DRAGUTIN LESAR, PREDSJEDNIK HRVATSKIH LABURISTA - STRANKE RADA, O ULIČNIM PROSVJEDIMA, EUROPSKOJ UNIJI, NAKARADNOM DOMAĆEM MODELU KAPITALIZMA, ROHATINSKOM...

Dragutin Lesar, saborski zastupnik i predsjednik Hrvatskih laburista - stranke rada, uvijek je aktivan na poprištima političkih zbivanja, bilo u Saboru ili izvan njega. Nedavno je sa svojom strankom prikupio šezdesetak tisuća pisama premijerki Kosor sa zahtjevom da odstupi s dužnosti. Nakon toga je (ne zna se je li i zbog toga, nap.a.) primio ozbiljnu prijetnju smrću!

Bezrezervno podržava ulične prosvjede kao izraz građanskog neposluha protiv vlasti, ali i sudjeluje u njima. Ponajprije stoga kako bi, kaže, razgovarao s ljudima i čuo iz prve ruke što ih muči.
- Srećem ondje očajne ljude, čak cijele obitelji, koji iščekuju promjene u Hrvatskoj jer vide da sadašnja politička elita nema odgovore. Smeta me što se prosvjednike napada, posebice u dijelu medija, da nisu artikulirani i ne znaju što hoće. A tim ljudima posve konkretni zahtjevi za ostavkama i prijevremenim izborima nisu cilj nego sredstvo. Oni vide da bez prosvjeda neće doći do promjena.

Građani, birači, nasilnici, Indijanci

Kako tumačite prezriv stav vlasti prema prosvjednicima koje nazivaju “ulicom”, “ruljom” i “Indijancima”?
- U rječniku hrvatske političke elite više ne postoji riječ čovjek. Ako pažljivije pratite njihove govore, primijetit ćete da građane ove države sada isključivo nazivaju biračima. Mi smo odgovorni biračima, birači će odlučiti i tako dalje. Time šalju poruku da građane trebaju samo svake četiri godine. Tada su im dragi i mili, a u međuvremenu su gomila, nasilnici, Indijanci, rulja... Nisu svjesni da je ovo što se događa reakcija na činjenicu da u Hrvatskoj nema neposredne demokracije ni u jednoj važnoj nacionalnoj temi. Odveli su državu u NATO, a da građane o tome nisu ništa pitali. Potpisali su sporazum o arbitraži sa Slovenijom koji je u Sloveniji bio na referendumu, ali ne i kod nas. Potom su donijeli ustavne promjene također bez referenduma. I na kraju, 716 tisuća građana tražilo je referendum o Zakonu o radu koji je bio eskiviran fiškalskim metodama u Saboru te onom, sada već povijesnom odlukom Ustavnog suda. Ljudi su sada odlučili na ulici reći što misle o svemu tome. Zato bi bilo izuzetno važno za razvoj demokracije u Hrvatskoj i civiliziranje političke elite da se prosvjedi nastave u što većem broju gradova. To je lekcija političkoj, ali i intelektualnoj eliti koja kao da je pobjegla u ilegalu. Nisam čuo ni jednog hrvatskog akademika da je javno prozborio o problemima zbog kojih se nezadovoljstvo građana valja ulicama.

Zagovarali ste izlazak na ulice još kada je odbijen sindikalni zahtjev za referendum sa 700.000 potpisa. Sindikati zasad stoje po strani i daju Vladi vremena do lipnja, a kritične mase prosvjednika još nema. Kako to tumačite?
- Nije na sindikatima da stvaraju kritičnu masu. Oni odgovaraju samo svome članstvu i ono jedino ima pravo procjenjivati njihove odluke. No pitao bih Vas, što je to “kritična masa”? Treba li svakodnevno stotinu tisuća ljudi biti na ulicama da bi se ona postigla? Imamo situaciju da usred duboke socijalne i ekonomske krize ljudi mirno i dostojanstveno prosvjeduju i da osim prvog dana kada su na prosvjede bili ubačeni provokatori, poslije nije bilo ni jednog incidenta. To govori da su građani svjesni svoje odgovornosti. A kada te netko ne želi čuti i uvažiti, tada ni stotinu tisuća ljudi nije dovoljno. Govoriti da nema kritične mase može dovesti do toga da njezino stvaranje odvede prosvjede u neželjenom smjeru. A žalosno je ako se mora dogoditi neki incident da bi se netko čuo.

