Dr. Ivica Maštruko, posljednji veleposlanik SFRJ u Vatikanu i hrvatski diplomat koji je obnašao veleposlaničke dužnosti u Italiji, Grčkoj, Sloveniji i Rumunjskoj te vanjskopolitički savjetnik bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, od lani provodi umirovljeničke dane u Zadru i u rodnom Ugljanu. S iskusnim diplomatom razgovarali smo o posljedicama previranja u arapskome svijetu, o hrvatskoj vanjskoj politici te o hrvatskome putu u Europsku uniju.  

- Može li Libija postati novi Irak?

- Ta mogućnost sasvim sigurno postoji. Gdje god su zapadne zemlje, preko UN-a ili bez, intervenirale u muslimanskom svijetu, došlo je do dugotrajnih unutarnjopolitičkih sukoba. Intervencija u Libiji neće se moći zadržati na sadašnjoj razini bombardiranja iz zraka ili, pak, s mora, nego će se kad-tad morati intervenirati i kopnenim snagama. To nužno dovodi do dugotrajne nestabilnosti i do građanskog rata za koji se ne može reći koliko će potrajati ni u kojem pravcu će se razvijati.

- Prijeti li Gaddafiju sudbina Saddama Husseina?

- Nekoliko je mogućih scenarija, od toga da ga ubiju, da ga uhvate i sude mu pobjedničke snage ili, pak, da bude predan međunarodnom sudu. S obzirom na karakter Gaddafija, manje je vjerojatno da će se on skloniti u neku od afričkih zemalja.

- U opravdanju međunarodne intervencije na Irak u prvom je planu zaštita ljudskih prava, ali ne zvuči baš uvjerljivo.

- Očito je kako je najprije donesena odluka da se intervenira, a potom su se definirali argumenti zašto je do nje došlo. To je naknadna racionalizacija i opravdanje za već donesenu odluku. Rijetko kad UN može intervenirati u nekoj zemlji ako se ne radi o međudržavnom sukobu ili o intervenciji izvana. U slučaju Afganistana i Iraka, kao i sada Libije, ne radi se o sprječavanju međunarodnog sukoba, nego se intervenira u unutarnjopolitičke odnose u toj zemlji.

- Stoji li opravdanje koje se temelji na zaštiti ljudskih prava?

- Dakako da ima puno više zemalja u kojima bi se - kad bi se poštovala formula zaštite ljudskih prava - trebalo intervenirati. Zbog situacije u Siriji ili u Jemenu se primjerice nije interveniralo, da ne spominjem Bahrein, gdje glavni protagonisti intervencije na Libiju nisu našli svoj interes.

- U Saudijskoj Arabiji žene ne smiju voziti auto, na snazi je kazna odsijecanja ruke zbog krađe, ali se iz službenog Washingtona ne čuju ni kritike, a kamoli što drugo protiv te zemlje.

- Licemjerstvo je oduvijek prisutno u međunarodnoj politici pa se ni u ovom slučaju ništa drugačije nije dogodilo. Postoje zemlje prema kojima se, usprkos nedemokratskim političkim sustavima, nikada neće intervenirati. Do intervencije dolazi onda kada primjena sile u unutarnjopolitičkim odnosima izazove šok u međunarodnoj javnosti. To se, međutim, rijetko događa, ali i tada su u prvom planu gospodarski i politički interesi.

- Je li Vas začudilo držanje Arapske lige koja je podržala zabranu leta nad Libijom?

- Je, čini se da je sama Arapska liga ostala iznenađena posljedicama svojega stava da podrži intervenciju nad Libijom. S obzirom na domino-efekt u političkim procesima, zbog intervencija u Afganistanu, Iraku i Libiji mogla se očekivati još poneka intervencija ako ovo s Libijom dovede do kakvog-takvog uspjeha zapadnih sila. Zato me pomalo začudilo držanje Arapske lige.

- Nismo li od Iraka naovamo suočeni sa zabludom Zapada da u tim zemljama i kulturama može uspostaviti tip zapadnjačke demokracije?

- Takva je mogućnost isključena. S obzirom na političku povijest, na kulturološki, religijski pa i na zemljopisni profil i okruženje tih zemalja, nije moguće jednostavno ugraditi model demokracije koji funkcionira u zapadnom svijetu.

- Ne vjerujete, dakle, u projekte “izvoza demokracije” sa Zapada na Istok?

- Ti su projekti kratkoga daha, mogu funkcionirati deset do dvadeset godina uz silan pritisak i kontrolu, ali se one na koncu nekom revolucijom uvijek sruše. Importirane demokracije nisu nikada dale pozitivne rezultate. Projekt Afganistan će završiti neuspjehom, već i broj dosadašnjih žrtava ukazuje na besmislenost te akcije. U Iraku je također jasno da se stvari ne kreću kako se željelo. U Libiji, vidimo, nema jasnog cilja te intervencije. Ta intervencija je, po meni, bez svrhe, smisla, potrebe i razloga.

