Prema najavi ministra znanosti, obrazovanja i športa Radovana Fuchsa, novi zakonski prijedlozi ukidaju školarine i omogućavaju da studenti u Hrvatskoj studiraju besplatno ako ispunjavaju obveze koje im postave fakulteti. Uvode se upisnine u maksimalnom iznosu od oko 3200 kuna ili 60 posto prosječne plaće u državi, odnosno oko 5000 kuna za poslijediplomski studij. Dio fakulteta, pozivajući se na gubljenje autonomije, najavljuje pobunu protiv ovakvih zakonskih rješenja, a budućim studentima još nije jasno hoće li plaćati studij i koja je razlika između školarina i upisnina.

- Zakonima se predviđa ukidanje školarine i uvođenje upisnine koja je limitirana. Znači, nema više mogućnosti da pojedini fakulteti potpuno samostalno određuju školarine koje se unutar istog sveučilišta strahovito razlikuju, pri čemu se nije moglo jasno obrazložiti i definirati zašto neki fakultet ima toliko višu školarinu u odnosu na neki drugi. Novim se sustavom upisnina uvodi puno pravednija i socijalno osjetljivija kategorija participacije studenata u troškovima visokog obrazovanja. Studenti koji će studirati na redovitom studiju i ispunjavati svoje obveze, neće plaćati tu upisninu, kao što je to bilo i ove godine. Država će preuzeti plaćanje prve godine studija svim studentima na redovitom studiju, a daljnje plaćanje ovisit će o njihovu ispunjavanju uvjeta studiranja, s tim da, ponavljam, neće više biti proizvoljnog naplaćivanja pojedinih fakulteta.

Jedno ste vrijeme bili odlučni u tome da ne mogu svi studirati besplatno, a sada ukidate školarine. Znači li to da popuštate?
- Popuštam?! Nikako. Ono za što se zalažem je dostupnost obrazovanja za sve, i to pod jednakim uvjetima. Visoko obrazovanje u Hrvatskoj djelatnost je od posebnog nacionalnog interesa. No, također, smatram da, uz prava koje studenti imaju, treba postojati i odgovornost. Dosadašnji sustav je bio u puno stvari nepravedan i socijalno neosjetljiv. Pojedinci, koji su imali sreću upisati fakultet na trošak države, mogli su, bez obzira na rezultate, studirati besplatno. Drugi, pak, koji su upisali studij uz plaćanje su mogli biti izvanredno uspješni studenti, ali se to nije vrednovalo. I dalje su - bez obzira na priznanja, visoke ocjene i iznimnu uspješnost - svoje školovanje skupo plaćali. Model koji nudimo novim prijedlogom zakona je puno pravedniji: upisnine neće plaćati nitko dok ispunjava svoje obveze. Da zaključim, kao odgovoran čovjek i kao odgovoran ministar nikad nisam tvrdio da svatko tko želi, može i hoće ne može dobiti priliku za dostupno i besplatno studiranje. No, kako sam već rekao - država daje jednaku šansu svima, ali zahtijeva i punu odgovornost.

Očekivalo se da ćete do parlamentarnih izbora odustati od slanja prijedloga zakona o visokom obrazovanju, znanosti i sveučilištu u proceduru. Očekujete li pobunu akademske zajednice?
- Nikad nije bilo govora o odustajanju, možda su to bile nečije želje. Mi smo vrlo ozbiljno i odgovorno išli u donošenje ovih zakona, a već kad se pojavila prva verzija, jedan broj ljudi to je dočekao na nož. Rekao bih čak da je tu bilo i onih koji su kritizirali predložene zakone, a da nisu bili niti upoznati s njihovim sadržajem. Nakon opsežne javne rasprave koja je trajala dovoljno dugo i gdje smo dobili mnoštvo različitih komentara, sastavili smo prosudbene skupine u kojima su sudjelovali predstavnici sveučilišta, instituta, sindikata, poslodavaca i studenata, kao njihovih izabranih predstavnika. Prosudbena povjerenstva dala su velik doprinos u oblikovanju konačne verzije nacrta prijedloga paketa zakona iz sustava znanosti i visokog obrazovanja. Uvaženi su prijedlozi i primjedbe akademske zajednice, kao i javnih znanstvenih instituta koji su pridonijeli sveobuhvatnoj reformi sustava.

