U godini u kojoj se obilježava 60. obljetnica najveće znanstveno-istraživačke institucije u području prirodnih znanosti u Hrvatskoj, Instituta Ruđer Bošković (IRB), radi se na intenzivnoj međunarodnoj znanstvenoj evaluaciji koja će dovesti do restrukturiranja ove znanstvene institucije, u tijeku je i informatizacija, Ruđerov ured u Bruxellesu je pred otvaranjem, u rad će uskoro biti pušten novi ciklotron, nedavno održani Otvoreni dani tog instituta privukli su dosad najveći broj posjetitelja. O budućnosti IRB-a gdje je zaposleno 550 znanstvenika, razgovarali smo s ravnateljicom dr. sc. Danicom Ramljak, prvom ženom koja je u šest desetljeća dugoj povijesti instituta zasjela na to mjesto.

Prošla je godina dana otkako ste počeli četverogodišnji mandat ravnateljice Instituta Ruđer Bošković. S kojim ste se problemima suočili u svom radu?
- Prije nekoliko dana bila je godišnjica mog ravnateljstva. Kad se dolazi za ravnatelja nekog velikog, multidisciplinarnog instituta kao što je to Ruđer Bošković, koji je u nekim stvarima ispred ostatka hrvatske znanosti, no u nekim segmentima se još mora dići na europsku i svjetsku razinu, morate biti svjesni da vas očekuje mukotrpan rad. Moj se privatni život potpuno izmijenio u ovih godinu dana. Na poslu provodim i do 16 sati dnevno zato što sam odlučila pošteno odraditi svoju dužnost i mislim da sam u ovih godinu dana uložila mnogo znanja i energije kako bih promijenila neke stvari. Prva dva mjeseca kao ravnateljica provela sam u obilasku instituta i upoznavanju ljudi. Mogu reći da danas znam sve ljude koji rade na IRB-u, u većini slučajeva mogu povezati ime s licem, ali i projektom na kojem radi. Rekli su mi da takav pristup dosad nije imao ni jedan ravnatelj, no smatrala sam nužnim upoznati ljude jer je meni to bio pokazatelj u kojem smjeru kao ravnateljica moram ići. Mogla sam lakše odrediti tko će mi biti najbliži suradnici jer možete biti i nobelovac, no ako nemate pravi tim za sebe teško ćete uspjeti. Za najbliže suradnike odabrala sam znanstvenike koji su veći dio svog radnog vijeka boravili u inozemstvu.
 

Zbog čega je radno iskustvo izvan Hrvatske bilo važno pri odabiru suradnika? I sami ste dugi niz godina radili kao znanstvenica u SAD-u, koja je razlika u pristupu znanosti?
- S obzirom na to da sam 23 godine živjela i radila vani, odgovorno tvrdim da ljudi koji su dio svog radnog vijeka proveli vani mnogo bolje znaju kako funkcionira međunarodna znanstvena scena, a to smatram vrlo bitnim za rad instituta kao što je Ruđer. Upravo zbog toga sam za jednog od svojih najbližih suradnika, pomoćnika za međunarodnu suradnju i projekte, odabrala australskog znanstvenika dr. sc. Davida Matthewa Smitha. Uz pomoć stručnjaka kao što su on i dr. Mary Sopta, mnogo lakše otvaramo vrata srodnih institucija u inozemstvu i izmjenjujemo iskustva širom svijeta. IRB se baš nije mogao pohvaliti dobrom institucionalnom suradnjom u svijetu. Ono što mi je u mom radu vrlo brzo postalo jasno je da korijene problema na IRB-u treba tražiti u rigidnom znanstvenom sustavu u Hrvatskoj gdje je važniji broj znanstvenih radova od njihove kvalitete. Srećom, takav pristup će se novim zakonom o znanosti, koji je u pripremi, promijeniti. Što se tiče razlike u pristupu znanosti u SAD-u i kod nas, dovoljno je reći da su od 30 vodećih svjetskih sveučilišta 22 američka. No, oni investiraju u znanost i u krizi. Predsjednik Barack Obama udvostručio je ulaganja u znanost. Imaju jasne kriterije prema kojima se znanstvenici i njihovi projekti financiraju i koji su, prije svega, transparentni.

Što biste voljeli promijeniti na institutu?
- Ono što me trenutno najviše zaokuplja je kako podignuti znanstvenu izvrsnost i privući hrvatske znanstvenike koji su otišli raditi u inozemstvo da se vrate na Ruđer. Nemamo mogućnosti ponuditi im cijeli paket kakav nude strani instituti kad žele nekog znanstvenika - novac, opremu i prostor. Bez obzira na to što su Ruđerovi znanstvenici dobri, poznaju strane jezike i mogu bez problema izlagati na inozemnim stručnim skupovima, institutu nedostaje kultura međunarodne znanstvene razmjene. No, da bismo bili atraktivniji strancima, trebali bismo imati daleko fleksibilniju politiku zapošljavanja. Na primjer, slovenski institut Jožef Stefan, s kojim se volimo uspoređivati, ima veći broj stranih znanstvenika u svojim redovima, a i mobilnost istraživača je daleko veća nego kod nas. Problem je što godinama nismo strateški radili pomake da bismo privukli strane znanstvenike. Također je problem i zastario i neadekvatan administrativni sustav.