Nema pomaka

Jesu li kriza legitimiteta premijerke Kosor te previranja unutar HDZ-a koja traju od jeseni 2009. godine doveli do svega ovog?
- To je tvrdnja koja može poslužiti u međustranačkom nadmetanju, a s kojom se ja ne slažem. Građane nije briga kako je ona došla na čelo HDZ-a. To uopće nije suštinsko pitanje, već ono zašto se u Hrvatskoj ništa ne događa, zašto svaki dan gubimo radna mjesta. Pustimo podatke o nezaposlenima, oni mogu rasti ili padati različitim akrobacijama. Vidjet ćete kako će podaci za ožujak pokazati pad nezaposlenosti jer će s evidencije biti skinuti svi popisivači stanovništva. Zato bi osim podatka o nezaposlenima svaki mjesec trebalo stavljati na stol i podatke o zaposlenima. U siječnju je bilo 13.000 radnih mjesta manje nego u prosincu! Raste broj radnika koji rade, a ne primaju plaće. Za one koji primaju kakvu-takvu crkavicu ne plaćaju se porezi i doprinosi. Naprosto, nema perspektive i ljudi ne vide nadu da će se išta popraviti. To su teme o kojima treba razgovarati, a ne o tome ima li Kosor legitimitet.

Mogu li Vladi koristiti ovi prosvjedi kao alibi za mogući nedovršetak pregovora s EU-om u lipnju?
- Ja sam čuo da bi završetak pregovora moglo ugroziti i ako na proljeće bude previše komaraca, naročito u Slavoniji! Bilo je država u kojima se mijenjala vlast tijekom i u finišu pregovora s EU-om, što nije ugrozilo njihov ulazak. Znači li to da nitko drugi osim ove vlade ne zna ili ne može privesti pregovore kraju? To je prozirna igra kojom se kupuje vrijeme, ništa drugo. Ako u lipnju pregovori završe, onda bi potpisivanje pristupnog ugovora bilo u studenom ili prosincu, referendum u siječnju, a izbori u veljači iduće godine. Ako sve to i skratimo za dva mjeseca, opet je to devet mjeseci nečinjenja i stajanja ovdje gdje smo sada.

Vlada kriva za euroskeptičnost

S prosvjednicima ste i vidite njihovo raspoloženje. Postoji li među njima zaista tako snažan otpor ulasku u EU?
- Ne. Ljudi samo propituju - i dobro je da to čine - što će nam donijeti Unija. No problem je u nečemu drugom. Mi otvaramo i zatvaramo poglavlja, ali gdje je izvještaj naciji o tome? Zatvorili smo šesnaest poglavlja. Fino! Ali ajmo vidjeti redom što je to u njima. Koliko ljudi znaju o tome što je ispregovarano i što mogu očekivati na ekonomskom, gospodarskom i socijalnom planu kada pristupimo Uniji? Na temelju čega će donijeti odluku na referendumu? Zar na temelju jedne brzinske kampanje u kojoj će se nagovaračkim porukama i parolama pozivati da glasaju “za”?! Zar građani, bez obzira na motive, nemaju pravo reći da su protiv? Na euroskeptike se gleda kao na neprijatelje, a pola njih su to jer ništa ne znaju o EU. Upravo to zaziranje vlasti od građana i nedavanje informacija o pregovorima najviše izaziva euroskepticizam.

