Marijan Mareković |
|---|
 |
|
Mareković Marijan
Datum:
04.08.2006
Slika autor/izvor:
|
|
Objavljeno na:
|
|
Objavi na:
|
|
|
Tigrove je vodio od slavonskog do južnog bojišta (dubrovačkog zaleđa) te s njima prošao i ratne zone u središnjoj Hrvatskoj, sve dok u srpnju 1994. nije premješten u Glavni stožer Oružanih snaga na mjesto pomoćnika načelnika za kopnenu vojsku. U kolovozu 1995., neposredno nakon Oluje, postaje zapovjednikom Prvog zbornog područja koje obuhvaća prostor od Zagreba do Karlovca, a od listopada 1999. ponovno je vraćen u MORH. Ovoga puta na mjesto kadrovika “pomoćnika ministra obrane za ljudske resurse” i na tom je mjestu bio za mandata Pavla Miljavca (Pavao Miljavac), Joze Radoša i Željke Antunović. Od 1. siječnja 2003. do danas zapovijeda Hrvatskom kopnenom vojskom, a u međuvremenu je završio najviše vojne škole: Zapovjedno-stožernu školu Blage Zadre i Ratnu školu bana Josipa Jelačića što je najviši stupanj školovanja u HV-u. Za Magazin govori o ratu, Oluji i sjećanjima na herojske dane i stvarima o kojima danas izbjegava misliti. • Kako danas gledate na oslobodilačku operaciju Oluja? Da li, s odmakom od 11 godina, mislite da se nešto trebalo, moralo ili moglo učiniti drukčije ili je, poput mnogih, doživljavate najveličanstvenijom operacijom naših Oružanih snaga tijekom svih godina ratovanja? - Trebali bismo poći od toga da su se na hrvatskom prostoru odvijale dvije strategijske operacije na najvišoj razini u kojima je sudjelovala cijela država. To je prije svega bila obrambena operacija 1991., a onda i oslobodilačka operacija 1995. godine koja je nazvana Oluja. Sve druge operacije bile su od manjeg značaja i po intenzitetu, i po području, i po značaju, ali je svaka od njih imala svoj značaj za globalni uspjeh. Oluja je bila kruna vojničkog znanja, umijeća i sposobnosti. • Niste mi odgovorili na pitanje je li se sve moralo dogoditi baš tako kao što se dogodilo, sa svim posljedicama: izbjeglima, prognanima, paljevinama, pljačkama, te je li Ivan Jarnjak imao pravo kad je, svega tri dana nakon oslobođenja okupiranog područja, proglasio civilnu vlast koja ipak podrazumijeva neku osnovnu zaštitu života i imovine? - Mislim da treba točnije definirati što je to civilna vlast… • Onda definirajte. - Ja sam vojnik i ne bih se u to upuštao. • Vi ste diplomirani kriminalist koji je u vojsku došao iz policije… - Odmak od 11 godina je ipak prevelik da bi se mogle razumjeti sve emocije i htijenja svih koji su sudjelovali u toj operaciji pa i gospodina kojeg ste spomenuli. I u tom trenutku smo se svi jednako osjećali. A ovo što spominjete, nekakve paljevine, ubojstva… Ja ne znam. Moram reći da nisam siguran da se išta od toga događalo nakon operacije. Ako nešto i je, to se dogodilo dok su se vodile borbe, u početku kada se topništvom pokušavalo razbiti neprijatelja, odnosno, kad je počelo organizirano izvlačenje i kad smo te redove morali razbiti da bismo ga, civilnim rječnikom rečeno - savladali. • Kao zapovjednik Prve gardijske brigade koji se rijetko odvajao od svojih vojnika, možete li ocijeniti gdje je i u kojem razdoblju Domovinskog rata bilo najteže, a u kojem, uvjetno rečeno, lakše? - U čitavoj Hrvatskoj najteže je bilo u jesen i zimu ’91. Tada je agresor bio na najvišoj uzlaznoj točki spremnosti i razornosti po snazi, upotrijebljenim sredstvima i resursima, dok je Hrvatska vojska bila u najvišoj uzlaznoj točki, ali samo po broju nenaoružanih mladića u trapericama i tenisicama s lovačkim puškama… Tek tada, u jesen i zimu 1991. počinje osvajanje prvih vojarni i prvo