Nije li ipak malo neočekivano da nekadašnji mladi i uvjereni komunist javno izjavljuje: »Komunizam je u svom ostvarenju bila zločinačka ideologija?« Tko bi pomislio da bi najbliži suradnik »krvavog Jakova«, kako se nekada u Hrvatskoj samo šaptajući u privatnim kuloarima izgovaralo ime jednog od najistaknutijih jugoslavenskih komunista – Jakova Blaževića, nakon toliko godina mogao za sebe po novinama i televizijskim emisijama reći da je antikomunist? Ne zaslužuje li pozornost političar koji, kadgod se sjetio posjećivao Edvarda Kardelja i njegovu suprugu Pepcu u njihovoj vili na Brijunima, danas smatra da je za dobrobit svih naroda u nekadašnjoj Jugoslaviji dobro što su raskinuli s kardeljizmom i titoizmom? Što misliti o nekadašnjem mladom i nadobudnom marskistu koji se borio protiv »opijuma za narod«, tj. vjere, a danas svjedoči: »Kao i mnogi ljudi, i ja sam na svome putu traženja Boga našao odgovore za svoje dvojbe, kušnje i sumnje tek kada sam kao zvijezdu vodilju otkrio Isusa Krista?«

Puno se još intrigantnih pitanja nameće u promatranju životnoga puta, slikovito rečeno »od srpa i čekića do križa«, jednoga od najdugovječnijih hrvatskih političara dr. Zdravka Tomca, autora knjige »Obraćenje«. Je li uopće moguć takav ideološki i svjetonazorski, u biti egzistencijalni, obrat od 180 stupnjeva? Nije li to tek pomalo spektakularan pokušaj povratka u politički život, pri čemu je poželjno prilagoditi se novonastalom političko-duhovnom ozračju na ovim prostorima? Je li doista riječ o uvjerenju, metanoji, katarzi i iskrenome obraćenju, kako je naslovljena njegova knjiga? Na sva ova pitanja za čitatelje »Hrvatske riječi« dr. Tomac je rado pristao odgovoriti.
 

Rođen je 1937. u Gračinu kod Slavonskoga Broda, gdje je završio osnovnu školu. Nakon završene slavonskobrodske gimnazije, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a doktorat iz politologije postigao je na tamošnjem Fakultetu političkih znanosti. Nakon studija obavljao je različite političke dužnosti u Slavonskom Brodu, a g. 1966. vraća se u Zagreb, gdje se zaposlio u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza radnoga naroda Hrvatske. Sudjelovao je u izradi novoga Ustava SFRJ i amandmana na Ustav SR Hrvatske iz 1971. i 1974. Predavao je na zagrebačkome Fakultetu političkih znanosti, objavio je niz znanstvenih radova iz područja ustavnoga prava, lokalne samouprave, povijesti, izbornog sustava i političkog sustava u cjelini. U međuvremenu došao je u sukob s predstavnicima dogmatske komunističke struje, te se morao povući iz političkoga života. U politiku se vratio 1989. uključivši se u novo reformsko vodstvo SK Hrvatske. Krajem 1991. postao je potpredsjednik hrvatske Vlade demokratskog jedinstva, a kasnije i potpredsjednik Hrvatskoga sabora i zastupnik na listi SDP-a. Stranku Ivice Račana napušta 2003. i odlazi u mirovinu, ali otada ne miruje, nego piše u mnogim glasilima, nastupa na tribinama i objavljuje knjige i znanstvene studije.

HR: Cijeli ste život u politici, koja se definira od »najstarijeg zanata«, preko »umijeća mogućeg« do »služenja općem dobru«. Imate li Vi neku svoju definiciju, tj. vlastiti pogled na tu vrstu javne djelatnosti?
Postoje dvije vrste politike i dvije vrste političara. Jedna je politika u Machiavelijevom smislu riječi kao borba za ostvarivanje određenih interesa, u kojoj se ne biraju sredstva. Machiaveli je rekao da se određeni ciljevi mogu ostvariti na dva načina: jedan je da te vole, a drugi da te se boje. S obzirom da je ljudska ljubav promjenjiva i nestalna preporuča se ovo drugo. Znači, politika bi značila djelatnost u kojoj se silom nameću i ostvarivaju određeni interesi, i odatle definicije politike kao nečasnog djelovanja u kojemu nemaju što tražiti pošteni i moralni ljudi, jer oni u politici moraju propasti. Nažalost, u povijesti je često upravo takva politika prevladavala i ona je donosila ogromno zlo ljudima. Za razliku od takvoga poimanja politike postoji i drugo, kojega sam se nastojao držati i zbog čega sam uopće ušao u politiku. Ono podrazumijeva borbu za opće dobro i uvjerenje da je riječ o moralnoj djelatnosti. U svojim knjigama često pišem da nema zvanja kojemu je toliko važan moral kao što je to zvanje političara, jer političari odlučuju o životima, sudbinama i imovini ljudi i cijelih naroda. Ako je u tom smislu političar nemoralan i ne radi za opće dobro, onda on može nanijeti velikog zla. S obzirom da je povijest više povijest zla nego dobra, sjetimo se samo bezbrojnih ratova, izgleda da su u povijesti najveći političari bili najveći zločinci. Onda se nije čuditi da kod ljudi postoji averzija prema politici kao ljudskoj djelatnosti. No, kao što sam rekao, ja sam nastojao ući u politiku zato da se borim za interese svojega naroda i svih drugih građana, za dobro, za bolji svijet, a vjerujem da i danas ima takvih političara, bez obzira na njihov broj, i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u drugim zemljama.

