Ivan Šimonović |
|---|
 |
ZAGREB - Ivan Šimonović godinama je slovio kao jedan od vodećih hrvatskih diplomata. Otkako je početkom 90-ih ušao u diplomaciju sudjelovao u skoro svim bitnim pregovorima, između 1999. i 2002. bio je hrvatski veleposlanik pri UN-u u New Yorku, a posljednjih godinu dana koalicijske vlade i zamjenik Tonina Picule. Poslije HDZ-ove pobjede, napustio je ministarstvo i vratio se na pravni fakultet, nezadovoljan ponudom novog ministra Žužula. No, u međuvremenu je Miomir Žužul otpao, a preplašeni Ivo Sanader u jeku ubojstava na zagrebačkim ulicama i sve jačih pritisaka EU-a zbog korupcije i kriminala nudi Šimonoviću mjesto ministra pravosuđa koju on i prihvaća. Iako već puna dva desetljeća u vrhu hrvatske politike, Šimonović nikada nije ušao u niti jednu političku stranku. Dapače, ovaj dragovoljac domovinskog rata, koji je okusio prvu crtu bojišnice odbio je i Franju Tuđmana koji mu to nije zamjerio. I kada su mnogi pomislili da je ministarsko mjesto vrhunac njegove karijere, kao iz vedra neba odjeknula je vijest da je izabran za pomoćnika glavnog tajnika UN-a i to između 128 kandidata. Tako je postao hrvatski dužnosnik koji se popeo na najvišu stepenicu unutar sustava međunarodnih organizacija od uspostave samostalne Hrvatske. Pred odlazak u New York, pristao je za madeIN dati 'oproštajni' veliki životni intervju u kojem se dotaknuo svih ključnih trenutaka iz njegove bogate i uspješne karijere. Odlazite li zadovoljni iz ministarstva?
Da. Otvaranjem Poglavlja 23. pao mi je kamen sa srca. Trebat će puno napraviti da se ono zatvori, ali to prvenstveno znači dosljedno provesti ono što smo zacrtali reformskim zakonima. Kad to i ne bi bio preduvjet za EU, ove su reforme vrlo korisne i za pravosuđe i Hrvatsku uopće.
Što kaže vaša obitelj? Ponovni odlazak u New York stvara obitelji priličnu zbrku. Ipak, imaju razumijevanja i daju mi podršku jer znaju da ću se u UN-u baviti bitnim i osjetljivim problemima. Uostalom, bavljenje ljudskim pravima je duboko u obitelji. Supruga mi je doktorirala na temi iz područja ljudskih prava te je utemeljila, a i danas je načelnica Odjela za ljudska prava u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, godinama sudjeluje i predsjedala je u više međunarodnih stručnih tijela koja se bave zaštitom i promicanjem ljudskih prava, posebice pravima žena i bioetikom. Kćer mi je magistrirala na temi diskriminacije u Oxfordu i koordinator je za pitanja nediskriminacije u Uredu pučkog pravobranitelja. Ni sin nije daleko, trenutno je odvjetnički pripravnik. Što ste zatekli u ministarstvu, a što ostavljate svom nasljedniku? Kada sam dolazio govorilo se da Zagreb ne smije postati Beirut. U međuvremenu bitno su ojačani kapaciteti i uspješnost borbe protiv organiziranog kriminala i korupcije. Za projekt reforme i odgovarajući paket zakona Ministarstvo pravosuđa je tijekom mojeg mandata dobilo konsenzus u Saboru, što predstavlja jamstvo njegove održivosti bez obzira na promjene ministara i vlada. Preustrojem je Ministarstvo organizacijski ojačano i djeluje kao tim. Jeste li ispunili vlastita očekivanja? Djelomično. Zadovoljan sam napretkom, ali nadao sam se ostati do uspješnog završetka pregovora s EU. Na što ste posebno ponosni? U pogledu borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala 2009. godine osuđeno je 138% više osoba nego 2008. godine. Uz to, u posljednjih godinu dana bez oklijevanja se procesuira i za korupciju na najvišoj razini. Reformski paket osigurao je neovisnost sudova. Sucem se postaje i u sudstvu se napreduje prema objektivnim i transparentnim kriterijima. A onaj drugi dio s kojim niste zadovoljini. Što bi ste promijenili?