- Je li realna opcija da Gaddafi porazi pobunjenike i ponovo stavi Libiju pod kontrolu svoje vlasti?

- Ta je opcija potpuno izgubljena. Mogući je scenarij pat-pozicija, odnosno podjela Libije na Tripolitaniju i Kirenaiku. Eventualno bi u jednoj Gaddafi na određeno vrijeme mogao zadržati vlast, a ova druga, prema Egiptu, bila bi pod kontrolom nove vlasti koja bi uživala podršku Zapada. Ali i ta pat-pozicija vrlo je malo vjerojatna.

- Europska unija nema jedinstven stav o intervenciji na Libiju. Njemačka je suzdržana, a Francuska “nabrijana”.

- Ništa iznenađujuće. U EU-u će uvijek postojati nadmetanje triju velikih igrača, Francuske, Velike Britanije i Njemačke. Meni je u slučaju Libije puno bliži stav Njemačke i Turske nego Francuske. Imam dojam da se ovdje radilo i o Sarkozyjevoj osobnoj ambiciji da Francusku gurne kao glavnog igrača u jednom velikom vanjskopolitičkom događaju. S obzirom na mediteransku okrenutost Europske unije, mislim da bi njemačka pozicija za EU ovdje bila racionalnija i okrenuta budućnosti.

- Hoće li politički potresi u arapskom svijetu i ova intervencija u Libiji promijeniti odnose na Mediteranu? Ili će sve ovo biti prolazna epizoda?

- Mislim da je riječ o ovom drugome. Mediteran ulazi u fazu turbulencije, ali ne samo zbog događanja u Tunisu, Egiptu i Libiji. Tu je i Izrael, pa problem Cipra, gdje su uključene Turska i Grčka, tu su i gospodarski potresi kroz koje prolazi Grčka, nadalje imamo jednu kontinuiranu političku igru na području Italije itd. Na Mediteranu su rođeni bogovi svih religijskih sistema, od Egipta do kršćanstva i islama, ali i sve sotone, belzebubi i vragovi, tako da je Mediteran jedan veliki laboratorij. Ovo što se sada događa stoga neće povijesno Mediteranu donijeti neke bitne novosti.

- Može li hrvatska vanjska politika u ovim događanjima biti originalna ili samo slijediti naputke iz Bruxellesa ili Washingtona?

- Mi ćemo u vanjskoj politici ubuduće, kao i proteklih godina, imati mogućnost da na tijelima gdje se odlučuje o zajednčkoj politici EU-a sjedimo za tim stolom. Nismo u situaciji da budemo značajni čimbenik te vanjske politike. Do sada smo imali i ubuduće ćemo imati jednu jedinu formulu, a ona glasi: podržavamo stavove EU-a i pridružujemo im se. Nismo u situaciji voditi neku svoju vanjsku politiku, glavni tempo tim procesima daju velike europske zemlje.

- Postoji li u hrvatskoj državnoj vlasti ikakav scenarij ako referendum za ulazak u EU bude negativan?

- Mislim da tzv. plan B ne postoji, barem ja za njega ne znam. Ali uvjeren sam da će se građani Hrvatske ipak izjasniti za ulazak u Europsku uniju.

- A što bi se dogodilo ako EU padne na referendumu?

- Ništa tragično, osim što bi jedan broj političara bio smijenjen. Nakon određenog vremena, kao što je slučaj s Norveškom, referendum bi se ponovio. Posljedice ne bi bile dramatične. Slikovito kazano, bilo bi to nešto poput jednoga manjeg tsunamija za Hrvatsku ili nešto poput globalne gospodarske krize, ali ne u razmjerima da bi dovele u pitanje opstojnost države.

- Kakva je Vaša prognoza budućih parlamentarnih izbora?

- Mislim da će ti izbori proteći u znaku referenduma za ili protiv HDZ-a. Uvjeren sam da će HDZ na tim izborima značajno izgubiti.

- Po nekim tvrdnjama, birači će negativan stav prema ovoj Vladi prenijeti i na referendum, glasajući protiv EU-a.

- Ne vjerujem u takav ishod. Referendum za EU održat će se nakon parlamentarnih izbora i mislim da građani ipak znaju dobro razlučiti svoj stav prema aktualnoj Vladi i njezinoj sveukupnoj politici, a da, s druge strane, znaju što je u njihovu dugoročnom interesu kada je u pitanju ulazak u Europsku uniju.

- Premijerka je rekla da prosvjedi koji se valjaju po ulicama negativno utječu na završetak pregovora s EU-om. Je li to istina?

- Ne. Prosvjedi, iako se na njima vide i skupine koje sasvim legitimno iskazuju otpor prema članstvu u Uniji, nisu organizirani niti ljudi na njih izlaze prvenstveno radi iskazivanja svojih političkih stavova, već zato što su egzistencijalno u vrlo teškoj situaciji. S druge strane, nitko u Bruxellesu u tim prosvjedima ne vidi nikakvu kočnicu ulasku Hrvatske u EU.
Šenol Selimović