ANTUN VUJIĆ, SABORSKI ZASTUPNIK SDP-a I BIVŠI MINISTAR KULTURE, O OPTUŽBAMA SVOJEGA NASLJEDNIKA

Ministar kulture obmanjuje javnost kad kaže da će državno izdvajanje za kulturu u ovoj godini biti u postotku manje, ali zato u apsolutnom iznosu veće negoli prošle godine. To nije istina, dobio je u oba smisla manje! On kao ministar i HDZ srezali su godišnja sredstva kulturi, i to najizravnije, za 30 milijuna. Bojim se da gospodin Biškupić uopće ne razumije o čemu priča, ni kad se radi o decentralizaciji, niti kad se radi o proračunskom novcu, ili namjerno izvrće stvari

Antun Vujić, koji je bio nasljednik pa prethodnik Bože Biškupića na mjestu ministra kulture RH, rekao nam je odmah na početku ovog intervjua da ubuduće neće opet biti ni jedno ni drugo. Ministar više ni u kojem slučaju; ne zbog kolege mu Biškupića nego zbog samog karaktera te funkcije, i njegova privatnoga izdavačkog posla koji je za to vrijeme stagnirao. Međutim, ovih je dana aktualni ministar kulture Božo Biškupić reagirao na nedavne Vujićeve primjedbe o davanjima za kulturu iz državnog proračuna 2004. godine, optuživši Antuna Vujića za niz grešaka i loših poteza, te navodnih dugova koje mu je ostavio na brigu, kao i zbog Vujićeve i SDP-ove kulturne politike koja je prema umjetnicima bila "restriktivna", maćehinska. Sudeći pak prema odgovorima Antuna Vujića, prije će biti da je ministar Biškupić zapravo najavio što kulturu i umjetnost tek čeka, a unaprijed proglašeni krivac nek' se, evo, brani i opravdava kako zna...
Kad sam došao na mjesto ministra kulture 2000. godine, oslobađanje od poreza na honorare za umjetnike bilo je 20 posto, a Božo Biškupić se sada opet vraća na to mjesto, i zatiče 65 posto olakšica. Imamo najveće odbitke po poreznoj osnovi za umjetnike, i to je valjda ta "restrikcija" koju sam kao ministar poduzeo. Inače, pri preuzimanju dužnosti od Biškupića dočekao me i dug od osam milijuna kuna, što ih je ministarstvo dugovalo samostalnim umjetnicima...
 

Lažni dug

 Božo Biškupić u Nacionalu tvrdi da ste vi njemu ostavili u nasljedstvo dug ministarstva od 68 i pol milijuna kuna.
 Ne, to je glupost! Postoje troškovi koji su fakturirani, a nisu plaćeni, i to je dug. I postoje predviđene programske aktivnosti koje treba platiti, ali to se nipošto ne može nazvati dugom. Ako je dug ono što kao kontinuirani projekt dogovaramo i za što preuzimamo obavezu, dakle, ono što iz godine u godinu odobravamo i osiguravamo u hrvatskoj kulturi, onda ja mogu reći da je meni gospodin Biškupić prije četiri godine ostavio 440 milijuna kuna duga, na teret ministarstva! Jer, sve obaveze ministarstva za 2000. godinu bio je sam rasporedio, još prije nego što mi je predao dužnost. Po njegovim kriterijima, cijeli moj budžet za kulturu 2000. godine, otišao je na otplaćivanje duga što ga je on stvorio.
 O kakvoj je strukturi troškova riječ, o kakvim obavezama?
 O tome da se, na primjer, odobri neki projekt, i da se on radi u kontinuitetu, bez obzira na promjene vlasti. To se u mom mandatu plaćalo po ostvarenim pozicijama, i nisam stvorio dug. Biškupić spominje dugovanja po predviđenim projektima, ali to nema nikakva smisla, to ne ide drukčije. Ne možemo podržavati samo kratkoročne projekte, da ne dočekaju eventualnoga novog ministra kulture, i koji se ne bi kao obaveza prenosili iz godine u godinu. Što da radimo s obnovom šibenske katedrale ili tvrđave sv. Mihovila? To ministar Biškupić smatra dugom? Ja to ne razumijem, pa on kao ministar kulture demantira svaku mogućnost da se u kulturi nešto napravi!
 Jesu li slično izgledale obaveze koje ste vi naslijedili od njega 2000. godine, ili je bilo i drukčijih primjera?
Nažalost, bilo je: s velikom gorčinom moram reći da je gospodin Biškupić tada učinio nešto bez presedana, da je u zadnjim danima prosinca 1999. godine, pred same izbore, potpisao ugovore za tri filma. To se ne radi, i on bi to morao znati! Uostalom, jedan od tih filmova još nije snimljen. Ja njemu u tom razdoblju oko izbora prošle godine nisam na takav način nametnuo nijednu obavezu. Promijenili smo cijelu strukturu odlučivanja, koje je kontinuirano, te nezavisnoga i stručnog karaktera, posredstvom ustanovljenih kulturnih vijeća pri ministarstvu. No, bojim se da Biškupić niti one obaveze na koje se ne bi mogao požaliti, neće moći odraditi.
 