Od čega ste odustali? Je li bilo kompromisa sa Sveučilištem u Zagrebu, koje se najglasnije usprotivilo promjenama?
- Problematizirana je autonomija sveučilišta, miješanje države u autonomiju sveučilišta. Novim zakonima autonomija sveučilišta još se više potencira i dodatno štiti, a ono što se uvodi je autonomija s odgovornošću. Ono što smo promijenili u odnosu na prve prijedloge zakona jest to da će rektora birati senat, a ne sveučilišno vijeće. Iz svega rečenoga proizlazi da nema zadiranja u autonomiju sveučilišta, osim punog prava nadzora trošenja novca koji se dobiva iz državnog proračuna. Osim toga, uz minimalne kriterije utvrđene na nacionalnoj razini, sveučilišta će sasvim autonomno provoditi izbor sveučilišnih nastavnika. Riječ je o povećanju autonomije sveučilišta u skladu s uobičajenom europskom i međunarodnom sveučilišnom praksom, što u Hrvatskoj dosad nije bio slučaj.

Glavna zamjerka je da zakonima otvarate vrata komercijalizaciji visokog obrazovanja. Vi tvrdite da novim zakonima sprječavate komercijalizaciju. Netko ili ne zna čitati ili ne govori istinu. Tko i s kojim motivom?
- Nemam vremena baviti se istraživanjem kakvi su čiji motivi prilikom iznošenja takvih konstatacija. Siguran sam da veći dio javnosti može sam razlučiti što je istina. Svjedoci smo situacija da neki fakulteti, zato što imaju strahovitu potražnju za studiranjem, naplaćuju studentima jako visoke školarine, a taj kumulirani novac ne koriste za ulaganje u unaprjeđenje sustava, nego za dodatno stimuliranje nastavnika, pa neki imaju i 60 posto veća primanja od kolega na istom sveučilištu.

Kakve će pomake i kada sustav osjetiti stupanjem na snagu novih zakona?
- Novim zakonskim prijedlozima pojačava se autonomija sveučilišta, a uvodi se i princip programskog financiranja svih hrvatskih javnih sveučilišta putem trogodišnjeg ugovora koji sadrži osnovni i razvojni proračun. Javnim sveučilištima jamči se utvrđeni iznos financijskih sredstava kako bi ostvarili svoju misiju i ciljeve kao ustanove od hrvatskog nacionalnog interesa. Novost je i osnivanje sveučilišnog vijeća u kojem će, osim akademskih nastavnika, sjediti i osobe koje imenuje Vlada, a čija je funkcija nadzor nad provedbom ciljeva utvrđenih programskim ugovorom, ali i nadzor nad zakonitim trošenjem novca na sveučilištu. S time da treba reći da je to vijeće potpuno depolitizirano i nema govora o etatizaciji, s obzirom na to da članovi neće moći biti politički dužnosnici, pa niti zaposlenici ministarstva nadležnog za znanost i visoko obrazovanje. Sveučilišta će sama odlučivati o svom ustroju i organizaciji, a njihovu će kvalitetu ocjenjivati neovisna agencija. Definira se suradnja javnih znanstvenih instituta i visokih učilišta na izvođenju nastave da bi se golemi potencijal koji javni znanstveni instituti imaju i u znanstvenim kadrovima, ali i u rezultatima znanstvenih istraživanja stavio u funkciju visokog obrazovanja. Uvodi se akademska nastavna dopusnica (veniadocendi) kao ovlaštenje za izvođenje visokoškolske nastave i svih oblika rada sa studentima, ali i sustav ocjenjivanja rada znanstvenika i sveučilišnih nastavnika.

Dekan zagrebačkoga Filozofskog fakulteta Damir Boras u apelu predsjedniku države, Vladi i Saboru govori o njihovoj jednostranoj informiranosti, što je štetno jer ispada da vrh države nema uvida u mišljenje akademske zajednice, nego čuje ono što im ministar kaže. Dekan upozorava i na kobne posljedice, nemar, neznanje, zlonamjernost i slično. Smetaju li vam takve poruke iz akademske zajednice?
- Žao mi je što dekan Boras ima takav stav. Još jedanput ću podsjetiti i njega i ostale sličnog mišljenja da su na izradi ovih zakona sudjelovali istaknuti stručnjaci iz sveučilišnog i znanstvenog života. Ponavljam i da su legitimni predstavnici svojih nadležnih institucija i ustanova, ili možda dekan Boras smatra da prodekani i rektori sveučilišta nisu legitimni predstavnici svojih institucija?! Također, svi su kroz proteklo razdoblje od pola godine, pa tako i dekan Boras, imali priliku dati svoj doprinos izradi ovih zakona kroz konstruktivne prijedloge i mišljenja. Ne znam postoji li transparentnija procedura od ove koju smo primijenili.

