Prof. dr. Nedjeljko Mihanović poznati je hrvatski književnik i političar. Kao domoljub i rodoljub odmah se priključio predsjedniku HDZ-a Franji Tuđmanu i ušao u politiku. U svojoj bogatoj desetogodišnjoj političkoj karijeri obnašao je dužnost ministra prosvjete i kulture, bio je predsjednik Hrvatskoga državnog sabora, predsjednik Zastupničkog doma Sabora RH itd. O tim slavnim i tegobnim godinama stvaranja hrvatske države napisao je knjigu „Tuđmanova baština“ (Detecta, Zagreb, 2010.) u kojoj je dao veliki doprinos razrješenju mnogih umjetno stvorenih dvojbi očovjeku koji je najzaslužniji što ponovno imamo svoju državu.

• Gospodine Mihanoviću, čitajući Vašu knjigu "Tuđmanova baština" (Detecta, Zagreb, 2010.) stječe se dojam da Vas je na njezino pisanje ponukala nesmiljena detuđmanizacija odnosno dekroatizacija Hrvatske. Vjerojatno ste u rasponu od ideje do početka pisanja knjige donekle primijenili mišljenje o nekim pitanjima. Ako jeste, koja su to pitanja?
- Na pisanje ove knjige „Tuđmanova baština“ me je potakla neshvatljiva, paranoična medijska haranga i nedostojna novinarska mračna rabota protiv osobnosti i državotvornog djela prvoga hrvatskog predsjednika obnovljene države Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Ta medijska lijevoliberalna, neokomunistička i jugonostalgičarska hajka u defektnome obliku takozvane "detuđmanizacije" nosila je i nosi sve oznake „dekroatizacije“ hrvatskog društva, histeričnu mržnju prema uspostavi demokratske i suverene države Hrvatske. Spoznao sam, da sve te paranoične laži, klevete i apsurdno krivotvorenje činjenica izvire iz septičke jame recikliranoga komunističkog, kroatofobskog, jugonostalgičarskog, balkanoidnog i masonsko-liberalnog podzemlja, koje a priori ne prihvaća postojanje hrvatske države. Pišući ovu knjigu nastojao sam da njezin sadržaj bude prije svega objektivno, znanstveno, povijesno, moralno i političko reagiranje na sve one medijske neurotične konstrukcije i novinarske provokatorske insinuacije, koje se povlače po plaćeničkim novinskim kolumnama

• Jeste li došli do nekakvoga "logičnog" odgovora na osnovno pitanje, koje i dalje čudi većinu hrvatskoga puka, što je to što je manji dio Hrvata odvelo na stranputicu?
- Neshvatljiva je ta iracionalna i apsurdna protuhrvatska svijest, izrasla na podlozi balkanoslavenskog unitarizma, već odavno politički kompromitiranog i reakcionarnog, koji nam je jedno stoljeće bio smrtnim neprijateljem, i koji je na hrvatskoj strani proizveo golemu masu političkih umorstava, grobova i nevino pobijenih žrtava. Otkuda ta iracionalna pobuda za razaranjem vlastite države, za destrukcijom hrvatskoga kulturnog identiteta i tradicije? Taj problem izlazi iz okvira normalnoga političkog razmišljanja. Taj razorni poriv se u Hrvatskoj pretvorio u bolesno patološko stanje duha. I što znači to tvrdoglavo pisanje neistina? Logičan odgovor na to frenetično ludilo je taj: da se čitavi sustav "detuđmanizacije" provodi kao svjesna i organizirana zavjera na crti petokolonaške, protudržavne diverzije, koju provode projugoslavenski elementi i diverzanti, dirigirani u režiji britanske obavještajne službe, a plaćeni iz podrivačke Soroševe agenture. To je jedna iracionalna pobuna i idiosinkrazija prema hrvatskom državotvorstvu, prema pojmu države koja bi bila Hrvatska. Sve te nevladine udruge po Hrvatskoj, dirigirane su policijskim i špijunskim inozemnim centrima (Velike Britanije, Nizozemske, Francuske). Sva ta haranga je usmjerena da se obezvrijedi Tuđmanovo državotvorno djelo i da se razori država Hrvatska.

