Višnjić Čedomir

11.06.2004

Feral

Tweet

Ako čak i zanemarimo kontekst većine i manjine, među Srbima iz Hrvatske ne bi bilo lako doći do konsenzusa o pitanju bilo grba bilo zastave. Srbi iz Hrvatske na skali identiteta, od povijesnih do aktualnih pitanja, zastupljeni su u nizu varijanti, od rigidnog srpstva i pravoslavlja do posvemašnjeg gubitka identiteta u hrvatskom kulturnom i političkom miljeu. Zato mislim da bilo kakva žurba ne samo da nije poželjna nego, rekao bih, ni ne dolazi u obzir

 

 

- Ništa od toga nije sporno, kad su u pitanju društva ljubitelja ptica pjevica, koja, dakako, imaju svoja obilježja, pa onda ribiči, stranke, navijači, i sl. Imaju i zastavu koju žele, a mogu imati i svečanu pjesmu, ako im je do toga stalo. Jedino kada je riječ o Srbima iz Hrvatske, takav zahtjev može predstavljati problem. Heraldika, grb, zastava, svečana pjesma, upućuju zapravo na simboličko dovršavanje nacionalno-integracijskog procesa, kao njegova kruna.

A sve zato što se ovdje nacionalno pitanje uvijek doživljava teleološki, kao proces koji ima neku konačnu svrhu. Ovdje se ta svrha isključivo definira kao otjelovljenje nacionalnog u državi. Zato se svaki takav zahtjev, ako dolazi iz redova ovdašnjih Srba, doživljava kao potencijalna politička opasnost čiji je prikriveni cilj stvaranje neke vrste separatnog nacionalnog tijela, da ne kažem države. I u tome leži problem.

 

- Prilično dobro poznajem želje i namjere ljudi koji politički vode ovdašnju srpsku zajednicu, i znam da njima nikako nije bilo stalo do toga da ovo pitanje isturaju u prvi plan. Isuviše je jaka svijest da su u ovom trenutku neka druga pitanja za jednu, da tako kažem izrovanu, malobrojnu i rasturenu nacionalnu zajednicu - daleko važnija, i da su u tom kontekstu valjda sve druge stvari na svijetu važnije od heraldike. Osobno mislim da je čitava ta diskusija, reakcije hrvatske političke sredine, dala vrlo plastičnu panoramu naše političke javnosti. No, mislim da, bez obzira na to u kojoj su fazi hrvatsko-srpski odnosi, i kakve su dnevne konstelacije unutar vladajuće koalicije, ovo pitanje neće pokvariti stvar, to je, čini mi se, jedna privremena oluja u čaši vode.

 

 

- Osnovna definicija politike danas na zapadu kaže da je riječ o mediokraciji: kod nas se to dosta često transformira u mediokretenizaciju. Doista je činjenica da danas značajan dio političkih problema na dnevni red stavljaju mediji i da su mediji jedan od ključnih faktora suvremenih demokracija. Ovdje je to samo izvedeno, kako to kod nas često biva, u karikaturalnoj formi. Problem jest nametnut, i to od jednog, moglo bi se reći, dobronamjernog novinara koji bez ikakve zle volje prati manjinska pitanja, ali je onda kasnije bezobzirno eksploatiran. Bila je riječ o implementaciji Ustavnog zakona, koji sadrži i takve odredbe. Riječ je dakle o provođenju važećeg hrvatskog zakona. No, bez obzira na kasniju eksploataciju tog pitanja, ipak smo negdje kod zaključka da ono nije tako važno da bismo se njime pretjerano bavili.

 

 

- Da, duh je pušten iz boce i vrlo je brzo živnuo. Ipak se, i u promijenjenim okolnostima, osjećaju repovi starih događaja. Neke stvari predstavljaju konstantu u hrvatskom političkom životu i nije realistično očekivati njihovu brzu promjenu. Politički diktat trenutka čini svoje.

 

- U najmanju ruku, Srbima u Hrvatskoj bi određeno pomanjkanje žurbe i sporost u odlučivanju bili od koristi, tim prije što je srpska zajednica ovdje u takvom stanju da vrlo teško, bilo organizacijski bilo suštinski, može doći do bilo kakvog konsenzusa na takvim pitanjima. Ta su pitanja u normalnim nacionalno-integracijskim procesima već odavna bila postavljena na dnevni red i odavna su i riješena. Mnogi su ovdašnji, “matični” narodi - od kojih su neki debelo zakasnili u realizaciji vlastitih državotvornih i nacionalnih programa - ta pitanja zatekli kao riješena. Dakle, u ovom slučaju, kad je riječ o Srbima u Hrvatskoj, doslovce je riječ o svojevrsnoj “proizvodnji tradicije”.