Vulgarna podvala

 U čemu su se razlikovali vaši načini odlučivanja u kulturi?
Prije negoli smo ustanovili stručna i nezavisna kulturna vijeća, koja odlučuju o financiranju pojedinih projekata, ministar Biškupić je krajem 90ih radio što ga je bilo volja, i nikome nije morao snositi račune za trošak. Taj njegov potez s tri filma spada u najvulgarniju kategoriju podvale. On naprosto nije želio eventualnom nasljedniku ostaviti niti najmanju mogućnost odlučivanja o budućim obavezama, a kamoli da bi u vrijeme svog mandata prepustio bilo kome drugom da umjesto njega donosi odluke o državnom financiranju kulture.
 Kako komentirate činjenicu da novistari ministar kulture nije uspio zadržati ovogodišnje izdvajanje za kulturu iz državnog proračuna iznad jedan posto?
 I ne samo to, nego ministar kulture obmanjuje javnost kad kaže da će državno izdvajanje za kulturu u ovoj godini biti u postotku manje, ali zato u apsolutnom iznosu veće negoli prošle godine. To nije istina, dobio je u oba smisla manje! Kao ministar kulture lani sam raspolagao s 641 milijun kuna. Od 690 milijuna koje će ove godine navodno dobiti Božo Biškupić, 40 ide ustanovama poput nacionalnih parkova, dakle, za prirodnu a ne kulturnu baštinu. Da se spojio s ministarstvom agrikulture, imao bi proračun još veći, ali za kulturu to ne bi ništa značilo! Po konkretnim stavkama za pojedina područja kulture, što se tiče programa i zaštite kulturne baštine, ove godine bit će izdvojeno 30 milijuna manje negoli prošle, dok sam ja bio ministar, a ni to nije sve. Biškupićeva tvrdnja o 690 milijuna za kulturu iz državnog proračuna ove godine je nonsens. On kao ministar i HDZ srezali su godišnja sredstva kulturi, i to najizravnije, za 30 milijuna. A mi smo 2003. godine za 68 posto povećali davanja u kulturi nego oni 1999. godine. Dalje se radi o bacanju prašine u oči... Pa njihov novi plan, molim vas, manji je od naše realizacije, a obično plan biva većim od ostvarenoga!