Dok je to još bilo moguće, prije zabrane novog zapošljavanja, raspisao bih natječaj i primio 30-ak darovitih, mladih ljudi koji bi za nekoliko godina mogli biti okosnica budućeg europskog Ministarstva pravosuđa.
Kada ste se prijavili za pomoćnika Glavnog tajnika UN-a? Koga ste o tome obavijestili? Mislim da je to bilo početkom ove godine. To nije klasični natječaj, već se iskazuje interes kandidata za imenovanje na poziciju. U početku nisam obavijestio nikoga jer nisam htio da se za moju kandidaturu lobira. Osim toga, mislio sam da moje šanse nisu velike. Je li to znala premijerka Jadranka Kosor? Premijerku Kosor i predsjednika Josipovića obavijestio sam u trenutku kada je lista od više od stotinu kandidata svedena na samo četiri i kada je mogućnost mojeg izbora postala ozbiljna. Tada smo dogovorili da prvo pričekamo da li ću biti izabran, a onda da odlučimo što i kako dalje. Kako je premijerka reagirala nakon što je saznala da odlazite? Je li vas pokušala odgovoriti? Kada sam izabran, Premijerka je reagirala vrlo konstruktivno. Dogovorili smo da pokušam ostati dok se ne otvori Poglavlje 23. U tom smislu razgovarao sam i s Glavnim tajnikom UN-a koji je iskazao razumijevanje i pristao odgoditi moje stupanje na dužnost za 17. srpnja ove godine. Neki, iako moramo reći rijetki, Vaš odlazak su nazvali bijegom od odgovornosti? Tako su govorili prije nego što su znali da će se otvoriti Poglavlje 23. Moram priznati da bih se i sam loše osjećao da sam otišao prije toga. Uz to, stigao sam potpisati i vrlo važni sporazum sa Srbijom o uzajamnim izručenjima za korupciju i organizirani kriminal. Smatram da će ovaj sporazum biti snažan udarac organiziranom kriminalu. Ovaj sporazum po prirodi stvari nosi i određene rizike za svoje potpisnike, pa to nisam htio ostaviti nasljedniku. Što za Hrvatsku znači vaše imenovanje?
Za Hrvatsku je to svakako priznanje. Ako bivši ministar pravosuđa bude imenovan za pomoćnika glavnog tajnika koji se bavi ljudskim pravima, to je svakako i kompliment za državu i njezine napore.
Na koji će te način sada pomagati Hrvatskoj? Samo neizravno. Ako svojim djelovanjem u UN-u zaslužim ugled, dio tog ugleda automatski se prenosi i na Hrvatsku. Po struci ste pravnik,ali ste značajan pečat ostavili u vanjskim poslovima. Kako ste ušli u diplomaciju? Stjecajem okolnosti. Prvo sam bio u ratu, kao običan vojnik. Potom sam za Hrvatsku pregovarao o primjeni međunarodnog humanitarnog prava na države u sukobu, o nestalim osobama, zarobljenicima i pravnim postupcima koji su se protiv njih vodili. To me, za mene neplanirano, dovelo i do diplomacije. Zašto ste, 2004. po dolasku HDZ-a napustili MVP? U novoj kadrovskoj križaljki nije mi bilo ponuđeno odgovarajuće mjesto. Volim svoj profesorski posao na Pravnom fakultetu i bilo mi je drago vratiti se znanstvenom radu i studentima. Jeste li tada razgovarali sa Žužulom i Sanaderom? Jesu li Vas pokušali zadržati? Žužul mi je ponudio mjesto savjetnika ministra, bez ikakvih ozbiljnijih ovlasti. S Premijerom nisam ni razgovarao. No, nije Vam to bio prvi put da ste otišli iz MVP-a. Zašto ste otišli 1993.? Formalni odgovor je da sam otišao na Fulbright-ovu postdoktorsku stipendiju na Pravni fakultet Sveučilišta Yale. Zapravo su me doista znanstveni rad i predavanje, na vjerojatno najuglednijem pravnom fakultetu na svijetu, vrlo zanimali, ali je činjenica i da nisam bio zadovoljan tadašnjom politikom Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Taman kad sam se pripremio ostati još jednu godinu na Yaleu, potpisan je Washingtonski sporazum i pozvan sam da u Ministarstvu vanjskih poslova ustrojim Upravu za multilateralnu diplomaciju. Kakav je bio Mate Granić kao ministar vanjskih poslova? Granić je i u hrvatskoj politici i diplomaciji iskazivao strpljivost i upornost. Pokazao je i velike organizacijske sposobnosti: u uži tim je okupio ljude po kriteriju sposobnosti te im omogućio visoki stupanj samostalnosti.
