Antun Vujić |
|---|
 |
|
Vujić Antun
Datum:
28.04.2007
Slika autor/izvor:
|
|
Objavljeno na:
|
|
Objavi na:
|
|
|
Voditelj političke akademije SDP-a, Antun Vujić, glavni je autor velike većine stranačkih programa i dokumenata. Premda u stranci ne zauzima formalno visoku poziciju, njegovi stavovi i promišljanja uvijek su imali veliku težinu među članstvom i smatraju ga 'neformalnim ideologom' SDP-a. Vujićev stranački status uvelike ocrtava i anegdota s Ivicom Račanom koju rado prepričava. Račan ga je, naime, svojedobno pozvao da članovima Glavnog odbora održi niz predavanja o socijaldemokraciji. Vujić je, kao doktor filozofije, na to pristao rekavši da će Glavnom odboru govoriti o socijaldemokraciji, ali želi da mu Račan pojasni kako se ulazi u Glavni odbor. U medijskim prepucavanjima oko Račanova nasljednika u stranci i premijerskog kandidata SDP-a Vujić je nastojao ostati po strani, ali je u razgovoru za Magazin, ne spominjući konkretna imena, jasno naznačio za kakvu se socijaldemokratsku stranku zauzima te iznio svoja promišljanja o stanju ljevice u Hrvatskoj i Europi. • Što se dogodilo s ljevicom u Hrvatskoj i je li točan dojam da se cijeli stranački spektar previše pomaknuo prema desno? - Pitanje seže u vrijeme sloma komunizma i nastanka ovog našeg posebnog tipa kapitalizma: postkomunističkog kapitalizma. Taj je slom u Hrvatskoj, a i drugdje na Istoku, bio ideološki i propagandno obilježen razbijanjem svake solidarističke ideje, pa i socijaldemokratske, kao komunjarske. Odbacivalo se i one vrijednosti na kojima se temelji svako društvo, pa i kapitalističko. Društvo je u socijalnom smislu zanijemilo, a iza leđa takve propagande odvijao se cijeli proces pretvorbe i privatizacije s nastankom nove žestoke klase kompradorskog tipa. Demokratski pokret u cjelini, zajedno sa starim Savezom komunista, bio je orijentiran na rušenje starog totalitarnog poretka ili na isprike zbog njega, i nije stigao na vrijeme podržati potrebu i opstanak socijalnih aspiracija. Stara partija bila je anatemizirana, a nova socijaldemokracija nije mogla dobiti šire povjerenje. Tome su pridonijele i ratne prilike. Nije ni čudo da se stranački spektar previše pomaknuo prema desno. • Postkomunistički kapitalizam i nova ‘žestoka kompradorska klasa’ - možete li to pojasniti? - Ovo što mi imamo nije ni klasični europski, ni latinoamerički kapitalizam, to je kapitalizam koji nije nastao poduzetništvom i stvaranjem dobara, nego uglavnom razdiobom već stvorenih dobara. Čast onima na koje se to ne odnosi. Zato su i socijalne strukture, njihov antagonizam i politički odnosi drugačiji. To što nazivam kompradorskom klasom, po uzoru na nekadašnje posrednike u trgovini između Portugalaca i Kineza, sastoji se u potrebi dobrog dijela novih vlasničkih elita da potkradaju društvo varajući i jedne i druge: Europu da su europski, a nas da su naši. Oni nemaju potrebu da mi postanemo Europa, nego da nas preprodaju dok još nismo Europa. Cijena je niža. Zato je teško uspostaviti političke parametre europskog tip. Zato možda nemamo dovoljno jaku socijaldemokraciju, ali je ipak imamo. Ljudi su se počeli buniti. Demokršćane uopće nemamo. Na toj su poziciji, ako je riječ o vladajućoj stranci, zasad uglavnom mešetari i njihovi klijenti. Zato borba protiv korupcije postaje klasna borba našeg vremena. No, zbog toga će se sada, uvjeren sam, stranke pomicati prema lijevo. • Je li Hrvatska imala istinsku socijaldemokratsku stranku? Naš je stav da to i nije bilo tako. - U programskom smislu, imala ju je, a u smislu neke veće političke uloge do 2000. godine, i nije je imala. I onaj moj prvi SDSH iz 1989. i tada već reformirani Račanov SDP svakako su programski, vrijednosno-politički, bili itekako socijaldemokratski. Međutim, u tadašnjem općem entuzijazmu desničarenja, pretvorbene i privatizacijske propagande, antisocijalizma i antisocializma zatim i rata, te se orijentacije nisu šire prepoznavale, niti tražile. Socijaldemokratska alternativa prvi je put poskočila u javnosti tek nakon integracije tih dviju stranaka 1996. godine. Moj SDSH bio je veoma slab, jedva parlamentaran, a Račanov SDP, premda znatno jači, također je tavorio. Međutim, taj konstruktivan čin ujedinjenja na ljevici imao