Dugo je trebalo da u oporbi uvide Tuđmanovu konstruktivnu politiku

• Neki dan je Vesna Pusić na HTV-u izjavila kako Hrvati u BiH moraju imati neki oblik entiteta kao odskočnu dasku za bolju poziciju u daljnjoj borbi za svoja na papiru zagarantirana prava kao konstitutivnog naroda. Je li moguće očekivati da se ovakav zaokret dogodi i kod "hrvatskih" Hrvata glede očuvanja hrvatske državnosti i pravilnoga vrjednovanja Franje Tuđmana i Domovinskog rata?
- Na žalost je dugo trebalo, da neki ljudi iz oporbenih stranaka (SDP, HNS, IDS, HND, HSLS) uvide Tuđmanovu konstruktivnu politiku, koju je vodio prema hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Naša je oporba devedesetih godina učinila sve, da se likvidira Hrvatsko vijeće obrane i Hrvatska zajednica Herceg-Bosne, koji su se borili da Hrvati u BiH ostvare svoje povijesne demokratske težnje, svoju vlastitu vladavinu prava i svoj nacionalni „državotvorni entitet“. Bez uspostave tog „entiteta“, Hrvati nikad ne će u državotvornom narodnosnom smislu odrediti svoje dostojno mjesto u zajednici s drugim narodima u BiH. Činjenica je da ni Račanova politička bezglava “šestorka”, ni Sanaderova ljigava hermafroditska politika HDZ-a, nisu ništa učinili, da se po dužnosti i obvezi, koju im nalaže Ustav Republike Hrvatske, zauzmu, da hrvatski narod u BiH, ostvari svoj vlastiti entitet, oživotvorenje jednakopravnosti konstitutivna naroda i status nacionalne suverenosti. Potpuno se zaboravlja, da je hrvatski narod najstariji autohtoni, starosjedilački narod na području Bosne i Hercegovine. Hrvatski narod su na terenu BiH rastrgla turska osvajanja, jugoslavenska nasilja i srbokomunistički progoni.

• Može li se taj povratak korijenima očekivati tek nakon katarze koja nam svima predstoji?
- Činjenica je, da je hrvatska politička stvarnost korupcijom, kriminalom, političkim skandalima, sebičnošću, profiterstvom, neokomunizmom i lijevim liberalizmom perforirana. Grafikom korupcije, kriminala i stupanj bijednih, grabežljivih merkantilnih interesa pokazuje grozničavo stanje već od Linićevih riječkih mešetarenja i „marifetluka“ do Sanaderova kriminalnog ludila. Hrvatsko javno mišljenje je dotučeno izjavama raznoraznih medijskih senzacionalista i opskurautista, moralnih vucibatina i somnambulnih kozmopolita, Mesićevih “antifašista” i globalista, šarlatana i snobova koji zaluđuju narod. Ali vjerujem, da će se u toj mračnoj atmosferi, kada se oslobodimo komunističkog nasljeđa, pojaviti – kako ste naglasili – jedna moralna katarza, koja će razbistriti pojmove i osloboditi ljudsku misao od ovoga balkanoidnog jugokomunističkog karcinoma. Vjerujem da će ovaj narod uspostaviti vlastitu duhovnu ravnotežu. Nama je navlastito potrebna moralna preobrazba u političkom životu. Reformatio in capite et in membris – Preobrazba u glavi (tj. u vrhu) i u udovima (u nižim strukturama). Vjerujem da će se u ovome rasulu zdravih pojmova i u padu moralnih vrijednosti ponovno pojaviti (kada nas europska globalistička stvarnost lupi po glavi) onaj tuđmanovski dulcedo patriae, koji je stoljećima bio vrelo naših političkih, humanističkih, kulturnih, moralnih i umjetničkih nadahnuća i nacionalnih vrijednosti.