U listopadu 1991. godine ste se kao dragovoljac priključili ZNG-u. Kako ste i zašto donijeli tu odluku? Osjećao sam da je to moja dužnost. U mladosti sam bio športaš i zadržao dobru formu, pa mi se činilo jedino primjerenim da i sam sudjelujem u obrani svoje obitelji i svoje domovine. Kakvo je Vaše ratno iskustvo? Kratko, ali intenzivno. U listopadu i dijelu studenog bio sam na prvoj crti bojišnice, na jedinom dijelu koji smo držali s druge strane Kupe. U relativno kratkom vremenu među pripadnicima moje postrojbe razvilo se snažno prijateljstvo koje traje i danas. Ubrzo ste bili uključeni u traženju nestalih osoba gdje je s Vama surađivao i aktualni predsjednik Ivo Josipović. Tako je. S fronta sam pozvan da vodim u ime Republike Hrvatske pregovore o traženju nestalih osoba s drugom stranom pod pokroviteljstvom Međunarodnog crvenog križa. S Josipovićem sam sudjelovao u povjerenstvu koje se bavilo pružanjem pravne pomoći hrvatskim braniteljima protiv kojih su se u zatočenju vodili sudski postupci za često izmišljena kaznena djela. Tko je bio najteži pregovarač s kojim ste se susreli? Bivši ministar vanjskih poslova SRJ, a kasnije predsjednik Srbije Milan Milutinović. Ni kada je sve bilo dogovoreno, za njega nije bilo gotovo. Kada smo doletjeli u Beograd na potpisivanje Sporazuma o normalizaciji odnosa, rekao je da nije spreman potpisati bez određenih promjena u zadnji čas. Uslijedila je dramatična završnica gdje smo umjesto na potpisivanje otišli u hrvatsko veleposlanstvo i pregovarali telefonski, uz pritisak stotina novinara koji su se pitali što se zapravo događa. Ipak, sve je na koncu dobro završilo. Zajedno s Josipovićem zastupali ste i Hrvatsku pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u slučaju sub poene i u tužbi Hrvatske protiv SRJ zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde. Treba li povući tužbu za genocid? Svakom novom osudom za ratne zločine počinjene protiv hrvatskih žrtava, svakim napretkom u ustanovljavanju sudbine nestalih osoba te svakim povratom tijekom rata odnesenih kulturnih dobara iz Hrvatske, slabe razlozi za nastavak vođenja postupka. Uz to, vrlo je važno da se aktualna srpska politika jasno odredi o odgovornosti za počinjene zločine, te da u tom smislu nedvosmisleno osudi Miloševićev režim. Da li i kada će se steći uvjeti da Hrvatska odustane od postupka, odlučit će hrvatska Vlada. Od kada poznajete Ivu Josipovića? Ivu poznajem od njegove druge, a moje prve godine studija. Na različitim projektima i u različitim ulogama uspješno smo surađivali preko trideset godina. Kada Vam je rekao da se namjerava kandidirati za predsjednika? O tome smo redovito razgovarali još od vremena kada se trebao izboriti za kandidaturu unutar SDP-a. Jeste li vjerovali u njegovu pobjedu? Da. Što je vrijeme odmicalo, sve više. Kako je bilo biti član HDZ-ove Vlade i prijatelj SDP-ova kandidata za predsjednika RH? Jeste li u to vrijeme osjetili nepovjerenje nekih HDZ-ovih ministara prema Vama? Ili barem neko bockanje? Pa, nekima u HDZ-u to sigurno nije bilo sasvim pravo. Ali tako bi bilo i u svakoj drugoj stranci u svakoj europskoj državi. Mislim da je to i za njih i za mene, pa i za predsjednika Josipovića i hrvatsku političku scenu općenito bilo korisno demokratsko iskustvo. Sudjelovali ste i u Daytonskim pregovorima. Što Vam je posebno ostalo u sjećanju? Sve velike regionalne igrače u Daytonu su prvenstveno zanimale granice, a ne ustavna rješenja za Bosnu i Hercegovinu jer