HR: Dobro, ali iskreno govoreći, u mnoštvu konkretnih slučajeva različitih političara svih vrsta, boja i nacija, jednako kao i u Vašem političkom sazrijevanju, nije baš sve tako idilično.
U pravu ste, a što se mene osobno tiče, ja mirno i svjesno priznajem da sam često išao i krivim putem u toj borbi za dobro, što znači da sam ponekad nesvjesno pomagao i zlu. Prema tome, uvijek postoji opasnost za svakoga čovjeka, za političara posebno, da, ako ne razlikuje dobro od zla, često misleći kako čini dobro, ustvari čini zlo. Susreo sam se u životu i na osobnoj razni i u politici s puno političara fundamentalista, koji su bili spremni za neku ideju ili koncepciju žrtvovati ljude. Zato, kada govorim o politici, za mene je njezina bit to da čovjek mora biti cilj, a ne sredstvo, i svaka politika koja žrtvuje pojedica, narode i sve ljude za neke velike ciljeve zločinačka je politika.

HR: Nadovezujući se na prethodno pitanje - hrvatski predsjednik Stjepan Mesić govoreći o komunističkim zločinima nakon Drugog svjetskog rata doslovce je nedavno rekao da se, citiram, »za zločin počinjen iz osvete može naći neko objašnjenje«. Na ovu strašnu tvrdnju nitko u hrvatskoj javnosti nije reagirao, što dovoljno govori o moralu ne samo u politici, nego i u medijima i drugim javnim područjima.
Dobro, vidim da me želite navući na »tanak led«, ali i ja smatram da za predsjednika Mesića vrijedi ona poslovica: »Svaki tjedan skandal jedan«. Njegova citirana izjava da komunizam nije zločinački režim, nego je riječ samo o ekscesima, strašna je s obzirom na činjenice. On, očito, pripada onim komunistima koji tvrde da podatak o 100 milijuna pogubljenih diljem svijeta u ime te ideologije ne može dovesti u pitanje svijetlu ideju i koncepciju komunizma. Ne znam je li mu je poznato da je njemački »Bild« Tita uvrstio među 10 najvećih zločinaca u novijoj povijesti pripisujući mu sveukupno oko milijun žrtava, nakon Mao Zedonga, Staljina, Hitlera i drugih diktatora? Nije zgorega sjetiti se i izjave Aleksandra Rankovića 1951. u beogradskoj Skupštini da je ubijeno oko 655.000 neprijatelja te da je kroz zatvore prošlo preko 3,5 milijuna ljudi. Može li se onda o režimu, koji pobije više od pola milijuna ljudi i trećinu stanovništva zatvori, reći da je po srijedi eksces, pogreška ili izolirani slučaj? To je, nažalost, bila bit toga sustava.

HR: Vaša knjiga »Obraćenje« izazvala je prave tektonske poremećaje u hrvatskoj javnosti i različita tumačenja. No, najpoštenije je da o njoj nešto progovorite Vi kao njezin autor.
Knjiga je višeslojna, ona je moja moralna obveza, moja katarza. U njoj pišem o velikim temama - i o komunizmu, i o globalizmu, i o ateizmu, i o vjeri, i o Isusu, i to kroz analizu samoga sebe i mojega vlastitog života. Ali u svemu tome nisam ja bitan, ni spoznaje mojih pogrešaka i krivih puteva, jer su one samo poslužile da progovorim o nekim, uvjetno rečeno, velikim temama. One prije ili kasnije moraju doći na »dnevni red« kod svakog pojedinca koji se mora suočiti s njima. Jednako tako one kad-tad postaju aktualne i u svakome društvu, s kojima se ono mora »obračunati«, ako želi postati i opstati kao demokratska država. Knjiga je na neki način prikaz borbe vjere i nevjere u hrvatskome društvu, kod hrvatskih intelektualaca, književnika, političara, ona je u konačnici moj obračun s ateizmom. Pisao sam je u jednom posebnom psihičkom stanju, kao da ju je pisala neka posebna ruka, shvativši da je to zadnji zadatak u mojem životu i da ga moram napraviti.

