Koliko i kako Grubori, u svjetlu nedavnih hapšenja pripadnika specijalnih jedinica, mogu utjecati na daljnji napredak u odnosima Hrvata i Srba?
- U slučaju Grubori dva su problema. Jedan je djelomično zataškavanje činjenica svih ovih godina samo da bi se zaštitili akteri događaja. Drugi problem je taj da se zaboravljaju žrtve na drugim mjestima: događaji u Varivodama gdje je ubijeno devetoro ljudi, u Gošiću gdje je ubijeno sedmoro, u Kaknju gdje su ubijene četiri osobe. A svi su ti slučajevi identični su po načinu egzekucije, po tome da su ubijeni uglavnom stari ljudi.
Bio sam na mjestu gdje je nađen jedan od ubijenih. Nađen je u gusterni, u svom dvorištu, ubijen metkom u potiljak u sagnutom položaju. Na uviđaju su bili istražni sudac iz Zadra, policijski inspektori iz Zagreba, dosta policije, sin ubijenog. Sve je službeno utvrđeno i zabilježeno. Ipak, kasnije je u knjigu umrlih upisano kako je V.Š. umro prirodnom smrću!
Bili ste u Kninu za vrijeme “Oluje”. Koja su vaša iskustva?
- Bio sam na tom prostoru za vrijeme i nakon “Oluje”. Najprije sam se i sam snalazio oko preživljavanja, a ubrzo sam postao dio ekipe koja je pomagala drugim ljudima da prežive. To su tragični događaji u kojima nekoliko stotina izgubljenih ljudi nije znalo što bi sa sobom. Svi koji su ostali bili su uglavnom prezreni i zanemareni. Što se sigurnosti tiče, teren su kontrolirali razni uniformirani i naoružani ljudi koji su se ponašali uglavnom po svojim pravilima. Ostao je dojam da nije bilo konkretne naredbe da se poštuje red i zaštite ljudi i imovina, kao da je ostavljen prostor da svatko može raditi što hoće. Bilo je jasno da postoji naredba da se ne ruše crkve i one su ostale nedirnute. Nažalost, na ljude se to nije odnosilo. U Kninu je ostao velik broj ljudi koji su ponašanjem pokazali da su lojalni Republici Hrvatskoj, ali oni nikog nisu zanimali. Takvima su se postavljala pitanja zašto nisu otišli.
Koliko ima mjesta tvrdnji da bi puno veći broj Srba, onih koji su bili u sabirnim centrima u Kninu, Šibeniku i Zadru, ostao samo da su tadašnje vojne i policijske vlasti učinile više na sprečavanju kriminala?
- U sabirnom centru u Južnoj kasarni razgovarao sam s desecima ljudi, uglavnom starijih i sa sela, koji su govorili: “Ja, sinko, ne bih nigdje išao, samo ako me neće nitko dirati.” Stvarni događaji im, nažalost, nisu davali nikakvu garanciju. Otišli su na sramotu svih koji su mogli pomoći i na sramotu Hrvatske. Nekoliko puta su u posjetu tim ljudima došli humanitarci, predstavnici UN-a, pa i sam Čermak, iza kojeg su uvijek išle kamere i svita novinara. Prilično se jasno vidjelo da su te parade služile za javnu promociju. Mi koji smo dosta brzo izišli iz sabirnog centra vidjeli smo što je to životna realnost. Pouzdano znam da jako puno ljudi nije imalo ni volju ni namjeru odlaziti od svoje kuće, ali su ostavljeni bez izbora. Teza da su Srbi otišli svojevoljno i organizirano neistinita je, služi za opravdanje nečasnih postupaka i umivanje nečiste savjesti. U prvim danima poslije akcije glavne su bile dvije devize: prva – ignoriraj Srbe, druga – uzmi im imovinu ako i kako god možeš. To je bilo općeprihvaćeno pravilo. I sam sam osjetio što znači biti potpuno bespomoćan. To je trajalo nedopustivo dugo. Naravno, rat uvijek donosi stihiju i nasilje, ali to traje dok se ne naredi drukčije. U ovom slučaju drukčije naredbe nije bilo ili je došla prekasno.
Koliko je realno da se procesuiranje zločina dogodi u skorije vrijeme?
- Važno je da ljudi koji su činili zločine završe u zatvoru, ali je važno i da se u svakoj državi okruženja mijenja političko i društveno raspoloženje. Uz brojne operativne zapreke kojima se želi zaustaviti taj proces, mislim da je u Hrvatskoj ipak pobijedio stav da se nikoga tko je odgovoran ne treba štititi. Više-manje to vrijedi i za druge zainteresirane države, što ohrabruje. Važno je znati da nitko tko je kriv za ratne zločine ne može naći utočište ili zaštitu od progona u bilo kojoj zemlji. Ohrabruje što su svi koji vode ove države izgleda odlučili da više ne štite krivce i osuđenike.
Koji je vaš stav prema slavljenju “Oluje”?
- Ne mogu dati izričitu ocjenu o karakteru proslave “Oluje” u Kninu. Ne omalovažavam ni taj dan ni njegovo obilježavanje, on je praznik RH. Za mene je problem u kvalifikaciji da je ta akcija “dostojanstvena i bez ikakve mrlje”, iako je jasno da postoje mrlje koje se ne mogu sakriti. Jednom sam na taj dan bio na kninskom groblju prilikom polaganja vijenaca, sa željom i osjećajem da se treba pokloniti svim žrtvama koje su nepotrebno izgubile život. U paradnom dijelu svečanosti nisam učestvovao. I sada sam spreman učestvovati u svim aktivnostima u kojima se odaje pošta poginulima, ali ne mogu prihvatiti poruku kako su svi Srbi jedini i isključivi krivci i kako su sami sebi učinili zlo. Nadam se da će vrijeme donijeti zrelije poruke, a bilo bi dobro da se oko njih usaglase i Hrvatska i Srbija.
Piše: Mihailo Kragulj |