su ih smatrali provizorijem. Ova zanemarivana ustavna rješenja su na snazi i danas, 15 godina kasnije i još uvijek se konstitutivni narodi ne mogu suglasiti o tome kako logičnije, jednostavnije i održivije utemeljiti Bosnu i Hercegovinu. Tih ste godina blisko surađivali i s Tuđmanom, kakav je bio Vaš odnos? Nisam spadao u krug s kojim bi Tuđman provodio slobodno vrijeme i kartao ili igrao tenis, ali redovito je želio čuti moje mišljenje o osjetljivim pravno-političkim pitanjima. Točno je da nije volio čuti mišljenje suprotno njegovom, ali ga je bio spreman ozbiljno saslušati. Sigurno je od Vas tražio da uđete u HDZ. Kako ste ga uspjeli odbiti? Točno, i nije ga bilo lako odbiti. Malo je na mene i vikao, ali to nije imalo nikakvih posljedica za moju kasniju karijeru. Koji su bili njegovi dobri, a koji loši potezi? Bilo je i jednoga i drugoga. Kada su drugi bježali od odgovornosti za vrijeme rata, on je bio spreman donositi i najteže odluke. Što ne znači i da su sve bile ispravne. U određenim razdobljima vodio je i pogrešnu politiku spram BiH, ne potvrditi zagrebačkog gradonačelnika bilo je nedemokratski, a i slanje policije na demonstrante oko ukidanja „Radija 101“ bilo je neprihvatljivo. Neki tvrde da je pred kraj života Franjo Tuđman razmišljao i o političkom zaokretu u smislu radikalne demokratizacije. Koliko je to istina? To bi se uklapalo u moja osobna iskustva s njim iz tog vremena. Tijekom mandata u New Yorku Tuđman me pozvao na otvoreni razgovor s takvom tematikom. Nudio mi je da preuzmem neke visoke dužnosti, a ja sam mu pismeno razradio pod kojim bi to uvjetima imalo smisla. Nije mi nikad odgovorio, ali iz ponašanja prema meni bilo je vidljivo da mi prijedloge oko radikalne demokratizacije nije uzeo za zlo. Međutim, za takav radikalni zaokret bilo je očito prekasno. Je li Tuđman bio svjestan raširenosti urušavanja sustava vrijednosti, pljačke u privatizaciji... Vjerujem da da, i da je imao s tim problema, bar jednim dijelom svoje ličnosti. Jednom ste izjavili da u vrijeme kada je Franjo Tuđman počeo razmišljati o demokratizaciji više nije imao snage ući u sukobe s nekim moćnim interesnim skupinama. O kome se radi? O ljudima oko njega koji su izgradili svoju moć i mreže utjecaja pozivajući se na Tuđmana, a onda ih koristili za vlastiti račun u političkom, ali i financijskom smislu.
Kako izgleda biti veleposlanik pri UN-u?
Ujedinjeni narodi u New Yorku najveća su arena svjetske raznolikosti. Traže od čovjeka toleranciju, poštovanje i razumijevanje za različite vrijednosti i tradicije. Volio sam raditi u New Yorku, a posebno mi je iskustvo bilo predsjedavati Gospodarskim i socijalnim vijećem Ujedinjenih naroda 2002. godine. To je u neku ruku bilo i presudno iskustvo za posao koji uskoro preuzimam. 11. rujna 2001. za vrijeme napada na New York sigurno je bilo i stresno. Gdje ste v tada bili? Što ste prvo pomislili? Do napada je došlo u vrijeme interkonfesionalnog molitvenog doručka koji se održava uoči svakog godišnjeg zasjedanja Opće skupštine UN-a. Zbog svojeg položaja u Gospodarskom i socijalnom vijeću, bio sam za istim stolom s glavnim tajnikom i predsjednikom Opće skupštine UN-a. Brze konzultacije odnosile su se na to treba li Opća skupština ipak započeti s radom i kada. Gdje vam je tada bila obitelj?
Moja je supruga također bila na molitvenom doručku, a sin je bio u UN-ovoj školi u neposrednoj blizini srušenih blizanaca. S krova svoje škole zajedno s ostalim đacima gledao je kako se ruše.