je golem efekt već gotovo sutradan. Počela se probijati slika da je socijaldemokracija nešto što nastaje dvostrano: iz reformističkih struktura ranije vlasti koja je svjesno i snažno otvorila put demokraciji i ukinula samu sebe kao totalitarnu te, s druge strane, iz nekog novog autentičnog nekomunističkog društvenog izvora koji je zagovarao europski tip socijaldemokracije i u Hrvatskoj. Istinska ili ne, socijaldemokracija se u Hrvatskoj tek morala razvijati, ona nije bila naslijeđena. Ipak, 2000. godine uspjela je formirati i vladu lijevog centra. • Možete li mirne duše tvrditi da je vaša vlada 2000. - 2003. bila socijaldemokratska? - Mogao bih tvrditi, uvažavajući i neke opravdane kritike. Prvo, djelovali smo u sklopu globalnog neoliberalnog koncepta i nastavili provoditi, kao i druge slične socijaldemokratske vlade u tranzicijskim zemljama, neke reforme, posebno u gospodarstvu, koje nisu tipično socijaldemokratske. Ipak, socijalna prava su rasla, počelo je vraćanje mirovina, korupcija je bitno smanjena, riješena je unutarnja nelikvidnost i država je prestala proizvoditi poslovni i politički nered. Izvršen je golem zaokret u shvaćanju same politike. Hrvatska je prvi put imala ne samo stranački izbornu demokratsku vlast, nego i stvarnu demokratsku, koalicijsku vlast koja je otvorila put europske politike i perspektive Hrvatske. • Kako će se SDP sada profilirati u socijaldemokratskom smislu i na koji način? - Hrvatska je dospjela do problema koje opet moraju rješavati socijaldemokrati, a u političkom smislu to znači SDP. Prvo, treba jasno postaviti ciljeve nacionalne ekonomije. Paradoksalno je, ali istinito, da danas o nacionalnim ciljevima govori ljevica. Tzv. desnicu ti ciljevi uopće ne zanimaju. Ona ima svoje klijente u Hrvatskoj, a sama je klijent europskih principala čije zahtjeve bespogovorno izvršava, štoviše, i nudi. Zato je naš gospodarski program izazvao toliko bure kod već spomenutih kompradorskih krugova. Oni zagovaraju globalizaciju u najvulgarnijem obliku: ne samo tržišno gospodarstvo, nego i tržišno društvo. Stvari koje mi postavljamo na prvo mjesto - razvijanje nacionalnih resursa, obrazovanje za sve, svakom dostupno zdravstvo i drugo - njima su balast, a nama program. Mi govorimo o nacionalnoj ekonomiji jer je jedino unutar nje moguća obrana socijalnih i drugih prava, identiteta uopće, a njima je nacionalna ekonomija nešto zastarjelo, prevladano. Oni su nadišli sve nas, doduše samo u svom dijelu svijeta koji nije naš. SDP će se sigurno profilirati u socijaldemokratskom smislu jer je taj smisao ovaj put i opći zahtjev javnosti - svih onih koji žive od rada, traže sigurnost i poštenu državu koja im to može jamčiti ili se barem za to zdušno boriti. A kad je u pitanju način, mislim da i sadašnja rasprava o predsjedničkim kandidatima, pa i premijerskom, daje glavni smjer. Vrijeme monolitnosti koja samo skriva unutarnje napetosti je prošlo. To je i Račanova direktna politička poruka. SDP mora biti otvorena stranka jer i sam djeluje u korist otvorenog društva. Za SDP su najbolji oni koji su najbolji i za društvo. Gradimo novi politički, europski, socijaldemokratski mentalitet. • Kako se dogodilo da je ljevica preuzela retoriku i pitanja tipična za desnicu, populizam, odbor za veterane, isticanje nacionalnog? - Odbore za veterane imaju svi. Sjetite se samo ordena koje nose veterani na Dan pobjede nad fašizmom svuda u Europi. Kod isticanja nacionalnog ima jedna velika razlika između ljevice i desnice, barem ove naše. Dok je za ljevicu nacionalno afirmacija onog vlastitog koje je otvoreno za sve, desnici je nacionalno afirmacija onog sitnog i uskogrudnog, zatvorenog i za nepoželjne pripadnike vlastite nacije, razumije se, one bolje - od Strossmayera do Krleže. Populizam je nešto drugo: stvarna opasnost i za ljevicu. Populizam se služi lijevom socijalnom retorikom, ali je po svojoj biti primitivan, antidemokratski, pa i kriptofašistički. On nastupa obećanjima vođe njegovoj sljedbi, a završava ropstvom same te sljedbe i svih drugih. Nove demokracije još nisu razvile potrebne zapreke za takve pojave. • Čini se da su se ideje i programi ljevice s političke scene preselili u civilni sektor, nevladine udruge, sindikate, odnosno