Nikicu Valentića, predsjednika Vlade od travnja 1993. do studenoga 1995., i politički protivnici i ekonomisti smatraju jednim od najuspješnijih hrvatskih premijera. Za njegova je mandata zauzdana inflacija, stabiliziran tečaj hrvatskog dinara, a u svibnju 1994. uvedena je kuna. Mnogi mu nisu vjerovali kad je, godinu i pol kasnije, rekao da se potpuno povlači iz politike. Stvarno se povukao, i to u graditeljske vode. Vlasnik je tvrtke Niva inženjering. S Valentićem smo razgovarali u uredu tvrtke u Vlaškoj ulici u srijedu, dok su se u Saboru, u raspravi o povjerenju vladi Jadranke Kosor, žestoko sukobljavali HDZ i SDP, za koje je naš sugovornik uvjeren da će za koju godinu sklopiti veliku koaliciju.

• Kako napreduje vaš veliki projekt na zagrebačkom Črnomercu? Prva je lopata trebala biti zakopana u listopadu.
- Mnogi ne znaju da nisam novokomponirani graditelj. Još 1975. osnovao sam prvu tvrtku; tad smo gradili 1000 stanova godišnje, a sad stotinjak. Advokat sam koji se bavi investicijama. Podloga ovom poslu su pravo i financije. Samo graditeljstvo je fizički posao, koji nije za podcijeniti, ali je puno jednostavniji od onog što mu predstoji. Još kad se ukidala društveno-usmjerena stanogradnja, shvatio sam da će nedostajati spona između izvođača i investitora. I prije 15 godina, kad sam se povukao iz politike, znao sam da će u divljem kapitalizmu niknuti tisuće malih izvođačkih tvrtki i stotine investitorskih, a da će uvijek biti posla za medijatore. Danas je Niva solidna tvrtka koja ima vlastiti građevinski ured, grupu za razvoj, nadzor i investicije. Jedan od projekata je i taj na Črnomercu, gdje planiramo u sedam godina gradnju stanova, poslovnih prostora i gerijatrijskih centara. Počeli smo stambeno-poslovni dio, a slijedi prvi takav centar za umirovljenike.
 

• Vjerujete u isplativost tog projekta? U Zagrebu je tisuće neprodanih stanova, kriza je skoro dokrajčila građevinsku industriju.
- Uvijek ima tržišta za robu s dobrim omjerom cijene i kvalitete. Uz puno loših stvari, kriza će učiniti i nešto dobro - počistit će puno neprofesionalaca, one s najmanjim imunitetom. Sin i ja danas imamo tridesetak mladih ljudi, ali tek za deset godina očekujemo da će Niva stati na čvrste temelje. Hoće li tako i biti, ne ovisi samo o meni, jer ću se za pet godina povući. Možda ću se baviti savjetničkim poslom, ali pristaša sam toga da menadžerske poslove vode mladi ljudi.

• Prije nekoliko mjeseci bili ste na razgovoru kod premijerke Jadranke Kosor. Je li točno da vam je nudila mjesto ekonomskog savjetnika?
- Nije mi nudila, niti bih prihvatio. Razgovarali smo o mnogim stvarima. Dugo se znamo, generacijski smo bliski, a bili smo i istomišljenici u toj liberalnijoj struji unutar HDZ-a.

• Kako ocjenjujete rad vlade Jadranke Kosor? Oporba ju je pokušala srušiti, no nije uspjela.
- Hrvatska je već bila u krizi kad je postala premijerka, i to na politički vrlo neugodan način. Njezin prethodnik Ivo Sanader otišao je kako je otišao, a njoj se od početka predbacuje da nema izvorni politički legitimitet. Mislim da se u prvoj fazi snašla izuzetno dobro, ali danas je, suočena s realnom ekonomijom, ali i političkim udarima sa svih strana, u vrlo teškoj situaciji. Nema političkog konsenzusa o gospodarskom programu, a i bez ovih gužvi oko Sanadera i mogućih spavača u HDZ-u, Vlada ima tanku parlamentarnu većinu. Bojim se da ni unutar vladajuće koalicije nema pravog suglasja nego da partneri više gledaju svoje interese i traže ustupke za sebe. Ali, i pored toga, premijerka mora provesti mini-reformu i srezati troškove. Bit će otpora i nezadovoljstva, ali drugog izlaza nema. Primjer je Grčka; svi su bili uvjereni da će tamošnji premijer pasti za 15 dana, ali nije.

