Jakša Marasović, umirovljeni saborski zastupnik, okorjeli je haenesovac, ali s izborima u nogometnom HNS-u nema nikakve veze, nego, ukazuje se kao pogodan sugovornik dok u Hajduku sve frca od dionica na burzi. Pučki tribun Jakša bio je, međutim, i u Upravi Hajduka, a to su svi zaboravili. I to u ono doba kad je pola Poljuda odvelo u lisičinama (na glavnom HRT-ovom dnevniku). Odmah skače Jakša:
- Njih se teretilo za stvari prije mog dolaska! A nakon njegovog odlaska evo Branka Grgića iz njegovog HNS-a. Opet skače Jakša: – Čekaj, to je već bio Grgić iz HDZ-a a ne iz HNS-a. Jakša ima dobar refleks, pa se i danas pamti njegov aforizam: – Tko se navečer opije, ujutro se otrijezni, a budala uvijek ostaje budala!

Dobro, a koji vrag te je tjerao u Hajduk kad nikad s balunom nisi moga učinit niti tri na nogu?
– Nije me vrag tjerao nego politika.

Zašto nisi obrnuo onu Smojinu. Mogao si reć “neću balun u moju politiku”.
– Bio je to moj politički zadatak. Godinama je vladao samo HDZ u Poljudu i mi smo bili prva, ajmo reć, demokratska vlada. Prvi put u Upravu je po političkom dogovoru izabrana i opozicija.

Hadezejci su bili Ante Letica, Ante Dolić, Srećko Kurtović i predsjednik Željko Kovačević.
– A oporba Ivica Boljat, Slobo Bronzović, Paško Viđak i ja.

Zašto tu nije bilo niti jednog esdepejca?
– Bio je to SDP-ov stav, držali su se podalje od sporta. Deveti član bio je predstavnik branitelja Bosna Perković.

Poznat i kao torcidaš! Baš prava demokracija! Jer vi političari i niste ništa odlučivali. Nakon vašeg remija 4:4, presudio bi Bosna, dakle narod. Jebo Hajduk koji Bosne nema!
– Tako je trebalo biti, međutim, tvrdim da smo uglavnom imali konsenzus. Samo jednom se sićan da je bilo napeto. Glasalo se za sportskog direktora Ivana Maršića. Hadezejci su bili za njega, a presudio je Bosna glasom za Maršića, jer smo mi bili protiv.

Od svih vas tu se koliko vidim jedino Paško Viđak razumija u balun.
– E, a SDP je u skupštini kluba predstavljao još jedan sportaš, košarkaš Capo Bajrović.

Međutim, ponavljam da je to bila jedna solidna Uprava i najčešće smo bili jednoglasni.
Naravno kad ste svi bili hadezejci ali u različitim dresovima.
– E to je već vriđanje. Recimo u tom slučaju Maršića kojega su forsirali ovi iz Županije, mi smo imali svog kandidata. Skoro smo uspili nagovorit Antu Žaju.

Sve znam, nije se htio potpisivat ispod svega i svačega, pa se moralo nać drugoga, a onda je stradao bidan Žarulja jer je ka žestoki hajdukovac virova da se sve oprašta kad je Hajduk u pitanju.
– Nije moj prijatelj Žarulja Kovačević bio jedini. Svi su stradali kad se počelo čeprkat po klubovima tamo 2000.

Pa to se počelo čeprkat kad si ti doša na vlast, Mesić, Račan...
– Slušaj, bilo je vrime da se uvede reda u taj balun, a najbolje Hajdukovo razdoblje iz Lige prvaka vuklo je repove i dugove. Onda su poslije Nadana Vidoševića došli Anđelko Gabrić i ostali iz HDZ-a pa opet narod nije bija zadovoljan jer nikako uzet titulu. A onda je došlo do moga vrimena. Bila je to Uprava Željka Kovačevića koja je posušila skoro sve dugove. Kad nas je maklo 2000. ...

Pa kako je tebe moglo maknit kad su došli Stjepan Mesić i Ivica Račan?
– A maklo nas je sve baš kad smo doveli Hajduka do one socijalističke pozitivne nule. Jedino je ostao onaj dug zbog propasti Komercijalne banke. Taman smo i to imali sredit, kad odjekne vijest da je Šoić završio u zatvor.