da su tamo mnogo življi nego u političkoj sferi? - Ne znam baš da su življi. Sindikati rade svoj posao. Oni zastupaju ekonomske interese svojih članova, dakako i šire, a socijaldemokratska stranka, kao politička stranka, političke interese društva, općih odnosa rada i stvaralaštva. To je slično, ali nije isto. Politička stranka ne može direktno reflektirati sve ekonomske interese jer su mnogi od tih interesa i suprotstavljeni. To je abeceda demokracije. Zato je tzv. politički sindikalizam ipak samo faza u razvitku radničkog pokreta, odnosno dok taj pokret nije bio razveden tolikom modernom diversifikacijom rada kao danas. Međutim, jaki sindikati uvijek su i svugdje prvi saveznici socijaldemokracije. To smo imali i mi, i nadam se da ćemo imati opet. Kad su u pitanju pojedine socijalne, interesne, razne orijentacijske i svjetonazorske skupine, posebno one koje se bore za svoja prava ili za ljudska prava, slobodu medija i slično, takve su udruge uvijek imale podršku u socijaldemokraciji. Oko civilnog sektora vlada jedna kolokvijalna, a možda i sadržajna zabuna. I stranke su civilni sektor, i to onaj transparentniji. Zato i jesu toliko podložne kritici. • Na izborima u Francuskoj ispostavilo se da većina birača podržava desnog kandidata ‘jer znaju što on nudi’, a to ne mogu reći za socijalističku kandidatkinju. Dakle, ukazuju na pitanje leadershipa. Slično je bilo i u drugim europskim zemljama. Zašto se stječe dojam da europska ljevica nije u stanju odgovoriti na probleme koje donose procesi kao što su otvaranje tržišta, socijalne reforme i ubrzavanje tijekova kapitala? - Ne mogu dovoljno potkovano kritizirati sadašnju francusku ljevicu. Znam da su nedavno vođene velike rasprave na ljevici, koje su podvojile francuske lijeve intelektualce i međusobno i prema socijalistima kao stranci. Za razliku od desnice, na ljevici se uvijek preispituje sve i svašta. To je dobro za društvo, iako ne daje uvijek najbolje neposredne političke rezultate. Ali, ljevici je uvijek cilj društvo kao cjelina, razvitak društva, a ne njegova okupacija. Zato je ljevica gotovo uvijek i intelektualna, a desnica tek rijetko. Što se tiče pitanja otvaranja tržišta, tijekova kapitala i sličnog, ne slažem se da na ta pitanja bolje odgovara desnica. Pitanje je samo kome se odgovara. Od tzv. zlatnog doba socijaldemokracije i socijalne države 1950-ih pa nadalje upravo je socijaldemokracija otvarala prostor europskom prosperitetu, komplementarnom razvitku, pa i samim integracijama. Otvorila ga je i Blairovim tzv. Trećim putom, iako je zbog toga mnogi kritiziraju. Ono što europska ljevica daje uvijek, pa i sada, jest sigurnost da se neće zabrazditi u takav neobuzdani kapitalizam koji će progutati samog čovjeka. Kad se nakupi previše tih socijalnih zapreka, onda nastupaju neoliberali kao neka vrsta fusnote na socijaldemokraciju. Može Ingmar Bergman prijavljivati porez izvan socijaldemokratske Švedske, pa ipak, Švedska je Švedska, a Komori Komori. • Što bi bilo koji kandidat ljevice na hrvatskim izborima morao ponuditi da bi ljude pridobio u vrijeme društvenog stresa zbog otvaranja zemlje kapitalu i međunarodnim asocijacijama te nužnih reformi koje će zbog toga uslijediti? - Vrlo određen nacionalni gospodarski program kao podlogu aktivnom odnosu političkog vodstva zemlje prema zastupanju vlastitih interesa. U prvom redu razvijanju i zaštiti vlastitih resursa, aktivizaciji vlastitih ljudskih potencijala, snažnom iskoraku prema obrazovanju kao glavnom osloncu u kompeticiji s izazovima suvremenog razvitka. Cijeli taj kompleks pitanja u SDP-u je ovaj put razvijeniji nego ikada. Također, to često i kažemo, nije Europa samo jedna. I tamo postoje različite socijalne i obrazovne politike, politike plaća i zapošljavanja, zaštite identiteta i različitosti, socijalnih i ljudskih prava. Naša je Europa ona socijaldemokratska i tamo imamo prijatelja. Što se tiče reformi, najgore smo već prošli sami i na vlastitu pamet, i to privatizacijom koja nas je ostavila gole na kiši. Sad smo konačno kapitalisti, osim što u kapitalizmu, kako sada vidimo, nisu svi kapitalisti. Sve nove reforme, osobito pravosuđa, mogu biti samo popravljanje tog stanja društvene anomije.
Piše: Tina Lakić |
||||
