Prof. dr. sc. Ivo Banac - profesor emeritus na Univerzitetu Yale i redoviti profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu:

Josipović nije političar, a ponajmanje strateg. O Bosni zna onoliko koliko je potrebno od Gundulićeve do Petrinjske. Zato na moje kritike i ne može reagirati činjenično. Morao je ići na moju osobu. Na takve sam se situacije navikao još od Tuđmanova vremena...Hrvatska jednostavno nema sreće sa svojim predsjednicima. Ili su preveliki ili premaleni za tu funkciju. Imamo problema s mjerom...No, Dodik je lukav. On svojim hrvatskim klijentima nudi dijelove Federacije, ali ne i RS-a, gdje su Hrvati uglavnom etnički očišćeni, posebno iz Posavine i Krajine. Drugim riječima, „treći entitet“ je sredstvo za pokretanje novog hrvatsko-bošnjačkog sukoba, a Dodik će, kao i Dabić u svoje vrijeme, samo zadovoljno trljati ruke. Ima budala kojima je ovo prihvatljivo. Zato i nema neke bitne razlike između Čovića i Vlajkija. Sve su to marionete u povijesnoj pušioni.... O Republici Srpskoj mislim sve što i vi. Čak mislim, da je krupna greška što je bosansko predstavništvo, u Daytonu reducirano na „bošnjačku stranu rata“, potpisalo ovaj sporazum. To sam, usput budi rečeno, mislio i onda, te pokušao uvjeriti Aliju Izetbegovića da to ne radi...

Gospodine Banac! Vaš javni kritički odnos u odnosu na politiku predsjednika Josipovića prema BiH u posljednje vrijeme je poprilično odjeknuo, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Šta je suština te vaše kritike?

Banac: Glavna crta moje kritike odnosi se na činjenicu da je Josipović pokrenuo niz neprimjerenih postupaka oko BiH – sa drugima bez predstavnika BiH, unutar BiH mimo državne cjelovitosti BiH (poseban odnos prema RS), te izvan BiH o unutarnjim odnosima unutar BiH (napuci o tomu kako bi i s kojim strankama SDP BiH morao sastaviti Vladu Federacije). No, moja je kritika počela još proljeća 2010. kad sam u „Globusu“ ukazao da Josipovićevi sarajevski „izrazi žaljenja“ nisu ni isprika ni elaboracija neke nove ili alternativne politike, te da bi njegovo usmjerenje prema prioritetnim odnosima sa Srbijom mogao imati negativne posljedice za Hrvatsku i učiniti je taocem srbijanske politike na uštrb hrvatskom usmjerenju prema drugim partnerima u regiji, u prvom redu BiH. Te se izjave nisu čule u općoj josipovićevskoj euforiji od prije skoro godinu dana. Ali čuo ih je Josipović, koji je preko svojih pobočnika sve učinio da uredniku „Globusa“ ne padne na pamet da tako što ikad više tiska. Zato ste posve u krivu da su moje najnovije intervencije odjeknule u Hrvatskoj. Odjeknule su u BiH i dale hrabrosti onima koji su do tog trenutka razmišljali hoće li reagirati. U Hrvatskoj su one uglavnom cenzurirane, da se ne bi oštetili tankoćutni živci novog hrvatskog predsjednika.

Kako komentirate Josipovićevu nervoznu reakciju na Vaše kritičke osvrte?

Banac: Josipović nije političar, a ponajmanje strateg. O Bosni zna onoliko koliko je potrebno od Gundulićeve do Petrinjske. Zato na moje kritike i ne može reagirati činjenično. Morao je ići na moju osobu. Na takve sam se situacije navikao još od Tuđmanova vremena.

Neki analitičari tvrde da je ovakav stav službenog Zagreba prema BiH i zbog općih izbora u RH, najesen. Da li dijelite takve teze?

