Vojislav Stanimirović |
|---|
 |
|
Stanimirović Vojislav
Datum:
18.11.2006
Slika autor/izvor:
|
|
Objavljeno na:
|
|
Objavi na:
|
|
|
Tijekom obilježavanja godišnjice pada Vukovara tamošnji Srbi uglavnom ostaju kod kuće, a službeni politički predstavnici srpske manjine ne sudjeluju u manifestacijama sjećanja.
Vojislav Stanimirović, saborski zastupnik SDSS-a iz Vukovara, pristao je iznijeti svoje viđenje ratnih stradanja u Vukovaru te govoriti o odnosu tamošnje srpske zajednice prema obljetnici okupacije grada. • Kako se osjećate na 15. godišnjicu Vukovara? Što za vas znači 18. studenoga? - Osjećam veliku nelagodu kada se sjetim onih dana zbog velikih žrtava koje su stradale, bez obzira na nacionalnost. Iako je u Vukovaru, o tome nema spora, stradalo najviše Hrvata, nužno je spomenuti i srpske civilne žrtve, one koji su stradali u bombardiranjima grada. Da budem sasvim jasan, mislim na one koji su poginuli od granata kojima je JNA zasipala grad. U Vukovaru je od ukupnog broja civilnih žrtava četvrtina Srba. To je činjenica. Osjećaj nelagode je velik. To što se dogodilo Vukovaru za svaku je osudu. No, mi Srbi koji smo živjeli u Vukovaru, uglavnom nismo mogli presuđivati kao manjinski narod. Taj dan treba dostojanstveno obilježiti, pitanje je samo kada će sudjelovanje u tom obilježavanju nama iz srpske zajednice biti, da tako kažem, komotnije i prihvatljivije, da se lišimo velikih napetosti koje bi se mogle dogoditi ako se tamo pojavimo. Mi kao zajednica, ni ja osobno ni SDSS, nemamo nikakvih problema ili skrupula da odamo počast i pijetet žrtvama Vukovara i golgoti koju su grad i njegovi stanovnici prošli. Prijašnjih godina nama su otvoreno u gradskoj upravi govorili da nismo poželjni. Uvjeren sam da dobrom dijelu ljudi naše pojavljivanje ne bi smetalo. • Osjećaju li Srbi iz Vukovara da je 18. studenoga za njih dan pobjede? - Ne bih rekao da 18. studenoga doživljavaju kao dan pobjede. Taj dan više dočekuju s nelagodom i strahom jer ne znaju kakva bi bila reakcija Hrvata na njihovo pojavljivanje, pa radije biraju da taj dan budu neupadljivi kako njihovo javno pojavljivanje ili bilo kakva manifestacija ne bi prouzročili neku neugodnu scenu. Kad je riječ o tome da je za Srbe to dan pobjede, nikad nisam primijetio da netko tako govori, a pogotovo da nešto slavi ili obilježava u tom smislu. • Kažete da je Vukovar pao. Je li to razmišljanje koje dijeli većina ovdašnjih Srba? - Vukovar je pao. To je činjenica. Ne mislim da je tada oslobođen. Nikad nisam shvatio kakav je to ratni cilj da se jedan grad tako sustavno granatira i razara. To je s vojne, a da ne kažem s bilo koje druge točke gledišta potpuno besmisleno. Ali, eto, Vukovaru se baš to dogodilo. No, na toj je tragediji Hrvatska dobila nezavisnost i međunarodno priznanje, a Srbi su dobili osudu i stigmu, s pravom ili ne, od koje se neće dugo oprati. Ne želim umanjiti tu tragediju, ali bilo je tu svega i izvan i iznad naših saznanja. Tko je sve tu s kim pregovarao i trgovao na račun Vukovara i iz Zagreba i iz Beograda. • Govorite li to zato što je ovdašnjim Srbima lakše prihvatiti sve to što se događalo ako je bilo nekakvih dogovora i nagodbi? - Ne znam što bih vam zapravo na to rekao. Teško je prihvatiti sve ono što se događalo, pogotovo nakon pada grada. Mi, Srbi, izigrani smo, zloupotrijebljeni. Ne želim sada izazvati neku reakciju, ali vukovarski su Srbi u jednom vakuumu. Srbi iz Vukovara koji su otišli u Srbiju nas otvoreno nazivaju ustašama i prodanim dušama jer smo ostali u svom gradu, a za većinu Hrvata smo četnici i ništa drugo. To je shizofrena situacija. Ne želim spekulirati i izazivati, ali bilo je ideja o trgovini teritorijima, pa i Vukovarom. No, to sada nije bitno. • Što kažete Srbima koji vas zovu ustašama? - Što bih im rekao? Pobjegli su, odustali od života na svome, a sada nama otežavaju da mirno živimo, radimo i, nije fraza, uspostavljamo porušene mostove i narušene odnose. U nezavidnoj smo situaciji. • Ako biste otišli na Ovčaru, kako bi reagirali Hrvati? - Možda bi Hrvati smatrali da time provociram, ali te žrtve imaju pravo na pijetet. Imaju punu moju sućut. Nemam s tim problema i učinio bih to mirne savjesti, ali ne znam bih li to uradio u tolerantnoj