IVAN VEKIĆ, BIVŠI MINISTAR UNUTARNJIH POSLOVA I JEDAN OD UTEMELJITELJA HDZ-a, O RAZLOZIMA ZBOG KOJIH JE ISKLJUČEN IZ STRANKE

Branimir Glavaš je neki dan u Novom listu rekao: Ivan Vekić je bolesnik. I to je točno: Ja jesam bolesnik, teški srčani bolesnik. Bio sam, kako bi to medicinari rekli, ante finem. Ali gospodin koji aludira na moju bolest je mentalni bolesnik. Doktor Glavaš, vrli erudit i intelektualac, zna dijagnoze – za njega su svi luđaci i bolesnici, osim njega. A pitajte cijeli Osijek, pa će vam reći tko je najveći bolesnik u tom gradu. Taj gospodin se kruto vara ako misli da ga ljudi vole. Oko njega su zmije otrovnice koje su se utišale čekajući povoljnu priliku

- Sad kad su vas, kao jednog od istaknutijih utemeljitelja HDZ-a, isključili iz stranke, kako se osjećate?
- Naravno, bilo bi smiješno reći da sam ushićen, ali i da sam razočaran. Dijelim stranku od moćnika i salonskih mislilaca, koji jedino gledaju kako što za sebe postići, kako se domoći osobnog probitka. Za ideale će malo ljudi izložiti glavu, ali za osobni probitak će učiniti štošta. To se pokazalo i u HDZ-u: Hrvatska se osamostalila i ljudi misle kako imaju pravo biti bogati jer su saborski zastupnici, ministri, predsjednici HDZ-a. Kuća im je postala premala, grad neodgovarajući. Pa su, recimo, iz osječkog Donjeg grada, morali bar na Trg, bar u Županijsku ulicu – jer to je što njih privlači. A ja sam sve što mi treba imao i prije – imao sam BMW, ali svoj BMW; sad imam mercedes ali svoj mercedes, imao sam kuću, vrlo lijepu kuću, a tu kuću imam i danas. Dakle, ne trebam ići tom cilju jer sam ga ostvario u onom sistemu, radeći dan i noć. I ne mogu reći da su me komunisti ganjali, prebijali i zatvarali, jer nisam bio pijani političar koji će svašta blebetati, ili koji će na nogometnoj utakmici vikati "Živio Ante Pavelić!" To nije bio moj nivo iskazivanja nacionalne svijesti i borbe. To je meni bilo strano. No, niz ljudi odjednom je vidio priliku da postanu netko i nešto na tom imovinskom cenzusu. Na žalost, pokojni predsjednik, kojeg beskrajno štujem, na to uopće nije obraćao pažnju.
 

- Koliko znam niste ugrožavali ni Glavaša ni Šeksa, a niste imali ni ambicija za nekom političkom funkcijom. Zašto su vas onda izbacili?
- Zbog činjenice da sam obnašao vrlo visoke dužnosti u državi i zbog činjenice da još uvijek fizički postojim. Mjereći me svojim mjerilima oni nisu mogli zamisliti da više nemam političkih ambicija. Samim svojim fizičkim postojanjem, ja sam im trajna opasnost. Gdje god dođem pobuđujem neku pažnju, ne strah, već, rekao bih, poštovanje. Ljudi ne prelaze na drugu stranu ceste kad se trebaju sa mnom sresti, nego, dopustite mi malo samohvale, prelaze s druge strane da bi se sreli sa mnom. Kako netko, tko nije takav može zamisliti da tu moguću popularnost ja neću iskoristiti. Kako netko, čije je političko znanje minorno, čiji je imetak stečen pod sumnjivim okolnostima, kako može biti siguran da se ja neću politički probuditi i reći: Molim lijepo, ne možete vi ovdje baš bez mene? Ali, ja tih ambicija nemam.

- Na odlasku ste dobili epitet da ste bolesnik…
- Branimir Glavaš je neki dan u Novom listu rekao: Ivan Vekić je bolesnik. I to je točno: Ja jesam bolesnik, teški srčani bolesnik. Bio sam, kako bi to medicinari rekli, ante finem. Ali gospodin koji aludira na moju bolest je mentalni bolesnik. Upitajte u Osijeku bilo koga, njegove najbliže suradnike – taj gospodin se kruto vara ako misli da ga ljudi vole. Taj gospodin oko sebe – to ja znam – ima zmije otrovnice, koje su se utišale čekajući povoljnu priliku. Jer, da je pročitao bar jednu knjigu, znao bi da pretorijanci njega čuvaju od drugih, ali on ne zna da ga nitko ne može sačuvati od pretorijanca. To je stara izreka, ali on dotle nije dosegnuo. I dok se dr. Šišljagić bavi političko-pravnim dijagnozama i prosudbama, Glavaš se bavi medicinskim. Nije li tu nešto nenormalno, izokrenuto?
 