Banac: Uglavnom, ne. Ivo Josipović ne izlazi na izbore još četiri godine, a on je – mnogo više od Vlade Jadranke Kosor – glavni motor sadašnje hrvatske politike prema BiH. Ovdje je nešto drugo na djelu: strateška procjena da su za Hrvatsku prioritetni dobri odnosi sa Srbijom. Ako je to tako, Bosna neminovno strada, jer cilj srpske politike još uvijek je podjela BiH, te otcjepljenje RS i ujedinjenje sa Srbijom. U takvim okolnostima opet smo u zoni Tuđman-Milošević. Mnogi ljudi bez mnogo političke mašte, kao i razne korisne budale, na to se uzvrpolje. Pa nije, vele oni, dražesni dr. Josipović poput Tuđmana. Često se smije, lice mu uopće nije u grču, ne reži i ne ujeda, pravi je profesor, još usput i kompozitor. Inkarnirana blagost. No, stvar nije u izgledu ili estetici. Stvar je u politici. Više od stotinu godina Srbija nije imala privlačnijeg predsjednika vlade od Borisa Tadića. Ako je riječ o estetici, ni Pašić ni Stojadinović, o Draži Markoviću i Slobi Miloševiću da i ne govorim, nisu mu ni do koljena. Ali kad krenemo na politiku estetske se razlike pomalo gube. Pitajte Kosovare.

Poznato je da Hrvatska iz svog proračuna/budžeta izdvaja financijska sredstva kao pomoć bh. Hrvatima. Kakav je vaš stav po tom pitanju i, prema vašim saznanjima, čini li se to transparentno?

Banac: Ništa protiv toga ne bih imao kad bi se pomoć prenosila, kako se to inače radi, preko središnjih institucija BiH, te dijelila za potrebe onih udruga i organizacija koje su od koristi svim građanima BiH. U protivnom, pomaže se sistem apartheida, odnosno paralelne ustanove na korist samo Hrvatima. To ima dvojak učinak: prvo, ruši se bosanska cjelovitost; i drugo, Hrvate se getoizira. Tako od nečega što se predstavlja prohrvatskom politikom dobivate protuhrvatsku politiku. To je Tuđmanov „Catch-22“.

Kako biste ocijenili prvu godinu mandata aktuelnog hrvatskog predsjednika?

Banac: Već pogađate. Nisam impresioniran. Predsjednička funkcija u Hrvatskoj nije tako neznatna kako bi se moglo zaključiti iz svih sporednih ceremonijalnih aktivnosti koje Josipović svojim izborom obnaša. On je na televiziji baš svaki dan u raznim ulogama – promotor knjiga, uvodničar na skupovima, posjetitelj na sajmovima, domaćin na prelima, komentator svega i svačega, da ne nabrajam. Istini za volju, ovakva populistička predsjednička uloga amanet je Stipe Mesića. No, ona savršeno odgovara Josipoviću – malom čovjeku sklonom samofetišizaciji. No, kad je riječ o djelatnostima koje jesu u njegovu radnom opisu – promišljanje vanjske i obrambene politike, tu stvari nisu ni jasne ni demokratski utemeljene. Naziru se neki posebni odnosi između predsjednika i legije savjetodavaca. No, sve je to mutno i pomalo komično. Hrvatska jednostavno nema sreće sa svojim predsjednicima. Ili su preveliki ili premaleni za tu funkciju. Imamo problema s mjerom.

Skoro da je nemoguće i u ovom razgovoru zaobići pitanje tzv. trećeg entiteta u BiH, kojeg prizivaju Čović i Ljubić, a Dodik se „velikodušno“ zalaže kao dio rješenja za BiH. Da li je takav model prihvatljiv za bh. Hrvate, te za državu Bosnu i Hercegovinu?