U politiku sam ušao s velikim i naivnim idealizmom

• Koliko ste idealistički pristupili stvaranju hrvatske države?
- Moram priznati da sam u Hrvatski državni sabor ušao s velikim i naivnim idealizmom. Vjerovao sam da je u dobroj mjeri u svijestima zastupnika napuštena komunistička degenerativna ideološka svijest i ideoklasni titizam. No tu moju čistoću političke spoznaje ubrzo su pomutili razni preživjeli ostatci komunističke svijesti, koja je vladala u glavama lijevoliberalnih i recikliranih komunističkih zastupnika. Sve jače se u saborskim zastupničkim klupama odražavala (u SDP-u, HNS-u, IDS-u, HND-u, HSLS-u) reciklirana neokomunistička indoktrinacija. To se posebice očitovalo kada je godine 1994. izbila saborska pučistička zavjera, koju su u klupku opstrukcijskog besmisla zakuhali Josip Manolić i Stjepan Mesić. U tom razornom saborskom puču, koji je nastojao izazvati opću državnu krizu, izbila je na vidjelo sva količina bolesnog vlastoljublja, rušilačkih pobuda i grobarskog posla, koji su našu tadašnju, srpskom agresijom zahvaćenu hrvatsku stvarnost, kada smo svi mi gledali smrti u oči, mogli survati u povijesnu provaliju. Sva je sreća da je predsjednik Tuđman te neuračunljive rušilačke poteze, te iracionalne pučističke mračne nagone i svjesnu organiziranu izdaju uspio svojim državničkim razborom otkloniti. Tada sam spoznao, koliko je od moga domoljubnog idealizma različita okrutna slika tvrdoglave stvarnosti.

• Kako ste tada u početku gledali i doživljavali predsjednika HDZ-a Franju Tuđmana?
- Već od samog početka, od onoga povijesnog „Prednacrta programskih osnova Hrvatske demokratske zajednice“, koji je Tuđman iznio 28. veljače 1989. u prepunoj dvorani Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, uvjerio sam se, da se na hrvatskoj političkoj sceni pojavio čovjek, koji sređeno i jasno znade što politički, organizacijski i idejno treba učiniti da se ostvari misao uspostave slobodne, nezavisne i suverene države Hrvatske. Svi ostali tadašnji lideri pojedinih stranaka bili su prema njegovoj udarnoj pokretačkoj snazi politički diletanti, kolebljivi kalkulatori, nedjelotvorni mudrijaši, jugoreformisti i politički patuljci.

• Jeste li kod njega zamijetili neke očitije promjene u sudbonosnoj 1990. godini stvaranja temelja skore hrvatske državnosti?
- Političkomoralne promjene su se u Tuđmanovoj svijesti počele ubrzano događati već od godine 1961., kada na vlastiti zahtjev napušta aktivnu vojničku službu i iste godine u rujnu dolazi iz Beograda u Zagreb. I može se kazati, da sve što je od tada na povijesnom, znanstvenom, političkom, sociološkom i kulturnom području kao osnivač i direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu poduzimao, sve je to bilo na pravcu njegove prometejske misli ostvarenja i uspostave slobodne i neovisne države Hrvatske. Ta je pomisao prožimala i nadahnjivala čitavo njegovo biće i povijesno političko djelo. Na to svoje providnosno nacionalno poslanje i zadaću spremao se godinama.

