Antun Vujić |
|---|
 |
|
Vujić Antun
Datum:
25.11.2006
Slika autor/izvor:
|
|
Objavljeno na:
|
|
Objavi na:
|
|
|
Događaj koji je zasjenio otvorenje ovogodišnjeg Interlibera bila je polemika koja se vodila između bivšeg ministra kulture Antuna Vujića i sadašnjeg ministra Bože Biškupića oko problema knjiga i toga je li država smanjila novac za knjigu ili ne. Vujić je u žaru rasprave Biškupića nazvao lažljivcem, a Biškupić njega “paranoikom i zlogukim prorokom”. O toj polemici, naglom porastu državnog proračuna za kulturu, Biškupićevoj kulturnoj politici i problemima vezanim uz nju razgovarali smo s bivšim ministrom kulture i sadašnjim SDP-ovim saborskim zastupnikom Antunom Vujićem.
• Kako ocjenujete trenutnu državnu kulturnu politiku? - Ona ne postoji, čak ni kao neki deklarativni papir s kojim bi se mogli složiti ili ne složiti. Strategija koju smo mi donijeli je odbačena, a nije je zamijenilo ništa slično, makar i drugačije. Nije mi poznato da je ministar igdje iznio neki svoj kulturni kredo, osim ako se pod tim ne podrazumijeva da će jačati međunarodni kulturni položaj Hrvatske, a to se svelo na izvjesnog Nenada Bacha koji je dobio neka sredstva za promociju etno-glazbe, što je izazvalo opći podsmijeh. Svojedobno je hrvatsko Ministarstvo kulture bilo domaćin najvećih svjetskih i europskih ministarskih konferencija, a hrvatsku kulturnu politiku Vijeće Europe preporučivalo je drugim zemljama. Ne znamo što nam danas znači kultura, ne samo kao vrijednost po sebi, nego ni kao pomoćno pragmatično sredstvo u sustavu društvenog razvitka. Kulturna politika svodi se na škrta blagajnička natezanja. Nema vizije o tome što su nam kulturni prioriteti - nama su to bile kulturne industrije, pa smo ih naglo i razvili. Kapitalnih kulturnih projekata uopće nema ili se nastavljaju samo oni stari, i to usporeno. Vodi se i politika izoliranja od kulturne javnosti, brojne odluke se niti ne objavljuju, a s pojedinih stručnih poslova nastoji se skinuti i one ljude koje je tamo postavila struka, a ne prijašnje ministarstvo. Sve što Biškupić spominje kao ‘najznačajnije poslove’, a što Vlada sada nudi Saboru, svodi se na ponavljanje starih programa, uz jednu iznimku, Muzej Marca Pola u Korčuli. Ne znam koje će mu to Muzejsko vijeće odobriti? Ali, svaka čast turističkoj zajednici. • Radite na novoj strategiji SDP-ove kulturne politike. U kojoj bi se mjeri ona trebala razlikovati od stare? - Radim na analizi sadašnjeg stanja i položaja kulture, iz čega bi trebale proizaći odgovarajuće promjene u smjeru koji je već zacrtan našom Strategijom kulturnog razvitka. Ne treba nam nova, nego nam treba vraćanje na put postojeće strategije, od kojeg se šutke odustalo. Tako je ta strategija, nažalost, opet nova iako ju je Sabor već bio prihvatio. Rađile su je zajednički stotine suradnika, vodećih stručnjaka iz pojedinih područja kulture, a publicirana je i kao knjiga, pa se može pročitati. Nitko do danas nije opovrgnuo tu strategiju osim što su je neki pokušali falsificirati, a oni koji su je trebali provoditi okrenuli su joj leđa pa, umjesto javno prihvaćene strategije, provode privatnu. Ključne točke - nazovimo to tako - kulturne makropolitike ostaju. Ali, one, nažalost, imaju oblik povratka na izgubljeni put: jači i samostalniji položaj kulture putem osiguranja materijalnih pretpostavki - a to uz adekvatna proračunska sredstva znači i povratak nekih stečenih pa ponovno izgubljenih poreznih olakšica, zatim autonomija kulture u smislu jačanja samostalnosti odlučivanja kulturnih vijeća sa stvaranjem nezavisnih kulturnih fondova te izgradnja i rekonstrukcija kulturnog sustava općenito. • Uvođenje kulturnih vijeća u vrijeme vašeg mandata bio je pokušaj stvaranja autonomije kulture. Koliko se pokazalo pogubnim što vijeća sada imaju isključivo savjetodavnu odluku? - Čak i da je ministar kulture slučajno genij, o kulturi moraju odlučivati ljudi iz kulture. To je jedini način da kultura ne bude već i po definiciji podložna arbitrarnim odlukama vlasti