Hoćemo li s ulaskom u EU izaći iz ovog tranzicijskog razdoblja sirovog kapitalizma?
- Treba se najprije zapitati je li model kapitalizma u svim državama EU jednak. Nije. Skandinavske zemlje imaju snažan kapitalizam, ali i snažnu državnu intervenciju u socijalnoj politici i politici zapošljavanja, čega, primjerice, u Italiji nema. S druge strane, u Italiji svako malo pada vlada, ali su politički i ekonomski sustavi stabilni. Ondje pad vlade maksimalno dan-dva utječe na cijenu dionica. Imate Francusku sa svojim modelom kolektivnog ugovora i Veliku Britaniju koja kolektivni ugovor uopće ne poznaje. Hrvatska mora imati svoj model kapitalizma. Mi smo ga dvadeset godina pokušavali stvoriti, ali na krivi način. Po čitavom smo svijetu uzimali ponešto, a onda iz tog svega pokušali stvoriti nešto svoje. A to ne ide. Ne može zajedno funkcionirati radno zakonodavstvo naslonjeno na njemački model i kretanje roba i kapitala po uzoru na Argentinu, francuski model bankarskog sustava, korejski model za brodogradilišta i tako redom. Na koncu imamo državu koja je nemoćna stimulirati ozbiljnije otvaranje radnih mjesta, posebice u industriji.

Je li Rohatinski “zasolio more”?

Kako komentirate odluku guverenera HNB-a Željka Rohatinskog da otpusti 6,3 milijardi kuna iz rezervi? Smatrate li da je time opalio pljusku nepoduzetnoj vladi?
- Osim što znamo da je oslobodio 6,3 milijarde kuna, ali u devizama, mi ništa drugo o tome ne znamo. Zato ćemo pričekati učinke tog poteza, da vidimo gdje će taj kapital završiti i je li ta mjera zapravo “soljenje mora”. Koliko znam, banke u Hrvatskoj nemaju problema s likvidnošću da bi ta sredstva morala putem njih ići u gospodarstvo. Nas zanima koje su banke u igri i uz koje uvjete. Ako ta sredstva završe u industriji, u proizvodnji, pozdravit ćemo tu mjeru. Ali ako završe u financijskom sektoru, onda će to doista biti soljenje mora.

Rohatinskog se doživljava kao svojevrsnog spasitelja. Nije li njegova popularnost, pa i karizmatičnost, isplivala na valu nezadovoljstva vladom i političkom elitom općenito pri čemu građani svakoga izvan političkog miljea koji se suprotstavi Vladi doživljavaju pozitivno, pa čak i kada ne znaju ili ne razumiju pozadinu njegovih odluka?
- Dobrim je dijelom tako. U jednom trenutku čak je izgledalo da će Rohatinskog za života proglasiti svecem. No morate znati da je pritom važna i uloga medija koji jedne uzdižu, a druge pokapaju. Naravno da vlasnici pojedinih medija uzdižu onoga koji ide na ruku krupnom kapitalu. Mene ne čudi što ljudi imaju takvu percepciju o guverneru. Mi u Hrvatskim laburistima ipak smo malo oprezniji i zato čekamo da vidimo kakve će efekte donijeti taj zadnji potez Rohatinskog.

Svojedobno ste od njega bezuspješno tražili ukidanje devizne klauzule na kredite?
- Iako su hrvatsko gospodarstvo i financijski sustav eurizirani, ipak postoji devizna klauzula u švicarskim francima. Tko je to stvorio? Pa bankarski lobi uz blagoslov vlasti i HNB-a. I kako to da banke iz EU-a u Hrvatskoj imaju kamate od prosječno 7,2 posto, a u svojim domicilnim državama 2,3 posto? Hoćemo li, i kad uđemo u EU, imati deviznu klauzulu u “švicarcima”? Sve su to pitanja na koja zasad nema odgovora.

Miroslav FILIPOVIĆ