O tim, te drugim pitanjima vezanima uz globalne procese razgovaramo s mr. Zdravkom Mršićem, analitičarom društvenih, (geo)političkih i gospodarskih procesa, prvim ministrom vanjskih poslova i prvim direktorom Agencije za razvoj i restrukturiranje RH:

 

- Nevolje koje su pritisnule arapski svijet nisu posebne. U njima kao i u drugim zemljama, poput Hrvatske, Irske, SAD-a ili Grčke, postoje isti temeljni problemi. To su korupcija, visoka nezaposlenost i skupoća. Posljednjih je desetljeća u postupku globalizacije uspostavljeno svjetsko gospodarstvo kapitala nad ljudima, proizvodnim poduzećima i narodnim državama. Narodi nisu slobodni da se sami brane i hrane.

Iz zemalja se izvlači bogatstvo koje se stvara radom i proizvodnjom. Kapital je nagomilan izvan država u elektroničkim zapisima. Jedan postotak pučanstva grabi do dvije trećine dohotka, a ostatak dohotka ne daje masama dovoljnu kupovnu snagu. Stoga nema potrošnje, zapošljavanja, rasta, a bogati sloj ne može potrošiti svoj dohodak. Preko cijelog svijeta prelit će se val antiglobalizacijske revolucije - kaže Mršić.

 

- Nisam iznenađen početkom vala revolucije, a ni narodi koji su je snovali. Možda je primjerenije govoriti o prosvjedima, jer pobuna pretpostavlja uporabu nasilja. Nasilje su upotrijebili vlastodršci, koji su se uživjeli u vladanje, kao da im je vlast bogomdana. Uzroci prosvjeda su bijeda i zapuštenost naroda, a prije svega silna besposlica. Revolucijski val začet je među Arapima iz dvaju razloga. Prvi je golem postotak mladog pučanstva, koje je malo zaposleno.

Drugi je silna društvena kohezija, koja je svojstvena islamu. Muhamed je svjesno stvarao ne državu, nego zajednicu vjernika. Islam nije državotvoran, ali je narodotvoran. Muhamed je uspio “u ime Božje” stvoriti velik narod od kojeg je i Europa mnogo naučila. Prosvjedi će se ponavljati sve dok narodi ne preuzmu svoje države iz ruku svjetskog kapitala u svoje ruke.

 

- Nekad prije, primjerice u Turskom Carstvu, nije postojao radikalni islamizam. On je posljedica navale zapadnog kolonijalizma, dominacije industrijaliziranih zemalja Zapada i novovjekoga financijskoga gospodarstva kapitala otetog narodima. Ne vjerujem da će ijedna islamska zemlja, kad se prilike normaliziraju, kao svoj sustav ljudskih vrijednosti izabrati islamski radikalizam. Ataturk je govorio da su Turci bili narod i prije nego što su primili islam.

Neka narodi sami izaberu unutarnje uređenje zemlje. Mislim da smo i mi Hrvati na sebi iskusili uporabu zapadnih recepata. U arapskom svijetu ima mnogo konkurentskih političkih doktrina. Možda će izbor pasti na gospodarski nacionalizam, kakav je uspostavio Mahatir Mohamed u Maleziji. Mislim da je tu put kojim će poći i EU.

Ako se pod demokracijom smatra stranački parlamentarizam, koji je instrument svjetskog kapitala, a ne naroda, demokracija nije ni poželjna. Između dva svjetska rata Europa je bila preplavljena jednostranačkim sustavima: Rusija, Turska, Italija, Mađarska, Njemačka, Španjolska. Oni su bili sredstvo otpora liberalnoj demokraciji. Pukovnik Gaddafi je veliki raritet, koji možda kopira Hitlerov kraj. No, bez obzira na to što će još zla donijeti svojem narodu, njime se ne treba ozbiljno baviti.