Nisam imao iluzija prema velikosrpskim etatističkim megalomanima

• Jeste li očekivali ovako krvavi rat Srbije, Crne Gore, JNA i hrvatskih Srba protiv Hrvatske i Hrvata u BiH?
- Kao znanstveni djelatnik na području povijesti hrvatske književnosti i poznavanja povijesnopolitičkih odnosa na ovome južnoslavenskom terenu, ja sam već od upoznavanja one kriminalne hrvatožderske velikosrpske izjave Srbina Nikole Stojanovića u zagrebačkom listu "Srbobran": "Do istrage naše ili vaše" (u hrvatskom prijevodu "Do istrjebljenja našega ili vašega") bio uvjeren, da velikosrpska etatistička megalomanija i opsesivna proždrljiva pohlepna glad za hrvatskim prostorima ne će bezopasno proći. Bio sam uvjeren, da će se ta srpsko-balkanska militaristička svijest na hrvatski narod obrušiti i brutalno abreagirati. I ta će se goropadna osvajačka, radikalna, svetosavska, vidovdanska, ortodoksno pravoslavna, mračna četnička svijest, u nekoj prvoj budućoj povijesnoj prigodi jednako barbarski ponijeti i po istom velikosrpskom strateškom osvajačkom receptu na Hrvatsku obrušiti. Svaki hrvatski suvremeni političar, koji tu povijesnu spoznaju zanemaruje i bagatelizira, stvara uvjete da zapali vlastiti krov nad glavom. Jednako bi se u takvoj prigodi po slijepoj shematici mržnje ponio i urotničko-pobunjenički mentalitet srpske manjine u Hrvatskoj, koji Hrvatsku kao državu ne želi prihvatiti i koji je podnosi s ogavnim hipokrizijskim hrvatofobskim mentalitetom. "Povijest može biti učiteljicom samo u onom slučaju, ako su ljudi skloni da ne zaborave što su od nje stigli naučiti" – kazao je Miroslav Krleža.

• Koliko je Franjo Tuđman zaslužan za sve te sudbonosne događaje i pobjede u razdoblju od 1989. do 1998. godine; od osnivanja HDZ-a i prvih demokratskih izbora, preko pobjede u ratu i mirnoga povratka istočne Hrvatske u pravni sustav?
- Nesporno je, da bez Tuđmanove povijesne pojave, slobodne i suverene države Hrvatske ne bi bilo. Dok su gotovo svi stranački lideri, gospoda politički patuljci (HSLS, SDP, HNS, HND, IDS, HSS) zastupali devedesetih godina političko stajalište, da se hrvatsko pitanje rješava po stupidnoj formuli: "u okviru Jugoslavije", Tuđman je, taktički ali dosljedno provodio misao: „potpune nezavisnosti Hrvatske“. Usred političke obezglavljenosti koalicije Narodnog sporazuma (1990.), on je bio nositelj progresivne formule slobodne i suverene države Hrvatske. Njegove su misli u odnosu na pitanje izlaska iz neprirodne jugoslavenske satrapije i "tamnice naroda" u svakom pogledu bile potpuno sređene i jasne. Bio je pokretač, organizator i idejni provoditelj sveukupnoga svehrvatskog otpora brutalnoj srpskoj agresiji i pobunjeničkoj urotničko-terorističkoj oružanoj najezdi srpske manjine u Hrvatskoj. I svoju misao hrvatskog nacionalnog oslobođenja pretvorio je u punu pobjedu. Iz mračnoga balkanskog i velikosrpskog kolonijalnog stanja izveo je Hrvatsku na put nacionalnog oslobođenja i do pune međunarodno priznate državnosti i suvereniteta. Nikada Hrvatska nije bila više suverena i dostojanstvena kao u doba Tuđmanove vladavine.

Ivan Fumić je prijetio ratom protiv lustracije

• Naivni i dobronamjerni ljudi spočitavaju Franji Tuđmanu što nije odmah proveo lustraciju. Vi u knjizi opširno pišete da nije mogao sve do 1998., a da je Vladimir Šeks tada sve stopirao. Tko mu je u tome pripomogao?
- U jednom odlomku moje knjige „Tuđmanova baština“, na stranicama 497. do 500. iznosim probleme oko pitanja provedbe lustracije. S obzirom na pobunu i terorističku aktivnost srpske nacionalne manjine i na stavove hrvatske komunističke partijske falange, Tuđman doista sve do cjelokupne integracije hrvatskoga okupiranog područja u Podunavlju nije mogao provesti lustraciju. U knjizi navodim, kako mu se odmah nakon stupanja na dužnost predsjednika države obratio preko telefona predsjednik tadašnjega Saveza boraca narodnooslobodilačkoga rata (SUBNOR-a) Ivan Fumić prijetećom porukom: "Druže Tuđman, vi dobro znate kako smo se znali godine 1941. organizirati. Ako dirnete u nas borce, znat ćemo se i sada povezati, da obranimo tekovine revolucije…". Komunisti su u Hrvatskoj, u svojoj nacionalnoj golotinji uma, srca i duha, bili očito spremni ako ih se "dirne", da paktiraju sa srpskim pobunjenicima i da krenu na one snage u Hrvatskoj koje su željele slobodu i nezavisnost. Uz Tuđmanovu tadašnju proklamiranu ideju "svehrvatske pomirbe", nije se mogla provesti političko-ideološka lustracija. Važnije je tada bilo uspostaviti jedinstvo čitavoga hrvatskog naroda, jednoglasnost domovinske i iseljene Hrvatske i da se dođe do zacrtanoga oslobodilačkog nacionalnog cilja.