tj. politike. Moja je politika bila upravo to - povlačenje politike iz kulture, osiguranjem što povoljnijeg materijalnog i time nazavisnog položaja kulture, budžetskim sredstvima i mnogim novim poreznim olakšicama, te s druge strane, osiguranjem kulturnog pluralizma. Umjesto da se ta autonomija, započeta kulturnim vijećima, dalje izgrađuje - ja sam tada mislio i prema nezavisnim mješovitim fondovima - kulturna vijeća su izvlašćena od stvarnog odlučivanja i svedena na puku savjetodavnu funkciju. Ministar ih sada i imenuje i razrješuje. Ne znam kako se iz takve ovisne pozicije može obavljati neka odgovornija savjetnička uloga, osim ako ta uloga nije shvaćena kao poslušnička i podupiračka. • Vratimo se na analizu trenutne kulturne politike. Što izdvajate kao goruće probleme i u kojim je područjima došlo do najviše stagnacije? - Sve su to gorući problemi jer je kultura i refleks društvenih odnosa, a u tom odnosu ona je potisnuta, iako možda ni prije nije bila na zasluženom mjestu. No, dok smo mi u vezi s tim nešto učinili, sada novih inicijativa nema, a raniji dosezi se napuštaju. Sa svim tim ministar Biškupić je zaposlio više od 100 novih ljudi u Ministarstvu kulture. Na koje to proširene poslove, zaista ne znam. Mislim da nije shvatio u čemu se sastoji poziv ministra kulture u 20. stoljeću, o 21. neću ni govoriti. • Gdje je najveće nazadovanje? - Najveće nazadovanje dogodilo se možda na najbitnijem području, a to je zaštita kulturne baštine. To je, uz ljudske potencijale, nacionalni resurs broj 1. I neka Ministarstva kulture u svijetu zovu se samo ministarstva za zaštitu kulturne baštine. Ovdje su odmah na početku proračunska sredstva srezana za 50 milijuna. To je golem novac. Ali još je gore što je novac od tek uvedene spomeničke rente, koju smo u naše vrijeme prvi put i jedva dobili, sada počeo figurirati kao proračunski novac, a on je trebao osigurati dodatna sredstva za zaštitu baštine, preko razine i tada nedostatnog proračuna. Tu je, dakle, učinjena dvostruka šteta: manje proračunskih sredstava i gubitak spomeničke rente kao dodatnog izvora sredstava. Strašno je da još ove godine, kada ministarstvo uračunava u jedinstvena sredstva za zaštitu kulturne baštine i proračunska sredstva, i sredstva od spomeničke rente, i sredstva od lutrije, sva ta sredstva iznose ukupno 128 milijuna, a 2003. samo su proračunska sredstva iznosila 145 milijuna. Ne znam kako nazvati tu politiku koja dopušta takvo zapuštanje nacionalnih dobara, a ona se još hoće predstaviti i domoljubnom.
• U najavi proračuna za iduću godinu najavljeno je da će se stavka za zaštitu kulturne baštine znatno povećati? - Istina, trebala bi iznositi 254 milijuna kuna. Ali u međuvremenu u tri godine pojedeno je stotinjak milijuna. Da bi se govorilo o stvarnom povećanju, ta su sredstva trebala iznositi 350 milijuna. • Kako gledate na nagli skok proračuna za kulturu za iduću godinu? - Riječ je o direktnom priznanju proračunske zapostavljenosti kulture. Nažalost, imali smo i prije priliku vidjeti kako završavaju Vladina obećanja, a i kako se manipulira podacima. Sada se čak kaže da će izdavaštvo dobiti 20 posto sredstava više, a na početku mandata Biškupić je javno govorio da je izdavaštvo preplaćeno, pa će on više izdvajati za neke druge djelatnosti, što također nije učinjeno. Koja je to sada, dakle, nova proračunska politika? Ispravljanje starih šteta uz mahanje novim papirima. • Nakladništvo je tijekom vašeg mandata doživjelo najveći procvat. No, već je tada bilo jasno da se državna politika prema knjizi u nekim segmentima treba mijenjati. Odnosno, da će se, zatvori li država dotok novca, stvari naglo promijeniti na štetu knjiga. Što bi se sada trebalo i moglo učiniti u tom segmentu? Kako komentirate najavu o skorašnjem uvođenju jedinstvene cijene knjige? - Jednaki su bum doživjele i ostale kulturne industrije i djelatnosti, pa i gradnja kulturne infrastrukture, kao i zaštita kulturne baštine. Kao najupečatljivija, ostala je slika nakladništva jer je ono