojom se ograničava rast kredita na 16 posto, nakon čega oni postaju skuplji za banke, znači da one mogu povećati svoje neto plasmane za oko 15 milijardi kuna. To je oko 8 posto bruto domaćeg proizvoda u 2002., što znači da se bez ikakvih dodatnih troškova omogućuje isto toliki gospodarski rast. Naše mjere, dakle, ne bi trebale izravno utjecati na smanjenje rasta. Štoviše, moglo bi se dogoditi da ga one i ubrzaju. Znatan dio kredita koristio se, naime, za kupovinu uvozne robe, a neto uvoz se odbija od domaće proizvodnje u izračunu bruto domaćeg proizvoda. Dakle, mjere koje usporavaju rast uvoza mogu biti poticaj bržem rastu bruto domaćeg proizvoda.

Je li vam vlast i izravno prigovarala zbog tih mjera?
Ne, nikakvih izravnih prigovora nije bilo.

Javno i izravno pobunile su se banke...
Njihova je reakcija logična i prirodna. Cilj je banaka ostvarivanje što veće dobiti, pa one nisu oduševljene ničim što ih u tome ograničava.

Bi li banke imale istu logiku maksimalizacije profita i da nisu u stranom vlasništvu?
Naravno, to je logika kapitala, koji ne poznaje nacionalne granice. Među bankama koje su u 2002. ostvarivale visoki rast kredita, ima i nekih domaćih banaka. Njihovo se ponašanje nije ni po čemu razlikovalo od drugih.

Banke koje su hrvatske po imenu, a ne i po vlasništvu, na neki su način ekspoziture velikih banaka. Njihove su centrale u drugim zemljama, a kod nas mogu biti od danas do sutra, odnosno dok je zarada dobra. Da su, nasuprot tome, centrale banaka u Hrvatskoj, odnosno da su to prave hrvatske banke, i njihova bi logika morala biti drukčija. Tada se ni njihovo poslovanje ne bi moglo svesti samo na lov na ekstraprofit.
Banke se ponašaju sukladno okolnostima u kojima djeluju, s time da treba imati na umu da je gospodarski rast u Evropskoj uniji manji od 2 posto, što znači da je smanjena i potražnja za kreditima. Posljedica je opći pad kamata i smanjena dobit banaka kod kuće, pa one nastoje što više novca plasirati na druga tržišta. A u Hrvatskoj je profitabilnost njihovog kapitala veća nego u domicilnim zemljama i iznosi oko 20 posto. Za to ih ne treba optuživati. Na nama je međutim bilo da ocijenimo utječe li kreditna politika banaka negativno na ekonomske performanse zemlje i da reagiramo. Upravo smo to i učinili.

Definicija koju je svojedobno dao jedan od guvernera njemačke središnje banke glasi kako je posao guvernera da kvari veselje. On se mora ponašati kao domaćin koji u trenutku kad se društvo najbolje zabavlja pokupi i odnese sve piće sa stola. Može li se reći da je vaš najnoviji potez u skladu s tom definicijom?
Rekao bih da smo mi sada reagirali zato da dobro raspoloženje ne preraste u opijenost. Posao guvernera je, inače, da monetarnom politikom pridonosi ostvarivanju općih ekonomskih ciljeva, od kojih je najvažniji gospodarski rast. Mnogo povoljniji monetarni ambijent nego prije omogućio je, uz ostalo, i ubrzavanje rasta do kojeg je kod nas došlo u protekle dvije godine. Posao guvernera je i da ocijeni kada bi određene monetarne okolnosti, koje se kratkoročno mogu činiti povoljnima, dugoročnije mogle postati smetnja rastu.

Vaš je njemački kolega mislio da se povlačenjem novca mora zakočiti inflacija. Jeste li i vi ograničili kredite kako biste spriječili rast cijena?
Ne, nije nas motivirao strah od inflacije. Jedina cijena koju sada posebno želimo održati stabilnom je cijena kune. Brzi rast kredita imao je dva učinka; pritisak da kuna još više ojača i povećanje uvoza. I jedno i drugo, i jačanje kune i uvozne konkurencije, pomaže, makar kratkoročno, održavanju niske inflacije. Da samo o tome brinemo, kao što nam neki potpuno neargumentirano spočitavaju, mi u sadašnjem trenutku ne bismo imali razloga za ovakve mjere. Mi smo ih ipak donijeli, jer smo ocijenili da nastavak dosadašnjih tendencija može pogoršati ukupno ekonomsko stanje u zemlji. Nikad nije dobro kad krediti rastu brže od štednje i kad se banke zadužuju u inozemstvu da bi kreditirale stanovništvo, koje onda tim novcem kupuje uvoznu robu.