Uklanjanjem razornih podjela među hrvatskim narodom (koje je poslije sustavno provodio Stjepan Mesić), Tuđman je izbjegao građanski rat u Hrvatskoj, kobnu mogućnost da Hrvat udari na Hrvata. On nije provodio ideološke ni stranačke partijske čistke, kao što je nakon 2000. godine činio partijski kumrovečki aparatčik Ivica Račan i njegov ministar unutarnjih poslova Šime Lučin. A krajem devedesetih godina otklanjao je provesti lustraciju, jer je procjenjivao da u sastavu saborskih zastupnika i SDP-a, i HNS-a, i HSLS-a, i HND-a, i IDS-a, i HSS-a, i HDZ-a ima toliko onih koji su surađivali s jugoslavenskom tajnom policijom, UDB-om, da bi referendum o provedbi lustracije u Saboru propao. Danas se vidi, da je bio u pravu. Danas pripadnici UDB-e u Hrvatskoj i tuže i sude. To je naša proeuropska i demokratska stvarnost! To komunističko nasljeđe, koje nas prati, je za demokratski usmjerena čovjeka nedostojno stanje.

Više negativnih nego pozitivnih protagonista

• U knjizi dajete izvrsne i iscrpne, više nego psihološke, portrete raznih hrvatskih političara koji su od 1990. stvarali ili razarali hrvatsku državu. U koje ste se ljude najviše razočarali.
- U poglavlju moje knjige pod naslovom „S kim je Tuđman stvarao državu“ (str. 475.-603.) portretirano je i s osnovnim moralno-političkim karakteristikama ocrtano oko trideset političkih ličnosti, koje su kružile oko Tuđmana. Neki od njih su provodili, a više ih je koji su podrivali Tuđmanovu političku koncepciju i time razarali mladu hrvatsku državu. Na žalost je na toj našoj sudbonosnoj povijesnoj cesti bilo više negativnih nego pozitivnih protagonista.

U svojoj političkoj strategiji Tuđman je priželjkivao u hrvatskome političkom životu jednu konstruktivnu parlamentarnu oporbu. Ali nije očekivao takvu oporbenu opstrukciju, koja će pronositi ideološke i programske barjake neokomunizma (SDP-Račan i HNS-Savka Dabčević-Kučar), koja će bez ikakve jasne predodžbe snobovski glavinjati u maglama postmodernističkog liberalizma i internacionalizma (HSLS-Budiša, Gotovac), koja će lutati po anakroničnim ilirskim shemama tamburaškog jugointegralizma (HSS-Stipac, Tomčić), koja će se povampiriti u retardiranu balkanoidnost i u rušilački sindrom Domovinskog rata (HND-Mesić, Manolić), koja će se začahuriti u malograđanski, palanački i provincijalni kampanilizam (IDS-Jakovčić, Kajin), koja će se javljati s recidivima orjunaštva i autonomaštva (DA-Mira Ljubić-Lorger) itd. Sve te stranačke zablude u tome žalosnom procesu pretvarale su se u jedan korozivni proces, koji je po zakonu političke gluposti i kratkovidnosti udarnu snagu narodnoga otpora i jasnu tuđmanovsku borbu za slobodom razarao i izjedao.

