O procesu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, radu Nacionalnog odbora za praćenje pregovora, te o komunikacijskoj strategiji s građanima u vezi s članstvom u Uniji, za Vjesnik govori Neven Mimica, predsjednik Odbora za europske integracije i saborski zastupnik SDP-a.

• Pridržavaju li se stranke u ovoj predizbornoj godini konsenzusa o ulasku Hrvatske u EU?
– Procjenjujem na osnovu rada Nacionalnog odbora za praćenje pregovora, u kojem, čini mi se, predstavnici stranaka djeluju na način koji pokazuje da »Savez za Europu« funkcionira. Sad kad smo došli u fazu da razgovaramo o konkretnim pregovaračkim pozicijama za pojedino pregovaračko poglavlje, predstavnici stranaka u Nacionalnom odboru iznose neke konkretne prijedloge, ali na konstruktivan i nekonfliktan način.

• Koliko se uvažavaju prijedlozi stranaka?
– Treba reći da nismo došli do teških pregovaračkih poglavlja. Sve ono što su predlagale opozicijske stranke je u osnovi bilo na liniji konstruktivnog poboljšavanja same pregovaračke pozicije. Doći ćemo i na teža poglavlja kao što su poljoprivreda, nekretnine, ribolov, javne nabave, potpore... tako da će tu još biti svega.
 

• Što mislite, oko kojeg će poglavlja biti najviše prijepora u Hrvatskoj?
– Glavne linije razdvajanja je u ovom je trenutku teško definirati na nekom konkretnom području. Glavna je razlika treba li pregovore ubrzavati, treba li u pregovorima povlađivati zahtjevima ili interesima europskih pregovarača, ili ponajprije raditi na reformama koje mijenjaju stanje u Hrvatskoj iznutra, pripremaju Hrvatsku za EU. Hrvatska ima unutarnji kapacitet da reforme i pregovore završi za dvije godine. Ali, važno je da se ne zanemare unutarnji procesi. Mislim da bi se glavna rasprava, čak unutar Nacionalnog odbora, trebala voditi oko toga kako ubrzavati reforme kod kuće, a ne kako ubrzavati pregovore.

• Neke stranke se gotovo javno deklariraju kao euroskeptične. Predstavlja li to u ovom trenutku krivu poruku javnosti?
– Što se parlamentarnih stranaka tiče, sigurno je da ne postoji niti jedna koja bi bila neeuropska stranka ili koja bi imala svoje parole »ne Europi« ili »ne Hrvatskoj u Europi«. Postoje razlike između stranaka oko toga kako Hrvatsku iznutra pripremiti za članstvo u EU. U tom smislu, i u predizbornoj godini, takav oblik razmišljanja o našoj poziciji unutar budućeg članstva u EU, može pridonijeti što boljim pripremama Hrvatske. Postoje izvanparlamentarne stranke koje se protive članstvu u EU, ali to je situacija i u zemljama članicama EU-a i zbog toga je cijelo područje komunikacije Europe s građanima najzanemarenije područje. Ako cijeli proces podijelimo na tri paralelna i jednako važna procesa - reformu, pregovore i komunikaciju, komunikacijsko područje je najlošije zastupljeno ili se na njemu najmanje radi. Mislim da je potrebno otvarati dvosmjerni razgovor s građanima, razgovarati o konkretnom problemu, konkretnom strahu, konkretnom otporu od EU-a. Ako u bilo kojem od ova tri područja zapne, ugrozit ćemo cjelokupan proces. Tim više što je referendum za EU obvezan.

• Koliko bi takva komunikacija pomogla da se javno mnijenje prema EU poboljša?
– Područje za konkretan dijalog o Europi je otvoreno i treba ga iskoristiti. To je posao i za Vladu i za parlament, i za vladajuću stranku i za opoziciju, za medije i za nevladine organizacije. Mogli smo ga već i ranije osmisliti, ali ćemo vrlo brzo to morati napraviti. Na kraju krajeva, referendum će biti, po meni, u 2009., odmah nakon završetka pregovora. Često je pitanje zašto ulaziti u proces europskih integracija ako je narod protiv toga. Zašto nismo na početku postavili pitanje jeste li za članstvo u EU. Moj odgovor je da nije u redu da se građane postavi pred opće pitanje jeste li za članstvo u EU. Pitanje mora biti konkretno: jeste li za članstvo u EU pod uvjetima koji su sadržani u ugovoru o pristupanju koji će biti ispregovaran. Zbog toga je i normalno da referendum dođe na kraju, a ne na početku procesa pregovaranja. Osim toga, sve ono što se tijekom procesa pregovaranja i reformi radi, su promjene koje se i tako moraju obaviti. Ne zbog EU-a. Jer i da nema EU-a, mi moramo imati iznutra bolju i uređeniju državu. Prema tome, reforme moramo provesti zbog nas samih. Dobro je da se reforme rade, da se stanje u Hrvatskoj popravlja. Ako je to još u okviru europskog modela i ako nas to na kraju i dovede do članstva u EU, onda su oba cilja ostvarena: i unutarnje uređenje Hrvatske i zajedničko djelovanje u članstvu u Europskoj uniji.