Vlast se hvali brzim gospodarskim rastom, u prošloj godini i do pet posto, dok se u isto vrijeme izvoz još više smanjio, a uvoz povećao. Može li se smatrati zdravim rast koji je zasnovan na domaćoj potrošnji, staroj strukturi i stranim kreditima?
Nije sporno da je izvoz jedina prava razvojna šansa, pogotovo za zemlju s malim i siromašnim tržištem, pa još u vremenu globalizacije. Meni je, međutim, izuzetno drago da danas već i poduzetnici javno kažu kako bi im promjena tečaja doduše povećala prihode, ali ne bi dovela do rasta izvoza. U Hrvatskoj se, nažalost, nije investiralo u gospodarstvo duže od desetljeća, a naša su poduzeća izgubila tehnološku konkurentnost i tržišta. Pravo, dugoročno rješenje mora sadržavati i politiku tečaja, ali na kraju popisa, a ne na početku. Osim toga, problem tečaja ne može se rješavati samo s gledišta proizvodnje. Mora se voditi računa i o financijskom sektoru, na koji bi slabljenje kune djelovalo iznimno negativno. Čak je 65 posto dugovanja, a samo 30 posto potraživanja banaka u efektivnim devizama.

Ali kuna nije samo prejaka; ona iz godine u godinu sve više jača, jer marka, odnosno euro sada stoji isto, premda domaće cijene rastu. Zašto Narodna banka barem ne održava isti tečaj?
Uzrok tom jačanju kune nije teško dokučiti. Na našem se deviznom tržištu stalno prodaju devize od privatizacije i od stranih kredita, koje uzimaju država i banke. Velika ponuda deviza ruši njihovu cijenu, a diže cijenu kune. Narodna banka u posljednje tri godine, suprotno često izricanim ocjenama, nije sprječavala slabljenja kune, nego je, sasvim suprotno, zaustavljala njezino još veće jačanje. Pitanje zašto se država i banke toliko zadužuju, kao i zašto se išlo u masovnu privatizaciju, nije u našoj nadležnosti. Često se spominje primjer Slovenije, koja tečaj prilagođava rastu cijena. Oni su u tome iznimno uspješni, upravo zato što nemaju, kao mi, veliki pritisak deviznog priljeva koji ne potječe od izvoza robe i usluga.
 

U vašem je mandatu količina novca u optjecaju više nego udvostručena. Gospodarstvo, ipak, nije reagiralo povećavanjem proizvodnje. Je li to zato što su naši menadžeri nesposobni, kako tvrdi Vlada, pa će ih ona poslati u inozemstvo na školovanje, ili zato što im, uglavnom zbog nerealnog tečaja, nije omogućeno da osvoje inozemna tržišta.
Više novca u prvom je redu napunilo financijske kanale, koji su bili prilično prazni zbog prijašnjeg stanja nelikvidnosti, čime se omogućilo normalno plaćanje i poslovanje. To je samo dijelom povećalo potražnju na tržištu. Zatim, masa kredita rasla je prosječno 30 posto godišnje, no mnogo sporije poduzećima negoli stanovništvu. Taj novac je u većoj mjeri otišao na financiranje uvoza nego na poticanje domaće proizvodnje. A vjerojatno je u mnogim poduzećima zakazala i sposobnost managementa da povećanu likvidnost iskoristi na pravi način.

Anketa “Poslovna očekivanja” Privrednog vjesnika pokazuje da poduzeća ne investiraju kako bi povećala proizvodnju, nego kako bi je modernizirala i onda smanjila troškove otpuštanjem radnika. Ali ni sa smanjenim troškovima, uz nerealni tečaj, oni ne mogu zarađivati izvozom. Zašto se to ne može promijeniti? Je li prejaka struktura koja vuče rentu od nerealnog tečaja? Uz banke i korisnike potrošačkih kredita, tu je i država, koja mora otplaćivati više od 13 milijardi dolara duga, pa bi joj poskupljenje deviza otežalo proračunsku računicu.
Pitanje je može li se u kratkom roku uspostaviti vanjskotrgovinska ravnoteža samo promjenom tečaja? Pretpostavka bi za to bila da postoje proizvodi kojima bi tečaj omogućio da iziđu na svjetsko tržište. Njih, međutim, nema mnogo. Zato je izvoz neelastičan. Vjerojatno bi se samo smanjio uvoz. Ima još nešto, što ne volimo čuti i o čemu se šuti. Uspoređivanjem kupovne moći u nas i u zemljama s kojima trgujemo, Ekonomski institut u Zagrebu je pokazao da kuna nije precijenjena, nego da je, posve suprotno, podcijenjena. Njezina je kupovna snaga u zemlji veća nego što to pokazuje nominalni tečaj. Problem je, dakle, u nečemu drugom; u niskoj produktivnosti i visokoj opterećenosti gospodarstva porezima, doprinosima, pa i plaćama iza kojih ne stoji odgovarajući rezultati.

Kolika je, zbog toga, razlika između bruto domaćeg proizvoda, izračunatog prema unutrašnjoj kupovnoj moći, i tečaja kune?
Oko 30 posto. Za toliko je, dakle, kuna podcijenjena, a ne precijenjena.

Što mislite o prijedlogu dr. Branka Horvata da se uvoz oporezuje sa 10 posto i da se tim novcem, u istom postotku, stimulira izvoz? Time bi se, kaže on, željeni efekt postigao bez devalvacije.
To je ideja čije bi efekte trebalo sagledati. Ja je ne bih unaprijed odbacio.

Milan GAVROVIĆ