Moje najveće razočaranje je bilo u onim akterima, koji su po dužnosti bili najbliži suradnici predsjednika Tuđmana, a iz nekih kratkovidnih razloga i uskih vlastitih interesa zaboravljali općenarodne i državne probitke. Svi su oni u naznačenom poglavlju sa svojim defektnim značajkama prikazani i opisani. Ima i takvih protagonista, koji su sa snažno izgrađenom državotvornom sviješću Tuđmanove oslobodilačke ideje na planu nacionalne slobode i neovisnosti hrvatske države planski pretvarali u životnu realnost (Gojko Šušak, Janko Bobetko, Ante Gotovina i na Hrvatskoj radio-televiziji Antun Vrdoljak i drugi).

Ta opasna hrvatska naivnost

• Koliko je na njihovo ponašanje utjecala komunistička ili udbaška prošlost, a koliko negativni vanjski utjecaji? Koji su negativni utjecaji bili opasniji?
- Tajna tog otpora stvaranju hrvatske države se nalazila prije svega u kvantiteti jednoga našeg hrvatskog pučkoškolski naivnog promatranja političke stvarnosti u širokim omjerima, posebice u pitanjima hrvatsko-srpskih odnosa, u političkoj naivnosti (koja se manifestira i danas), a koja je progutala čitave generacije od Hrvatsko-srpske koalicije 1905.), stvaranja monarhističke države Srba, Hrvata i Slovenaca i tzv. vidovdansko-svetosavskog "Narodnog jedinstva" (1918.) do avnojevske konstrukcije Nove Jugoslavije na smicalici "bratstva i jedinstva" i na klopki kriminalnoga totalitarnog režima titizma (1945.). Drugi elementi naše kratkovidnosti su proizlazili iz četrdeset i pet godišnje jugokomunističke indoktrinacije, zaglupljivanja i iz straha od slijepog fetišizma Jugoarmije i Udbaškog terora, koji se uvukao u kosti. Bilo je defetističkog kalkuliranja i o tome kako će se ponašati međunarodne sile iz inozemstva. Ali je kod tadašnje oporbe najfatalniji utjecaj na odlučni i dostojanstveni odnos prema ideji nacionalne slobode i stvaranja državne neovisnosti proizvodio naš atavistički osjećaj sluganštine i komunistički defetizam koji se zadovoljavao subkolonijalnim položajem u bivšoj Jugoslaviji. Otuda opozicijska (SDP, HNS, HSLS, HSS, IDS, HND) imbecilna programska fraza: "Riješit ćemo sve u okviru Jugoslavije!" Da nije bilo Tuđmanove odlučnosti, mi bismo se ponovno ponašali kao "guske koje su se zaputile u maglu" (Radić). Gotovo svi predsjednici saborskih političkih stranaka su još uvijek računali s povijesnom komponentom nekoga južnoslavenskog promiskuiteta. Nije im išlo u glavu, da je već nakon međunarodnog priznanja Hrvatske Jugoslavija bila mrtvo političko truplo.

Danas su i Kinezi prepoznali djelotvornost kapitalističkog sustava

• Tko sada vlada Hrvatskom? Oni prvi ili drugi?
- Danas u Hrvatskoj vladaju reciklirani komunisti, jugosintetičari, transformirani Udbaši, ideološki marksisoidni travestiti, judeomasoni, provokatori, politički špekulanti, petokolonaši, kadaverska komunistička birokracija, podmukli prepredenjaci, dvoličnjaci, ratni profiteri, državni šarlatani, politički štreberi, bezidejni skorojevići, "junaci našeg vremena", medijski mediokriteti i trafikanti u maloprodaji sitne političke robe, eurokramari na tezgi eurointegracije i "politike bez alternative". Ima nekoliko kobnih pojava, koje danas opterećuju hrvatski narod: to je anakroično nedotupavo „jugoslavenstvo“, imbecilna balkanoidnost, podrivačko petokolonaško podzemlje, subverzivna djelatnost medijske gluposti, mračni komunistički mentalitet i fetišizam eurokracije bez zdravorazumske kritičnosti i političkog dostojanstva.

