KARL GORINŠEK GOVORI O KRVAVIM DOGAĐAJIMA U OSIJEKU 1991. I 1992. GODINE, KADA JE BIO ZAPOVJEDNIK TAMOŠNJE OPERATIVNE ZONE

Da, naredio sam da se počinitelji zločina u Paulinu Dvoru pošalju na prvu liniju umjesto u zatvor. Slanje na ratište bila je veća kazna od toga da leže u zatvoru. No, nisam to napravio da bih oslobodio krivce, nego da bih ih kaznio. Znate, tada nije bilo lako na prvoj liniji fronte... Osim toga, predmnijevao sam da će oni biti uhićeni kad se situacija malo smiri. Ali to se, eto, tada nije dogodilo jer su stvari krenule drugim smjerom. I to će me zauvijek boljeti jer je zbog toga pala ljaga na moje ime, ali i na sve branitelje koji su časno i pošteno branili svoju domovinu. Peče me savjest zbog zločina koji su se dogodili jer je moglo proći bez toga

Gospodine Gorinšek, u prošlom broju Ferala Ladislav je Bognar prilično otvoreno progovorio o događajima u ratnome Osijeku u drugoj polovici 1991. i početkom 1992. godine: progovorio je o ubojstvima, rušenju kuća, teroru Glavaševih grupa... Jesu li vaši dojmovi o tim osječkim danima slični Bognarovima?
Čitao sam intervju gospodina Bognara u Feralu. Njegov pristup je otvoren, kritičan, on iznosi svoje dojmove o tom vremenu i događajima... Budući da je on Osječanin, opisuje ono što je doživio u svom gradu i vidio svojim očima u Osijeku. Ja sam, pak, kao zapovjednik Operativne zone bio odgovoran za puno veći i širi prostor, te veliki broj postrojbi: riječ je o trinaest tadašnjih općina koje se protežu na jedanaest tisuća četvornih kilometara i u kojima je tada živjelo milijun i sto tisuća građana. Za puno događaja o kojima priča Bognar stoga nisam znao ili ih nisam doživljavao onako kako ih je doživio Bognar. Moj je posao ponajprije bila obrana, oružana borba da se očuva prostor o kojemu sam govorio. Poslovi civilne vlasti jedno su vrijeme bili pod nadležnošću Kriznog stožera, dok su sigurnosni poslovi bili pod Ministarstvom unutarnjih poslova ili direktno pod ingerencijom Ministarstva obrane u Zagrebu. Činjenica je da tadašnje vojnopolitičko vodstvo na čelu s dr. Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom nije dopuštalo izravnu ingerenciju vojnih zapovjednika nad Vojnom policijom i SISom, nego su oni odgovarali direktno ministru obrane u Zagrebu. Vojnim se zapovjednicima, jednostavno, htjelo oduzeti utjecaj na događaje u pozadini, dakle, na sprječavanje ratnih zločina i sličnih stvari.
 

Kakva je bila uloga Branimira Glavaša u obrani Osijeka?
Kad sam došao u Slavoniju, Glavaš je bio sekretar Narodne obrane u Osijeku i radili smo u istoj zgradi. U to je vrijeme on imao ingerencije nad jednom Pristožernom satnijom koja je kasnije narastala: ta je jedinica došla pod moju nadležnost tek negdje krajem listopada 1991., a prije toga bila je pod zapovjedništvom Kriznog stožera za Istočnu Slavoniju i Baranju. U listopadu sam odlučio formirati Zapovjedništvo obrane grada koje je pod sobom imalo sve snage koje su branile Osijek, a to je zapovjedništvo bilo podčinjeno Zapovjedništvu Operativne zone Osijek. Prvi zapovjednik obrane grada bio je Branimir Glavaš i to je postao na moj prijedlog: zaključio sam da on najbolje poznaje situaciju u Osijeku, te da ima veliki autoritet i utjecaj. S tim se složio i dr. Franjo Tuđman kada sam mu predložio Glavaša.

Ladislav Bognar kaže da je Glavaš rat proveo u podrumu i da je na cestu izlazio samo kad se trebalo pokazivati na televiziji.
To je Bognarovo viđenje. Ja sam s pozicije zapovjednika Operativne zone Osijek stvari vidio drukčije, jer sam bio direktno odgovoran za obranu tog prostora. Meni je obrana Slavonije bila jedini i najvažniji cilj kojemu sam posvećivao najveći dio vremena.

