Cijela nacija već se danima pita tko je dostavio ozloglašene transkripte s Brijuna u Haag, Stjepan Mesić rješava tu dvojbu, to ste biti vi, g. Karamarko?

– To su lažne konstrukcije. Mesić iznosi dvije notorne neistine. Da Brijunski transkript nije korišten kao dokaz u Haagu. On spominje da je to audiozapis, no on je pronađen tek 2005. Brijunski je transkript i te kako upotrijebljen kao dokaz, bez audiozapisa i to u postupku protiv Slobodana Miloševića. To je dokument C-11 od 26. lipnja 2003. Dokument je od Tužiteljstva zatražio odvjetnik S. Miloševića g. Tapušković. Dakle, ako je taj dokument prvi put upotrijebljen u lipnju 2003.,.vjerojatno je da je on u Haagu bio još i ranije. Vidi se i iz teksta presude generalu Anti Gotovini da se i tu transkript koristio kao dokaz. Jedini kontakt POA-e s tim dokumentom dogodio se u proljeće 2005., nakon što je obrana A. Gotovine izrazila sumnju da se radi o krivotvorini te je podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv NN počinitelja da je krivotvorio transkripte. Tada POA dobiva zadatak da pokuša utvrditi vjerodostojnost transkripata.

I tonskih snimaka?

Da. Tonske snimke nismo pronašli u originalnom obliku (vrpce), nego su djelatnici POA-e te snimke pronašli na nekakvim audiokazetama. Koje su izvještačene, a izvješće je poslano DORH-u. Dakle POA je tu obavila klasični tehnički servis. Nikada služba nije kontaktirala s haaškim Tužiteljstvom. I na web-stranici Tribunala stoji ta činjenica, a vezana uz svjedočenje P. Galbraitha protiv Miloševića.

Što je POA zaključila na temelju činjenice da niste pronašli originalne fonograme nego presnimljene?

– To je, sigurno, zanimljiva okolnost, no mi tu nismo mogli donositi sud o tome što se dogodilo s originalnom matricom snimke, no indikativno jest da su tekstovi transkripata izvučeni s audiokazeta, ne s originala.

Razgovarao sam sa stručnjacima koji su mi potvrdili da je snimka montirana?

– Jako mi je teško sada o tome govoriti, vezan sam čuvanjem državne tajne, a još važnije, žalbeni postupak na presudu generalima još je u tijeku.

Možete li onda reći je li točno da ste, još dok ste radili u Uredu predsjednika Mesića, predsjednika upozoravali da ne “dila” transkripte nego da ih treba ostaviti u arhivi?

– Bio sam kod Mesića svega 2-3 mjeseca predstojnik Ureda, nisam u to vrijeme primjećivao nelegalnu distribuciju transkripata. Međutim, predlagao sam predsjedniku da transkripte predsjednika Tuđmana prebaci u Državni arhiv RH, da se zatvore, na njih stavi oznaka državne tajne i zapečati ih se na 10, 20 ili 30 godina.

Predlagali ste da Tuđmanovi transkripti završe tamo gdje im je i bilo mjesto, zašto se to nije dogodilo?

– Pozvao sam na Pantovčak i ravnatelja Državnog arhiva prof. Josipa Kolanovića, sjeli smo s Mesićem i probali dogovoriti da kompletnu tu građu prebacimo u arhiv. Nismo uspjeli. Čini mi se da je u prvi mah Mesić i bio pristao, no na kraju se to nije realiziralo. Nije bilo interesa da se Pantovčak riješi nadzora nad Tuđmanovim transkriptima. To se dogodilo tek 4-5 godina poslije. Naprotiv, ja sam 2002., kada je ukidan UNS, kompletnu dokumentaciju toga tijela predao u Državni arhiv. Nakon mog odlaska dokumentacija je opet povučena iz Državnog arhiva. Zato arhivi trebaju biti izvan dosega politike.

Zašto je Mesić izjavio da ste vi poslali dokumente u Haag?

– Doista ne znam. Mogu samo pretpostavljati. To bi trebalo pitati njega jer on jako dobro zna da to nije istina. Dugo smo bili u korektnim odnosima, “zahlađenje” je, čini mi se, počelo kada sam počeo inzistirati na procesuiranju komunističkih zločina. Tada me Mesić proglasio “ministrom rovokopačem”. Dio frustracija možda dolazi upravo iz tih razloga. On smatra da je istraživanje tih zločina revizija povijesti i atak na antifašizam, a ja mislim da RH, naprotiv, mora poštovati sve EU konvencije koje su ta pitanja regulirala i nalažu osudu i komunističkih zločina, osim zločina nacista i fašista.

Nitko nije promišljao o sigurnosti zemlje

Srbija je svoje transkripte prethodno “zacrnila” . Mi nismo?

Na žalost, u RH nije na vrijeme stvoreno tijelo koje bi duboko promišljalo oportunitet i značaj određenih spisa, koliko se treba brinuti o svjedocima i građi koja ide na sudove.

Ja ne prejudiciram što će se istraživati!

Nisu li “neoprani” spisi mogli otići u Haag samo iz Mesićeva ureda?

- Očito su otišli aktivnošću neodgovornih pojedinaca. Razlika između mene i Mesića je u tome što ja ne prejudiciram ničiju krivicu. Činjenica je da su otišli i da se pojavljuju kao dokazni materijal. Išlo se izvan državnih institucija i izvan okvira Zakona o suradnji sa Haagom. U kojoj mjeri i tko su akteri svakako će trebati istražiti.

Piše: Davor Ivanković