GORAN GRANIĆ, POTPREDSJEDNIK VLADE I BIVŠI PREDSJEDNIK SAVJETA ZA SURADNJU S HAAŠKIM SUDOM, O “SLUČAJU GOTOVINA” I PREDSTOJEĆIM IZBORIMA

Nakon što ste se povukli s dužnosti predsjednika Savjeta za suradnju s Haaškim sudom, vi ste zapravo najavili i povlačenje iz politike na najvišoj razini i rad na profiliranju Libre. Čime je motiviran taj, ipak razmjerno radikalan, potez?
Za širu javnost to možda jest iznenađenje, no ne vjerujem da se uži krug mojih poznanika i suradnika odveć iznenadio.
Kada sam se prihvatio ovog mandata, zaključio sam da je to vrijeme u kojemu se bez prejudiciranja bilo kakvih rezultata mogu posvetiti određenom poslu. Drugi razlog leži u mojoj procjeni da je dobro staviti točku na jedno razdoblje, napraviti mali odmak, i procijeniti što se u tom razdoblju doista učinilo.

Ima li u vašoj odluci gorčine?
Ne, nema.
 

Neko vrijeme prije vaše ostavke u kuloarima su se mogle čuti priče po kojima je premijer Ivica Račan nezadovoljan suradnjom s vama. Je li to bio stvarni razlog vašeg povlačenja?
To su špekulacije. Ja sam ovaj posao prihvatio kao jedan projekt. Ne spadam u onaj krug ljudi, koji je kod nas na žalost dosta brojan, kojima je politika jedina mogućnost profesionalnoga i javnog opstanka. Ja sam prihvatio određene obveze koje sam, u ove četiri godine, nastojao realizirati. Posvetio sam se isključivo radu, mijenjaju nekih loše postavljenih odnosa, izgradnji institucionalnih pretpostavki za jednu drugačiju Hrvatsku. U tom sam pravcu usmjerio svu svoju energiju. Za te četiri godine nisam, ilustracije radi, bio ni na jednom prijemu. Nastojao sam postaviti stvari tako da funkcioniraju bez obzira na to koja konkretna osoba bude angažirana na provedbi nekog zadatka. S te strane, ja sam zaokružio taj projekt i u sljedećoj fazi razmišljao bih na isti način. Što se tiče mojih odnosa s Račanom, mi smo izdržali sve četiri godine. Suradnja je tekla bez ikakvih incidenata, uz dosta strpljenja s obje strane. Razlike i mimoilaženja su naravno postojali, različiti smo ljudi, no uvijek smo uspjeli naći zajednički jezik i premostiti razlike. To je i najvrjednije u svemu tome.

Neposredni povod ostavke bila je saborska odluka o dostavljanju dokumenata odvjetnicima haaških optuženika. Ta je odluka očito predizborni potez?
Što drugo može biti odluka te vrste koja se stavlja na dnevni red zadnji dan prije raspuštanja Sabora, u predizbornom razdoblju, kada je niz drugih pitanja ostavljen otvorenim? A povrh svega, koalicijski partneri uopće nisu bili obaviješteni o donošenju takve odluke.
 

Kada danas podvučete crtu ne samo pod vaš rad nego i pod rad ove Vlade stjecajem okolnosti, vijek trajanja je ispao jednak kakav bi bio rezime?
Vidite, Hrvatska je u trenutku kad smo preuzeli dužnosti, bila u kaotičnoj situaciji. Financije su bile nesređene, društveni odnosi poremećeni. Bili smo u potpunoj međunarodnoj izolaciji, više no što je to javnost uopće mogla zamisliti. U četiri godine rješavali smo taj problem i druge probleme, i nismo ga riješili do kraja. Hrvatska je još uvijek slabo organizirana, institucionalno nedovršena, bez mnogih ustanova koje mora imati moderna država. U područjima gdje sam djelovao nastojao sam mijenjati sustav. Bitno mijenjati sustav! Stvoriti uređene odnose s, primjerice, vjerskim zajednicama donijeli smo, na primjer, odgovarajuće zakone i izjednačili položaj većine vjerskih zajednica s položajem Katoličke crkve. Sustav sigurnosti, koji je bio kaotičan, doveli smo do manjeviše sređenog stanja. Vi ne možete sustav koji je godinama bio nesređen i izvan kontrole srediti tako da kažete: od danas se sve mijenja. Takav sustav treba izgraditi. I u svim drugim projektima, a njih je bio velik broj, išao sam na reformu sistemskih uvjeta, i u tom sam smislu zadovoljan.
Žao mi je što smo kao Vlada u nekim stvarima išli oportunistički, a neke su stvari bile zaustavljene zbog opstrukcije pojedinih stranaka.

