INTERVJU ZA OBZOR - POZNATI GOSPODARSTVENIK I BIVŠI MINISTAR O PREŽIVLJAVANJU MAGME, VLADI, RECESIJI...

Što, i Fižulić propada, pitali me ovih dana mnogi. Izašla je vijest o tome kako njegova Magma zatvara prodavaonice pa će ih ostati samo nekoliko. Kriza je zahvatila i trgovinu, a posebno onu kojom se bavi Goranko Fižulić. No, u razgovoru s većinskim vlasnikom treće (izvanprehrambene) po jakosti trgovačke kuće u Hrvatskoj, u prostranom i modernom distribucijskom centru u Jastrebarskom, Fižulić me ne pokušava razuvjeriti da nije u problemima, ali ističe da je stvar riješena, kriza prolazi i njegove će trgovine uskoro početi zarađivati više.

– ‘Ajde da se vidimo za šest mjeseci pa ćemo vidjeti jesam li bio u pravu – optimistično će.

Ima, kaže, problema s nelikvidnošću, kasni u plaćanju dobavljačima, nekoliko puta kasnile su (desetak dana) i plaće za njegovih oko 1400 zaposlenika, a s gubitkom posluje već dvije godine. I optimist je. I ove godine otvara 5000 novih kvadrata trgovina.

Teoretski shvaćam o čemu je riječ, no filozofski, objasnite mi zašto je za uspješnog poduzetnika potrebno da se stalno širi, razvija i guta nekoga na tržištu. Koja je filozofija biti veći, širi? Gdje je kraj?

– Razlog je vjerojatno u ljudskoj prirodi, kojoj nakon nekog vremena novac kao takav ili standard kao takav nije više motiv. Jer ionako, ako stalno radite, tim novcem teško da možete sebi kupiti bolju kvalitetu života, jer nemate vremena za to. Zato zapravo težite samodokazivanju ili dokazivanju drugima da ste dobar, uspješan i da se povežete s time što stvarate i tvrtkom na čijem ste čelu. To vas jednostavno počne gutati u dnevnom ritmu da to i ne vidite.

Kapitalizam je u svojoj prirodi takav da vas gura u stalni rast. Ne slažem se s onima koji tvrde da rasti morate jer će vas progutati drugi koji će rasti ako vi i ne rastete. Imate cijeli niz malih obiteljskih poduzeća koja u SAD-u i Europi, gdje kapitalizam ima svoj neprekinuti razvoj, traju desetljećima i stoljećima i nisu nikad došla do veličina da su morala postati dionička društva i kotirati na burzi. Vjerojatno se odgovor krije u potrebi dokazivanja i samodokazivanja. Kao da idete u školu i želite biti odlikaš i svaki dan pazite da ne padnete razred. Tako ste i u biznisu, odlikaš ako rastete i ostvarujete dobit, a padate razred ako stvari krenu loše i na koncu završite u bankrotu.

Vi ste, znači, mogli sasvim lijepo živjeti i da ste ostali na deset dućana?

– Mogao sam vjerojatno mnogo bolje živjeti da sam ostao na usko specijaliziranih desetak trgovina, recimo samo za djecu, da sam imao deset puta manje zaposlenih nego što ih imam danas i sa deset puta manje briga, bez interesa javnosti i medija za moje poslove. Imao bih zavidan standard i puno bolju kvalitetu života.

Gdje ste sada po broju trgovina u odnosu na razinu na kojoj ste bili u vrijeme kad ste bili na vrhuncu?

– Mi smo zatvarali i otvarali praktički isti broj trgovina. Dosegnuli smo oko 65 tisuća kvadrata poslovnog prostora koji je namijenjen prodaji i te se površine držimo cijelo vrijeme. Broj vrata u trgovini vrti se oko 120-130. No, stalno zatvaramo male formate, a otvaramo nove. Ono što se u krizi dogodilo pojačano, pa je u medijima bilo i primijećeno, jest da je došlo do erozije poslovanja u nekim sredinama, prodajnim centrima, gradovima, ulicama. Nije tajna da postoje trgovački centri koji ne rade i u kojima je niz trgovina zatvoren. U centru Zagreba možete vidjeti cijeli niz trgovina oblijepljenih plakatima “zatvoreno zbog preuređenja”. U razvijenim zemljama ne možete graditi trgovačke centre samo zato što ste dobili građevinsku dozvolu.

Mi ćemo do konca godine otvoriti oko pet tisuća kvadrata u devet dućana. Zagreb je, međutim, sebe danas pretvorio u jedno od najmanje efikasnih zona za trgovce. Puno je lakše ostvarivati veću dobit po kvadratu izvan Zagreba.