No, da čak i zanemarimo kontekst većine i manjine, među Srbima iz Hrvatske ne bi bilo lako doći do konsenzusa o pitanju bilo grba bilo zastave. Srbi iz Hrvatske na skali identiteta, od povijesnih do aktualnih pitanja, zastupljeni su u nizu varijanti, od rigidnog srpstva i pravoslavlja do posvemašnjeg gubitka identiteta u hrvatskom kulturnom i političkom miljeu. Ta je priča imala sličan raspon i u povijesti: neki su Srbi sudjelovali, čak i kao ključne ličnosti, u kreiranju hrvatskog nacionalnog osjećaja i identiteta, od Petra Preradovića do Augusta Harambašića; neki od njih su bili na drugom polu, u drugoj krajnosti, a većina ljudi se raspoređivala uzduž bezbrojnih pozicija na toj skali. Zato mislim da bilo kakva žurba ne samo da nije poželjna nego, rekao bih, ni ne dolazi u obzir.

 

 

- Karikaturalno, mogao bih reći da je najživlji, najsposobniji, najvitalniji dio te populacije danas u Kanadi, Australiji, SAD-u, Engleskoj. Druga vrijednosna grupa je i dalje po Srbiji, po njihovim buvljim pijacama, u matičnoj državi. Oni koji su na granici socijalnih slučajeva, najčešće su povratnici u Hrvatsku. Mi danas često imamo, po općinama bivše krajine, situaciju u kojoj Srbi imaju većinu i drže političku vlast u tim općinama, ali u školama daleko pretežu djeca doseljenih bosanskih Hrvata. Dakle, demografski, ekonomski, reproduktivno, ta grupacija je u katastrofalnom stanju i znatno je ispod svih hrvatskih prosjeka, a ni ti trendovi i ti prosjeci, kako je poznato, nisu bogzna kako visoko na evropskoj rang-listi.

Situacija je, dakle, vrlo loša, ali je očito i to da se, kad je već pad bio tako dubok, započelo s nekim prvim koracima u oživljavanju. Kad već padnu tako nisko, ti ljudi imaju i niske kriterije, a ponekad su neki rezultati i neki pomaci, za moral jednog kolektiviteta, i važniji od nekih objektivnih pokazatelja. Dakle, svi realni parametri su loši, ali su se javile i prve naznake optimizma, pojačanog morala, odškrinula su se vrata nade, da se slikovito izrazim. Tako da situaciju u ovom trenutku ne mogu ocijeniti nego kao proces, kojemu su jednako dostižna oba krajnja ishoda: otvorena su i vrata nestanka, i vrata oporavka.

 

- Bivša je vlada učinila značajne korake u normalizaciji odnosa većine i manjine u Hrvatskoj. To je činjenica. Ono što očito mnogi nisu očekivali, i što je sve iznenadilo - neke pozitivno, neke negativno - jest politička energija koju je donio Ivo Sanader, i koju je iskoristio na ovaj način koji, pored ostalog, utječe i na to da manjine u Hrvatskoj, rekao bih gotovo bezrezervno, podržavaju današnjeg hrvatskog premijera. Vjerojatno nema druge osobine, nego taj višak, ta silina energije, po kojoj se Račan i Sanader razlikuju tako drastično.

 

 

- Vjerojatno neće. To je tema o kojoj se izbjegava govoriti i koju i proizvođači medijske situacije u Hrvatskoj uvijek zapostavljaju, naime bježe od nje. To je stanje hrvatskog duha, odnosno materijalno stanje hrvatske provincije. Tamo je situacija znatno gora no što se može vidjeti kroz povremene uvide bazirane na čitanju crne kronike ili povremene skandale koji tu i tamo izbijaju s nekih drugih novinskih stupaca. To se iz Zagreba ne može jasno vidjeti. Naravno, mnogo je problema, i kada se ta situacija hrvatske provincije prenese na većinsko-manjinske odnose, onda je stanje još tragičnije.

