Doktor ekonomskih znanosti Dragan Kovačević, gospodarski strateg HNS-a i šef zagrebačkog ogranka te stranke, nekadašnji ravnatelj Agencije za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja (Hagena), jedan je od ključnih ljudi u ekonomskom timu Kukuriku koalicije.

Promijeni li se vlast, bit ćete jedan od kreatora ekonomske politike. Što je uopće moguće napraviti da stvari krenu nabolje?

- Mi koji smo u najužem timu Kukuriku koalicije smo kreatori ekonomske politike. Pravo pitanje je što ne treba napraviti. Usuglasili smo se da nećemo popravljati sadašnju ekonomsku politiku jer ona jednostavno ne postoji. Stvorili smo potpuno novi koncept za djelovanje Vlade u njezinu mandatu, ali i širi horizont.

Što ste predvidjeli u srednjem roku?

- Podijelili smo sve u nekoliko segmenata. Moramo aktivirati sve potencijale ove zemlje, spasiti sva poduzeća koja mogu opstati i stvarati novu vrijednost. Slijedi proaktivna Vladina politika koja mora osigurati proaktivnu politiku privatnog sektora, potpomognutu fondovskom industrijom i inozemnim ulaganjima za koja ćemo osigurati povoljno ekonomsko okruženje. Naš je cilj rast BDP-a iznad 4 posto i zapošljavanje svih kapaciteta od ljudskih do materijalnih. To će iziskivati potpuno novu filozofiju u radu javne uprave i u radu svakog pojedinca unutar društva. Morat ćemo puno više raditi.

Znači li to napokon i porezno rasterećenje?

- Da, mislimo proaktivnom fiskalnom i monetarnom politikom potpomoći razvoj gospodarstva ali i rasteretiti građane vrlo velike porezne presije kako bi se na drugoj strani stvaranjem nove vrijednosti mogle financirati javne potrebe. To, drugim riječima, znači da idemo prema tome da monetarna i fiskalna politika, neće kao sada biti cilj, nego će postati sredstvo za ostvarivanje cilja, a to je rast i razvoj gospodarstva, zapošljavanje i stvaranje nove vrijednosti na svim razinama gospodarskih subjekata.

Je li to izvedivo s obzirom na to da se o poreznom rasterećenju godinama priča, a nijedna Vlada to nije provela?

- Točno, o tome se govori, ali nitko ne poduzima potpunu poreznu reformu. Mi pripremamo potpunu poreznu reformu u kojoj će biti naglasak na promjenu shvaćanja što je porez i porezna politika. Politika mora postati instrument za privlačenje investicija. Primjerice, moramo uvesti nultu stopu za investiranu dobit ako je ona u funkciji privlačenja investicija. Pitanje parafiskalnih nameta netko mora presjeći, što znači namet za Hrvatsku gospodarsku komoru, za šume, vode, što je učinak tih nameta, svaki građanin mora osjetiti u javnim funkcijama kuda je otišao taj porez. Ako se napravi takav model za koji se zalažemo, dobivamo proaktivnu politiku u funkciji razvoja.

Hoćete li mijenjati Zakon o javnoj nabavi? Brojne su pritužbe na njegovu provedbu?

- Moje mišljenje je da bi i privatni sektor uveo javnu nabavu kad bi ona bila učinkovita. Što nabavu više normiramo, korupcija je sve veća. Moramo prijeći na drugi koncept, sukladan europskim standardima, koncept budžetiranja. Ako su u proračunu zadane kategorije, napravljene iz potpuno reformiranog proračuna, ostaje vam samo kontrola mehanizama kako se troši novac prikupljen od građana. Imali smo primjera kako su neki po rodbinskim vezama dobivali iz proračuna, a nitko za to nije odgovarao niti se kontroliralo jesu li mostovi, za koje je novac odobren, izgrađeni.

Standarde oko proračuna moramo približiti modelu uzimanja novca iz fondova EU-a, a to podrazumijeva jako dobru kontrolu. Moramo naučiti državni menadžment da se ponaša u maniri dobroga gospodara.

Povjerenje javnosti u političare nikad nije bilo na nižim razinama?

