Otpustiti 10 zaposlenih u jednoj tvrtki kako bi onih preostalih 90 zadržalo posao i kako bi se naredne godine moglo zaposliti 15 novih, kod nas se još uvijek kvalificira kao nešto blisko kriminalu. Je li bolje da svih 100 propadnu u stečaju?
Gostovanje kontroverznog ekonomskog gurua Jacka Welcha i njegovi poučci o kojima se s različitih pozicija i dalje raspravlja povod su za razgovor s Borislavom Škegrom, koji je svojim djelovanjem u doba dok je bio glavni kreator i koodrinator ekonomske politike rijetko izazivao nepodijeljene reakcije. Iskustvo direktora i partnera u private equity fondu omogućilo mu je da u hrvatskim uvjetima provjeri koliko je stvarnost bliska onome što Welch propagira.
• Dio javnosti užasnule su formule uspjeha što ih je Jack Welch podijelio s menadžerima koji su ga slušali u ‘Lisinskom’. Velik dio publike vjerojatno na njih nije imao prigovora, a vi ste cijeli događaj popratili rečenicom: Da sam ja to rekao, rekli biste - vidi budale. Na koga ste ciljali tom kritikom?
- Prije svega na one koji uvijek i a priori veći značaj daju nečemu što je izgovorio stranac, pogotovo ako on dolazi sa zapada, od onoga za što se zalaže neka “naša budala”. Htio sam reći, bilo je potrebno dovesti Jacka Welcha da bismo uz barem malo koncentriranosti i pozornosti čuli i razmislili o osnovama, o uistinu elementarnim postulatima funkcioniranja suvremenog tržišnog gospodarstva, dakle o nečemu što nije nikakva novost ili otkrivanje tople vode, a opet je toliko daleko od našeg praktičnog djelovanja.
Da je iste stvari u “Lisinskom” izgovorio jednako uspješan hrvatski poduzetnik ili menadžer, bio bi od mnogih označen neznalicom, budalom koja se na nepošten način domogla bogatstva. Ponavljam, Jack Welch je samo na efektan i uvjerljiv način tumačio osnove zdravog i održivog funkcioniranja tvrtki u globaliziranom svijetu nesmiljene konkurencije, onom svijetu u kojem nam je živjeti. Vidite, spomenuti različit pristup ljudima i pojavama je tragično pogrešan i poguban za budućnost Hrvatske.
• Jeste li sigurni da bi se kritike osobe koje bi u Hrvatskoj nastupile u “Jackovu stilu” zadržale na tako benignom komentaru, poput “vidi budale”, ili bi ipak izazvale ozbiljnije rasprave? Bi li Hrvati trpjeli takav nastup?
- Ne znam, ali će ga morati sve više i više trpjeti. Zbog bolje vlastite budućnosti.
• Tko će ga uvesti? Bi li vaš fond, nakon ulaska u neku tvrtku, primijenio takav stil ili bi ipak razmišljali o reakciji javnosti?
- Mi kao upravljači fondom nemamo izbora. Upravljamo tuđim kapitalom i radimo sve ono što je potrebno da bi taj kapital uvećali. Na taj način najbolje pomažemo i hrvatskom društvu u cjelini. Otvaramo nova radna mjesta (do sada više od pet stotina), isto tako dovodimo nove ljude umjesto onih koji ne ispunjavaju poslovne planove koje su zajedno s nama sastavili. Pratimo svačiji učinak i radimo famoznu Welchovu “diferencijaciju”.
Znate, prošla su vremena socijalističke utopije “raja na zemlji”, samo što to mnogi ne prihvaćaju. Jer, o tome mi govorimo, koliko god se neki pokušavali maskirati, a drugi nisu ni svjesni otkuda im stav da je “nekada bilo bolje” (osim što smo svi tada bili trideset godina mlađi, pa kao takvi, među ostalim, zdraviji). Naše suvremene javne i političke rasprave ne vode se u terminima koje spominjem, ali se itekako mogu iščitati kada se samo malo razgrnu često ponavljane fraze u koje su zamotane. To pogotovo postaje razvidno u ovo vrijeme intenziviranja političke utrke prije parlamentarnih izbora.
• Možete li biti konkretniji?
- Da biste dobili izbore, morate obećavati “raj na zemlji”, koliko god on bio neostvariv. Ako obećavate samo mukotrpan rad, učenje i vlastitu inicijativu, tj. ako ostajete u sferi realnosti, nikada nećete dobiti izbore. I tu se krug zatvara. Nijedna veća hrvatska politička stranka neće javno postaviti Jacka Welcha kao svoju inspiraciju ili gurua. Bez obzira na to što ga pojedinci možda potajice izuzetno cijene. U sustavu jedan čovjek, jedan glas, misle oni, važno se izboriti za glasove najbrojnijih interesnih skupina i njima podilaziti, bez obzira ili čak i nasuprot zdravom razumu.