mjerljivo kao industrija, pa je i službeno iznesen statistički podatak o najvišoj stopi industrijskog rasta u 2003. godini u toj grani. Mi za potporu knjizi dajemo pet-šest puta manje nego Norveška i tri-četri puta više nego Srbija. To je tako i tko može, daje više. Ali, ono što još nije ni približno kvalitetno riješeno jest pitanje dostupnosti, distribucije, prodaje i cijene knjige. Iako je rastao broj knjižara, a sada pada, prije svega bi trebalo poticati izgradnju mreže zajedničkih distribucijskih i prodajnih centara. Put do naplate knjige izdavačima je izuzetno dug, ako i postoji. To je bio idući zadatak nakon oživljavanja samog izdavaštva. Bili smo započeli s nekim projektima, ali ih nismo stigli razviti. Međutim, ni nakon tri godine u tom se pogledu nije učinilo ništa. Sve je ostalo uglavnom samo na jednoj značajnoj privatnoj inicijativi, onoj Profilovoj, koja je hvalevrijedna, ali nije dostatna. Što se tiče sada popularnog šlagera o tzv. jedinstvenoj cijeni knjige - nisam protiv, ali sam rezerviran. • Uvriježio se i stav da je, za vrijeme vašeg mandata, dio izdavača dobio više od ostalih. - To je jedna u nizu podvala kojom se želi obezvrijediti nešto što je stvarno učinjeno. Što se tiče tih ‘povlaštenih’ nakladnika, najbolji je primjer najsvježiji slučaj, kad sam u jednom listu nedavno ‘optužen’ da sam posebno pogodovao jednom od velikih nakladnika, inače mom ‘prijatelju’. Taj je nakladnik to demantirao podatkom da u moje vrijeme nije ni objavljivao naslove koje bi potpomagalo Ministarstvo kulture, pa nije ni mogao dobiti novac, čak da smo obojica to i htjela. Inače, neki nakladnici su doista dobivali više od drugih - to su bili oni koji su objavljivali izvornu i našu književnost, a ne stranu i komercijalnu. To i jest briga Ministarstva kulture, pa zato i postoje takve propozicije javnog natječaja, na osnovu kojih je vijeće i djelovalo. • Ove godine Ministarstvo planira izdvojiti oko dva milijuna kuna za stipendije autorima. Sami ste bili prilično podvojeni po pitanju takve pomoći autorima. Odnosno, o njima ste počeli govoriti tek pri kraju svog mandata. Kako gledate na taj potez, koji je dobro dočekan u javnosti? - Naravno da sam za to da se dijele i stipendije. Ne samo piscima nego umjetnicima općenito. Moram reći jedino da me iznenadilo da to postaje domena Ministarstva kulture, jer je to u pravilu domena Ministarstva znanosti i obrazovanja. Bude li to sada radilo Ministarstvo kulture, bilo bi dobro da ih ne ukine Ministarstvo znanosti i obrazovanja, pa da ne ispadne da na kraju stipendija bude manje. • Dobro je dočekana i Biškupićeva odluka da traži od izdavača da ispunjavaju svoje obveze prema državi. Istina je da su u vaše vrijeme, odluke o raspodjeli novca bile transparentne, ali zašto niste tražili detaljne informacije o povratu dotiranog novca? - Nema nikakve posebne Biškupićeve ‘odluke’ kojom od izdavača traži da ispunjavaju svoje obaveze prema državi. To je obveza svakog ministarstva, valjda od pamtivijeka, pa se tako i postupalo. Oni koji nisu izvršavali obaveze i u moje vrijeme, kao i u svako drugo, bili su opominjani ili su im uskraćivana naknadna sredstva do izvršavanja obaveza. Uz većinu onih koji su tu obavezu uredno izvršavali, uvijek je postojao mali broj onih koji je nisu izvršavali i koji su snosili posljedice. To je potpuno marginalno pitanje, ali odlično rezimira veličinu i tip ‘odluka’ koje je donosio Biškupić. On je, međutim, stvarno unio nešto novo - da novac dijeli prvi put tek u lipnju te drugi put koncem studenog, a da izvještaj o izvršenim obavezama traži do konca godine. • Kako je onda došlo do toga da neki nisu ispunili obveze još iz razdoblja vašeg mandata, a uredno su dobivali novac? - Ne znam za takve slučajeve. • Jedan od većih skandala ovog ljeta bio je pokušaj skidanja Zvonka Makovića s rada na stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti. Relativno je nezapaženo prošlo da je vaš stranački kolega Milan Bandić ovog ljeta drastično srezao gradska proračunska