• Kada je moguće očekivati neminovno "prosijavanje" hrvatske političke elite i početak njihova služenja narodu, a ne stjecanje osobne koristi?
- Društveni i politički a time i gospodarski preobražaj će se postupno događati, kada se počne mijenjati balkanoidni, postkomunistički način mišljenja; kada iz glava izvjetri jednopartijski oligarhijski samoupravni socijalizam; kada floskule o nekom našem tzv. "antifašizmu" postanu anakronične i smiješne; kada zločini tzv. "antifašista" prestanu biti ponos za Hrvatsku (Stjepan Mesić); kada se prestane s današnjom paranoičnom polarizacijom na fašiste i antifašiste – na ustaše i partizane; kada se prestane krokodilski plakati, "da nam je u titističkom socijalizmu i besklasnom društvu bilo bolje nego danas" u sustavu liberalnog tržišnog kapitalizma. Kapitalizam nije idealan ekonomski model, ali je produktivniji, gospodarski efikasniji i snošljiviji od komunističkog kolektivizma i partijskoga autarhičnog privilegiranog državnog utopizma. Danas su i Kinezi prepoznali djelotvornost kapitalističkog sustava. Trebamo prestati da se, poput Mesića i nekih naših ekonomista na Ekonomskom fakultetu (Mato Crkvenac, Guste Santini), borimo za bolju prošlost. Mnogo toga se mora u našoj svijesti od fatalnog komunističkog nasljeđa promijeniti.

U EU samo ponosno

• Koja će za nas hrvatske građane biti osnovna korist nakon najizglednijeg ulaska Hrvatske u EU 2014. godine?
- Ako zamišljamo (kako to neki fantaziraju) da će nas Europa respektirati zbog našega lažnog i mitomanskog "antifašizma" (zapravo "crvenog fašizma"), u velikoj smo zabludi. S ovakvim lažnim "antifašizmom" i patološkim kultom titoizma očito nismo demokratski ni mentalno zreli za Europu XXI. stoljeća. Samo na istinskom i radikalnom „antifašizmu“ i „antikomunizmu“, možemo izgraditi zapadnoeuropski model demokracije i postati prihvatljivi za Europu. Mora nam biti jasno, da je europska demokracija u EU-u zasnovana na „antikomunizmu“ i na „antifašizmu“. Bez mentalne i moralne promjene tih fetiša u hrvatskom društvu, iluzorna je svaka nada da nas u Europskoj uniji čeka neki "paradiz". Takav samoupravni način razmišljanja blokira nas u vlastitoj poduzetnosti, u nacionalnom dostojanstvu, u modernizaciji državne administracije, u smanjenju birokracije, u iskorjenjivanju korupcije, u stabilizaciji pravne države, u izgradnji vlastite političke i gospodarske profesionalnosti, u investiranju u hrvatsku ekonomiju, a ne u strane firme, u ulaganju u inovativna znanstvena fundamentalna istraživanja, u tome da sami mijenjamo demokratsku i gospodarsku arhitekturu Hrvatske, i da to ne očekujemo od Europske unije nego od nas samih. Samo vlastita poduzetnost može stvoriti u Hrvatskoj gospodarski porast, ekonomsku i političku stabilnost i pružanje mladima realne perspektive.

• Hoćemo li tada biti još izloženiji stranim obavještajnim službama i interesima?
- Ako u sustavu eurointegracije pokažemo jasnu fizionomiju našega povijesnog identiteta, nacionalnog individualiteta, visoki stupanj narodnog dostojanstva i vlastite samosvijesti i odgovornosti pred narodom i poviješću i ako budemo prema Europskoj uniji provodili Tuđmanovo pravilo: "Ne kolonijalizam, nego partnerstvo!", onda ćemo se moći nositi s europskom bruxelleskom birokracijom, koja je (mutatis mutandis) svugdje ista. Ako nas u EU-u ponese neka brzopleta, nekritična, provincijalna „euforična stihija“ "bez alternative", uletjet ćemo po ne znam koji put u našu ukletu "političku maglu", koja može ovaj naš "radićevski narod" i čitavu Hrvatsku dovesti do tragičnoga i ponižavajućeg statusa međunarodnoga subkolonijalnog protektorata i kobnog samouništenja.