ozbiljnije naoružanje dolazi u naše postrojbe. No, čak ni onda, po naoružanju i opremi, nismo bili ni donekle ravnopravni agresoru. • Koju biste operaciju, izuzevši Oluju, istaknuli kao najuspješniju? - Operaciju Bljesak. • Stječe se dojam da je ta operacija bila jedna od, recimo to civilnim riječima, najelegantnijih. Kratka, s najmanje civilnih žrtava, o njoj ni haaški istražitelji ništa ne pitaju, kao da je bila najprofesionalnija? - Da se razumijemo, potpuno je ista slika bila nakon Bljeske, kao i nakon Oluje! Ista situacija bila je nakon Bljeska od Okučana do Stare i Bosanske Gradiške kao i nakon Oluje od Gline do Dvora na Uni gdje su Srbi vlastitim tenkovima bježali i gazili pred sobom svoje civile i njihova vozila. U Bljesku je napokon otvorena komunikacija između Zagreba i Slavonije, što je do tada bio veliki problem. No, najvažnije da je, nekoliko dana prije Bljeska, američki veleposlanik posjetio Tuđmana i rekao mu da naša vojska nije dorasla toj operaciji. Mi smo se za to pripremali četiri mjeseca samo na terenu, željeli smo dokazati, i svijetu i sebi, da smo sposobni sami se osloboditi i zato operacija Bljesak nije smjela propasti! Nakon uspješnog završetka osjećali smo se kao da smo spasili svijet. Bili smo iznimno ponosni. Postigli smo potpuno iznenađenje, iako smo prethodno obavijestili postrojbe UN-a da se sklone, pa čak javili i srpskoj strani koja u to nije vjerovala sve dok nismo krenuli. • Koja je akcija bila najmanje uspješna, s gubicima koji su se, da je bila bolje planirana ili vođena, mogli izbjeći? - Izdvojio bih dvije manje akcije koje na žalost nisu uspjele: prijelaz 102. brigade preko Kupe i ona koja je išla preko Drave. • A operacija Una u rujnu, nakon Oluje? - Dobro da ste to pitali jer je Una nešto drugo. • Što drugo? - Operacija Una je obustavljena. Kad su 1. i 2. gardijska brigada napravile mostobran na Uni i kad je trebalo ubrati plodove jednodnevne borbe na rijeci, došla je zapovijed da se sve naše postrojbe povuku. Malo je ljudi tada znalo zašto. Tek sam prije nekoliko mjeseci pročitao da su se američki avioni u Avianu već zagrijavali da tuku naše snage na Uni. Očito da ta operacija nekome nije politički odgovarala. Hrvatske snage su, uz pomoć Armije BiH, zauzele to područje i kretale se prema Banja Luci. U toj operacji uništili bismo Banja Luku, odnosno Republiku Srpsku, a Miloševiću bi, nekoliko mjeseci nakon 250 tisuća izbjeglica iz tzv. Krajine, u Beograd stiglo još pola milijuna iz Republike Srpske. • Jedna od najpoznatijih slika iz Domovinskog rata je vaš susret s generalom Atifom Dudakovićem. Kakav je u tom trenutku bio odnos snaga HV-a i Armije BiH? - Da, dobio sam tu čast da se ispred HV-a sretnem sa zapovjednikom savezničke vojske. Oko Bihaća je bilo dosta specifično, ta je enklava trebala pasti jer su srpske snage krenule na uništenje, no uporan otpor branitelja je to onemogućio i to unatoč međusobnom sukobu Armije BiH sa snagama Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića koje smo razoružali kad su nakon Oluje prešli u Hrvatsku. Uz Dudakovića se borila i jedna pukovnija HVO-a. Temeljni cilj Oluje bio je oslobađanje Hrvatske, a samim time deblokirao bi se i Bihać. U Oluji sam bio zadužen za spajanje sa snagama 5. korpusa Armije BiH. Nakon toga su se snage Armije BiH okrenule na sjeveroistok, prema Prijedoru i Banja Luci. Tada se planirao napad na Banja Luku s tri strane: Armija BiH iz smjera Bihaća, general Gotovina prema Jajcu i Manjači i tada, u rujnu 1995., s treće strane treba krenuti akcija Una. Kraj sam vam rekao. Hrvatske