Dakle, vi se ne slažete s Bognarovom ocjenom Glavaševe uloge u ratnome Osijeku?
Rekao bih da se ne mogu sasvim složiti s Bognarovim dojmovima i procjenama, no to je njegovo pravo. On iznosi neke detalje koje ja objektivno nisam vidio, niti sam mogao znati za njih u onoj kaotičnoj situaciji kada je agresija bila na vrhuncu intenziteta.

Jeste li se bojali prijetnji koje su vam stizale u zapovjedništvo? Nakon jedne od tih prijetnji bili ste, koliko znam, poprilično pooštrili mjere osiguranja u zgradi u kojoj ste imali stožer.
Imao sam više prijetnji tokom tih sedam mjeseci provedenih u Osijeku. Ne sjećam se točnoga broja, ali siguran sam da je prijetnji bilo više nego prstiju na ruci. Imao sam čak i pokušaj atentata u dvorištu Zapovjedništva Operativne zone: metak je prošao kroz krov mog službenog automobila. Informacije o prijetnjama prenosio mi je, uglavnom, danas pokojni Mirko Grošelj, tadašnji načelnik Centra SIS-a u Osijeku, ali i drugi suradnici. Ne znam tko su bili njihovi izvori. Moram vam reći da se nisam ničega i nikoga bojao. To u ratu kod zapovjednika moga ranga naprosto nije dopustivo. Kao školovani profesionalac, točno sam znao sve posljedice rata. Razumije se da sam bio spreman i poginuti, doduše ne od ruke svojih podređenih, ali kao što se vidi i to je bilo moguće.

Tko je stajao iza tih prijetnji?
Teško mi je to reći. Čak mi je jednom i predsjednik Tuđman bio kazao da u mom zapovjedništvu ima curenja podataka i da, po nekim izvještajima, ima špijuna koji suprotnoj strani dojavljuju neke povjerljive vojne podatke. Ja to nisam mogao utvrditi, ali stalno je bila prisutna spomenuta sumnja koja je forsirana iz Zagreba, vjerojatno na temelju informacija iz Osijeka. No, eto, nijedna od tih prijetnji nije realizirana.

Mislite li da je iza nekih prijetnji koje su vam stizale stajao Branimir Glavaš?
Ja sam odgovoran čovjek i mogu reći samo ono što znam, a na temelju informacija koje sam dobivao od svojih suradnika ne bih mogao zaključiti tako nešto. U tim stvarima čovjek mora imati argumente da bi mogao nekoga optužiti.

U to vrijeme čak i prema službenim policijskim informacijama na području Osijeka, pa tako i na području Operativne zone kojom ste zapovijedali, ubijeno je više desetaka civila, a stotine srpskih kuća srušene su i spaljene. Jeste li tokom boravka u Slavoniji 1991. i 1992. znali za te događaje i jeste li ih mogli spriječiti?
To je bio jedan od problema za koje sam sporadično saznavao, a saznavao sam to, uglavnom, od Mirka Grošelja. I Grošelju, šefu SIS-a, i načelniku osječke Policijske uprave Šalinoviću, te svojim podređenima govorio sam da je nedopustivo to što se događa i da su to ratni zločini. Pogotovo što je bila riječ o ubijenim civilima. Znam i za likvidaciju Mate Šabića, jer je Ivica Vrkić, tadašnji pomoćnik za IPD, u ime našeg zapovjedništva, išao na njegov pogreb. Nažalost, tada se ti događaji, bar što se mene tiče, nisu mogli spriječiti. To je mogla jedino politika, da je htjela!

Prema Bognaru, Ivan Vrkić je upravo zbog ozbiljne prijetnje vezane uz Šabićevo smaknuće napustio Zapovjedništvo Operativne zone i otišao iz Osijeka u Zagreb.
Vrkić meni prilikom odlaska nije spomenuo taj razlog koji spominje Bognar, premda je prijetnji možda i bilo. On je meni kazao da želi otići u Zagreb i pomoći svojoj tadašnjoj stranci, HNS-u, u izbornoj kampanji koja je tada počinjala. Bio je to, čini mi se, studeni 1991. godine. Istina, bilo je u to vrijeme puno oružja u Osijeku, što legalnog, što ilegalnog. Sjećate se da je na početku oružje dijeljeno po liniji članstva u HDZ-u, a neki od tih koji su tako dobili oružje nisu se bili priključili vojsci, nego su ga čuvali za svoje potrebe. Dakle, prijetnje su bile sasvim moguće.

