DAMIR KAJIN, POTPREDSJEDNIK IDS-a, O REZULTATIMA IZBORA

Ovaj izbor može biti poguban za Hrvatsku. Riječ je o savezu ultranacionalista s krajnjom desnicom, savezu onih koji su haračili po Bosni s onima koji su tek prije godinu dana, slijedeći modne trendove, skinuli crne košulje. Uistinu ne znam kako će ovom zemljom, kao stožerne stranke crnocrne koalicije, vladati HDZ i HSP

Kakvu težinu i značenje mogu imati ovakvi izborni rezultati? Vi ste operirali pojmom "tragedija".
Ovakav izbor može biti poguban za Hrvatsku. Riječ je o savezu ultranacionalista s krajnjom desnicom, savezu onih koji su haračili po Bosni s onima koji su tek prije godinu dana, slijedeći modne trendove, skinuli crne košulje. Uistinu ne znam kako će ovom zemljom, kao stožerne stranke crnocrne koalicije, vladati HDZ i HSP. Kada je riječ o sadašnjem HDZ-u i HSP-u, riječ je o krajnje pragmatičnim ljudima, no bojim se da neće proći ni godina dana, a da će netko iznova morati "pokretati Hrvatsku".
 

Prilično ste skeptični, premda – ruku na srce – ti likovi doista ne ulijevaju povjerenje?
Pribojavam se mogućnosti da nova vlast ne svrši kao vlada Ševardnadzea u Gruziji. Premda je Hrvatska u boljoj situaciji od mnogih tranzicijskih zemalja, plašim se da nova vlast ne srlja u avanturu. Hrvatskoj nikada kao danas nije bila potrebna unutarnja stabilnost. Jednako tako potrebna nam je i suradnja s međunarodnim institucijama, kako s Haaškim sudom tako i s financijskim ustanovama. Dvijetisuće i četvrte, naime, ova će zemlja morati podmiriti 2,3 milijarde američkih dolara inozemnih zajmova, od čega na obveze centralne države – dakle na proračun – otpada oko 1,6 milijardi dolara.

HDZ tvrdi da ima rješenja. Otkuda taj novac?
Hrvatska to neće uspjeti s onim što HDZ najavljuje kao rješenje, smanjenjem javnih izdataka za deset posto. To neće biti izvedivo ni preko privatizacije preostale državne imovine. Neminovna su nova zaduživanja, kojima će se pokriti stare kreditne obaveze. Zato nova vlast mora biti svjesna da će samo jedno odbijanje – štoviše, čak ne izravno odbijanje, nego i samo petljanje s Haagom – zemlju vratiti, kada je riječ o plaćama i mirovinama, u kasne devedesete. Zato bih im savjetovao da, umjesto pregovora o vraćanju umirovljenih generala u civilni ustroj Hrvatske vojske, dakle u Ministarstvo obrane, radije što prije procesuiraju događaje iz devedesetih i pokušaju preteći Carlu Del Ponte.

Jeste li očekivali ovakav rezultat?
Govorio sam o tome. Upozoravao sam ljude u vlasti da ne srljaju u nepoznato. Govorio sam im da bi u izbore trebalo ići odmah nakon raspada koalicije SDP-a i HSLS-a. Da se to dogodilo, koalicija bi danas bila na vlasti. No, što je – tu je. Glavni je akter te priče bio Zlatko Tomčić, koji je dobrano kažnjen ovim izborima. Hrvatska je u ozbiljnoj gospodarskoj situaciji, iako nije u krizi. Usporedimo li se s razdobljem do 1999., mi smo svjesni da se živi teško. Svjestan sam da se preko noći ništa ne da promijeniti, pogotovu ne na bolje, no lošim izborom može se sve upropastiti. Hrvatska u ovom trenutku ima oko 1,5 milijuna zaposlenih; od tog broja treba odbiti 48 tisuća ljudi koji rade, a ne primaju plaću, te 200 tisuća ljudi koji su na proračunu. Ispada da 1,2 milijuna proizvodnih radnih mjesta održava 200 tisuća ljudi na proračunu. Tu je i 300 tisuća nezaposlenih, nešto više od milijun umirovljenika, i tu je bit. Onaj tko je očekivao da će, pod tim okolnostima, ljudi u Hrvatskoj raditi onoliko koliko uobičajeno rade, a da ćemo pritom dosegnuti standard poput ljudi na Zapadu, grdno se prevario.