snage u Bosni, unatoč Splitskom sporazumu Franje Tuđmana i Izetbegovića, bile su zaustavljene. • Možete li argumentirano objasniti ulogu HV-a u Mostaru 1993. i 1994. tijekom hrvatsko - muslimanskog rata? - Argumentirano, naravno, ne mogu. Nisam bio ondje, to se događalo nakon što sam s Tigrovima napustio Južno bojište… Ne mogu odgovoriti. • Hrvatska je vojska, dakle, dva puta bila na teritoriju BiH, jednom za vrijeme sukoba s Armijom BiH, drugi puta da bi joj pomogla i pripremila teren za operaciju Oluja. Može li se to usporediti i na koji način? - Ne bih to uspoređivao. Za ulazak uoči Oluje postoje legalne i legitimne osnove, utvrđene Splitskim sporazumom. General Janko Bobetko jedno je vrijeme čak bio načelnikom zajedničkog vojnog stožera. O onome prije, rekao sam, ne mogu govoriti. • Koje su bile prednosti toga što se HV formirao u ratu? - Znoj na obuci doslovce štedi krv, a na žalost mnogi su se pripadnici Oružanih snaga obučavali u borbi. S druge strane, ti mladi ljudi nisu bili vojnički ograničeni, ničega se nisu bojali. Da li zato što su bili toliko hrabri ili zato jer nisu bili svjesni što znači vatreni udar topništva ili kako je kad oklopne postrojbe krenu u proboj… I tu je bila naša prednost jer smo gotovo nemoguće situacije rješavali u našu korist. • Koliko ste zadovoljni poslijeratnim razvojem Oružanih snaga? - Bio sam sudionik svih tih zbivanja pa ne mogu reći da nisam zadovoljan. No, ljude treba češće podsjećati na okolnosti u kojima smo tada živjeli. Danas nam prigovaraju da smo 1995. odmah trebali raditi preustroj, a zaboravljamo da je mirna reintegracija završila tek 1999. Tko si je mogao dopustiti radikalno smanjenje vojske, a da pritom nije siguran da će mirna reintegracija uspjeti? Uostalom, to je prva UN-ova misija na svijetu koja je tako uspješno završena. S druge strane, velik broj vojnika je neposredno nakon rata bio ozbiljna socijalna kategorija i nismo ih mogli samo poslati na cestu. • Koja vam je situacija osobno bila najteža u Domovinskom ratu, a kad ste bili najsretniji? - Osobno mi je najteže bilo 1992., u travnju i svibnju kad je kompletna 1. gardijska kojom sam zapovijedao povučena iz Zapadne Slavonije i upućena na Južno bojište gdje su započele operacije agresora, a strategijski cilj im je bio ovladati dolinom Neretve te odsjeći jug Hrvatske. Za Tigrove je to bilo potpuno novo iskustvo, nakon slavonske žitnice i blata završili smo na kamenu i makiji, daleko od kuće, na velikim vrućinama… Najbolje sam se pak osjećao nakon operacije Zima ‘91. kad smo krenuli u oslobađanje Zapadne Slavonije, ali je to prekinuto Sarajevskim sporazumom. Iako, i danas sam uvjeren da smo već tada mogli riješiti to bojište. I, naravno, bio sam pun ponosa nakon operacije Bljesak. • Da li biste, da možete, išta promijenili? - Nisam Bog. Ništa ne mogu mijenjati, ali nisam ni bezgrešan. Kad donosite odluke opterećeni ste njihovim ishodom, želite da ne bude žrtava, ali to u većini slučajeva nije moguće. Razmišljati da li bi Janko ili Marko ostali živi da sam drukčije postupio, jako je teško i izbjegavam takva razmišljanja jer me vode u neugodna psihička stanja. • Smatrate li da je bilo gubitaka koji su se mogli izbjeći? - Teško je reći da je neki gubitak bio nepotreban. Da li je njih pet-šest trebalo stajati oko vatre i peći janjca te se tako otkriti neprijatelju koji ih je sve pobio jednom granatom ili su se trebali bolje skloniti? Od 1991. raste i sposobnost, i znanje, i obučenost pripadnika OS-a, a time se smanjuje i broj, kako ih vi zovete ‘nepotrebnih’ gubitaka. Na koliko