Udar na kulturu

 Koja će područja kulture, po vašem mišljenju, ove godine pretrpjeti najveći udar zbog smanjenja budžetskih sredstava?
 Teško je to već sada kazati, mislim da će udar osjetiti mnogi, manje ili više. Vjerujem da će u nekoj mjeri biti oštećeno izdavaštvo, zacijelo i neke glazbenoscenske djelatnosti. Zasad je nemoguće govoriti o eventualnom ideološkom kriteriju, jer se ministar kulture još nije izjasnio o određenoj kulturnoj politici. Jedino se izjasnio kritički o meni i mojim navodnim dugovima, falsificirajući podatke umjesto da od Vlade za kulturu izvuče veći budžet. I također se izjasnio o mom načinu rada, da sam se "pokrivao" odlukama vijeća za kulturu. On se, dakle, ne misli "pokrivati", on misli sam odlučivati. Tek ćemo vidjeti kako.
Mandati HDZ-a 90ih, u kulturi i uopće, bili su obilježeni totalnom centralizacijom vlasti. Sad HDZ-ov ministar Biškupić najavljuje decentralizaciju vašeg sustava odlučivanja, ali preuzimanjem ovlasti od vijeća koja ste vi ustanovili...
I najavljuje da će država dati više novaca za kulturu, a jasno je da će ih biti manje. Kakva je to decentralizacija, ako on kani ukinuti jedinu instituciju demokratskog odlučivanja o raspodjeli državnog novca za kulturu? Bojim se da gospodin Biškupić uopće ne razumije o čemu priča, ni kad se radi o decentralizaciji, niti kad se radi o proračunskom novcu, ili namjerno izvrće stvari. On se čak razmeće novcem koji će se skupiti od spomeničke rente, ne spominjući da će to ubrati stupanjem na snagu zakona koji sam ja napravio... Ali, nije tema u kulturi samo decentralizacija, nego demonopolizacija i autonomnost, što je ključna stvar da o kulturi odlučuju ljudi iz kulture. Biškupić ni to ne razumije, a baš sam pomislio da će kulturi s njim biti bolje, da on ima bolji položaj u stranci, obilazeći balove s premijerom.

 Petar Selem, navodni strateg HDZ-ove kulturne politike, također je svojedobno kritizirao vaš projekt kulturnih vijeća.
Od gospodina Selema nisam čuo nikakvu strategiju, da bih je mogao komentirati. Čuo sam samo da je on vrlo poznati sveučilišni profesor, koji još ima vremena biti vrlo poznati operni redatelj. Uvijek je govorio o "demokratskom ozračju", kojem bi on sam valjda bio interpretator, a sad vidimo kako će njegov stranački kolega Biškupić promovirati to "demokratsko ozračje", dakle, ukidanjem kulturnih vijeća. To je valjda taj HDZ-ov strateški smjer razvoja hrvatske kulture.
 Spomenuli ste balove s premijerom; što mislite o "novom licu HDZ-a", o novoj njihovoj pojavnosti? Jesu li se u suštini popravili, ili je posrijedi samo neka nova operetnost?
Ja uopće ne vidim to novo lice HDZ-a, o kojem se priča. Čitavo vrijeme s njihove strane sam kao ministar primao kritike da protežiram tzv. alternativnu kulturnu scenu. Već činjenica da oni to sve nazivaju "alternativom", iako se pozicija mainstreama i alternative u međuvremenu drastično izmijenila, govori o njihovu odnosu prema kulturi. Sudeći prema tome i nekim kadrovskim rješenjima, vraćamo se ne u 20. stoljeće, nego u neko ranije... Govoriti sad o gospodinu Nenadu Bachu kao hrvatskome kulturnoglazbenom proizvodu je, za svakoga tko imalo poznaje materiju, otprilike kao da se češka Vlada sastane s odlukom da nađe nekoga tko će napisati "Švejka", e da bi ga oni prodavali kao češki suvenir turistima... Apsurd je tako shvaćati ulogu države u kulturi! Kulturni proizvod za izvoz se ne naručuje, nego država može samo podržati najkvalitetnije umjetnike i programe.
Vlada premijera Ive Sanadera s druge strane najavljuje veću brigu države za obitelj i branitelje, a ujedno se opet pojačava diskurs o demografskoj obnovi. Što mislite o tome?
Velika je razlika između njihove retorike i stvarne brige koju će pokazati, kao i sredstava i mjera koje će ići u tom smjeru. Prema ocjenama analitičara, u viđenim stavkama nema sredstava da se ostvari to o čemu pričaju, što je stara HDZova praksa. I prije su s jednom desničarskom i hipernacionalističkom retorikom, na kraju ostavili na cjedilu one koji su se na to "uhvatili". Sad ćemo imati slučaj da se stvarni elementi proklamirane politike ostvaruju samo u pojmovima, ne i u zbilji. To je kao i s 30 milijuna manje za kulturu. Demografsko pitanje je za Hrvatsku važno, ali ne više negoli mnogim drugim europskim zemljama, čak pretežno katoličkim, kao što je, recimo, Portugal. I to se ne popravlja vezivanjem žene za kuću, dok izloženi prijedlog porodiljnog bolovanja demotivira sve građanske obitelji koje žive na nekom pristojnom ekonomskom stupnju, znajući njihove demografske navike.