- Ipak, on nije bio frontman, prepustio je tu ulogu saborskom zastupniku dr. Vladimiru Šišljagiću.
- Divim se dr. Šišljagiću. On je saborski zastupnik, gradski vijećnik, predsjednik kluba vijećnika HDZ-a, predsjednik Upravnog vijeća Kliničke bolnice Osijek i vjerojatno u nekom od nadzornih odbora i pri tome je još i liječnik, kirurg. Pred takvim kapacitetom padam na koljena! Mnogi ljudi mogu obavljati tek jednu od tih dužnosti, najviše dvije. On može šest, sedam. Šišljagić, s kojim nemam savršeno ništa, mene sili da se sav razgovor vodi u intelektualnom suterenu, nipošto na visini. Na razini tog odnosa ne može se razgovarati o politici. Na višim su ljestvicama intelektualno suprotstavljanje ili slaganje. Tu ljestvicu Šišljagić i ja nismo dosegnuli, jer se ni ne sastajemo. A ne sastajemo se zbog toga što sa svakim ne možete razgovarati na političko-intelektualnoj razini. Zato se traži nekakvo znanje. Zbog toga se sukob svodi isključivo na razinu osobnih odnosa, ali da to ne bi tako izgledalo, posegnuo je za visokim vrijednostima, pa će, ako treba pri tome i slagati, govoreći da sam krvavo zaprijetio vodstvu stranke, a ja sam samo rekao da ću se krvavo boriti protiv Sanaderovih optužbi. I sada stranka, koja u svom nazivu ima pridjev demokratski, do ovog me trena nije pozvala, ni saslušala, niti me išta upitala.
 

- Ali vaš sukob s tim ljudima iz stranke nije od jučer.
- To tiho traje već dvije godine. No, računali su da ću ja zbog naravi svoje bolesti, otići na drugi način. Kad sam imao srčani udar, Glavaš je mog liječnika upitao koliko misli da bih ja još mogao živjeti nakon kliničke smrti. Neka me ne sili da kažem ime tog liječnika. A za sve što kažem, nudim ruku na policijski detektor, ali neka i Glavaš stavi svoju. Jedino istinito što može reći su ime, prezime i godina rođenja. A dr. Šišljagić radi nešto, duboko sam uvjeren da će on to kad-tad reći, nešto što mu je naređeno. Dokaz je sljedeći - Glas Slavonije, koji se tiska noću, objavljuje ujutro: “Vekić će danas biti isključen iz HDZ-a”. Naglašavam ono “će danas biti”. Sastanak još nije bio, odbor se još nije sastao, ali novinar koji je dobio informaciju s pravog mjesta u HDZ-u, to već zna. Kako su toliko sigurni da dan ranije mogu objaviti takvu odluku i da pri tome nikoga nije stid. Toliko nestrpljenja, toliko nemoći da se pričeka odluka. A da ga je novinar upitao: tko ste vi, bi li rekao - ja sam Ježov, ja sam Berija.

- Čini se da ste prelili kap odbijajući sudjelovati u pokušaju smjene Zlatka Kramarića?
- Ako Kramarića pitaju za njegovu kamatu, onda i on njih ima pravo pitati ono što sam javno rekao toj gospodi. Gdje su stanovali i što su imali 1989., što su vozili 89. i kako su se odijevali 89.?

- Ne vidim, međutim, da je u vašu zaštitu stao Vladimir Šeks.
- Šeksa u životu nikada nisam politički podcjenjivao. On je nešto do čega neki drugi ne mogu dosegnuti. No, on se neće u to uključiti iako znam što o meni misli. Svu tu igru igrat će neki drugi ljudi kojih će se onda, kad bude zatrebalo, Šeks lako odreći. Što njemu znači Glavaš? Glavaš je možda uvjeren da on nešto silno znači Vladimiru Šeksu. Ja ga, Glavaša, moram uvjeriti da osobno, iz razgovora sa Šeksom znam da on njemu ne predstavlja ništa. Kako će to Glavaš primiti i prihvatiti, ja to ne znam, ali to je tako, to je istina. I tko god zna neke stvari, zna da sam u pravu. On je mogao biti bitan Šeksu do određenog vremena, poslije toga više ne. Sad mu je teret, jer s ovakvim ponašanjem Glavaš ljude rastjeruje iz stranke. Nadam se da sada netko neće reći – kao što je bio slučaj s dr. Ivićem Pašalićem, na čijoj strani doduše nisam bio – kako je i moje isključenje ojačalo HDZ.