Nikada nisam pristajao da se dijeli moral od politike

• Je li teško biti književnik i humanist u politici?
- Nije teško biti književnik i humanist u politici, ako si beskrupulozan i karijeristički usmjeren. Ali je teško u današnjoj demoraliziranoj i bezidejnoj politici dosljedno provoditi svoja moralna i humanistička načela. Ja nisam nikada pristajao na to, da se dijeli moral od politike. Smatrao sam da i u politici mora biti ugrađen duh etičnosti, poštenja, odgovornosti, čovječnosti, demokracije, tolerancije, političke kulture i dostojanstvenog dijaloga. U svome djelovanju sam prihvaćao ono mudro geslo, koje i danas stoji zapisano na kneževoj vijećnici našega drevnog republikanskog grada Dubrovnika: "Obliti privatorum, publica curate!" – "Zaboravite svoje privatne poslove i brinite se za javne, državne". To bi trebala biti pobuda za sve one koji ulaze u hrvatsku politiku, a ne patološka manija brzog bogaćenja, histerija despocije, napadi slijepog fetišizma vlastoljublja, porivi huškačke mržnje, nakazni oblici političke mimikrije, spletkarenja, isključive i bezobzirne borbe za vlast, švercanje makjevalizma i besprincipijelnosti u sferi takozvane "visoke politike".

• Imamo li genetskoga potencijala koji će nam uskoro podariti ljude koji će zaustaviti daljnje svekoliko urušavanje Hrvatske na gospodarskom, političkom, kulturnom, moralnom i svakom drugom planu?
- Naš veliki književni nacionalni bard, promicatelj rodoljubnih ideala i glas narodne svijesti A. G. Matoš je u svojem teškom vremenu mađarizacije Hrvatske kazao: "da u hrvatskom narodu još uvijek ima potencijala za nove nacionalne energije". Hrvatski su korupcionaši i kriminalci doveli Hrvatsku nad provaliju duboke gospodarske i moralne krize. Nezadovoljni smo sa sadašnjim gospodarskim opustošenjem Hrvatske, zločinačkim izručenjem hrvatskih vitezova i generala (Gotovine, Markača i Čermaka) pod vješala Haaškog tribunala. Degradira nas ovaj eurofideistički put prema Europskoj uniji i prema ovome našem lakovjernom romantičnom europskom Schlarafenlandu u traženju "novoga gospodara". Ponižava nas ova jugopolitika koju imbecilno vodimo s perfidnom diplomatskom sofisterijom, podmuklom, lukavom, prepredenom, pretvorljivom, bizantinskom, cincarskom, čaršijskom, pravoslavno-ortodoksnom, barbarogenijskom srpskom politikom. Dovoljan je ovaj najnoviji srbijanski politički manevar s popisom hrvatskih branitelja kao "ratnih zločinaca" od autokefalnoga Ministarstva pravde Republike Srbije i organa gonjenja agresorske države Srbije te uhićenja onih koji su preživjeli zloglasne srpske logore (kao primjerice Tihomir Purda), pa da se spozna čitavi volumen kvadrature kruga srpske političke perfidije i naše imbecilne političke inferiornosti. Pitamo se, kada će iz naše političke prakse nestati ovaj ukleti politički daltonizam?

Ali uza sve to bolno doživljavanje suvremene stvarnosti, Hrvatska će biti država, koju je s hrvatskim braniteljima Tuđman obnovio i stvorio, opstati. I "vrata paklena ne će je razoriti"! Hrvatska će uvijek imati "potencijala za nove nacionalne energije".

• Unatoč svemu, jeste li optimistični?
- Nismo zadovoljni sa sadašnjim političkim stanjem, ali moramo biti puni povjerenja u budućnost i u perspektivu dobra. "Nada ne postiđuje" – isticao je u doba komunističkoga ideološkog mraka i političkoga nasilja nadbiskup zagrebački i kardinal blaženi Alojzije Stepinac. Ostaje vjera u budućnost, koja nam otvara vrata nade. Svoje pouzdanje u hrvatski narod i u državu Hrvatsku izražavam s onom velikom rečenicom hrvatskoga pjesnika i bana Ivana Mažuranića, koja je bila pravilo i smisao njegova života: "Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost Hrvatske!"

Marijan Majstorović