• Kakvom biste ocijenili ulogu medija u procesu pristupanja Uniji?
– Čini mi se, uspoređujući kako se komunikacijski proces odvijao zemljama koje su nedavno ušle u EU, da u Hrvatskoj još uvijek medijski prostor nije korišten ili sam medijski prostor ne vuče naprijed ukupnu ideju priključivanja europske Hrvatske. Na način da to bude informativni prostor, informativni sadržaj onog što Hrvatsku čeka u članstvu EU-a. Za sada se medijski prostor uglavnom koristi za dnevne događaje koji su vezani uz sam pregovarački proces ili u sam proces unutarnjeg uređenja EU-a, pa se onda govori o refleksima unutarnjeg institucionalnog pregovaranja. Neke zemlje su imale dobru komunikaciju Europe s građanima, pa onda i ulogu medija u tome. Na Malti su sve dnevne novine svaki dan objavljivale prilog u kojem se s određenog područja - zdravstva, ribarstva, školstva, odgovaralo na pedesetak najčešćih pitanja građana. Tako iz dana u dan, gotovo dvije godine prije pristupanja Malte. Medijski utjecaj i prostor korišteni su za davanje onih konkretnih informacija koje su važne svakom građaninu za donošenje odluke prihvaćaju li ili ne prihvaćaju članstvo u EU. Mislim da bi i naši mediji trebali krenuti više u pravcu autorskog, komentatorskog definiranja ili ocjenjivanja i analiziranja budućeg položaja Hrvatske unutar članstva u EU.

• Hoćemo li završiti pregovore na vrijeme?
– Procjenjujući naše ukupne kapacitete, mislim da Hrvatska može i ima realne izglede najduže u roku od dvije godine, do početka 2009., završiti pregovarački proces. Važnije od toga, po meni, jest ne kada će Hrvatska ući u EU, nego kada će Hrvatska biti spremna za EU. No moj optimizam ide tako daleko da mogu tvrditi da će Hrvatska unutar te dvije godine ne samo biti spremna završiti pregovore, nego će biti i može biti spremna i iznutra se pripremiti za članstvo i završiti reforme. Taj dio je puno teži. No način kako se danas radi, s usporenim zakonodavnim reformama kroz parlament, s provedbom koja uvijek ne osigurava da se provedu sva rješenja koja su zakonima utvrđena, nije dobar. Ako bi se današnji tempo nastavio u provedbenom, reformskom dijelu, onda dvije godine ne bi bile dovoljne. Ali uz puno veći angažman svih, prvenstveno državnih tijela koja se trebaju baviti provedbom zakonodavstva, onda bismo mogli u dvije godine završiti pregovore i završiti reforme. Pregovori se neće moći završiti dok sve zemlje u EU nisu uvjerene da smo završili reforme. Početak 2009. je uz apsolutan angažman svih u Hrvatskoj idealan termin za završetak i reformi i pregovora. Hrvatska može biti spremna početkom 2009. za članstvo, samo je pitanje hoće li i EU biti spreman za prihvaćanje Hrvatske u to vrijeme. I tu je naš veliki problem, a taj problem još veći jer na taj drugi dio – Hrvatska ne može utjecati.
Sad dolazimo u problem kako i na koji formalno pravni način Hrvatska može postati članica nakon što dokaže svoju spremnost. Najbolji način ulaska u članstvo bi bio da se EU iznutra dogovori, da se usvajanje institucionalnih dogovora poklopi s našom spremnosti za članstvo i da do sredine 2009. Hrvatska potpiše sporazum o pristupanju, a da EU potpiše novo ustavno uređenje kako god ono izgledalo.

Dada Zečić