- U cijeloj Europi je odnos prema političarima vrlo negativan, a mi smo na dnu, to nije dobro za društvo. Politika mora postati časno zanimanje, društveno odgovorno i korisno. Imamo krizu svih društvenih odnosa, krizu identiteta društva, potpunu krizu institucija. Danas prosječni građanin više nikome ne vjeruje. Povjerenje nema ni u crkvu, ni u policiju, ja se ponekad našalim pa kažem da ljudi nemaju povjerenja ni u svog mesara, ne znamo daje li nam meso koje tražimo. Ekonomsku krizu možemo riješiti efikasno i u kratkom roku, ali društvena kriza se mora rješavati u dužem razdoblju, s mladim ljudima neopterećenim našim ludostima u proteklih 15 - 20 godina.

Raznim izjavama političara i (ne)provedbom zakonskih rješenja, narušeno je i povjerenje u mirovinski sustav, a to nikako nije dobro za sigurnost građana i društva!?

- Priča o mirovinskom sustavu je destabilizirajući faktor na mirovinskom tržištu. Silno mijenjanje zakona i podzakona dovelo je do potpune nesigurnosti onih koji su danas u mirovini i onih koji će tek biti. Mirovinski sustav je reformiran, nema više nove mirovinske reforme. Možemo govoriti o tehničkim i operativnim stvarima unutar sustava i ona su se već trebala dogoditi, ali 2006. je zaustavljen nastavak operacionalizacije mirovinske reforme sve do trenutka dok “veliki znalci” nisu izrekli da treba nacionalizirati privatne mirovinske fondove.

Da bi zakrpali neku proračunsku rupu?

- Da, a to nije dobro. Mi naš mirovinski sustav trebamo razvijati, a najbolji način je da zaposlimo što više ljudi, da obnovimo gospodarstvo i imamo visoke stope rasta.

Hoće li opstati drugi mirovinski stup?

- Naravno, privatni fondovi raspolažu s više od 40 milijardi kuna, a za deset godina raspolagat će s više od 100 milijardi. Taj potencijal jedna je od poluga koje mi mislimo u sljedećem razdoblju iskoristiti za investicije u sektorima koji će imati veći povrat uloženih sredstava od ulaganja u državne obveznice.

Dosad je glavnina ulaganja mirovinskih fondova išla u državne obveznice?

- Na početku je to imalo smisla radi stabilnosti sustava. Klasični investicijski fondovi pali su i do 80 posto, a mirovinski su ostali stabilni s realnim prinosom od 3 do 4 posto. Treba naglasiti i da su mirovinski fondovi dugoročni projekti, njihova snaga i uspješnost u potpunosti se može mjeriti u sljedećih 10 do 15 godina.

Uzimaju li fond menadžeri sebi previše naknada?

- Uzimaju točno toliko koliko im je regulator propisao. Ako dobivaju previše, krivnja je na HANFA-i. Potpuno je promašeno i demagoški okrivljavati društva za upravljanje mirovinskim fondovima da ostvaruju velike zarade jer njihova je uloga da zarađuju koliko mogu, ali zato postoji državni regulator da im određuje koliko mogu.

Hoćete li povećati stopu izdvajanja u drugome mirovinskom stupu?

- Na samom početku, bilo je zamišljeno da se nakon 3-4 godine stopa doprinosa poveća od 0,7 do 1 posto svake godine. To se na žalost nije učinilo. Ostala je 5 posto. Sadašnja gospodarska situacija možda nam neće dati mogućnost da to učinimo u prvoj godini mandata, ali sigurno ćemo ići u povećanje izdvajanja za drugi stup. To neće biti na teret poslodavaca nego kroz preraspodjelu određenih doprinosa.

Hoće li se fond menadžerima omogućiti da upravljaju poduzećima u koja ulažu novac?

- Mirovinski fondovi su u vlasništvu svojih ulagača, tj. građana i oni bi morali imati utjecaj na društva u koja ulažu. Dobro je da su predstavnici društava za upravljanje u pojedinim nadzornim odborima kao npr. u Podravci, a trebali bi biti i predstavnici osiguranika.

Kako bi se birali ti predstavnici?