Premda Zagreb ima više raspoloživog novca, zbog svog pesimizma Zagrepčani su se najbrže počeli okretati štednji, za razliku od provincije koja nije imala tu količinu raspoloživog novca. To je bio trend kroz dvije godine, a činjenica je i da se kriza u Srbiji i BiH osjeća manje kroz pad potrošnje nego kod nas.

Ljudi su jako uplašeni i vjerojatno ne vjeruju ni Vladi da će biti bolje.

– Uplašenost je gruba riječ. Možda je većina građana razočarana tržišnim gospodarstvom kakvo mi imamo. Naime, ako vlada uvjerenje da se s jedne strane nepoštenjem, korupcijom i krađom tipa “pomoga se” može obogatiti, a da nećete za to biti kažnjeni, onda odnos prema radu i poštenom zarađivanju postaje dvojben. Možda smo povjerovali i da je tržišno gospodarstvo i kapitalizam samo rast, a zapravo smo se suočili s nečim što je povijesna činjenica, da je kapitalizam već nekoliko stoljeća sustav koji ima nekoliko dobrih godina, pa nekoliko loših. U SAD-u ljudi su se naučili nositi s krizom. U istočnoeuropskim zemljama se mali broj zemalja zna nositi s krizom. Poljska zna. To je deset puta veća zemlja od nas, a ima deset puta manje autocesta od nas.

Dio svojih brendova proizvodite u Kini. Koliko je tamo poskupio rad?

– S ponovnim uzletom Kine došlo je do porasta nadnica u pojedinim pokrajinama. Negdje je došlo i do bitnog povećanja nadnica, s recimo 120 dolara mjesečno na 200. To će opet dovesti do seljenja industrija na sjever, prema provincijama koje još uvijek mogu imati manje nadnice. U naš standard ugrađena je niska cijena kineskog rada. Ako tamo dođe do porasta standarda, to ćemo svi morati ugrađivati u realnu cijenu našeg života.

Ne čini li vam se da su Kinezi bili jako pametni te prvo natjerali svijet da odustane od svojih proizvodnja, preseli ih u Kinu, a sada oni počinju dizati svoju cijenu rada?

– Razlika u cijeni rada u razvijenom svijetu u odnosu na Kinu nije 1 prema 2, nego 1 prema 10, 20. Nismo mi ta radna mjesta gubili samo u korist Kine. Prvo u korist Japana, Tajlanda, Koreje, Malezije Tajvana, pa Vijetnama, Bangladeša... Svijet je jedan, ne možete pobjeći od toga da se proizvodnja seli tamo gdje je jeftinije. Ne možete vratiti kotač povijesti.

A što je s našim srednjim slojem? Prije smo mogli kupovati košulju od 300 kn, sada kupujemo onu od 100. I vi ste odustali od prodaje svojih najskupljih brandova?

– Jesam. To se nije dogodilo samo u RH. Vi ćete vjerojatno sutra ponovno trošiti sukladno svom standardu, koji će porasti. Nama je u Magmi najviše pao taj najskuplji dio brendova i morali smo se odreći niza poznatih marki. Najviše smo izgubili na programima namijenjenim ženama.

Zašto?

– Žene uvijek troše kudikamo više nego što im u principu treba za redovite potrebe. Normalno je da je ženski garderobni ormar puno veći no muški. I kada dođe do krize, normalno je da se žene puno lakše odriču tog dijela kupnje. I one prve odustaju od tržišta. Kod djece, pak, uopće ne možemo govoriti da je bilo krize jer se gotovo i ne primjećuje.

Dakle, Hrvati u krizi najmanje zakidaju djecu?

– Ne Hrvati, tako je svuda. Kupujete jeftiniju igračku ili odjeću, no potrošnja ostaje.

Ovo za žene mi je zanimljivo. Prateći potrošnju žena, može se otkriti i kada ćemo izaći iz krize?

– Ha, ha, to je malo kompleksnije, no ukupno, “ženska” je trgovina krenula, eto, baš u ovom kvartalu.

Što konkretno, koje vrste proizvoda, jesu li to sezonski, badići, npr.?

– Sve, sve vrste, od majica, cipela, kupaćih kostima, sve je “žensko” krenulo.

Žene troše, znači recesija prolazi?

– Ovo su prvi znaci oporavka, da.

Piše: Davor Ivanković - Cijeli intervju pročitajte u današnjem Obzoru.