Banac Ivo

30.04.2011

Vjesnik

Tweet

- Mislim da nije produktivno ocjenjivati presudu. Ona je osobna tragedija za dvojicu ljudi, ali u biti ništa ne mijenja. Čak da je Sud želio tumačiti povijest, u što ne vjerujem, jer to nije i ne može biti posao suda, u tomu ne bi uspio. On je pred sobom imao optužnicu, obranu, dokaze i svjedoke. To je konačna suma, koja podliježe i drugim tumačenjima. Povijest i filozofija nisu ograničene sudskom građom i opsegom istrage. Kao što se i danas sporimo o razlozima za izbijanje Prvog svjetskog rata, stoljećima ćemo se sporiti i o pojedinim aspektima našeg rata za nezavisnost.

 

- Nisam pravnik i ne želim ulaziti u sporne pravne kvalifikacije, koje su sporne i zato što nisu sveobuhvatne. Kad je riječ o živima, zašto Gotovina, a ne Laušić? Zašto Markač, a ne Jure Radić? Zato što je Gotovina dobio loše savjete i gore odvjetnike? Zato što nije pripadao »bezbjednosnom« prstenu? Zato što je bio Marsovac iz dijaspore? Opet smo na terenu osobne tragedije.

Države, ako su dobro vođene, ako žele biti uspješne, ako se dobro pripreme i ako znaju što hoće mogu prebroditi najgore učinke prošlosti - najgore politike, najgore kvalifikacije, pa i najgore poraze. Hrvatska nije poražena, ona je samo loše vođena, razdrobljena i predmetom neodgovorne manipulacije. Njezinu budućnost neće odlučiti Haag, nego ona sama trgne li se i počne li raditi za svoje interese. Ti interesi su u prvom redu najšire dobro za najširi krug građana. Dodao bih da je i moralno dobro u našem interesu.

Zato ne treba kriti činjenice. Za mene nikad nije bilo upitno da je Franjo Tuđman nacionalnu sigurnost tražio u etničkoj homogenosti. Zato je i pronalazio načine da Hrvatska bude etnički čista. Odgovore na pitanje zašto je to bio njegov odabir, kao i onaj mnogih drugih Hrvata, treba tražiti u iskustvima i ideologijama 20. stoljeća. Ni ovdje se odgovornost ne može odrediti instrumentarijem sudskog procesa.

 

- Za mene nije upitno da su se ti zločini mogli spriječiti, da ne govorim da su se mogli procesuirati. Ništa od toga se nije dogodilo. Nismo glupi da ne bismo znali zašto. Gotovina i Markač odabrani su da plate i ovu krivnju, ne nužno samo od Haaškog suda. Za mene nije upitno ni da je naš rat za nezavisnost bio drukčiji od svih poznatih ratova 20. stoljeća. Za Prvog i Drugog svjetskog rata bilo je, ali krajnje iznimno, kontakata između sukobljenih strana. U ovom je ratu to bila norma. Najviši predstavnici sukobljenih zemalja i drugih entiteta cijelo su vrijeme rata pregovarali i dogovarali, često uz poticaj vanjskih posrednika; oni su i trgovali strateškim materijalima. To dovodi u pitanje karakter rata. Ova presuda nije ni pokušala odgovoriti na to pitanje. Nije to ni mogla. Ali, na povjesničarima je da pokušaju odgovoriti na tu okolnost koja ima veze s kvalifikacijom.

 

- Neće, ali ne iz očekivanih razloga. Zapravo, o Hrvatskoj i ne postoji neka određena slika. Još smo u zoni ratnih sukoba i teze o »drevnim etničkim omrazama«. Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci - sve je to u neodređenoj zoni polubarbarstva i perifernosti. Moramo shvatiti da se ta slika neće mijenjati dok budemo borutovski zadivljeni malim uspjesima - koliko se turista za Uskrs s kruzera iskrcalo u Dubrovnik. Moramo misliti unaprijed, ali za to su potrebne drukčije škole i drukčije elite.

 

- Ne vidim zašto ne bismo mogli imati udžbenike koji razborito govore o svim aspektima naše povijesti, dobrim i lošim. Udžbenici nisu napisani da bi naša djeca bila zadovoljna učincima prethodnih generacija, nego prije svega da točno prikažu i raščlane glavne tokove povijesti, a onda da opomenu, usmjere ili potaknu. Nema te povijesti koja je čista od ljudskih slabosti, pogrešaka, pa i zločina. Što smo dobili ako sakrijemo bilo koji aspekt našeg rata za nezavisnost: kakav je bio status Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji, zašto je Milošević u trenutku pluralizacije istočnoeuropskog komunizma odlučio spasiti srbijansku partijsku državu ekspanzionističkim projektom stvaranja velikosrpske države, kako je došlo do pluralizacije Hrvatske i njezine obrane od velikosrpskog napada, kako je Milošević zlorabio Srbe u Hrvatskoj? Mislim da sam jasan: Hrvatska je bila napadnuta, borila se za nezavisnost i integritet, ali je u tom procesu bilo velikih pogrešaka, pa i zločina. To je norma kritičke i objektivne povijesti. Istina je u našem interesu.