- Birali bi ih stručnjaci iz fondova. Ono što je Samodol, predsjednik Uprave HANFA-e, predlagao, potpuna je ludost, zatiranje u ustavno pravo. Da dođete do vlasništva netko vam to mora pokloniti ili morate kupiti.

Veliki su problem hrvatskih građana i zamrznute mirovine, hoće li se tu što mijenjati?

- Imamo vrlo lošu sliku unutar cijelog sustava, u njega su ušle kategorije ljudi koje tamo jednostavno ne pripadaju. Mirovinski sustav je za one koji su plaćali doprinose, radili 35, 40 godina, oni su umirovljenici. Oni koji su na socijalnoj pomoći, opskrbninama i povlaštenim mirovinama ne smiju biti u sustavu.

Za njih bi se isplate vršile iz nekog posebnog fonda ili iz proračuna?

- Može i fond i proračun, ali ne može netko tko ima 40 godina biti u mirovini, može imati opskrbninu i ne mora mu se dirati u pravo, ali ne može biti umirovljenik.

A ima li novca za sve?

- Svaki stabilan sustav i mirovinski i socijalni, sve što se temelji na raspodjeli, ovisit će o snazi gospodarstva. Mi možemo pričati kako ćemo dijeliti, ali ako ne budemo stvarali novu vrijednost svi sustavi će nam popucati. Moramo shvatiti da svi više moramo raditi za istu plaću, da moramo biti agresivni u traženju tržišta za izvoz. Zato moramo imati dobre proizvode. Moramo se vratiti reindustrijalizaciji i stvaranju novih proizvoda, konkurentnih na domaćem i inozemnom tržištu. To je jedini spas za mirovinski, socijalni i zdravstveni sustav.

Kakva je Hrvatska u usporedbi s iskustvima drugih zemalja?

- Mi smo toliko bolji ili lošiji koliko nam je bolje ili lošije gospodarstvo. Moramo izbrisati tabu temu da možemo dijeliti ono što nemamo. Naš vanjski dug upravo je dosegnuo 48 milijardi eura. Proizlazi iz toga da smo svake godine posuđivali 4 do 5 milijardi eura i stavljali ga u funkciju potrošnje, odnosno življenja iznad mogućnosti. Hrvatski proračun troši oko 123 milijardi kuna, prihodovna strana je oko 105 milijardi, a realno fiskalni kapacitet je oko 90 milijardi kuna.

To znači da imamo stvaran deficit oko 30 milijardi kuna i to je točno koliko posuđujemo vani i stvaramo vanjski dug. Recept je jednostavan: moramo stvoriti gospodarstvo koje može apsorbirati potrošnju od 120 milijardi kuna. Da budemo do kraja jasni, nisam protiv deficita proračuna, ali sam za to da taj deficit bude u funkciji investicija, u funkciji stvaranja ekonomije razvoja.

Stalno se ukazuje i na problem decentralizacije, potrebu smanjivanja broja općina?

- Nisam za smanjivanje broja općina. Ako tri sela žele općinu, neka je naprave, ali sam protiv da im se transferira novac iz proračuna. Ključno je napraviti pet regija, da Hrvatska počne funkcionirati na regionalno ekonomskim principima kako bi mogla što više novca privući iz EU fondova. Da sada ukinete sve općine to je ispod 1 posto proračuna. Ljudi se razbacuju tom idejom, a neke općine su napravile velike stvari za svoj kraj. Ako netko želi općinu, mora imati izravan prinos, neka uvedu samodoprinos.

Kakva je korist za građane i gospodarstvo od ulaska Hrvatske u EU?

- EU nema alternativu. Mi tamo moramo biti. Ona nije cilj Hrvatske i hrvatskoga gospodarstva, ona je sredstvo za otvaranje tržišta, protočnost ljudi, roba, kapitala, rast cijena nekretnina, više turista, plasman organske hrane. Međutim, u Hrvatskoj sve više vidimo kako čak i ljudi iz vodeće politike to ne razumiju pa su pretvorili Europsku uniju u cilj. Zar je cilj biti siromašna zemlja EU-a? Cilj je da što više napredujemo.

PIŠE LJUBICA VUKO