Suočili ste se s kritikama kad ste postavljeni za ravnateljicu. Mislite li da ste opravdali ukazano povjerenje?
- Kad sam postavljena za ravnateljicu kritizirali su me da nisam dugo radila znanstveni rad u laboratoriju. Istina je da sam se nakon uspješnog laboratorijskog rada na prestižnim američkim institucijama počela baviti znanstvenim menadžmentom što traje već više od deset godina i mislim da je upravo to moja prednost. Ravnatelj bilo koje znanstvene institucije treba znati menadžment, a to se kod nas još uvijek zapostavlja. Kad sam došla na institut nisam bila zadovoljna razinom transparentnosti poslovanja, niti procesom informatizacije poslovnih procesa, a danas na tome već radimo pomake.

Uveli ste i novine koje se odnose na međunarodnu evaluaciju instituta?
- Da bih značajno podigla razinu znanstvene izvrsnosti instituta po dolasku na mjesto ravnateljice odmah sam počela raditi na procesu neovisne međunarodne evaluacije. Inzistirala sam da evaluacija bude podijeljena u dvije faze jer smatram da se treba proći i kvalitetna priprema za to. U toj fazi naš su institut posjetili mnogi međunarodni znanstvenici i sugerirali na koji način bismo trebali prezentirati i restruktuirati IRB. Taj proces, koliko mi je poznato, nije prošla ni jedna znanstvena institucija u Hrvatskoj prije nas. Držim da smo na taj način dobili ne samo dobru podlogu za međunarodnu evaluaciju, nego i uspostavili kontakte s međunarodnim znanstvenicima, posebno sa našom znanstvenom dijasporom. Iako je odljev mozgova negativna pojava, uspostaviti vezu sa znanstvenicima koji su otišli na rad u inozemstvo ipak je pozitivan pomak. Izašli smo na međunarodnu scenu i trenutno smo pred otvaranjem ureda IRB-a u Bruxellesu. Također smo u procesu otvaranja četiri fondacije u svijetu, putem kojih će se organizirati razna promotivna događanja koja će omogućiti da IRB dođe do međunarodnih sponzorstva. Primjerice, izraelski znanstveni institut Weizmann ima 64 fondacije u svijetu putem kojih se godišnje u institut slije dvjesto milijuna dolara.

Smatrate da treba raditi na što čvršćim vezama sa sličnim institutima u svijetu?
- Strateška partnerstva sa srodnim institucijama u svijetu vrlo su bitna. Ponosna sam na to što smo uspostavili i veze s vodećim znanstvenim institucijama u Finskoj. Finska je zemlja koja ima približno stanovnika kao i Hrvatska, ali i sličnu priču, jer dok je kod nas devedesetih bjesnio rat, Finska je bila pred bankrotom. No, tada su svoje gospodarstvo pokrenuli ulaganjem u znanost. Čak 3,7 posto BDP-a se u Finskoj ulaže u znanost, a kod nas tek 0,7. Mislim da bi Hrvatska trebala slijediti ovakve primjere. Nasuprot predrasudama, i u krizi se mogu učiniti pomaci. Na žalost, Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina drastično smanjila ulaganje u znanost, s prijašnjih 1,2 na 0,7 posto BDP-a, te se na taj način približila samom europskom dnu.

U kolikom postotku Ruđer kao institucija, ali i njegovi znanstvenici, sudjeluje u međunarodnim projektima?
- IRB trenutno od svih pojedinačnih hrvatskih znanstvenih institucija ima najviše europskih projekata, njih 12. Zagrebačko sveučilište ima trenutno aktivna 22 projekta, javni instituti ukupno osam, a preostala sveučilišta tri. Na našem je institutu šest posto hrvatskih znanstvenika, no oni generiraju 30 posto znanstvenih radova. Ipak smatram da moramo dodatno raditi na kvaliteti tih radova. Također držim da najbolje znanstvenike i najbolje znanstvene institucije treba posebno stimulirati, što danas nije slučaj. Jer iako naši znanstvenici rade trenutno na 134 aktivna projekta koje financira MZOŠ, najmodernija zgrada u sklopu našeg instituta izgrađena je prije 20 godina, a sredstva iz proračuna smanjena su za 20 posto. Bez obzira na to, u sklopu instituta odlučila sam stimulirati najbolje znanstvenike tako što će mi svi oni svaka tri mjeseca prezentirati svoj rad, jer da bih nekima mogla pomoći da zasluženo napreduju, moram poznavati njihov rad.