Zanimljivo, u Hrvatsku ste se vratili godinu dana prije izbora. Zašto? Nije li bilo riskantno postati zamjenik ministra uoči izbora? Račan, kojeg sam tek nedavno upoznao u New Yorku ponudio mi je mjesto zamjenika ministra jer je na njemu želio iskusnog diplomata. Nikad nisam kalkulirao: mislio sam da mogu doprinijeti jačanju međunarodnog položaja Hrvatske i prihvatio ponudu. Tko je tada uistinu vodio ministarstvo, vi ili Tonino Picula? Svatko od nas je imao svoju ulogu određenu političkim statusom odnosno diplomatskim iskustvom. Nije bilo nikakve dvostruke linije zapovijedanja. Picula je bio ministar, a ja iskusni diplomat kojem je Račan povjeravao i neke posebne zadatke. Ivica Račan vas je cijenio. Kada ste se upoznali? Račana nisam osobno poznavao prije nego što je postao premijer i posjetio New York. Što ste vi kod njega cijenili? Osobno poštenje, skromnost i sklonost rješavanju konflikata uvjeravanjem. Dugo ste surađivali i s Mesićem. Sjećam se da početak nije bio baš najsretniji. Zaglavili ste zajedno u liftu. Bio je to ludi dan. Mesić je trebao predati hrvatski poklon UN-u, te se sastati s glavnim tajnikom, a prije toga održati predavanje na Yale-u. Na Yale-u smo se zaglavili u liftu, a onda smo se na Savjet tajne službe zbog gužve u cestovnom prometu odlučili za povratak vlakom. Vlak se u međuvremenu pokvario, a kolona otišla prema New Yorku bez nas. Na kraju su nas u New York štafetno vraćali lokalni šerifi s primopredajom na granici njihove jurisdikcije. Mesić je sve to podnio s nevjerojatnim mirom i staloženošću.
Kroz određeno vrijeme hrvatski interesi i interesi koje je zastupala tadašnja američka administracija nisu se poklapali. I sam sam sudjelovao u donošenju odluka da Hrvatska ne šalje vojnike u Irak i da se u vrijeme kad se od Hrvatske tražila bezuvjetna suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju američke državljane ne izuzima od izručenja Stalnom međunarodnom sudu. Percepciju o Mesićevom neslaganju s politikom SAD-a izazvale su neke preoštre formulacije u govorima koje sam Mesić nije osobno pisao.
Kada vam je Ivo Sander prvi put ponudio mjesto ministra pravosuđa? Možete li se prisjetiti tog trenutka? Što ste prvo pomislili? Kakva je bila vaša reakcija? Kao prorektor Sveučilišta u Zagrebu sudjelovao sam u tv emisiji u kojoj sam bio dosta kritičan u odnosu na Vladu. Po njezinom završetku dobio sam poziv iz Vlade da me Premijer želi hitno vidjeti. To me malo začudilo, ali mislio sam da je u vezi s mojim televizijskim izjavama. Što vam je Ivo Sanader rekao? Kada smo se susreli rekao mi je da je pravosuđe teški problem u pregovorima, a i da se organizirani kriminal oteo kontroli, te da želi brza i radikalna rješenja. Ponudio mi je mjesto ministra pravosuđa. Ponuda me iznenadila, ali sam prihvatio izazov. Jeste li dugo razmišljali? Pola sata, uključujući i telefonske konzultacije s obitelji. Sanader je nakon ubojstva Ivane Hodak htio hitno djelovati. Kako je bilo surađivati sa Sanderom? Drugi su ga doživljavali autokratom?Što mislite o Sanaderu? Imao je prednosti i mane. Bio je bistar, uljuđen i europski orijentiran, ali je sebe i vlastite interese stavljao u središte odlučivanja. Je li vas u nečem kočio? Ne izravno. Zašto su istrage i hapšenja krenuli nakon njegova odlaska? Zato što je sazrila za to i politička volja i društvena atmosfera. Nova Premijerka Kosor izričito je poticala borbu protiv korupcije i na najvišim razinama, bez obzira o kome se radilo. Što ste pomislili kada je najavio odlazak?
Da pored javno navedenih, za ostavku mora biti još nekih razloga.