- Vraća li vam to Vladimir Šeks zbog kritike koju ste mu uputili u vašoj upravo objavljenoj knjizi Koraci u povijest?
- Šeks zna što se događa, ali ne reagira, kako bi se u svako doba mogao postaviti onako kako treba. On se ne očituje o isključenju jednog utemeljitelja stranke. Molim vas lijepo! Ja za Hrvatsku mogu odgovarati pred sudom zbog navodnih ratnih zločina, ali ne mogu biti član stranke, kao da sam ja u to doba vodio neku svoju posebnu politiku ili neki svoj rat. Jer da je mjesto koje sam imao, mjesto ministra unutarnjih poslova, iole bilo vrijedno i da u sebi nije sadržavalo rizik i strašnu opasnost, ne bi me dopalo. A što se one spomen-ploče tiče na kojoj piše kako je Šeks utemeljio slavonski HDZ; da, ja sam na to prvi reagirao. Ta je ploča smiješna cijelom Osijeku.
 

- Zašto mu je to bilo važno?
- Ta je mramorna ploča postavljena u vrijeme stranačkih pomicanja, jer je predsjednik Tuđman, da budemo na čisto, odlučivao o svemu, o svim kadrovskim rješenjima. U svemu tome trebalo se održati, a to možete tako da pokažete kako iza vas stoji nekakva moć. Slavonija je trećina Hrvatske – imati iza sebe Slavoniju vrlo je bitno. Šeks je iza sebe imao Slavoniju. Da to tako nije bilo i da Tuđman nije prema tom, neprovjerenom podatku, osjećao respekt, stvari bi se vjerojatno drugačije razvijale. Na njoj piše da je HDZ osnovan nakon tisućljetnog sna – možete si misliti, nakon tisućljetnog sna javio se osječki Donji grad. Svi su Hrvati spavali, svi Zrinski, Francetići, Tite, Pavelići, Frankopani, Starčevići, Kvaternici, spavali su u dubokom snu, dok se nije 6. travnja 1989. skupila grupa ljudi koje je hrabro, samoprijegorno i samozatajno, poveo Šeks, a ne Tuđman. Među njima ima krasnih ljudi, utemeljitelja, no njihova imena tamo ne možete pročitati – možete samo jedno, Šeksovo.

- Zašto ste dali potporu Glavašu kad je bio pozvan u policiju na obavijesni razgovor i kad je pravio onaj cirkus pred zgradom Policijske uprave?
- Kad sam se nakon umirovljenja vratio u Osijek određeni me broj ljudi zamolio da zbog teške situacije u HDZ-u pružim ruku Glavašu, i da mu svojim autoritetom i političkim znanjem pomognem da se vrati na pozicije, kako se stranka ne bi rascijepila. A isto me molio i Glavaš. Valjda neće zatajiti da je bio kod mene i zatražio moju pomoć, neće valjda zatajiti da sam ga ja, iz njegovog stana, odveo u dom HDZ-a, pa neće valjda zatajiti da smo se dogovorili da ću ja voditi općinsku, a on županijsku listu na izborima. Neće valjda zatajiti da je preda mnom rekao da se mora držati politike jer on drugdje više ne vidi svoje mjesto. A složit ćete se - tajnici škola nisu baš tražena zanimanja u nomenklaturi Zavoda za zapošljavanje. Neće valjda reći da me nije prijetvorno grlio i ljubio na HDZ-ovom predizbornom skupu do unatrag nekoliko mjeseci, na onom posljednjem, u Višnjevcu kraj Osijeka, da mi je to bilo pomalo neugodno. Glumac Ivo Gregurević, koji je na moj poziv došao na skup, upitao me: Ivane, zbog čega si se ti tako omilio tom čovjeku. A Glavaš sad kaže da sam ja bolesnik. Doktor Glavaš, vrli erudit i intelektualac, zna dijagnoze – za njega su svi luđaci i bolesnici osim njega. A pitajte cijeli Osijek, pa će vam reći tko je najveći bolesnik u tom gradu.
 

- Dok ste bili ministar unutarnjih poslova 1991., a Glavaš zapovjednik obrane Osijeka, u tom se gradu dogodio niz ubojstava civila za što ni danas nitko nije odgovarao. Zna li se tko je odgovoran za smrt tih ljudi?
- Reći ću vam onoliko koliko smijem, jer su neke stvari državna tajna. Sva područja, uključujući i Osijek, bila su pokrivena s nekoliko vrsnih policijskih inspektora, a da za većinu njih na tim područjima nitko nije ni znao. Bili su ondje po mom zadatku i o svemu su poslali vrlo opširne izvještaje. Ti izvještaji se nalaze u arhivi MUP-a, ukoliko u međuvremenu, nakon mog odlaska, nisu uklonjeni. Ništa se nije zatajilo. Zatajiti se moglo samo prema trećima, zbog političkog oportuniteta i državne koristi, ali unutar nas ništa nije zatajeno, sve se zna.