Vi svojim zapovjedničkim autoritetom niste mogli spriječiti zločine koji su se događali u Osijeku?
Meni je to bilo jako teško. To je, uostalom, bio posao civilne policije. Tražio sam da se prestane s rušenjem kuća i ubijanjem civila, ali mene se nije slušalo. Imao sam osjećaj da je bilo duplih ili troduplih linija zapovijedanja koje su išle mimo mene. Jedna od tih paralelnih linija išla je od ministra obrane Šuška koji se uvijek pojavljivao u dvije uloge: u ulozi državnog dužnosnika i u ulozi visoko rangiranog člana HDZ-a. Spominje se da je ta Šuškova linija išla prema Šeksu i Glavašu, ali to ne mogu potvrditi jer se tada nisam bavio politikom.
 

Vidite li danas svoju odgovornost za sve te krvave osječke događaje 1991. i 1992. godine?
Ja, jednostavno, nisam imao utjecaja na mnoge događaje. No, boli me to što se zbivalo, jer je slabilo obranu. Tu je sigurno pala teška ljaga na hrvatske vojnike koji su časno i pošteno služili svojoj zemlji, a pala je i ljaga na moje ime. Ljudi i javnost - možda i opravdano -  optužuju me za mnoge stvari koje su se događale u ratnome Osijeku. Međutim, mislim da sam kao čovjek i zapovjednik učinio sve što je, u danim okolnostima, bilo moguće. To, nažalost, nije bilo dovoljno, pa je u Osijeku tada cvalo bezakonje koje ni onda a ni kasnije nije na pravi način sankcionirano. Sjećam se zločina u Paulinu Dvoru... U vezi s tim zločinom, poduzeo sam sve što je bilo u mojoj nadležnosti, ali druge službe nisu odradile svoj posao, premda su bile dužne to učiniti. Kad se dogodio zločin u Paulinu Dvoru, sačinio sam i potpisao izvještaj o tome i poslao ga na relevantnu adresu, odnosno na adresu na koju su se takvi izvještaji morali slati po pravilima vojničke hijerarhije.

Od tih vaših izvještaja, međutim, nije bilo velike koristi.
Nije, nažalost. Nisam ni očekivao da će se odmah nešto dogoditi, jer je to bilo najkritičnije vrijeme za obranu Osijeka: bilo je to vrijeme nakon pada Vukovara kad je neprijatelj koncentrirao velike snage na Osijeku. Nadao sam se, međutim, da će to biti istraženo i sankcionirano čim prestanu ozbiljna ratna djelovanja.

Vi ste odmah znali tko je počinio zločin nad devetnaest civila u Paulinu Dvoru?
Da, znao sam. U našim izvještajima bila su navedena imena počinitelja, znalo se da je to počinila jedna desetina iz sastava 130. brigade i znao se sastav te desetine. No, čuo sam da su neki izvještaji nestali, što me malo čudi. Dok sam bio u Operativnoj zoni Osijek, papiri se nisu odnosili, ali kad sam otišao, Ministarstvo je obrane veliku količinu dokumenata iz Osijeka prebacilo u Zagreb.

Je li istina da ste nakon vijesti o zločinu u Paulinu Dvoru naredili da se počinitelje tog zlodjela pošalje na najteži dio ratišta, umjesto u zatvor?
To je istina. Jako sam se ljutio zbog tog događaja, jako. Naredio sam da ih se prebaci na prvu liniju fronte prema Tenjskom Antunovcu, ali kasnije sam saznao da to nije realizirano, a realizaciju je -  kako sam poslije doznao - opstruirao Mirko Grošelj. U to vrijeme nisam znao da oni nisu poslani na frontu, jer sam mislio da je moja zapovijed ispoštovana.

Mislite da je to dakle, slanje na frontu umjesto u zatvor dobar model za kažnjavanje vojnika koji su sudjelovali u ubojstvu 19 civila?
Tada je bila takva situacija... Slanje na ratište bila je veća kazna od toga da leže u zatvoru. No, nisam to napravio da bih oslobodio krivce, nego da bih ih kaznio. Znate, tada nije bilo lako na prvoj liniji fronte... Osim toga, predmnijevao sam da će oni biti uhićeni kad se situacija malo smiri. Ali to se, eto, tada nije dogodilo, jer su stvari krenule drugim smjerom. I to će me zauvijek boljeti, jer je zbog toga pala ljaga na moje ime, ali i na sve branitelje koji su časno i pošteno branili svoju domovinu. Peče me savjest zbog zločina koji su se dogodili, jer je moglo proći bez toga. Nažalost, mnogi se moji stavovi i razmišljanja nisu uvažavali, a rekao bih da je bilo i sustavne opstrukcije. Znao sam to već tada, ali nisam imao moći i političke podrške da učinim više.
 

Ivica ĐIKIĆ