A povratak? Nevjerojatno kriva procjena. U pravu bi se to reklo „nepodoban pokušaj“. Tko je kvalitetniji premijer - Jadranka Kosor ili Ivo Sanader? To nije pitanje za ministre, već za političke analitičare i građane danas, a povjesničare sutra. Zašto nikada niste ušli ni u jedni stranku? Zato što se nikada u dovoljnoj mjeri nisam mogao poistovjetiti niti sa jednom strankom, a nisam pristajao na kompromise. Tko vam je svjetonazorski bliži, centar ili ljevica? Bitna su mi ljudska prava, socijalno sam osjetljiv, ne volim jaku državnu stegu, nisam nacionalist, ali mi je Hrvatska na srcu. Recite mi vi kome onda zapravo spadam? Pa recimo Hrvatskoj. Kojeg od hrvatskih političara s kojima ste surađivali posebno cijenite? Dovodite me u poziciju da samo jedan od njih bude zadovoljan, a svi ostali uvrijeđeni. Uz to, bilo ih je više koje sam u razna vremena i iz raznih razloga vrlo cijenio. Kada će Hrvatska u EU? Nakon toliko godina nada, obećanja i razočaranja to doista zvuči vrlo neuvjerljivo, ali vrlo skoro. Očekujem završetak pregovora u prvim mjesecima 2011. godine i potom razmjerno brzu ratifikaciju Sporazuma o pridruživanju. Ponekad se čini da unutar EU postoji animozitet prema Hrvatskoj. Ev
o na primjer topnički dnevnici...
Sami sebi neopravdano laskamo smatrajući da nas vole ili mrze, da nas se boje ili nam se nadaju. Države članice EU imaju svoje interese u koje se neki hrvatski interesi, uključujući i interes za uključenje u EU bolje ili lošije uklapaju. Zato ne treba biti uvrijeđen, već pregovarati i objašnjavati tko što od država članica dobiva hrvatskim ulaskom u EU. Što vam je na posljednjem susretu rekao glavni haški tužitelj? Manje-više ono što je rekao i na usmenoj raspravi u Vijeću sigurnosti. Smatrao je da će to biti dovoljno za otvaranje Poglavlja 23, što se pokazalo točnim ali, isto tako najavljivao je da će i u buduće nastaviti tražiti punu suradnja. Baš kao što to traži i jedno od 10 mjerila za zatvaranje Poglavlja 23. Je li vam čestitao na imenovanju u UN?
Da, i bilo nam je puno lakše i ugodnije razgovarati o Kongu i Liberiji nego o sudbini nedostajućih dokumenata o uporabi artiljerije tijekom operacije „Oluja“. Je li se promijenio odnos političara iz EU prema Vama nakon što se doznalo da postajete pomoćnik Glavnog tajnika UN-a? Donekle. Sada sam u ekipi koja zajednički traži rješenja za probleme trećih država. Sigurno ste se u karijeri svega nagledali i naslušali, što vas je najviše šokiralo? Mjera u kojoj neki nisu čak ni svjesni dvostrukosti standarda koje primjenjuju na sebe, odnosno na druge. Kada vam je bilo najteže? Kada sam potpisao unaprijed sročenu izjavu da kao dragovoljac odlazim za probijanje obruča oko Vukovara, a da Vlada ne preuzima nikakve obveze u slučaju moje smrti ili invaliditeta. Takav formular je bio čista sabotaža i sramota. Na koncu se od pokušaja proboja ipak odustalo. Jeste li se za vrijeme rata ikada pobojali za vlastiti život? Nakon ovog iskustva, sve mi je kasnije bilo lakše. Potječete iz liječničke obitelji, kako to da ste se posvetili pravu? Još kao gimnazijalac odlučio sam se za maturalni rad s temom ukidanja smrtne kazne. Na fakultetu sam upoznao suprugu koja je također studirala pravo, a danas su i naša djeca i njihovi odabranici pravnici. Je li se Zagreb puno promijenio u odnosu na onaj iz Vašeg djetinjstva? Svakako. Bio je manji, ali se meni činio puno veći. Uređenje grada, a i atmosfera promijenilo se bitno na bolje nakon priprema za Univerzijadu 1987. godine. Što vam je iz tog perioda ostalo u sjećanju? Sjećam se pustog i sivog Trga Republike, na kojem u sitnim noćnim satima igram s najboljim prijateljem mali nogomet. Što ste maštali da će te biti kada odrastete? Moje prvo sjećanje je šerif na Divljem Zapadu. Hoćete li se i vi jednog dana kandidirati za predsjednika RH kao vaš prijatelj Josipović? Mislim da neću. Ali nisam planirao ni diplomaciju, ni mjesto ministra pravosuđa. Autor/izvor: Dražen Klarić
|
||||||||||||||||||||||||||||