HR: Nastupate na brojnim tribinama svjedočeći vlastito obraćenje na kršćanstvo. Recite nam, ako nije previše intimno pitanje, je li riječ o dugotrajnome procesu, tj. »sazrijevanju«, ili jednome konkretnom događaju, kao što je to bio slučaj sa sv. Pavlom, kada ga je Gospodin, pjesnički rečeno, »tresnuo« po glavi?
Odrastao sam u situaciji u kojoj sam vidio zlo koje se događalo. Kao dječak doživio sam bombardiranje Slavonskoga Broda, razaranja, vidio mrtvace i sl. Sebi sam rekao - želio bih živjeti u jednome boljem svijetu, ali mi ne treba samo materijalno blagostanje, nego i smisao života. Onda sam krenuo tim svojim putem, došao u silne dvojbe i sumnje, jer sam odgojen u kršćanskome duhu, kršten sam i krizman. Kada je moj župnik ni kriv ni dužan bio osuđen na deset godina strogoga zatvora, osjetio sam vladavinu nepravde, i onda sam krenuo u tu borbu. Puno sam čitao, osobito Dostojevskog i Berđajeva, i dolazio do nekih novih spoznaja. Umom sam spoznao ljepotu i nužnost vjere i želio sam da mi se dogodi milost, kada ću i svojim srcem povjerovati. To mi se nije dogodilo tada, nego, evo, pred kraj života, jer sam istinski vjernik postao tek tada kada mi se ta milost dogodila. Opisujem te mistične događaje u knjizi koji su rasvijetlili moj um i »okrenuli« me. To nije bio jedan događaj, bilo ih je više, dakle, riječ je o procesu. Dva puta sam bio klinički mrtav, i tek kada sam ne samo razumom spoznao, nego i srcem prihvatio Isusa, onda sam postao vjernik. Nije istina da su znanost i vjera u suprotnosti, jer se one nadopunjuju i jedno bez drugoga ne mogu. Došao sam do novih spoznaja, puno čitam, pišem i namjeravam dalje pisati, jer sam jednostavno okupiran time, živim jedan potpuno novi život, ne bojim se smrti, drugi sam čovjek, imam neka nova zadovoljstva, nove doživljaje i odnos prema stvarnosti. Spoznao sam i doživio sam ljepotu vjere i sada znam da sam doista sretan čovjek.

HR: Sve je to lijepo, ali mnogi Vam ipak ne vjeruju. Kako se odnosite prema njihovim sumnjama?
Na tribinama stalno ponavljam kako sam kao ateist smatrao da je Niche u pravu kada je rekao da je u ljudskim srcima toliko malo ljubavi da je šteta da se to malo ljubavi daje nekom nestvarnom biću na nebu, te da je toliko malo vremena da ga je šteta gubiti na beskorisne molitve. Kasnije sam spoznao da je to potpuno krivo tumačenje, jer Isus je ljubav, koji te upravo iz te ljubavi tjera da činiš dobro i stvaraš bolji svijet. Njime se nije istrošilo ono malo ljubavi nego se dogodilo suprotno – srce mi se napunilo još većom ljubavi i prema Bogu i svakome čovjeku, tako da ja danas jednostavno ne mogu mrziti, željeti zlo, biti zavidan, pakostan. I svjestan sam da to nije neka moja velika zasluga nego Njegova. Meni se događaju sada čudne stvari – silna ljubav i podrška ljudi prema ovome što javno govorim i činim, čak se i bojim njihovog prevelikog vjerovanja, očekivanja i povjerenja u mene. S druge strane, dobro ste primijetili, ima i onih koji mi ne vjeruju, žele sve što činim proglasiti novom manipulacijom i pokušajem da se na drugi način vratim na političku scenu, pa su mi slali različite emisare nudeći mi nekakav politički angažman, a neki su čak mislili da je riječ o mojoj kandidaturi za predsjednika države. Sto puta sam to demantirao, ali opet mi ne vjeruju. Ne znam što će se dalje događati, jer moja knjiga nije završena samo zbog jednoga razloga - obraćenje ne može nikada biti do kraja dovršeno.

Tomislav Vuković