Povod za razgovor s jednom od najpoznatijih aktivistica u borbi protiv droge, magistricom psihologije Bernardicom Juretić niz je tribina pod nazivom »Ovisnost - koga briga?!« koje se upravo održavaju po gradovima Zagrebačke županije u organizaciji Udruge roditelja Zajednice Susret. Zajednicu Susret volonterski vodi Bernardica Juretić, koja je ujedno i v.d. ravnateljice Doma za ovisnike Zajednice Susret. Nakon izlaska iz redovničke službe Juretić je pet godina radila kao predstojnica vladina Ureda za suzbijanje zloporabe opojnih droga, da bi posljednje tri godine napravila zaokret u karijeri i prihvatila prije tri godine mjesto direktorice za upravljanje ljudskim potencijalima u IGH-u.

Glavni događaj kojim ćete zaokružiti ovaj ciklus predavanja Zajednice Susret tek slijedi.
- U povodu Međunarodnog dana borbe protiv zloporabe droga, 27. lipnja, u zagrebačkom Studentskom centru od 15 do 18 sati održat će se središnja tribina na kojoj će predstavnici Zajednice i naših četiriju terapijskih kuća odgovarati na pitanja zainteresiranima. Moći će se razgledati izložba radova korisnika Zajednice Susret koji su nastali u sklopu njihove radne terapije, dok ćemo u 17 sati predavanja održati dr. Željko Ključević i ja, uz svjedočanstvo bivšeg ovisnika. Održat će se i koncert grupe Živa legenda.

Zajednica Susret sljedeće godine obilježava 20 godina postojanja prve hrvatske terapijske zajednice u Cisti Velikoj. Prvi ste u Hrvatskoj počeli pružati sveobuhvatan tretman ovisnosti koji obuhvaća ne samo osobu s problemom nego i članove njegove obitelji. Koliko je u prošla dva desetljeća prošlo ovisnika vaše programe psihosocijalne pomoći?
- Iako je sam program obuhvatio nekoliko tisuća ovisnika, njih 700 ga je i završilo. U Zajednici Susret prevenciji i tretmanu ovisnosti prilazimo savjetovanjem, terapijskom zajednicom, grupama samopomoći i resocijalizacije ovisnika. Bilo je godina kada smo imali mnogo korisnika između 18 i 25 godina, onda su se nekih godina većinom nešto stariji prijavljivali, ali u prosjeku, kada završe s programom, našim je korisnicima 26 godina. Za liječenje maloljetnika nismo registrirani, osim kada nam ih upute na liječenje sudovi za maloljetnike.

Godinama ste se zauzimali za bolje zakonsko pokrivanje terapijskih zajednica za ovisnike. Zakon sada postoji, koliko je provediv u praksi?
- Što se zakonske podloge tiče, terapijske su zajednice potpuno pokrivene, problema ima u samom funkcioniranju jer se uvijek postavlja pitanje premalo novca. Trenutačno je u Hrvatskoj desetak udruga koje imaju terapijske zajednice, ali samo nas nekoliko imamo ugovore s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi. Prema mojim informacijama, samo tri udruge ispunjavaju zakonske uvjete da bi mogle potpisati ugovor s Ministarstvom. Kada bi svi kojima je potreban tretman išli u terapijske zajednice, ne bi ih bilo dovoljno, ali je problem što je broj korisnika terapijskih zajednica u stalnom opadanju. Broj ovisnika koji se liječe u terapijskim zajednicama je više nego prepolovljen unatrag nekoliko godina. Naime, danas su dostupne zamjenske terapije pa se ovisnici oslanjaju samo na lijekove poput metadona za skidanje s droge, a liječe se ambulantno i ostaju kod kuće. Mislim da je to pogrešno, jer bi to trebao biti posljednji izbor, ako baš nema nikakve druge alternative. Na primjer, takva je zamjenska terapija opravdana kod bolesnika s aidsom ili onih kojima se doista na drugi način ne može pomoći. Smatram da bi terapijske zajednice trebale biti prvi izbor za oslobađanje od ovisnosti i rehabilitaciju.

Mijenja li se broj konzumenata opojnih sredstava?
- Sam se broj konzumenata ne mijenja drastično, ali se mijenjaju sredstva ovisnosti. Danas se najviše koriste sintetičke droge, koje nisu skupe, a na ovisniku se teže zamijeti da se drogira. Roditelji su često u zabludi, jer misle da su narkomani samo ovisni o heroinu, pa ne reagiraju na vrijeme. Rekla bih da je danas stanje u Hrvatskoj gore nego prije, jer sintetičke droge povlače za sobom dvostruke dijagnoze. Uz dijagnozu ovisnosti postavlja se i psihijatrijska dijagnoza koja je često trajna. Ako ovisnik prihvati liječenje, vrlo će se vjerojatno skinuti s droge, ali je isto tako velika vjerojatnost da će mu ostati psihički problem. Današnji narkoman ne pruža vise onoliko pogubnu sliku na prvi pogled, jer sintetičke droge izazivaju više psihičku ovisnost, a heroin izaziva i snažnu fizičku ovisnosti. Doista sam zabrinutija za sadašnje generacije, jer je oštećenje mozga zbog konzumacije droga veće.

Često se mogu čuti kritike da se za ovisnike o drogama odvaja više novca nego za alkoholičare iako je njih više i upravo se sve više širi među mladima.
- Konzumiranje je alkohola u porastu među mladima, osobito navečer i vikendima. Uz to mladi bez problema dolaze do alkohola, konzumiraju ga otvoreno i bez neugodnosti. Uspoređujući alkohol i droge, a oboje je štetno, presudno je postaviti pitanje - zašto mladi imaju potrebu za nekim sredstvom da bi otpustili ručnu kočnicu i bili ono što nisu? Potreba za dokazivanjem sebe kroz pijenje, pušenje ili konzumiranje droge znači neprihvaćanje sebe samoga.