branitelja iz 1991 vidite kacige? A, u početku je bilo važnije imati na glavi traku nego kacigu. Usto, Hrvatska nije ni imala dovoljno logistike da svakom branitelju osigura kacigu i prsluk. • Jesu li domobranske postrojbe trebale biti puštene na teren s kojeg potječu odmah nakon oslobađanja? - Teško je zamisliti emocije koje čovjeka obuzmu kad se nakon četiri godine vrati u svoje rodno mjesto. Zapovjednici su odredili pravila ponašanja i to se uglavnom primjenjivalo. Sumnjam da su ikakvi zločini bili namjerno usmjereni na pojedine osobe, bivše susjede ili prijatelje. Naravno, po završetku borbi i onog šoka, slijedi raspašoj. Slavlje zbog oslobođene zemlje, spoznaja da smo uspjeli, da je Hrvatska slobodna... To se ne može opisati riječima. Znate, teško je biti zapovjednik u tim situacijama. Morate se držati zakona i propisa bez obzira kako se osjećate. Nije to lako, pogotovo u one dvije najekstremnije situacije: prvo kad sve ide po planu, onako kako ste zamislili i drugo, u trenucima raspada sustava koje je, možemo reći, uslijedilo nakon oslobođenja pojedinih krajeva. • Slažete li se s predstavnicima dragovoljačkih udruga koje smatraju da se Domovinskom ratu ne daje dovoljno digniteta, da se branitelje ignorira i da se minorizira značenje Domovinskog rata? - Danas mediji, pa i vaš, vole na naslovnici objaviti: ‘branitelj se ubio’ ili ‘branitelj pretukao ženu’… Zar je branitelj zanimanje?! Zašto ne piše ‘automehaničar Marko Marković potukao se u birtiji’ ili ‘ubio se nezaposleni bravar’? U čemu je problem što je on branitelj? Ispada da to ne bi napravio da nije branitelj. • U pravu ste, ali neki od njih upravo sami žele naglasiti da su branitelji. - Onaj tko poziva javnost ne želi se ubiti, nego skrenuti pozornost na neki svoj problem. Tko se zaista želi ubiti učinit će to da nitko ne vidi i ne zna. No, brojni su branitelji zakinuti dodjelom bodova. Primjerice, u Karlovcu je među braniteljima bio i pekar koji je unatoč granatiranju svaku noć pekao kruh za vojsku. Ne možemo svi biti vojnici, ali našli smo se u situaciji da ljudi koji su od 1992. do 1994. ratovali i ginuli u BiH danas nemaju gotovo nikakva prava. Pa zna se gdje smo bili tih godina! Zna se da su naši vojnici bili u Bosni, a udruge su zanemarile te ljude. Ne znam tko je donio te kriterije, ali mi je žao što su se ljudi godinama borili, a da im to nigdje nije priznato. A žao mi je i tog karlovačkog pekara koji nije dobio čak ni kolajnu. • Ponovno, što mislite o tom famoznom očuvanju digniteta? Što to uopće znači, čuvate li vi taj dignitet i kako se on čuva? - Bit ću iskren, nikad nisam pogledao u rječnik što točno znači ‘dignitet’, ali mislim da to znači dostojanstvo. A dostojanstvo branitelja ne može se riješiti aktom ili deklaracijom. Ili se ponašate i živite dostojanstveno ili to činite od slučaja do slučaja, kako vam odgovara. Osobno mislim da se dostojanstvo Domovinskog rata treba razvijati kroz spoznaje i činjenice o tome gdje su naši vojnici i zašto podmetali glave i leđa. Isto tako, dostojanstvo ovisi i o pojedincima koji danas istupaju u ime tog rata. • Slažete li se sa stavom nadležnih ministarstva da podaci o gubicima i žrtvama u Domovinskom ratu i dalje ostaju stroga vojna tajna? - Ne mislite valjda da bih protiv svog ministarstva? Ne grizem ruku koja me hrani. • Nikad niste bili ni u jednoj stranci, jeste li zato bili pod kakvim pritiskom? - Nikada •Koliko ste kilograma imali kad ste ušli u rat? - 105. • A danas? - Korpulentne muškarce ne pita se za težinu, kao ni dame za godine.
Piše: Željka Matković |
||||