• Vjerujete da premijerka može istodobno povući bolne rezove i izdržati do kraja mandata?
- Teško, ali može. Ne izdrži li, bolje pasti sad, na dostojanstven način, nego za šest mjeseci ili godinu dana. Imao sam sličnu situaciju kao premijer, iako je u to ratno doba naša prednost bila homogenizacija, zajedništvo, potpora predsjednika Tuđmana kao velikog autoriteta. I pored toga smo imali štrajk profesora dva mjeseca, strojovođa tri mjeseca, probleme s umirovljenicima... No, tvrdo smo rekli da nećemo financirati javnu i osobnu potrošnju iz prodaje imovine, nego iz realnih izvora. Lako je bilo prodati Inu i HT te isplatiti dug umirovljenicima koji nije bio pravno upitan, jer ga je sud potvrdio, ali bio je upitan ekonomski, jer ga nismo imali otkud platiti. Bili smo spremni na to da ćemo pasti svaki dan, ali i tvrdi u odluci što se može, a što ne može financirati. I dobili smo potporu za to.

• Malo koja vlast ide s reformama u izbornoj godini.
- Na premijerkinu mjestu, u novom bih proračunu srezao troškove na svim razinama barem za pet milijardi kuna. Istodobno, sve treba učiniti da se povećaju prihodi privlačenjem novih investicija i nemilosrdnim rušenjem svih birokratskih zapreka. Koliko je poznajem i koliko sam mogao zaključiti iz razgovora s njom, vjerujem da će, kad se riješi današnjih relativno bezopasnih političkih napada, premijerka Kosor i krenuti u minimalnu reformu, bez obzira na izbornu godinu.

• Zašto kriza u Hrvatskoj traje dulje nego u drugim zemljama?
- Svjetska nas je kriza pogodila, ali ona nije uzrok naših problema. Nijedna vlada od 1995. do danas nije imala politički konsenzus da provede to famozno restrukturiranje, a to znači da ono što je neučinkovito mora propasti da bi došlo nešto novo i zdravo. U tih 15 godina potrošene su stotine milijardi kuna na razne subvencije koje nisu dale nikakve rezultate. Sad je to došlo na naplatu, i zbog EU-a, ali i zato što se nema više otkud uzimati. Velika je zato odgovornost na ovoj vladi, ali još veća na idućoj. Jer, nemoguće je provesti ekonomske reforme bez političkog suglasja. Danas ni u vladajućoj koaliciji nisu do kraja složni oko ukidanja subvencija poljoprivredi i brodogradnji, kamoli da postoji politički konsenzus između ključnih igrača, HDZ-a i SDP-a.

• Jedan ste od rijetkih u HDZ-u koji otvoreno zagovara veliku koaliciju. Je li to realno?
- Nije realno, jer je predizborna kampanja već počela, jer su se strasti već razbuktale, ali prije svega zato što nijedna stranka u usponu, a to je danas SDP, neće pružiti ruku suradnje. Jasno je da oni sad ni u ludilu ne bi na to pristali. Ali, i pobijede li na izborima s nekih 55 do 60 posto, opet će imati jaku oporbu u HDZ-u koji će ih, kao što i SDP to sada radi, rušiti na svakom koraku. A Hrvatska će za to vrijeme tonuti. Mislim da imam moralno pravo pozivati SDP na nužnost političkog dogovora, jer sam bio među rijetkima u HDZ-u koji su, u vrijeme Račanove vlade, pledirali za tim da se ne ide đonom na svaki SDP-ov potez. Zato mogu danas reći da je politički nedopustivo i za Hrvatsku štetno to što se SDP blatom nabacuje na sve iz HDZ-a. Dobije li SDP izbore, za godinu ili dvije morat će u koaliciju s HDZ-om. Bez toga nema šanse da se Hrvatska ekonomski oporavi.

• Znači li to da se još godinu ili dvije nećemo izvući iz krize?
- Bojim se da je tako, i zbog ekonomskih razloga i zato što dno krize još nismo dosegnuli, i zbog tih političkih razloga. Oporavak bi ubrzao dogovor ključnih stranaka o minimumu nacionalnih interesa. Mirovinska reforma sigurno nije ideološko pitanje. Svi vidimo da svaki dan sve manje ljudi privređuje, a sve više ih koristi mirovine. Dokle tako? Može bilo tko populistički obećavati veće mirovine, ali je to nemoguće. Lako je u oporbi vabiti ljude lijepim obećanjima, ali kad dođeš na vlast i snosiš odgovornost za državu, obećanja će ti se obiti o glavu. HDZ i SDP bi se trebali dogovorili o četiri do pet ključnih ekonomskih i političkih pitanja: dovršetak pregovora s EU-om, zdravstvena reforma, brodogradnja, poticaji u poljoprivredi i, najvažnije, ekonomska reforma koja podrazumijeva da ono što stvara gubitke ne može dobivati potpore. To ne znači i gašenje djelatnosti, nego restrukturiranje.