sredstva za taj muzej. Kako gledate na taj Bandićev potez? - Mislim i nadam se da nisu srezana gradska proračunska sredstva, nego da Grad trenutačno ima teškoća s izvršavanjem obujma pojedinih obaveza te da će se to uskoro razriješiti. Gradonačelnik Bandić i ja svojedobno smo, u ime Grada i Ministarstva, potpisali sporazum o osnovnim propozicijama, odnosima i samom pokretanju izgradnje MSU-a, pa se tada napokon i krenulo s gradnjom i ipak je daleko doguralo. Nadam se da će se tako i nastaviti, a za to ću se i zalagati. • Ovoljetni rebalans gradskog proračuna bio je prilično konkretan, i njime su drastično smanjena sredstva za gradnju kapitalnih kulturnih objekata, a i za niz drugih projekata. Ponuđena objašnjenja bila su prilično neuvjerljiva. Nadalje, kako god završila priča između Grada i i države, činjenica je da su već u najavi proračuna za 2007. smanjena sredstva i za MSU. Izgleda da se dio priče oko tog muzeja svodi na to hoće li ga otvoriti SDP ili HDZ. Slažete li se? - Država nije Gradu dala jamstvo za zaduženje kod banke i sredstva su zaista smanjena za oko 29 milijuna za ‘objekte kulture’, a za neka druga područja izvan kulture i mnogo više. Koliko znam, ostali kulturni programi nisu bili pogođeni u odnosu na plan za 2006. Mislim da neće biti sporno izvršavanje obveza Grada, koje su u slučaju MSU-a i ugovorne, što dobro znam jer sam i sam potpisanik ugovora jedne od strana. Ipak, Grad je i ove godine dao 14 milijuna za komunalne doprinose, ali će se daljnja plaćanja, očito, morati prenijeti na iduću godinu, nadajmo se na početak godine, koji je blizu. Što se tiče otvaranja MSU-a, neka se otvori što prije i neka ga otvori Biškupić, ako stigne. Pa što! Ja sam s Milanom Bandićem gradnju započeo, neka je dovrši on, a Muzej ionako nije ni njegov ni moj, ni HDZ-ov ni SDP-ov. Da budem precizniji, ako bude ‘moj’ i ‘SDP-ov’, onda će sigurno biti postavljen po pravilima struke, pa neće biti ni privatan, ni stranački, a s obzirom na pokušaj skidanja Zvonka Makovića s rada na postavu MSU-a, možda se treba zabrinuti nad onom drugom mogućnošću. • Znamo da se najzanimljivije stvari u kulturi događaju izvan institucija. Unatoč tome, najveći dio proračunskog novca odvaja se za hladni pogon institucija, a ne na same programe. Kako se to može promijeniti? - Neki hladni pogoni su fiksni troškovi i tu se malošto može. Zagrebački HNK, koji neki drže skupim, još ima oko tisuću manje zaposlenih od budimpeštanske Opere. Međutim, što radi 100 novozaposlenih u Ministarstvu kulture, a istodobno se zabranjuje probijanje kvote zaposlenih, primjerice, u kazalištima, svakako je zanimljivo pitanje. A može se doskočiti jednostavno - tako da ljudi iz kulture, različitih orijentacija i neovisni, odlučuju o pitanjima u kulturi. • Može li se nedavni sukob vas i ministra Bože Biškupića podvesti pod pojam ‘predizborni folklor’? - Ne volim polemizirati s ministrom Biškupićem jer se time može steći pogrešan dojam da je riječ o polemici između sadašnjeg i prijašnjeg ministra, ili političkih stranaka, a riječ je o sukobu različitih svjetova. Polemiku je izazvao Biškupić kada je na otvorenju Interlibera rekao da novca za knjigu ima više, a da su oni koji u to ne vjeruju ‘zloguki proroci’. Svi su se pogledali jer znaju o čemu se radi, a to se može i pročitati crno na bijelo u podacima njegova ministarstva. U 2003. isplatilo se 54,2 milijuna kuna, a u 2006. planirana su 52,4 milijuna. Ako je 52 više od 54, onda smo svi mi ludi. Sada, pak, Biškupić kaže kako podaci Ministarstva na internetu nisu bili ažurirani. To znači da ni sadašnji podaci koje Vlada daje Saboru u okviru proračuna nisu ažurirani. Ali, kako plan uopće može biti ažuriran kad se temelji na proračunu, koji je zakon? I s kojih će se stavki skinuti 2 milijuna da bi se na stavki izdavaštva dobilo poravnanje? Znači li to da se Biškupiću neće moći vjerovati ne samo kad govori napamet nego i kada daje podatke Saboru i Vladi? Ili sada laže i njegova vlada?
Piše: Adriana Piteša |
||||||