Zbog takvog stanja duha nacije, svi mi zajedno imamo velik problem i ne baš sjajne perspektive. Sve dok jednog dana, malo karikiram, glavni koalicijski partner “univerzalnim” strankama ne postane neka “Hrvatska stranka beba” koja će promicati takve ekonomske i društvene politike koje će njima koristiti kada odrastu i postanu umirovljenici. Bebe će iskopati knjige Jacka Welcha i staviti njegov lik na svoju zastavu. Mislim da nisam mogao biti jasniji.
• Mislite li da bi bilo koja europska stranka koja ima cilj barem preskočiti izborni prag postavila takvu izbornu platformu?
- Morat će. Ne zaboravite, globalizacija nije samo apstraktna poštapalica. Ona znači da se natječemo na globalnoj sceni i da će i politika i korporacije morati rješavati teške probleme koji im se postavljaju, a ne samo one koji joj se čine “laganima”. Ni Jack Welch ne bi radio sve ono što je radio da mu nije zaprijetila japanska konkurencija na tlu Amerike. U tom smislu će i glavne političke stranke u Hrvatskoj morati postići predizborni konsenzus i reći: ove probleme morat će rješavati tko god bio na vlasti, nemojmo si stoga rušiti vjerodostojnost nuđenjem neostvarivih “hokus-pokus” rješenja. Tada se bez problema prelazi izborni prag.
• I Hrvatska poslovna elita rijetko i nevoljko otvoreno iskazuje kakvu politiku poslovanja zastupa. Ima li ona doticaja s onom koju propagira Welch?
- Hrvatska poslovna elita još je uvijek u fazi nastajanja, oblikovanja svojih stavova i formalnog ustroja. Ništa neobično za jednu tranzicijsku zemlju u kojoj smo do jučer svi tobože bili jednaki (neki i još jednakiji) u samoupravnom raju na zemlji, a danas bi se trebali dijeliti, ti isti “nekada jednaki”, na poslodavce i posloprimce, na, u staroj marksističkoj terminologiji, eksploatatore i eksploatirane.
Utjecaji starog sustava i načina razmišljanja još su uvijek snažni. Njih se, na žalost, dodatno reciklira pogubnom populističkom hajkom na “tajkune”, raznoraznim zahtjevima za novim i novim revizijama “tajkunske pljačke stoljeća”, zahtjevima za preraspodjelom tobože zakopanog blaga, izmišljanjem specijalnih poreza za bogatune, sotoniziranjem devedesetih godina prošlog stoljeća kao “najmračnijeg razdoblja”. U takvoj atmosferi čovjek se pita je li pametno biti pripadnikom poslovne elite.
• Tvrdite da nije pametno biti pripadnikom poslovne elite?
- Vjerojatno nije. A opet, budimo iskreni, samo ta elita može pokrenuti gospodarski i ukupni društveni razvitak. Nitko drugi. Ostali će slijediti. E pa sad, nastavite lupati po njoj. I ne želim se ograđivati uobičajenim “naravno, ako je sve bilo po zakonu, onda u redu...”. Poštivanje i provođenje zakona je nulti korak. Inače ih treba ukinuti.
• Kakav je, prema vašem mišljenju, generalni stil domaćeg menadžmenta? Imali ste ga priliku promatrati s različitih pozicija.
- Nema generalnog stila. Postoji “tranzicijsko bogatstvo stilova” koje odražava kako različite putove nastanka današnjih hrvatskih kompanija, tako i društvenu klimu u kojoj menadžment djeluje. “Neutronski” Jack Welch nije dobrodošao u takvu klimu. Otpustiti 10 zaposlenih u jednoj tvrtki kako bi onih preostalih 90 zadržalo posao u bespoštednoj borbi s konkurencijom s drugog kraja svijeta, i kako bi se naredne godine moglo zaposliti novih 15, kod nas se još uvijek kvalificira kao nešto blisko kriminalu.
Valjda je bolja varijanta da svih 100 propadnu u stečaju do kojeg je došlo jer nisu mogli opstati na tržištu upravo zato što su imali višak zaposlenih, dakle prevelike troškove. Što vi mislite? Što je bolje - potonimo svi zajedno, ili pak spasimo 90 radnih mjesta ovdje, a onih deset pomozimo da potraže posao drugdje, možda uz prekvalifikaciju, možda uz preseljenje u 100 kilometara udaljenu Istru ili Liku. Ja nemam dilema što je bolje. Ni bebe nemaju dilema. Mi smo za “the Jack Welch way”. Nepopularno zvuči? Baš me briga, ja ne idem na izbore.
• Zar mislite da vas u vašoj stranci više nikad neće zvati za pomoć?
- Ne radi se o tome. Govorim ovo javno svima, neopterećen trenutnim i uskostranačkim interesima. Zdrav ekonomski razum, dugoročno promišljanje ekonomskog razvitka i briga za nove naraštaje trebali bi biti u središtu programa svih političkih stranaka.