Thompsonizacija Hrvatske

 Kad smo već kod obitelji i branitelja, što mislite o HDZ-ovu dvostrukom odnosu prema Thompsonu, koji pjeva o tim idealima, o Bogu i o Paveliću, Luburiću i Francetiću?
Mislim da HDZ to ima namjeru suzbijati, ne zato što im to zaista smeta, nego iz drugih razloga. Sjećate se, još nedavno, velikih skupova s Čondićem i sličnim opskurnim tipovima, po Splitu i drugdje. Toga više nema. Kad provali Thompson, to dolazi iz jednoga nekontroliranoga, dubokog mentalnog sklopa. Ali, budući da su im se sada repovi zapalili, počeli su se brinuti. Žao mi je što Thompson, koji ima određenog muzičkog talenta, to zloupotrebljava na ovakav način. Nije to samo pitanje "Jasenovca i Gradiške Stare", i je li pjevao ili nije pjevao. Kad vidimo ostale njegove pjesme, na primjer "Gene kamene", i kako on pjeva što je to za Hrvate bilo dobro, a što loše, i da je to sve suprotno od onoga što sav ostali svijet misli da je dobro i loše, onda vidimo da je trag retrogradnosti dublji od jedne možebitno trenutne manipulacije. Identifikacija Hrvatske s Thompsonom je potpuno nekorektna, ovdje se radi o najvulgarnijem dijelu s kojim se golema većina hrvatskih građana ipak ne slaže.
 Hoće li zbog HDZ-ovog distanciranja od takvih pojava, biti u hrvatskom društvu nešto više snošljivosti prema "drugima"?
Ne znam, bojim se da neki simptomi ukazuju na pokušaj uspostavljanja kontrole nad vrlo važnim područjima javnog života, a onda je sve u nekom obliku moguće. Prema onome što vidim da se opet događa u medijskom zakonodavstvu, o čemu pišu Ivan Zvonimir Čičak i Vesna Alaburić, ipak sam skeptičan. Njih dvoje nastupaju kao glasnogovornici jedne korporacijske opcije, koja nije novinarska opcija, ali jest Vladina. Ugrozili su dosad postignute tekovine, koje se tiču pitanja koncentracije i transparentnosti vlasništva u medijima, situiranja uredničkih kolegija, sudskih tužbi itd. Zloupotrebljava se međunarodna zajednica, koja se uvlači u promjene na kakve ne želi pristati. To je vrlo perverzan pokušaj, pretpostavljam osobno gospođe Jadranke Kosor, da se priča vrati unatrag. Imali smo zakon koji je bio pozdravljen od međunarodne zajednice i nevladinih organizacije, no to se sada stavlja pod hipoteku. To su parcijalne loše namjere.
 

Igor Lasić