Šefovi sada već bivše vladajuće koalicije ipak su najavljivali promjene takvog stanja prije prvih izbora?
Račanova je vlada ove izbore i izgubila prije četiri godine, kada je u izbore ušla s nerealnim obećanjima. Obećali su revidirati pretvorbu, otvoriti 200 tisuća radnih mjesta, izvršiti povrat mirovina u cijelosti, i tako dalje. Ta je Vlada mnogo učinila, no život, jednostavno, ima svoja pravila. Zemlja koja ima bruto društveni proizvod od 6300 dolara po glavi stanovnika, naprosto ne može trošiti 15 tisuća dolara.

Čudnovato je, ipak, da je desnica – koja je izgubila većinu tradicionalnih uporišta: Jugoslaviju, Srbe, komuniste..., a nacionalno je pitanje riješeno - doživjela tako uvjerljiv trijumf.
Kada danas analizirate rezultate, vidjet ćete da je razvijeni dio Hrvatske glasao za stranke ljevice, a drugi dio za HDZ. Već je to naznaka da Hrvatsku treba radikalno decentralizirati, jer će se u protivnome ona dodatno dijeliti po političkim i regionalnim šavovima. Kada pak pogledamo teme na kojima su oni opstajali, vidjet ćemo, prije svega, akumulirano silno nezadovoljstvo građana obećanjima koja nisu ostvarena. Nisu ostvarena jer za njih nije bilo nikakve realne osnove, iako su se prilike poboljšale. Drugo, politikom subvencija Vlada nije mogla držati na životu veći dio razorenog gospodarstva, već se morala okrenuti realnijem svjetonazoru. To je mnoge tvrtke otjeralo u stečaj. Treće, velike kategorije – netko će reći zbrinutih, ali bučnih građana osjetile su se pogođenima. Tu prije svega mislim na reforme kroz koje su morale proći oružane snage i policija. Riječ je o ukupno 12 tisuća ljudi. Uzmite moment prosječne mirovine hrvatske vojske: 1999. godine ona je iznosila 3537 kuna, a 2003. ona iznosi 2909 kuna. Dakle, minus je veći od 600 kuna. Prosječna mirovina hrvatskog branitelja 1999. godine iznosila je 5160 kuna, a 2003. godine iznosi 4948 kuna. Dakle, dvjestotinjak kuna manje. I tako dalje... Dakle, određene kategorije ljudi koje su bile glasne stvarale su dojam razočaranja koji se nadograđivao na priču o izbornim obećanjima.

Vjerujete li da su gospodarski rezultati bili odlučujući?
Teško je to reći. Hrvatska je dominantno konzervativna, patrijarhalna, katolička zemlja, i kao takva ona je bliža profilu konzervativnih i desnih stranaka, no, ipak te analize treba prepustiti vremenu.

Što su razlozi poraza SDPa? Je li se Račan, po navici, namjerno predao? Po nekim izračunima samo je odbijanje dvostrukog prava glasa manjinama koaliciju ljevice stajalo pet mandata?
Mi smo izgubili deveti mandat u osmoj izbornoj jedinci za 80 glasova! Gubitak tih osamdeset glasova možemo ponajprije pripisati gubitku dvostrukog prava glasa manjina jer nam je jedan od glavnih konkurenata bio Furio Radin.
Drugo, ove izbore odlučio je snažan motiv građana istočne Hrvatske protiv vladajuće koalicije, dok je rasipanje glasova kroz trideset neovisnih lista detroniziralo stranke trećesiječanjske koalicije. Primjerice, desne stranke gubile su u prosjeku pet do sedam posto glasova, a stranke ljevice 13 do 15 posto na malim listama. Kada se sve to zbroji, dobije se ovakva situacija.

Ivica Račan je, ipak, imao mogućnost pregovarati o okupljanju parlamentarne većine?
On po mom mišljenju nije imao drugog izlaza, jer nije mogao doći do natpolovične većine. Poznajući Račana i njegov pragmatizam, sklon sam vjerovati da bi on – da je osigurao apsolutnu podršku kod manjinskih zastupnika, koji su se više zbog svojih sinekura, a manje zbog interesa manjina već ponudili HDZ-u – on bi vjerojatno pokušao sastaviti vladu, iako je ovakav pristup možda i bolji. Bolji utoliko što treba prepustiti HDZ-u i HSP-u da pokažu koliko stvarno mogu. Ono čega se najviše bojim jest mogućnost da u ovom intermezzu do formiranja nove vlasti Hrvatska izgubi čitav niz privrednih subjekata koji se danas nalaze u ozbiljnim problemima, počevši od Viktora Lenca do nekih kombinata na sjeveru zemlje. To se ne smije dogoditi. O tim ljudima netko mora skrbiti.

 Boris RAŠETA