- Poznato je, dakle, tko je počinio te zločine?
- Apsolutno. U vrijeme mog mandata nije ostalo neotkriveno ništa. Upravo sam ja podnio kaznene prijave i za Koranski most i za obitelj Zec i za Gospić. Nekim je ljudima bilo čudno zašto to čini ministar. Policija je radila, ne skrivajući ništa. U pravilu, prvi je bio obaviješten predsjednik, ovisno o veličini tragedije. Ni jednom jedinom riječju dr. Tuđman nije tražio da se bilo koji kazneni postupak zaustavi, da se bilo što spriječi ili zataji. Zna se da su svi predsjednikovi transkripti pred Haaškim sudom – zar nije čudno da bar zasada, a to već dugo traje – Vekića nitko i ne spominje. A bio sam u žiži hrvatske obrane. Ne kao oni o kojima je pisalo na naslovnoj stranici Slobodnog tjednika – Merčep i Glavaš kreću na Vukovar. Dajte, molim vas lijepo - vitezovi Slavonije!
 

- Ipak ste primili Tomislava Merčepa u MUP za svog savjetnika.
- Merčep mi je nametnut; na tome je inzistirao Manolić. Rekao sam da ne vidim što bi Merčep u MUP-u mogao raditi i predložio da ga, kao inženjera građevine, zaposle u ministarstvu građevinarstva. No, Manolić je rekao da Merčep tamo ne želi. Tako je on došao na savjetničko mjesto – a ja vas sada pitam što bi mene inženjer građevine mogao savjetovati. On je značajan jedino po tome što je u dva maha organizirao ljude koji su bili voljni boriti se i odveo ih na ratišta. Posao koji je obavio u Lici i dijelom, naglašavam dijelom, u zaleđu Novske, bio je od nemjerljive važnosti za ratnu poziciju Hrvatske u to vrijeme. S te strane i dotle, izvan toga ništa više.

- No, Merčepova jedinica imala je i drugih zasluga, poput zločina u Pakračkoj poljani i ubojstva obitelji Zec.
- Prije dva mjeseca vidio sam u novinama objavljeni transkript u kojem je razgovor pokojnog predsjednika s Merčepom, gdje ovaj kaže da su nalog za ubojstvo obitelji Zec dali Vekić i Šeparović, a da je to obavio Trusić. Za tu rečenicu imam samo jedan jedini, najkraći mogući komentar: Merčep je idiot. Ako bih ja to naredio, zašto bih to otkrivao? Zašto oni koji su zbog toga procesuirani to nigdje nisu rekli? Želim upozoriti hrvatsku javnost da su sve te neuralgične stvari u moje vrijeme procesuirane. Ja sam potpisao kaznene prijave jer su neki vrsni profesionalci poput Joška Morića, osjećali strah zbog svoje milicionarske prošlosti, znajući da u nekom vehementnom, kavanskom poimanju rodoljublja, oni mogu postati žrtva ljudi koje bije slava da su u stanju napraviti zlo. Pa su rekli, gospodine ministre, ovo je materijal koji mi ne možemo potpisati. Rekao sam, dajte meni i ja sam to potpisao – i Pakračku poljanu i Koranski most i Gospić i obitelj Zec. Sav materijal, uključujući i osumnjičenike – materijal zapečaćen, osumnjičenike svezane - mi smo prepratili javnom tužitelju.

- I vaše se ime spominjalo u kontekstu mogućih istraga Haaškog suda. Je li vas iz Haaga ikada itko u vezi s tim kontaktirao?
- Moj kum, prof. dr. Srećko Jelinić, jedno je vrijeme bio predsjednik vladinog Odbora za suradnju s Haagom i vjerujte da čak ni svog kuma nikada nisam upitao je li naišao na moje ime. Ali kad smo već na toj temi: u Haagu su svi predsjednikovi transkripti. Neki od njih uopće ne zanimaju Haaški sud. No, što mislite, zanimaju li neki transkripti hrvatsku javnost? Netko bi o tome trebao povesti računa, a pogotovo oni koji sada u mene upiru prstom. U tim “domaćim” transkriptima vjerojatno nešto piše i o njima.
 

Drago Hedl