• Vladin program gospodarskog oporavka neki uspoređuju sa stabilizacijskim programom vaše vlade. Ima li poveznica? Kako je vama uspjelo znatno skresati javnu potrošnju?
- Naš je program bio daleko radikalniji. Morali smo grubo srezati javnu i osobnu potrošnju, jer smo imali inflaciju od 50 posto mjesečno, ekonomija se raspadala, deviznih rezervi nije bilo... Ljudi koji su u redovima čekali za crni kruh za tri mjeseca bi nas i fizički otjerali da nismo išli sa šok-terapijom. Bili smo grupa komandosa, što sam i rekao predsjedniku Tuđmanu kad mi je ponudio mjesto premijera: spreman sam biti komandos, ali ne i kamikaza. Kao komandos imate pet do sedam posto šanse da uspijete, pod uvjetom da ste educirani, kompaktni i motivirani. Iz te grupe komandosa spomenut ću samo neke: Vidošević, Štern, Mudrinić i Crnić.

• Bili ste spremni brzo odstupiti ne uspije li vaš program?
- Naša je velika prednost bila u tome što nam nije bilo najvažnije hoćemo li ostati na vlasti. Većina ljudi u toj vladi imala je svoj zanat, nisu svoju sudbinu vezali uz politiku. Profesionalnom je političaru teže, jer je osnovna zadaća političara osvojiti vlast. Mi se nismo bojali gubitka vlasti. Jako smo riskirali, svjesni da će nas naglavačke izbaciti iz Vlade ne uspijemo li. To nam je bio i dodatni motiv da ne popustimo pred pritiscima željezničara, profesora, umirovljenika. Ali, suzbili smo inflaciju, triput povećali mirovine, podigli plaće sa 100 maraka na 600...

• I protivnici priznaju da ste bili jedan od najuspješnijih hrvatskih premijera. Zašto ste nakon dvije i pol godine mandata dali ostavku? Neki tvrde da ste otišli kad su kola opet krenula nizbrdo.
- To nije točno. Imali smo samo pet milijardi dolara duga, potpuno likvidnu državu, proračun bez deficita. A bio je rat! U to doba nije prodana nijedna velika banka ni državna tvrtka. Otišao sam zato jer nisam htio biti profesionalni političar i zato jer sam znao kakve sve posljedice nosi dugo bavljenje politikom. Dao sam ostavku kad je Knin oslobođen. Onaj tko ima ambicija u politici, nikad ne bi otišao u času kad mu sve silnice idu na ruku. Ali, nisam htio biti političar u miru. Rat je nešto drugo; osjećao sam obavezu dati sve od sebe. Ličanin sam, moji su djedovi izginuli za ideju hrvatske države, otac mi je zbog toga robijao, a i ja sam 20 godina bio bez putovnice zato što sam iz pravaške obitelji, pa su mi kao studentu zalijepili etiketu desničara. Kad je rat završio, znao sam da ću otići na korektan način što se tiče HDZ-a. Bio sam, naime, uvjeren da ćemo pobijediti na novim izborima. I pobijedili smo.
 

• Ipak, vratili ste se u politiku 1999., kad ste opet bili HDZ-ov kandidat za premijera. Zašto?
- Htio sam pomoći da HDZ ne doživi katastrofalan poraz. Izgubili smo, ali smo s 27 posto ostali pojedinačno najjača stranka. Znao sam da ćemo izgubiti izbore, ali mi je bilo važno da ne padnemo ispod 20 posto.

• Predsjednika Franje Tuđmana su se nakon smrti odrekli mnogi najbliži suradnici. Vi niste među njima.
- Ne da nisam među njima, nego danas imam još bolje mišljenje o predsjedniku Tuđmanu, prije svega zato što su se njegove strateške procjene pokazale uglavnom točnima. Tuđmanov je prioritet bio stvaranje hrvatske države, sve drugo mu je bilo manje važno. Korektno smo surađivali dok sam bio premijer, iako je bilo i sukoba. Nekoliko sam mu puta nudio ostavku, jer nisam htio da se itko sa strane, pa ni on, previše miješaju u Vladinu ekonomsku politiku. Bio sam u puno stvari mnogo liberalniji od njega. Ali, uza sve mane i pogreške, Tuđman je za mene hrvatski velikan. Bio je veliki hrvatski političar, zapravo jedini hrvatski državnik. O onome što mu se najviše spočitava, odnos prema Srbima i rat u BiH, trebalo bi mi, zbog ozbiljnosti tema i iz poštovanja prema njemu, puno više prostora da dokažem kako su te kritike u najvećoj mjeri neutemeljene.

Ivka Bačić
ivka.bacic@vjesnik.hr