atmosferi, bi li me Hrvati, pogotovo oni okupljeni tamo, ispravno shvatili. Mene u Saboru neki zastupnici nazivaju četnikom, a nitko od kolega zastupnika na to ne reagira, pa kako onda mogu očekivati da me netko zaštiti i shvati u ionako napetoj i emocionalnoj situaciji. • Bi li vam Srbi to zamjerili? - Mislim da ne bi. Većina, i to velika, uvjeren sam, sigurno ne bi zamjerila. U Vukovaru bi trebao biti i spomenik za Srbe koji su poginuli u granatiranju grada. Nemamo mjesto gdje bismo položili vijence za te žrtve. • Rade Leskovac, nekadašnji čelnik Srpske radikalne stranke, samoinicijativno je položio vijence na spomen-obilježje. - U toj je delegaciji bilo najviše radikala. I Srbi i Hrvati shvatili su to kao cinizam. Otišli su sami, bez znanja gradskih struktura, pa i nas iz manjinske zajednice. • Kako žive Hrvati i Srbi u Vukovaru? Je li to život jednih pokraj drugih ili se može govoriti o suživotu? - Na žalost, moram reći da su zajednice podijeljene. Nema zajedničkog života. Vladaju ratna pravila. Mislim da neću izazvati negativnu reakciju ako kažem da Srbi nisu ravnopravni kada se radi o zapošljavanju i nekim drugim životnim stvarima. U Vukovaru velik broj Hrvata smatra da je grad trebalo vojno vratiti kako bi Srbi u što većem broju otišli. Misle da nas je ostalo previše. Ovo je hrvatski grad i politički i geografski, ali mi Srbi imamo pravo ovdje živjeti jer smo tu generacijama. Ovo je i naš grad. • No, Hrvati smatraju da su Srbi u Vukovaru u povlaštenom položaju. - Danas ovdje službeno živi trećina Srba. Hrvati smatraju da je nakon reintegracije dosta Srba zatečeno, odnosno ostavljeno u državnim institucijama i službama. Od 500 zaposlenih u bolnici, stotinjak je Srba, a u policiji je samo jedna četvrtina Srba. Shvaćam frustraciju zbog teške gospodarske i socijalne situacije u Vukovaru, ali ipak mislim kako mogu otvoreno reći da su Srbi, pogotovo što se tiče novog zapošljavanja, u neravnopravnom položaju. Daleko od toga da tvrdim da Hrvati rade, a Srbi ne. • Gledaju li se Hrvati i Srbi, metaforički rečeno, preko nišana? Hrvati drže da ulicama Vukovara hodaju oni koji su na njih pucali, prokazivali i odvodili, a Srbi, pak, misle da nisu svi pucali i prokazivali te da imaju pravo živjeti u svom gradu. - Ne mislim da se gledamo preko nišana. Ovo je zajednički grad. Ne slažem se s mišljenjem da svi oni koji su nosili uniformu JNA ne mogu ostati u Vukovaru. Osim toga, oni koji su nešto stvarno gadno radili, više nisu u Vukovaru. Takva su bila vremena. Mnogi su bili mobilizirani i prihvatili su te pozive jer su ih ostavili na radnim mjestima. No, bilo je to vrijeme kada su mnogi mislili kud svi moji, tud i ja. • Gdje ste bili vi? - Bio sam mobiliziran. Doduše, mene su ljeti 1991. priveli u policiju k Tomislavu Merčepu i nakon kraćeg ispitivanja pustili. Bilo je i intervencija za mene. Sumnjičili su me da sam organizator pobune i slično, a samo dan ranije vratio sam se iz Grčke s odmora. No, tada sam dobio dobronamjeran savjet kako bi bilo bolje da odem jer mi nitko ne garantira sigurnost. S mukom sam otišao iz Vukovara k bratu u Beograd, ali tamo sam neočekivano dobio mobilizacijski poziv da se javim u sanitet. Očito su znali da sam tamo. Bio sam stavljen pred zid: u Vukovar se ne smijem vratiti, a ovdje me ganjaju. Tada sam, kao i većina, mislio da će se to završiti za koji tjedan. Nisam uopće mogao zamisliti što će se dogoditi. Nisam bio politički angažiran sve dok me nakon početka procesa mirne reintegracije nisu posjetili general Jacques Klein i Ivica Vrkić te tražili da se politički angažiram i pomognem reintegraciji. • Jesu li lokalni Srbi mogli spriječiti Ovčaru? - Moguće je, pogotovo oni koji su bili tamo. Dio Srba ima teret odgovornosti, a neki zato više i nisu u Vukovaru. Dosta zločina i pljački izvršili su ljudi koji su došli sa strane. Bila je to strahovlada. Narod je bio sluđen, iako ima primjera da su ovdašnji Srbi spasili svoje prijatelje Hrvate i pomogli im da se izvuku ili barem da ne budu ubijeni. Kada je ušla u grad, paravojska je odrezala čitave ulice i kamionima odvozila stvari iz kuća. I to svih kuća: i srpskih i hrvatskih. Bilo je pljački, kriminala, svega. Kaos je bio strašan.
Piše: Vlado Vurušić |
||||