 

- Razočaran sam. Razočaran sam zbog parcijalnosti, metodologije, odnedavno ograničenog mandata, velikih moralnih pogrešaka i ucjena tužiteljstva. Nadao sam se da će učiniti ono što nacionalno pravosuđe nije ni htjelo ni moglo. Učinci tribunala su upitni. Najgore što mogu reći je da je ovaj eksperiment propao na dvije razine. Nije pomogao uspostaviti međunarodni sustav pravde, a nije ni spriječio buduće zločine, što je jasno iz aktualnih sukoba, primjerice u Libiji. Politika je trgovala međunarodnom pravdom. I sad trguje. Zar se Gadafiju ne nudi amnestija ako se ukloni?

 

- Mislim da je to bila namjera tribunala, no uspjeh je izostao. Uostalom, žrtve nikad ne mogu dobiti zadovoljštinu. Ne na ovom svijetu. Čak i onda kad im odajemo pijetet, činimo to kako bismo olakšali svoju savjest. Ako se ne trudimo odati počast žrtvama, onda nešto nije u redu. Ovdje nam pomaže odnos prema žrtvama ustaških i komunističkih zločina. Tu je sjeme budućih zločina. Vajni »antifašisti«, poput Stjepana Mesića, koji tvrde da počinitelji likvidacija nad zarobljenicima nakon Drugog svjetskog rata ne mogu biti procesuirani za ratne zločine jer je rat bio završen, po istim kriterijima ne traže oslobođenje Gotovine i Markača. Zašto? Haag je želio dijeliti pravdu. Naši politikanti ni to ne žele. Zar je onda čudno da nitko dosad nije osuđen zbog zločina nakon »Oluje«? Možda se sad nešto pokrene. Domaće osude komunističkih zločina, bojim se, nećemo ni dočekati.

 

- Ni jedno, ni drugo. Sama činjenica da nitko nije osuđen zbog zločina nakon »Oluje«, činjenica da je do kraja 2010. pokrenuto 3655 istražnih zahtjeva protiv osumnjičenih za ratne zločine te da su od tog broja osuđene 563 osobe, a od toga samo 28 pripadnika HV-a i MUP-a, rječito govori o raspoloženju društva i vlasti glede ratnih zločina. To se plaća ovom haaškom presudom i raznim šarlatanskim REKOM-ima koji sad niču na našim trgovima kao pečurke nakon oluje. Istina, rijetka su samokritična društva, ali licemjerna kakofonija što nas je zapljusnula od 15. travnja prešla je svaku mjeru. Hrvatskoj je potrebno odustajanje od svakog radikalizma. Griješe oni koji političku ili društvenu poziciju grade na dolijevanju ulja na vatru. Griješe oni koji narodni bijes, izazvan nerealnim očekivanjima, usmjeravaju protiv stvarnih ili izmišljenih protivnika. Nama ne treba bijes, nego osjećaj za realnost i mnogo, mnogo rada. Ne trebaju nam sukobi, nego osjećaj za zajednički i ostvarivi cilj. Kad bismo to shvatili, bili bismo na putu da osudu okrenemo sebi u korist.

 

ZABRINJAVAJUĆA ZLURADOST SRBIJANSKIH MEDIJA   Vidite li u djelovanju Suda pokušaj izjednačavanja krivnje za ratove na ovim prostorima? - Ne, to doista ne vidim, ali mnogi izvan Haaga na tome rade. Zluradost srbijanskih medija u ovom slučaju predstavlja svojevrsnu opomenu o ograničenjima regionalne suradnje. Tako Slobodan Ikonić u tjedniku NIN tvrdi da »presuda hrvatskim generalima u Haagu vraća klatno pravde u ravnotežu, a može imati efekta i na proces pred Međunarodnim sudom pravde tako da do njega uopće ne dođe«. Na kraju članka postavlja i retoričko pitanje: »Hoće li ta ista Europa dopustiti da Hrvati i ove godine slave godišnjicu 'Oluje' kao dan 'briljantne pobjede izvedene po svim pravilima ratovanja'«. Ovdje se mnogo toga miješa i namjerno razvlači, sve u korist izjednačavanja krivnje, što je ne samo trenutačni vanjskopolitički cilj Srbije. Na Hrvatskoj je da to ima u vidu. Ako je Ikonićeva teza točna, tj. da je tijekom 20. stoljeća Hrvatska prema Srbima imala »genocidnu namjeru«, onda to mora imati i posljedice za naše odnose.