Banac: Sve što je prihvatljivo ne mora biti i dobro. Bosna postoji unatoč činjenici da je svakodnevno sistematski uništavana ne samo u jednom od svojih dvaju entiteta. RS je negacija BiH. Zato Dodik i želi stvoriti hrvatsku kopiju RS-a kako bi što bolje i do kraja uništio Bosnu i Hercegovinu, a Federaciju sveo na bošnjačku etnodržavu, čime bi se proces uništavanja BiH kompletirao. No, Dodik je lukav. On svojim hrvatskim klijentima nudi dijelove Federacije, ali ne i RS-a, gdje su Hrvati uglavnom etnički očišćeni, posebno iz Posavine i Krajine. Drugim riječima, „treći entitet“ je sredstvo za pokretanje novog hrvatsko-bošnjačkog sukoba, a Dodik će, kao i Dabić u svoje vrijeme, samo zadovoljno trljati ruke. Ima budala kojima je ovo prihvatljivo. Zato i nema neke bitne razlike između Čovića i Vlajkija. Sve su to marionete u povijesnoj pušioni.

Petnaest godina Bosna i Hercegovina živi u ustavno-pravnoj agoniji i više je nego jasno da po Ustavu, čiji su temelji načinjeni u Dejtonu, ne može normalno funkcionirati. U samoj BiH nemoguće je, upravo zbog ovakvog Ustava, osigurati potreban konsenzus za probosansko-hercegovačka ustavna rješenja. Gdje je izlaz iz tog začaranog kruga, ako ga uopće u ovako složenoj situaciji ima?

Banac: Ili će se pronaći dvotrećinska većina za promjenu Ustava ili će se naći izvanustavna rješenja. To je posve jasno. Ljudi su spremni mnogo pretrpjeti, podnositi neprihvatljivo, prihvatiti i samoponižavajuće situacije, ali sve ima svoje granice. Postoji trenutak kad se nepodnošljivo ne može više podnositi. Jedan takav trenutak upravo promatramo u Egiptu. Je li bilo dvojbe da će u Egiptu prije ili kasnije doći do promjena? Mislim da nije. Sjećam se sveučilišnih predavanja na tu temu još iz sredine 1990-ih. I onda se jednog dana dogodilo. Tako je i s daytonskim Ustavom. Ovo privremeno rješenje, koje je Clintonova administracija nametnula u trenutku slabosti – općenite slabosti – ima rok trajanja. Kao i sve ljudsko. Vidjet ćemo kad će dotrajati.

Kako komentirate međusobni odnos Beograda i Zagreba u posljednjih godinu dana i je li on bitno drugačiji nego u vrijeme Mesićeva mandata?

Banac: Mesić je počinio mnoštvo grešaka. Njegova reputacija među Bošnjacima uglavnom je nezaslužena, posebno kad se uzme u obzir da za BiH zapravo ništa nije napravio. No, sve je u percepciji. Poštovao je ideju cjelovitosti BiH i to nikad nije dovodio u pitanje. U Hrvatskoj je podilazio moćnom titoističkom lobiju i na taj način slabio vrlo krhke temelje demokracije. Ipak, ne može se reći da je podilazio Srbiji. Upravo to se događa u Josipovićevom mandatu, a slučaj Purda je pregnantan primjer zašto takav odnos ne može imati perspektive. Dok na Zapadu, posebno onom europskom, postoji percepcija da je Srbija središnja balkanska zemlja, bit će pokušaja gledanja Srbiji kroz prste, a Srbija će takvu popustljivost koristiti za svoje nacionalne ciljeve. To objašnjava i skandal Mladića i Hadžića. Hrvatsku se goni radi nekakvih „topničkih dnevnika“, a Srbija nesmetano napreduje prema EU integracijama unatoč činjenici da ne hapsi ove posebno odiozne zločince. Moje je mišljenje da se Hrvatska u datim okolnostima mora oslanjati na one sredine koje su kroz cijelo dvadeseto stoljeće s njom dijelile isti problem – pritisak velikosrpske hegemonije. To su BiH, Crna Gora, Kosovo, Albanija, Makedonija, itd.

Ovih dana je obznanjeno da bi RH mogla postati članica EU 2013. ili 2014. godine. Ali, moglo bi se desiti da neki njeni državljani postanu i građani EU, a žive u državi koja nije njena članica. Naravno, riječ je o bh. Hrvatima. Da li taj mogući paradoks, na neki način otežava poziciju Hrvatske Vlade i njene Predsjednice kada je riječ o konačnom pristupanju RH u EU?