Kakvom biste ocijenili prevenciju zloporabe droge u našoj zemlji?
- Smatram da je prava prevencija odgajanje za život, pravilno izgrađivanje djetetovih stavova. Ako se tako pristupi odgoju, mlad će čovjek možda i probati drogu iz radoznalosti, ali će reći, to je to, probao sam i ne želim to više uzimati. Problem je što roditelji često nemaju vremena baviti se svojom djecom. Današnje društvo osim toga propagira hedonizam, konzumerizam, ne i odricanje u smislu brige za druge ili u smislu neću koristiti nešto što mi može naštetiti. Ako od najranije dobi naučite dijete da mora imati sve, ono je često frustrirano ako poslije ne može sve imati. Tu često leži izvor razočaranja u roditelje i okolinu.

Što je presudno u odluci mladih koji probaju drogu i više je ne žele i onih koji probaju ali žele još?
- Razlika je vrlo mala, jer svi u početku misle da će se moći kontrolirati. Razlikujem tri vrste mladih: one koji nikad neće probati droge; one koji će vjerojatno probati pa će ili prijeći na pozitivnu stranu tako da će reći ne drogi, ili negativnu stranu tako da će posegnuti za još više droge, ovisno o tome koja im se strana bolje prezentira. Ovisnost o drogi počinje obično prije 20. godine, rijetki su koji se počnu drogirati u 30-ima. Sami konzumenti znaju ponavljati da nisu junkeri, ali onog trena kada postanu svjesni da su ipak ovisni, vrlo teško mogu prestati konzumirati drogu bez tuđe pomoći.

Koliko je važna podrška najbližih osoba ovisniku?
- Podrška je presudna. Kada ovisnik krene u proces odvikavanja, on to ne može učiniti sam ako ga netko ne bodri. Na žalost, obitelj se često boji suočiti s problemom. U prosjeku obitelji trebaju tri godine da shvati da ima ovisnika. Kako eksperimentiranje s drogama počinje obično u vrijeme puberteta, obitelj se zavarava da je razlog djetetova čudnog ponašanja u pubertetskim promjenama. Kada roditelji na posljetku shvate što se događa, često to smatraju osobnim roditeljskim neuspjehom. No to nikako ne smije biti razlog da ne potraže izlaz. Danas imate tečajeve za sve, samo ne za to kako biti dobar roditelj. Savjetujem im da kada im se dijete nađe u problemu sve učine da pomognu kao što bi učinili sve da je dijete bolesno. U savjetovališta u Zagrebu i Splitu dolazi mnogo roditelja po informacije, a jednom na tjedan imamo i grupe samopomoći za roditelje. Često roditelji koji su prošli pakao droge sa svojim djetetom i čije se dijete uspješno rehabilitiralo savjetuju drugim roditeljima. Njihovo je iskustvo vrlo važno.

Ovisnost o drogama kod nas je još sramota. Bivši su ovisnici nerijetko stigmatizirani, teško dolaze do nove prigode za posao. Kako promijeniti svijest ljudi?
- Godinama se govori o problemu resocijalizacije, ali to je i stoga što malo ljudi zna uspješno rehabilitirane ovisnike. Većina misli - jednom ovisnik, uvijek ovisnik - što jednostavno nije točno. Kod ovisništva o drogi nije samo bit uspostaviti apstinenciju, jer se recidiv tada lako vraća. Zato se naše terapijske zajednice i zovu škole života, jer se u njima ovisnike uči za nov život.

Koliko u prosjeku ostaje ovisnik u terapijskoj zajednici?
- Dvije godine. Prvih se šest mjeseci skidaju s droge, navikavaju se gdje su, o njima se brinu terapeuti, izolirani su od svijeta. Druga je godina boravka slobodnija; štićenik odlazi i na vikende, a posljednjih ga se 6 mjeseci intenzivno priprema za izlazak, nudi mu se mogućnost prekvalifikacije ili se upisuje u školu. Svake godine u naše četiri terapijske zajednice u Cisti Velikoj, na Čiovu, Ivanovcu i Paučju uđe oko 300 ovisnika, a stotinu do čak 150 njih u roku nekoliko tjedana napušta program. Od preostalih ovisnika njih 70 posto uspije završiti program i vratiti se u društvo. Prije smo imali pretežno heroinske ovisnike od kojih je njih 85 posto uspješno rehabilitirano. No smatramo i alkohol recidivom, jer ako se ovisnik o drogi navuče na alkohol on se nije oslobodio ovisnosti nego je samo jednu ovisnost zamijenio drugom.

Koliko je ovisnika trenutačno registrirano u Hrvatskoj?
- Mnogo je manje registriranih ovisnica, njih je 30 posto prema 70 posto muškaraca. Manje žena dolazi u terapijske zajednice, svega njih 15 posto. Naime, žene da bi došle do novca za drogu ne moraju počiniti razbojstvo, nego to čine prostituirajući se, što je lakše prikriti nego krađu. Inače, broj registriranih ovisnika je oko 30.000, ali od tog broja malo njih dolazi u terapijske zajednice. Riječ je o neznatnim brojkama na godišnjoj razini - stotinjak njih uspješno završi program.

Jesu li svi programi za korisnike besplatni?
- Da, mi se financiramo putem projekata i natječaja, a Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi snosi troškove boravka ovisnika u terapijskoj zajednici.

NATAŠA GAJSKI KOVAČIĆ