Najavljivali ste državnu maturu kao element za borbu protiv korupcije pri upisima. Kakvi su rezultati?
- Državnom maturom smo olakšali upise na visokoškolske ustanove, poštedjeli učenike trauma putovanja ako se prijemni ispiti održavaju u drugom gradu, njihovim roditeljima smo uštedjeli znatan novac. Visokoškolskim ustanovama smo uštedjeli i novac i vrijeme za organizaciju prijemnih ispita. Jasno je da je državna matura, uz ostalo, i svojevrsna antikorupcijska mjera. Riječ je o projektu koji sprječava sistemsku korupciju. Ona objektivno i nepristrano pod jednakim uvjetima i kriterijima vrednuje učenička postignuta znanja te šalje jasnu poruku da svaki učenik, bez obzira na to odakle dolazi - iz Gospića, Pazina, Sinja, Zagreba, Varaždina, Vukovara - ima potpuno jednaku šansu za daljnje uspješno školovanje. Na budućnost svakog učenika više nema nikakav utjecaj njegovo imovinsko stanje, obiteljski status ili, pak, nečiji utjecaj, bez obzira na to radilo se o ministru, rektoru, dekanu ili nekome drugome.

Osim toga, državna matura je srušila i birokratske i administrativne barijere, jer je elektronički sustav upisa, koji je razvijen za potrebe državne mature, omogućio pristupnicima upis na visokoškolske obrazovne institucije iz kuće, s putovanja ili bilo koje druge lokacije. A, o tome da je državna matura ukinula jedno od najstresnijih učeničkih razdoblja - polaganje prijemnih ispita, ne treba posebno ni govoriti.

No, najtraženiji fakulteti zadržali su neki oblik prijemnog ispita. Zašto se maturante nakon mature maltretira dodatnim provjerama?
- Za takvo što, po mom mišljenju, zaista nema potrebe. Dodatne provjere ponovo otvaraju vrata 'industriji' priprema za prijamne. Pitam se tko će zainteresirane kandidate moći pripremati za polaganje tih 'posebnih' sadržaja, ako ne upravo oni koji odlučuju o tome koji su to 'posebni' sadržaji budućim brucošima potrebni i koji će ujedno sastavljati zadatke za prijamni ispit. Nadalje, ona visoka učilišta koja predlažu dodatne provjere trebaju voditi računa o tome da učenici iz siromašnijih sredina nisu u mogućnosti snositi troškove putovanja, plaćanja razredbenih ispita i troškove smještaja. Međutim, odluke o kriterijima za upis na studijske programe ipak su u konačnici autonomna odluka pojedinih sastavnica sveučilišta.

Prevladava dojam da ste 'tihi ministar koji se ne eksponira u javnosti'. Uživo baš i ne djelujete tako.
- Eksponiranje ili neeksponiranje u javnosti ne odražava nečiji strah. Mislim da, složit ćete se, posao ministra nije posao manekena koji se pojavljuje na svim 'eventima'. Također, ne mislim da o svakom svom postupku, svakodnevnim redovitim obvezama trebam izvještavati novinare. Ponajmanje o tome gdje sam taj dan jeo, koliko sam se ili nisam udebljao i slične stvari. Kada sam preuzimao ovu funkciju, rekao sam da sve vrijeme želim koristiti na maksimalan rad. Kada je tomu tako, vrlo malo prostora ostane za slikanje po medijima. Na kraju, treba demistificirati stvari. Posao ministra je da vodi svoj resor ozbiljno i odgovorno, da s njim upravlja i uređuje ga na dobrobit građana. Da u odlukama koje donosi maksimalno konzultira struku, te da o predloženim rješenjima pravodobno i ozbiljno izvijesti cjelokupnu javnost. I to je to. Siguran sam da bi mi pojedinci zamjerali i da je situacija obrnuta - da me se ne može preskočiti i zaobići. No, svejedno bih istaknuo da mi je jako žao što hrvatske medije ne zanimaju priče o pravim herojima koji žive pokraj nas - tetama u vrtiću koje svakodnevno, iz godine u godinu, skrbe o našoj djeci, učiteljicama i učiteljima koji ih pripremaju za život, vatrogascima ili pak policajkama i policajcima koji svakodnevno riskiraju svoje živote da bismo mi živjeli sigurno, liječnike koji nam spašavaju živote, znanstvenice i znanstvenike koji nam svojim otkrićima povećavaju kvalitetu života. I da ne navodim dalje. Mnoštvo je takvih samozatajnih ljudi oko nas. Nadam se da će i oni dobiti zasluženu pozornost novinarske struke, jer bez svih njih naši životi bi, zasigurno, bili uvelike osiromašeni ponajprije za veliku ljudskost.

MIRELA LILEK