Mislim, i u tome sam i danas nepokolebljiv, da smo se mi morali zajedno s Bošnjacima boriti protiv zajedničkog neprijatelja. U tome je bila pogreška. Ali unatrag se ne mogu voditi bitke. Što se dogodilo, dogodilo se.
Još od kada se svojedobno doznalo da je Stjepan Mesić, tada HDZ-ov otpadnik i disident, svjedočio pred Haaškim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, u postupku koji se tada vodio protiv generala HVO-a Tihomira Blaškića, traju nagađanja o tome što je ondje izrečeno, a svjedočenje je postalo općim mjestom u političkim napadima na njega.
Povremeno su se u javnost “probijali” neki dijelovi svjedočenja koji su se interpretirali na različite načine, ali se Mesića time uglavnom željelo diskreditirati. Doduše, u vrijeme kada je Stjepan Mesić bio na marginama hrvatskog političkog života, pokušavajući se održati na političkoj sceni, nitko nije mogao pretpostaviti da će se on na velika vrata vratiti u hrvatsku politiku te dva puta prilično premoćno pobijediti na predsjedničkim izborima.
POSLUŠAJTE MESIĆEVO SVJEDOČENJE: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Tijekom druge predsjedničke kampanje, u prostorijama HDZ-a, kada je njegova tadašnja konkurentica Jadranka Kosor imala susret s novinarima, pojavili su se transkripti s Mesićevim svjedočenjem, što je tada proglašeno niskim predizbornim udarcem. No, bilo je jasno da to svjedočenje sve jače pritišće predsjednika Mesića te izaziva političku napetost, pa čak i kreira određenu krizu, a njemu počinje stvarati sve više problema.
Posebno se to intenziviralo nakon uhićenja generala Ante Gotovine. Priča o Mesićevu svjedočenju ponovno je aktualizirana, a u vezi s tim dogodio se i neugodan incident, kada je novinar Domagoj Margetić u prostorijama zagrebačke Hvidre želio prezentirati to svjedočenje, ali je u prostorije upala policija te onemogućila skup.
Bilo je natezanja i sve je mirisalo na novi skandal. Domagoj Margetić na svojoj je web stranici poslije objavio cjelokupno svjedočenje, koje mu je policija stalno uklanjala. Nakon toga predsjednik Mesić tražio je ukidanje oznake tajnosti s njegova svjedočenja, što se ovih dana i dogodilo. Mediji su odmah objavili sadržaj svjedočenja, a reakcija dijela političke javnosti je bila prilično burna.
Predsjednika Stjepana Mesića uspjeli smo nakratko “uloviti” tijekom njegova boravka u Prištini na pogrebu kosovskog predsjednika Ibrahima Rugove, neposredno prije povratka u Zagreb, nakon dvaju bilateralnih susreta s albanskim predsjednikom Alfredom Moisijuom te međunarodnim predstavnikom na Kosovu, Sorenom Jessenom Petersenom.
• Kako ste doživjeli reakcije hrvatske javnosti na objavljivanje transkripata vašeg svjedočenja u Haagu s kojeg je napokon skinuta oznaka tajnosti?
- Nisam previše iznenađen različitim reakcijama i stavovima. Iskreno govoreći, nisam se ni previše zamarao time jer su mnogi reagirali upravo onako kako sam i mogao pretpostaviti. Napadi su otprilike uvijek isti i dolaze iz istih krugova koji su me prozivali od dana kada sam i svjedočio, iako su znali da nisam rekao ništa što zaslužuje takve napade i podmetanja. Oni koji me i sada napadaju i kritiziraju napadali su me uvijek i u svakoj prilici pa nemam razloga za pretjerano iznenađenje. Osobno sam od prvog dana bio za to da moje svjedočenje ne bude ni tajno ni zaštićeno, nego da se vidi što sam govorio. Nisam rekao ništa što većina ljudi ne zna, pogotovo onih koji me zbog toga stalno prozivaju i napadaju, ali u vrijeme kada sam svjedočio na Haaškom sudu bio sam u, kako bi se reklo, dubokoj političkoj opoziciji. U to je “olovno” vrijeme, moram reći, postojala realna opasnost i za mene i za moju obitelj, ne samo zbog mog svjedočenja nego zbog mog tadašnjeg političkog djelovanja. Bio sam prokazivan, napadan, lijepile su mi se razne etikete i to nije bilo lako izdržati. Zbog toga sam se, iako ipak nevoljko, složio da se stavi oznaka tajnosti na moje svjedočenje. Osim toga, to su tražili i na Haaškom sudu. Budući da je to bilo u sklopu suđenja generalu Tihomiru Blaškiću, oznaka tajnosti nije se mogla skinuti sve do pravomoćnosti presude. Kada se to dogodilo, bilo je samo pitanje vremena kada će se omogućiti objavljivanje cjelokupnog svjedočenja.
• Baca li vaše svjedočenje novo svjetlo na angažman Hrvatske u BiH tijekom rata ili donosi neke nepoznate detalje?