Ali, iskreno govoreći, ja već po prirodi posla kojim se bavim moram reći da u te činjenice i brojke imam vrlo skroman uvid. Meni se, ukratko, čini važnijim održati makar i vrlo spor korak, ali održati tendenciju, nego pod svaku cijenu inzistirati na datumu - kako bi rekao Lenjin, bolje manje a bolje... Pozitivni procesi jesu pokrenuti i samo je pitanje trenutka kada će biti prijeđena granica na kojoj ćemo ih moći smatrati definitivno ireverzibilnim. To će ovisiti i o razvoju događaja u Srbiji, kada su Srbi iz Hrvatske u pitanju - a ti se procesi pokreću, katkad i na silu - te, s druge strane, o dinamici hrvatskog priključivanja evropskim integracijama.

Važno je napomenuti da su hrvatski Srbi, kad je riječ o tim integrativnim procesima, u dubokoj defenzivi i u vrlo lošoj situaciji. Obično se na to, povijesno, gledalo na negativan način: Srbima iz Hrvatske, a i drugim manjinama, odgovarao je ulazak u integracije kako bi monitoring nad Hrvatskom bio što širi jer će, smatralo se, ugnjetavanje manjina biti osjetno manje. Treba izbjegavati takvu optiku. Srbi su tu, kao i druge manjine, u lošoj situaciji kako zbog slabe obrazovne strukture, tako i zbog drugih hendikepa, kao što je izopćenost iz privatizacije, na primjer. Dakle, evropeizaciju Hrvatske treba gledati kao nešto što je, promatrano iz manjinskog ugla, svakako poželjno jer će takvi procesi u pozitivnom smislu poboljšati ovu poziciju.

 

- Taj je proces evidentan. Očito je da svaka od država nastalih na tlu bivše Jugoslavije sama pokušava riješiti vlastita manjinska pitanja bez upletanja sa strane, bez pokušaja uvoza ili izvoza određenih rješenja na dosad viđene načine. Razvoj političke kulture ide u tom smjeru da se vlastita manjina u susjednim državama više ne štiti vojno-politički. Taj, najgrublji oblik intervencionizma iz prve polovice devedesetih, jasan je i kad je riječ o Srbima iz Hrvatske, i kad je riječ o Hrvatima iz Hercegovine, uz uvažavanje svih razlika između te dvije priče. Dakle, očito je da Srbi iz Hrvatske jesu, svakako, dio hrvatske političke nacije.

 

 

- Za kola koja zovemo hrvatskom kulturom, put na jug i na jugoistok ide nizbrdo, a put na sjever i zapad - uzbrdo. Ta je suradnja neizbježna, a politika koja vodi u tom pravcu logična je i neizbježna. No, sada ona doista ima naglašenije tržišni karakter i imat će manje formu državne politike a više formu autentične tržišne orijentacije. Ona će stoga, na razne načine, biti i realnija od onih situacija koje smo imali u prošlosti. Mislim da će okolnost malih jezičnih krugova i malih kultura prisiliti - naročito izdavače - na intenzivniju suradnju.

 

- Riječ je o tomu treba li, ili ne treba, napisati neku poštenu priču s druge strane. Radi se o tomu radimo li mi na formiranju slike druge strane tako da neprestano tražimo likove poput Arsenijevića ili Bore Ćosića - pa onda ostaje zagonetkom s kim smo, onda, zaboga ratovali, ako su svi Srbi Ćosići ili Arsenijevići - ili tamo ima i nekoga drugog. Na krajiškoj strani su bili, živjeli i pisali, i ljudi kao što je Nebojša Devetak. I on je, kao sudionik rata s te strane, napisao jednu poštenu knjigu. Meni se čini korektnijim dati i takvu viziju stvarnosti, nego oblikovati vlastitu sliku stvarnosti u skladu s vlastitom, poželjnom definicijom nekoga na drugoj strani.

Mi smo tu knjigu objavili za Tuđmanova života, još 1998. godine, kada se na te stvari gledalo još tvrđe. Danas više ne tražim takve rukopise i ne bih ih niti objavio. Ta je knjiga poslužila kao dokument jednog vremena: ona je i onda kao i danas bila neprihvatljiva, a mi je nismo ni objavili zato što je prihvatljiva, nego kao svjedočanstvo jednog vremena, njegovih vrijednosti i zabluda. Tu je stvar, po mom mišljenju, tada trebalo objaviti.