Pa zašto ste onda pali ako ste posušili sve dugove?!
– A i to ti je bila politika. Stvorio se pritisak, narod nije bio oduševljen činjenicom da nisi moga bit prvak, a kako si moga bit prvak dok je bija živ Tuđman. I posli njega tribalo je vrimena do prve titule. Svugdi se radilo za Dinamo i ništa nisi moga osim tu i tamo malo Dinamu zagorčat život.

Ali to je već bilo u doba tvog haenesovca Branka Grgića. Došle su titule. A i Štimac je uzeo stvar u svoje ruke.
– Opet ti s Grgićem a znaš da ga je Sanader, njega i još petoricu iz drugih stranaka, nagovorija na prijelaz iz HNS-a u HDZ kako bi Tuđman poslije Oluje imao bolju krvnu sliku u Splitu. A šta se tiče Štimca, zaboravija si Žaju koji je ovi put pristao Grgiću čuvat leđa. E, samo... nije više bilo Tuđmana...

To je 2000. Na dan Mesićeve inauguracije bili smo skupa i na “naguranciji” hadezejaca u Sheratonu di se držala Bila noć, sjećaš li se? Sve sami hadezejci, bumbilo se do ujutro, a Šeks se popeja na stol i plesa sve do zore.
– Kako se ne sićan, mora je doć i Mesić, ali mu je neko javija da je to Noć HDZ-a jer su izgubili izbore.

A ko mu je moga javit? Ti ili...
– Haha, a u biti san ja bija jedini predstavnik vlasti na toj Hajdukovoj Biloj noći.

Iste godine opet ništa od šanse da Šime Luketin dođe na čelo Hajduka, balun, biznis, a ne politika.
– A naravno, pada, jer za Branka Grgića glasaju čak i SDP-ovi predstavnici.

Vinko Bajrović je jezičac na vagi izborne skupštine Hajduka. Priklanja se Grgiću. A tko je onda SDP? Ili je to bila ta SDP-ova politika. Stalno su balun dodavali HDZ-u?
– Ne bi Bog to rasplea, ali sve si u pravu. Međutim, šta ti misliš, ne sićan se da je Tito Kirigin doša za predsjednika ka najbolji strijelac lige. Pa ni onaj još stariji prije njega, legendarni Gusina, a da ne govorim o Jeri Burazinu. Pa šta ti misliš da Zdravko Mamić može učinit više na nogu od mene? Mamić danas igra iz interesa. A ja san u Hajduk iša po političkom zadatku ali onako ka hajdukovac, iz srca, a ne iz džepa.

Trebalo je donosit a ne odnosit novac.
– A kako bi drukčije? Pa šta misliš da je Hajduk bio jeftin. Godišnje ti je tribalo jedno desetak milijuna maraka. I to nas je činilo istomišljenicima, iako smo došli iz različitih stranaka. To je kao neka dogovorna demokracija.

Bolje bi ti bilo da si se bavio dogovornim građevinarstvom pa popravit stadion.
– Meni je drago da ti smatraš kako proizvođač kruha i peciva Joško Svaguša može bolje vodit Hajduka nego neki građevinar, ka na primjer ja.

Polako, iz kamenog doba evo nas u sofisticiranu današnjicu. Svaguša je ipak nešto drugo, Hajduk je pretvoren, privatiziran, itd.
– Kao da Svaguša nije politika, iz Gradskog vijeća. Od čega bi živio Hajduk da iza njega ne stoji politika?

A da nije obratno? Od čega bi živila politika da nije Hajduka?
– Nemoj mi filozofirat, pa šta ti misliš da će Jako Andabak opet dat lovu za Hajduka. Ako bi bankrotira, Torcida bi sorila grad. Hajdukov vlasnik može preživit jedino ako godišnje proda dva-tri Ibričića.

I ko će sad dat za Hajduk? Željko Kerum ili Andabak? Čini mi se da trenutno baš i nemaju taj tvoj konsenzus. A ispali su iz Europe, kupa i prvenstva?!
– Eto zašto ti je Hajduk političko pitanje. Tu dođe 10.000 ljudi i kad se slabo igra.