 

- Procjenjuje se da se oko četvrtine prosvjednika odazivalo pozivima na molitvu. Jasno je da dolazi do laicizacije i u islamskim narodima. Podčinjenost u islamu nije podčinjenost vjerskim ustanovama, nego Božjoj volji, koja traži mir, suosjećanje i izgradnju zajedništva, kojom se dolazi do ljudskosti. Ima u islamu stege, ali ona je od mjesnih ljudskih zajednica. Konačno, islam je u Arapima oslobodio golemu energiju i od njih napravio velik narod.

Samo jedno stoljeće poslije Muhameda Arapi su bili doprli do Poitiersa i pod zidine Konstantinopola. Islam je uza sve koristi, koje je donio narodima, ipak utemeljen na mitu, što je, kao i u kršćanstvu, teško prihvatljivo suvremenom čovjeku. U Libiji Arapi nisu bili pod tiranijom Kurana, nego pod tiranijom “Zelene knjige” Moamara al Gaddafija. Možda je Gaddafi u duhu živio u 15. stoljeću po načinu vladanja, ali mnogi su Arapi već zakoračili u 21. stoljeće.

U Gazi i na Zapadnoj obali ima 1,3 milijuna internetskih priključaka na 2,5 milijuna stanovnika, zbog prometne izolacije koju je nametnuo prozapadni i liberalno-demokratski Izrael. Narodi stupaju na svjetsku scenu da se oslobode tiranije kapitala, koji je sve narode bacio u nepodnošljivu neizvjesnost. Narodi žele uspostaviti vlastiti autoritet i imati vlastitu državu.

 

- Revolucija mora zahvatiti cijeli svijet. Svi narodi stenju pod tiranijom kapitala. Razlika je samo u tome što je jednima mehanizam dominacije demokracija, a drugima autokracija ili diktatura. Do prevrata mora doći, jer je globalnost donijela nedaće, kojima uzroke valja ukloniti.

Potrebno je dekapitalizirati financijski sektor i vratiti kapital u prostor na kojemu se stvara radom na prirodnom bogatstvu. Zato narodi žele drukčiju državu, državu koja će štititi narod i pomoći mu da se sam hrani, kao što se uvijek i hranio. Za to je, pak, potrebno imati nove ideje, a ne i dalje šibati mrtvo kljuse liberalizma. Narodi su došli u nevolju jer je kapital nadzirao narodne države i tehnologiju.

Sad te nevolje valja ukloniti tako što će države početi nadzirati kapital i tehnologiju. Nema drugog puta, ako se ne želi imati permanentnu revoluciju. Globalnost je stvarnost, ali stvarnost koja traži poboljšanje. Antiglobalizacijska revolucija je revolucija u svijesti čovjeka i zato ne traži prolijevanje krvi. Mirna revolucija je novost za svijet.

 

- Val mirne revolucije će proći cijelim svijetom. Zašto bi se zaustavio na Arapima? Zar nisu svi narodi nezadovoljni? Jesu li Hrvati zadovoljni svojom vlašću i svojim političkim sustavom? Jesu li Amerikanci zadovoljni što ih kapital goni da ratuju i ginu diljem svijeta? Za što i za koga ratuju? Jamačno ne za se. I Amerika je osiromašila, samo ona svoje siromaštvo prikriva zajmovima.

Služi li američka geopolitika prvobitno američkome narodu ili izraelskim interesima? Ni Amerika nije slobodna. SAD je dominirao svijetom cijelo stoljeće, i to na osnovi svojega prirodnog blaga i predvodništva u industrijalizaciji. Dominacija je bila gospodarska, a onda vojna, politička i idejna. Pod pritiskom svjetskog kapitala SAD se deindustrijalizirao, a rad i proizvodnja su preseljeni u Aziju.

Tako je SAD izgubio osnovu svoje snage i utjecaja. Amerikanac je od kreditora postao dužnik. Kina kreditira i američke ratove. S padom nekih arapskih režima ruši se cijela svjetska sigurnosna struktura. Sad ljudi svoje snove i svrhe lakše ostvaruju u Kini ili Indiji. Nebrojeni Amerikanci nemaju prigodu ni da rade, a kamoli da ostvaruju sne.

 

Marijana Cvrtila