Oportunistički se išlo i u slučaju Gotovina, zbog čega je Hrvatska i danas izložena nepovjerenju međunarodne zajednice?
Čim u neke rasprave unosite određene špekulativne momente, i ne idete raščistiti stvari do kraja, ostaje prostor za nagađanja. U tom je slučaju bilo puno različitih interesa. S raznih strana, unutar Hrvatske, u okruženju, u međunarodnoj zajednici. Naravno, poželjno rješenje nameće vam se u ovisnosti o tome s koje strane gledate problem. Mi smo, vjerujem, postupali korektno u uvjetima u kojima smo djelovali. Dobili smo, svojedobno, dvije optužnice. U te dvije optužnice posebno u ovoj koja se odnosi na generala Gotovinu nalaze se vrlo delikatne teze, s dalekosežnim posljedicama, posebno one o uvjetima pod kojima su hrvatski građani srpske nacionalnosti otišli iz zemlje. Smatrali smo da je to pitanje tako važno da moramo upozoriti glavnu tužiteljicu na neprihvatljivost takvog stava. To smo i učinili. Postojala je spremnost Tužiteljstva da nam se odgovori na dvojbe koje se nameću u tom predmetu. No, procesi oko suda gdje Hrvatska nije jedini subjekt, nego i ostale zemlje nakon predaje našeg prigovora, utjecali su na taj slučaj. Ponajprije, prije posjeta glavne tužiteljice Hrvatskoj, Milošević je prebačen u Haag i to je praktički i odredilo odnos prema toj optužnici. Mislim da je ona u tom trenutku donijela odluku da se neće upuštati ni u kakve rasprave oko optužnice, nego da će se sve rješavati na sudu. Tada je naš prigovor i odbijen. I nakon toga došlo je do sukoba u HSLSu, glasovanja o povjerenju Vladi, itd.

Zašto Gotovina nije uhićen?
Policija je radila svoj posao kako je trebala. Moje je mišljenje da je general Gotovina već imao informacije o svemu što se tu događalo, i da je poduzeo mjere. Moramo imati na umu tko je general Gotovina. On je apsolutno nestandardan u odnosu na sve druge osobe; on je vojnik, po izboru, od 16. godine, ratovao je u različitim dijelovima svijeta i morate imati na umu da je on u stanju izraditi sustav sigurnosti koji nije tako lako probiti. Ja sam cijelo vrijeme upozoravao, i glavnu tužiteljicu i ostale, da moraju kad osuđuju Hrvatsku imati na umu sve te elemente, i da je u slučaju Gotovina, u odnosu na ostale građane koje je Haag optužio, Gotovina nešto sasvim drugo.

U posljednje vrijeme značajan dio javnosti strepi od povratka HDZ-a na vlast. Kako ocjenjujete predizborne šanse hrvatskih političkih stranaka?
Ovo su sasvim sigurno prvi izbori čiji je ishod posve neizvjestan.

Imate valjda neku prognozu?
Prvi put sam u situaciji da ne znam. Ono što me čudi jest to što će Hrvatska opet emotivno glasovati, što nije dobro. Za cijelo ovo vrijeme nisam čuo ni jednu novu ideju. Uglavnom se vrte samo strahovi. Nastoji se zaboraviti što je Hrvatska bila trećeg siječnja, a što je danas.

Jeste li vi zabrinuti mogućnošću da se HDZ vrati na vlast?
Ja se samo mogu nadati da će građani na pravi način valorizirati ono što je učinjeno u minule četiri godine. Svi oni koji imaju iluziju da se stvari mogu promijeniti preko noći, a da se ne mijenjaju ljudi, uvjeti, tvrtke, da se ne ulaže u budućnost, morat će se prizemljiti. Bježi se u demagogiju, priča se o preraspodjeli proračuna, no hrvatski proračun nedovoljan je za sve potrebe, kako god ga prekrojili.
Jedan od najvrjednijih rezultata, o kojemu se kod nas najmanje govori, jest da će 2004. biti prva godina u kojoj ćemo iz tekućih prihoda moći financirati tekuće rashode. To je prvi takav slučaj u posljednjih trinaest godina i konačni rezultat rada ove Vlade. To znači da više neće biti potrebna tekuća zaduživanja za financiranje države. Kada bi se to narušilo, mi bismo se vrlo brzo vratili u prošlost.
 

Boris RAŠETA