A u Maksimiru se igra dobro, ali nema svita na tribinama pa to nije političko pitanje.
– Kako nije, a zašto je Bandić počasni predsjednik? Nego, razlika je samo u tome šta iza Hajduka stoji Split, a da stoji Zagreb, bija bi pun novca.
 

Znači, Hajduk je sve više jedan obični politički Obrovac, u njega se i ulaže ali šta ti vridi kad nema ni Bokšića, a kamo li boksita.
– Ali opet griješiš. Jer, Dinamo je prvi privatiziran. I to otkad! U doba Ćire. Pa su vidjeli da to nije rješenje. Išli su na udrugu građana. Nisam protiv privatizacije, ali šta će ti to ako nemaš novca. Sanader i Primorac su isforsirali to preoblikovanje ali nigdi se ta pretvorba nije dogodila osim u Hajduku. Tko je lud, osim politike, bacat lovu na Hajduka? Nema se tu šta zamarat s preoblikovanjima. Nego napravit Ibru u školi baluna i prodat ga dva-tri puta na godinu.

Nije vrag da bi se opet uvalio u Hajduka?
– Ma kakvi. Da imam ideju kako im pomoć, mukte bi im šapnija. Vidiš da ih je i Kerum dugo eskivira. Nema ti druge nego dočekat faks di piše ponuda od osam milijuna maraka za Igora Tudora i Hajduk na konju. Dovoljna bi bila i dva-tri povoljnija Tudora...

Možda bi se tako riješili i te tvoje politike.
– Samo ti zvrndaj, ali ni Torcida se tamo 1950. prije one velike utakmice kontra Crvene zvezde kad je Broketa da gol nije osnovala bez blagoslova Komiteta. Samo su činili fintu da osuđuju pa je neke i zatvorilo, prognalo...

Kao na primjer i Antu Jurjević Baju. Deboto nije ispa ustaša!
– A tako je to s politikon. Naš moderni Sanader je iša korak dalje od Tuđmana baš po tome šta je Tuđman bija ka otvorena knjiga, a Sanader dok govori, uvik drži figu u žep. E to ti je politika. Pa Ivo Sanader je u onih pet-šest godina svog mandata nabavija Hajduku najmanje 200 milijuna kuna. Iz državnih i poludržavnih firmi.

I kako će ovi bidni dioničari u Hajduka vratit svoju lovu?
– Nikako. Ja mislim da su se svi odma oprostili s tim novcima. Bila je to direktiva.

Kerum je isto izjavio da je ušao u dioničarstvo Hajduka jer ga je nagovorio jedan čovjek. A ko bi to moga bit?
– U to vrime nije ni bilo drugoga. Bija je samo jedan čovik. Ivo Sanader.

Naravno, tebe se nije moglo nagovorit. Kladio bih se da nisi uplatio ni sto kuna dionica.
– Misliš Hajduka?! Pa nisan ja uplatija ni dionice Ine. Bija je veliki red.

Koja si ti linčina vidi se i po tome šta nisi tija autorizirat ni ovi intervju.
– Pa draže mi je ne mučit se s tim, nego lipo sačekat subotu i smijat se sam sebi. A neš ti šta san reka. Govori Andabak da Kerum mora slušat Torcidu jer se bavi biznisom i politikom, a Torcida je biračko tijelo. Međutim, ko se to u Hrvatskoj može bavit biznisom ako se ne bavi i politikom? Misliš da bi Andabak ignorirao Torcidu? Ajde bogati, o čemu govoriš. A kako on misli izić sa sjednice Hajduka ako neće slušat Torcidu? Kako će otić kući? Jer Hajduk ti je ipak jedna narodna imovina.

Eto smo konačno razbistrili. Hajduk je političko pitanje da vas Torcida ne bi pribila. I da možete na miru ić kući. Ali kad Svaguša kaže da Hajduk nije u gubicima, da se sve rješava prodajom jednog igrača, a nigdi ne spominje koliko će love dat Hajduku, onda znači da Hajduk ništa nije preoblikovan. Moga si slobodno i ti ostat. Sidiš u Upravi i čekaš da dođe faks od osam milijuna za Tudora...
– Pa dobro si i reka. Je li više gotovo?
PIŠE MARIO GARBER