- Ne znam koje argumente ima Europska Unija za zabranu ulaska Željku Bagiću u zemlje te unije. On je u mome uredu bio zadužen za kontakt s Vladinim Uredom za suradnju s Haaškim tribunalom i njegov je posao bio da tom uredu dostavlja sve dokumente koji su bili ovdje i koje su oni tražili. Nisam čuo nijedan prigovor na njegovu suradnju s tim Vladinim uredom. Problemi su nastali kad je izišao Gotovinin intervju u Nacionalu u kojemu je ovaj rekao da priznaje Haaški sud, da priznaje institucije hrvatske države, da mu nije bilo dopušteno da odgovara na pitanja istražitelja u Zagrebu, da traži razgovor i da je, ako istražitelji ne budu zadovoljni njegovim odgovorima, spreman otići u Haag. Ivo Pukanić, vlasnik i direktor Nacionala, najavio mi je – u Bagićevoj prisutnosti – da će napraviti intervju s Gotovinom. Rekao sam mu da bi bilo sjajno da se Gotovina javi i da riješi svoj status, a Pukanić mi je uzvratio da će mi dati intervju da ga pročitam čim se vrati s razgovora. Dan prije izlaska Nacionala, pročitao sam taj intervju, te sam nakon toga izjavio da očekujem malo fleksibilnosti kako bi se Gotovini omogućilo da razgovara s istražiteljima i da kaže što ima reći. U mojim kontaktima s Pukanićem sudjelovao je i Bagić. Ne znam što je izuzev toga bio njegov angažman u "slučaju Gotovina".

 

- Ne, mislim da se takvo nešto nije moglo učiniti. Pukanić je novinar, on je preko drugih ljudi došao do Gotovine, a pošto je novinar sigurno ne bi odao svoje izvore.

 

- Mislim da nije, mislim da takvog kontakta nije moglo biti. Meni se čini se Bagića najviše tereti zbog toga što je nekoliko puta odlazio u kuću Hrvoja Petrača nakon što je ovaj postao nedostupan hrvatskim vlastima, a Petrača se, također, sumnjiči da je pomagao Gotovinin bijeg. Rekli su mi da Bagićodlazi u Petračevu kuću i ja sam ga pozvao da ga pitam što se tu događa. On mi je objasnio da njegova kćer hofira s Petračevim sinom i da je nekoliko puta išao na večeru u njegovu kuću, ali da tu nije bilo nikakvih poslova koji se sudaraju s onim što on radi u Uredu predsjednika. Kazao sam da to može biti tako, ali onaj tko sa strane gleda može to protumačiti kao da ja kontaktiram s odbjeglim Petračem. Bagićmi je zatim ovako odgovorio: "Nisam na to računao, ali nisam tako pokvaren čovjek da bih prestao posjećivati Petračevu obitelj sad kad je on upao u poteškoće."

 

- On se odlučio tako postaviti, jer smatra da ne bi bilo pošteno da pravi poteškoće ovome uredu. Ostali smo u dobrim odnosima i on se sad sprema za povratak u Policijsku akademiju. Ponudio sam se da mu eventualno pomognem oko zaposlenja, ali on je to odbio.

 

- Ne mislim da me je izigrao Gotovina. Na njega su ponovno izvršili pritisak njegovi savjetnici koji u čitavoj toj priči pokušavaju politički ili materijalno profitirati. Ti njegovi financijeri i politički savjetnici uvjerili su ga da se ne treba predati Haaškome sudu: oni obmanjuju Gotovinu zbog svojih konkretnih interesa, a on je prokockao jednu dobru šansu.

 

- Ne, da smo uspjeli Gotovinu privesti realnosti, odnosno da smo ga uspjeli uvjeriti da objektivno sagleda svoju poziciju i da se preda, to bi bilo korisno i za njega, i za njegovu obitelj, i za Hrvatsku. Ovako, sve je manja šansa da se brani sa slobode, kad se jednom odluči predati ili kad ga neka policija uhapsi. On mora znati da se ne može skrivati čitav život. Ja sam u jednom trenutku htio pomoći da se ta teška situacija riješi, ali nažalost nisam uspio.

 

- I u tom sam razgovoru ponovio da smatram kako je Haag mogao biti malo fleksibilniji da se stvar riješi, ali ona je kazala da to nije pitanje fleksibilnosti, pošto nju vežu čvrsta pravila od kojih nije mogla odstupiti. Ništa mi nije zamjerila.