Banac: Nisam baš siguran da će to tako ići, ali ako i postanemo članicom EU 2014., što dvojim, bit će mnogo problema oko BiH; primjerice kako ostvariti schengensku granicu na ovoj posve poroznoj međi. Glavna opasnost nije to što svi Hrvati u BiH imaju hrvatske dokumente (imaju ih i mnogi Bošnjaci, pa i Srbi), nego u činjenici da Lajčák i drugi EU funkcionari po svemu sudeći razmišljaju o EU integracijama preko bh. entiteta, tako da bi nam se mogao dogoditi novi ciparski slučaj. Kako je poznato, Cipar je članica EU, ali to se odnosi na grčki Cipar, a ne onaj pod turskom kontrolom. Također nema sumnje da postoje europski diplomati koji bi Hrvatsku i Srbiju u EU članstvo željeli primiti u paketu. Kao što vidite, problema ima i bit će ih. Zato je važno povezivati one snage koje mogu surađivati protiv bilo čije hegemonije i diktata.

Kako što spomenuh, Hrvatska se nalazi u izbornoj godini. Da li bi „slučaj Sanader“ mogao bitno utjecati na rezultate općih izbora u RH, odnosno umanjiti šanse njegove dojučerašnje stranke – HDZ-a na istim?

Banac: Vlada Jadranke Kosor ozbiljno je ugrozila šanse HDZ-a da se održi na vlasti. Ima to veze i sa „slučajem Sanader“, ali ne kako se to obično shvaća. Hajka na Sanadera pokazala je da Hrvatsku vode ljudi bez smisla za državni ugled. Po svemu sudeći, nakon izbora, nova će hrvatska Vlada biti pod vodstvom SDP-a, možda u nekoj široj kombinaciji. Nažalost, SDP izgleda prihvatljiv samo zato što je HDZ trenutačno traumatiziran. Vrijeme je da se malo odmori, ali, dok čekamo njegovu stvarnu demokratizaciju, ako je suditi po mnoštvu indicija, SDP-ovo neodmjereno i poluamatersko novo vodstvo počinit će mnoštvo grešaka. Situacija u Hrvatskoj je turobna i teška. No, sinut će i nama sunce.

Na samom kraju, kao Bosanac i prognanik iz Banja Luke, ne mogu zaobići ovakvo pitanje: da li je, po vama, Republika Srpska legalna i legitimna tvorevina, s obzirom na način na koji je nastala, neke presude dvaju haških sudova i činjenice da Annex IV. Dejtonskog ustava nikada nije ratificiran u Parlamentarnoj skupštini BiH?

Banac: O Republici Srpskoj mislim sve što i vi. Čak mislim, da je krupna greška što je bosansko predstavništvo, u Daytonu reducirano na „bošnjačku stranu rata“, potpisalo ovaj sporazum. To sam, usput budi rečeno, mislio i onda, te pokušao uvjeriti Aliju Izetbegovića da to ne radi. Kako sada stvari stoje, RS je u očima međunarodne zajednice legalna i legitimna. Takva će i ostati dok ne bude likvidirana. Alija Izetbegović je mislio da se to može dogoditi po njemačkom modelu; Federacija bi bila slobodnija i gospodarski uspješnija, pa bi na kraju integrirala neuspješni RS, onako kako je Zapadna Njemačka integrirala Istočnu Njemačku. No, dogodilo se mnogo toga što ne ukazuje na neke posebne prednosti Federacije. Mislim da je još uvijek slobodnija i pluralnija, ali ne toliko da bi postala modelom boljeg političkog ponašanja u BiH. Na tomu treba raditi. Zato je vrlo važno da se Hrvati i Bošnjaci ne sukobljavaju nego da surađuju.

Hvala Vam na ovom razgovoru.

Banac: Hvala i vama, te pozdrav vašim čitateljima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ | orbus.be /e-posavina.com