• Je li ta društvena klima kojom ste očito nezadovoljni rezultat vladavine određene generacije?
- Teško mi je reći. Mijenjaju se okolnosti, društvena klima, doduše vrlo sporo za moj ukus. Intuitivno bih odgovorio da su “mlađi luđi”, neopterećeniji prošlošću i skloniji novotarijama. S druge strane pak znam dosta menadžera i poduzetnika starije generacije koji već dugo godina djeluju mladoliko u poslovnom smislu. Godine nisu važne. Važan je sustav vrijednosti za koji se zalažete, osobni integritet i kredibilitet i da, da, dosta smjelosti.
• Je li mlađi menadžment donio promjene ili se prilagodio postavljenim uvjetima?
- Mlađi menadžment nije bio maltretiran učenjem “naših specifičnosti”, ne pamti nebuloze tipa “pluralizam samoupravnih interesa”, “ovladavanje cjelinom proširene reprodukcije od strane radničke klase”, “kapital kao društveni odnos” i slično. Mlađi menadžment je bolje obrazovan, na istim knjigama kao i onaj strani. Zato je odlično to što su imali priliku razgovarati i s Jackom Welchom. Mladim ljudima su potrebni uzori, pogotovo poput njega, sina običnog konduktera koji je isključivo svojim trudom, znanjem, upornošću i hrabrošću ne samo došao na čelo ogromne korporacije, nego ju je transformirao u vodeću kompaniju u svijetu. I ostavio na zdravim temeljima za budućnost.
• Primjećuje li se ulazak takozvanog pobjedničkog mentaliteta koji nije bio na cijeni ili je i dalje “snalažljivost” kvaliteta koja jedina prolazi?
- O pobjedničkom mentalitetu u Hrvata pisao sam nešto prije nekoliko godina. Bolna je to tema. Znate, teško je graditi pobjednički mentalitet kod mladih ljudi kada ste ograničeni isključivo na sportaše, tipa Janice Kostelić ili naših rukometaša, vaterpolista, tenisača. Pogotovo je to teško kada vam se istinski heroji, a svaka nacija treba heroje, nalaze u zatvorima lažno optuženi za nekakav udruženi zločinački pothvat. “Snalažljivost” na koju aludirate znači prilagođavanje postojećem stanju, oportunizam i lijenost duha. Tu nema napretka. A pobjednički mentalitet se stvara promoviranjem heroja, ratnih i mirnodobskih, ne njihovim kažnjavanjem.
Piše: Mirela Klanac
Državne intervencije uništavaju radna mjesta
• Koliko visok udio države u gospodarstvu utječe na ponašanje poslovnog sektora?
- To je jedan od presudnih čimbenika. Visok udio države u gospodarstvu je poguban za gospodarski razvitak. Uzmimo samo usporedbu koju i sam Jack Welch često ističe. U zadnjih tridesetak godina u SAD-u je stvoreno oko 60 milijuna novih radnih mjesta. U zapadnoj Europi, s otprilike istim brojem stanovnika, 12 puta (!) manje, oko 5 milijuna.
Temeljna razlika između njih je koncept tzv. socijalne države u Europi. Zvuči fenomenalno. Zvuči humano. Odiše solidarnošću i sigurnošću. Ali nije održivo! Zbog toga smatram da je “američki način” na dugi rok puno bolji. Više radnih mjesta uz nešto manje sigurnosti za postojeće. Ili, često je spominjano i kod nas - brz gospodarski rast koji stvara nova radna mjesta, najbolji je socijalni program.
Još samo da to prihvate i naše najveće političke stranke. I da shvate da državna intervencija, kojom je lakše stvoriti iluziju “brige za one koji nemaju”, “brige za obične ljude”, u konačnici smanjuje konkurentnost i, vidi čuda, uništava radna mjesta u privatnom sektoru, suprotno i vlastitim namjerama.
• Hoće li u Hrvatskoj prevladati filozofija poslovanja nalik onoj u Francuskoj ili će se razvijati u drugom smjeru?
- Francuska je po nekim ekonomskim pokazateljima na samom začelju zemalja Europske Unije. Po stopi rasta BDP-a i po otvaranju novih radnih mjesta. Upravo zbog pogrešne primjene koncepta tzv. socijalne države. Zbog svega toga Francuska je pred brojnim nepopularnim potezima. Amerika je upravo suprotna. “Socijalno neosjetljiva”, ali s milijunima novih prilika za posao.
Ostvariti i rast i visoku socijalnu sigurnost istovremeno moguće je samo u virtualnom svijetu neodgovornih političkih obećanja. Što će izabrati Hrvatska? Čini mi se da klizimo prema europskoj Francuskoj, Amerika je daleko, još uvijek. U protivnom, gube se izbori. Takva je prevladavajuća društvena klima... |
|