Na početku mandata rekli ste da očekujete bolju povezanost znanstvenika s gospodarstvom? Je li došlo do toga?
- Došlo je, ali ne na razinu koja je potrebna. Među posljednjim uspješnim kontaktima koje smo imali bili su oni s Končarom i nekim drugim tvrtkama. Osim toga, mladi znanstvenici s IRB-a razvili su metodu Robin Hood kao rezultat bazičnih istraživanja u Zavodu za teorijsku fiziku, koju su nedavno otkupili stručnjaci prestižnog američkog MIT-a (Massachussetts Institute of Technology). Smatram da treba jačati najbolje istraživačke grupe u bazičnim istraživanjima koja su podloga za primijenjena istraživanja koja bi mogla pokrenuti gospodarstvo. Trebamo poticati i osnivanje malih tvrtki na osnovu patenata dobivenih na institutu, posebice u visokim tehnologijama kao što su informacijsko-komunikacijske tehnologije, biotehnologija i nanotehnologija. Također IRB ulazi u zajedničke poslovne pothvate s drugim tvrtkama i tu je najbolji primjer Ruđer Medikol Ciklotron, zajednička tvrtka IRB-a i dijagnostičke tvrtke Medikol.

Ruđer Medikol Ciklotron ima novi ciklotron za proizvodnju radiofarmaceutika za potrebe PET/CT dijagnostike u našoj zemlji, ali i zemljama regije. Je li to primjer projekta od kojeg bi gospodarstvo moglo imati velike koristi. Postoje li već narudžbe?
- RMC je pred dobivanjem proizvodne dozvole i pitanje je tjedana kad će proizvodnja početi. Osim što će se u prijepodnevnim satima proizvoditi radiofarmaceutik, popodne će ciklotron biti na raspolaganju našim znanstvenicima za nova istraživanja. Za RMC postoji interes, osim u Hrvatskoj i u regiji, pa je tako nedavno naš institut posjetilo izaslanstvo Srbije na čelu s potpredsjednikom vlade Božidarem Đelićem. Đelić je proveo više sati na institutu, a posebno je bio zainteresiran za rad ciklotrona i u njegovu se razgledavanju zadržao 45 minuta.

Koliko je trenutno IRB konkurentan u svjetskim znanstvenim krugovima?
- Imamo prepoznatljive pojedince. Na IRB-u, primjerice, radi najcitiraniji hrvatski znanstvenik, akademik Nenad Trinajstić, sa 10.000 citata. Kao institucija prepoznati smo u regiji, no ne dovoljno na europskoj i svjetskoj razini. Kako bismo bili kompetitivni u nekim znanstvenim granama, moramo se povezati u veće istraživačke grupe s ostalim znanstvenim institucijama u Hrvatskoj da bismo zajedno nastupili međunarodno. Držim da mala zemlja kao što smo mi mora imati mudru znanstvenu politiku da bi se uspjela nametnuti i postati prepoznatljiva u znanstvenim krugovima.

Koliko je općenito hrvatska znanost konkurentna u međunarodnim okvirima?
- Hrvatska znanost bit će konkurentna kad ulaganja u znanost budu adekvatna i kad političari i javnost uistinu shvate da je znanost jedini pravi pokretač modernog gospodarstva baziranog na visokim tehnologijama. Imamo dosta pojedinaca koji mogu konkurirati, no razina konkurentnosti naših instituta i sveučilišta trebala bi biti mnogo bolja. Ni jedno naše sveučilište nije među 500 najboljih svjetskih sveučilišta, niti IRB može stati uz bok institutima kao što je njemački Max Planck. Moram reći da u svjetskim okvirima nismo dovoljno konkurentni.

Osjeća li se manjak zainteresiranosti za pojedine znanstvene grane u Hrvatskoj, ali i na vašem institutu?
- Smatram da je loše što Hrvatska nije odredila prioritetne grane. U Hrvatskoj, a tako i na našem institutu, nedostaje fizičara. Nama je fizika ključna disciplina, no za nju vlada nezainteresiranost jer je mišljenje da je to težak studij. Na zagrebačkom PMF-u doktorira tek dvadesetak fizičara godišnje. Naše potrebe su takve da bismo mogli zaposliti sve njih, no pola ih odmah ode u inozemstvo jer im se ovdje ne može ponuditi odgovarajući novac.

Kolika bi trebala biti izdvajanja za znanost da bi ona bila konkurentnija? S obzirom na krizu, bojite li se daljnjih rezanja u sektoru znanosti?
- Izdvajanja bi trebala biti viša, najmanje 1,5 do dva posto BDP-a. Nadam se da rezova u znanosti više neće biti jer to bi nas odvelo na dno. U Srbiji upravo počinje petogodišnji ciklus financiranja znanstvenih projekata i tehnološke infrastrukture vrijedan osamsto milijuna eura. Držim da bismo i mi morali slijediti ovakve poteze.

Nataša Gajski Kovačić