- Ne, mislim da ne. Za ovo vrijeme već je mnogo toga izašlo na vidjelo. No, moram naglasiti da Hrvatska nije intervenirala u BiH niti je Hrvatska agresor, kao što neki pokušavaju insinuirati ili optužiti. Hrvatska vojska nije mogla prijeći hrvatsku granicu, kako sam već rekao, bez odluke Sabora i predsjednika Tuđmana, a takve odluke nije bilo. Nikada nisam rekao da su naše postrojbe bile u BiH, ali evidentno je da su ondje kao vojnici bili naši građani. Ne znam kako su tamo išli. Kada sam doznao da ondje ima naših ljudi, odnosno vojnika, jer su mi se znali javiti zabrinuti roditelji tih naših momaka, pitao sam što se to događa. Tada su mi i predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak te general Janko Bobetko tvrdili da u BiH idu samo dragovoljci, odnosno oni koji su ondje rođeni ili, pak, odlaze na isti način i iz istih razloga zbog kojih su se tijekom rata i k nama dolazili boriti mnogi građani drugih zemalja. No, sve sam češće posredno dobivao informacije da se ne radi samo o dragovoljcima. No, to su pitanja odgovornosti pojedinaca i određenih grupa bliskih vlasti ili unutar same vlasti, ali nikako nije pitanje hrvatske države i njezine umiješanosti u rat u BiH. Hrvatska država nije stajala iza toga. To su bile odluke, kako sam rekao, nekih pojedinaca za koje Hrvatska ne može snositi odgovornost.
• Je li to pogreška tadašnjeg državnog vrha?
- Pogreška državnog vrha je bila loša i nespretna politika prema BiH. Mi smo bili u ratu i morali smo imati saveznika. Zdrav razum je nalagao, da tako kažem, da pazimo i razvijamo to savezništvo. Oni koji su napali nas, izvršili su agresiju i na BiH. Mislim, i u tome sam i danas nepokolebljiv, da smo se mi morali zajedno s Bošnjacima boriti protiv zajedničkog neprijatelja. U tome je bila pogreška. Ali unatrag se ne mogu voditi bitke. Što se dogodilo, dogodilo se.
• Je li vam možda danas žao što ste svjedočili i biste li povukli svoje svjedočenje?
- Zašto bih to učinio!? Nitko mi ne može prigovoriti i zamjeriti da nisam govorio istinu. Govorio sam o onome što znam.
• Napadaju vas da ste svojim svjedočenjem naudili generalu Blaškiću.
- To nije točno. U cijelom svom svjedočenju rekao sam samo jednu rečenicu o generalu Blaškiću, i to da mi nije poznat njegov ratni put, te da sam ga sreo samo jednom u Saboru, kada sam već bio u oporbi. On mi je tada prišao i pozdravio me. Na neki način mi je time čak i pomogao jer sam tada bio prilično proganjan od strane “pravovjernih”. To je sve što sam o njemu rekao. A oni koji mi bilo što prigovaraju glede toga, neka pogledaju Blaškićevu presudu i nađu tamo mene, odnosno moje svjedočenje.
• Biste li se odazvali da vas pozovu kao svjedoka u na suđenje generalu Anti Gotovini?
- Hrvatska ima ustavni zakon o suradnji s Haaškim tribunalom prema kojem su se svi hrvatski građani dužni odazvati pozivu Haaškog suda. Ako me budu pozvali, ja ću se odazvati. Ako tražim da drugi poštuju zakon, onda se i sam moram ponašati u skladu s tim.
• Hoće li se objava vašeg svjedočenje odraziti možda na vašu popularnost?
- Ništa ne radim radi popularnosti niti me zanima popularnost. Uvijek sam donosio oduke koje se temelje na istini i uvijek u interesu mog naroda i moje države.
Napadaju me oni koji su otpremali ljude u Haag
• Oko vašeg se svjedočenje stvorila određena fama, a reakcije nakon objavljivanja su bile prilično burne.
- Znate, koga svrbi, taj se češe. No, sada barem neće više biti mistifikacije. Pogledajte tko to mene napada, tko burno reagira - razni pašalići, da ih tako nazovem skupnim imenom. Napadaju me upravo oni koji su otpremali ljude u Haag, pripremali predstave na aerodromima, koji se nisu trudili tim ljudima pružiti svu potrebnu pomoć, a sada se na ovaj način, napadajući mene, žele iskupiti za sve ono što su radili, za sve svoje namjerne i slučajne propuste. No, mene ti napadi uopće ne zabrinjavaju. Dobro je da sada svi mogu vidjeti što sam rekao, da ne bude izmišljanja, preuveličavanja, pogrešnih interpretacija, kao što se znalo događati. Sada svi mogu vidjeti da nisam rekao ništa strašno, pogotovo ne protiv Hrvatske.
• Ima li išta u tom svjedočenju za što vam je danas možda žao što ste rekli, ili vam smeta, ili vas, pak, može kompromitirati?
- Ne, ništa mi ne smeta. U svjedočenju sam govorio o stvarima i činjenicama koje su mi poznate iz vremena kada sam bio predsjednik Predsjedništva bivše Jugoslavije, dakle, govorio sam o vremenu kada se rat u Hrvatskoj i BiH pripremao te o vremenu početka rata, kada sam već bio na dužnostima u Zagrebu. U nekim sam događajima neposredno sudjelovao, dakle, bio sam upoznat iz prve ruke, a o nekima sam doznavao posredno ili sam dobivao iscrpne i povjerljive informacije. O tim sam svojim saznanjima morao reći što znam i iznijeti svoje mišljenje. No, ukratko, da ne duljim, rekao sam ono što je bilo najočitije - da bi Hrvatska vojska mogla otići izvan svojih granica, konkretno u BiH. Za to je bila potrebna odluka Sabora i na to još potvrda, odnosno odluka predsjednika Republike Franje Tuđmana. Sabor nikada nije donio takvu odluku, niti ju je donio predsjednik Republike jer je jednostavno nije mogao ni donijeti. Poslije je došlo do sporazuma Tuđman - Izetbegović, ali ja govorim o razdoblju prije toga. No, jesu li pojedinci ili skupine iz vrha vlasti ili oni bliski državnom vrhu radili na svoju ruku nešto što nije dopušteno, druga je stvar. To nije pitanje kojim se ja trebam baviti.
Piše: Vlado Vurušić |
