Stipe Mesić, danas 'aktivni umirovljenik skromnijeg utjecaja', kako kaže za sebe, četrdeset godina u politici, od načelnika male Orahovice do posljednjeg predsjednika Jugoslavije, predsjednika Hrvatskog sabora i najomiljenijeg predsjednika Hrvatske, za naš portal govori o stanju u Hrvatskoj, predstojećim izborima, ulasku Hrvatske u EU, budućnosti BiH, Daytonskom sporazumu...

Gospodine Mesiću, Vašim izborom za predsjednika počela je detuđmanizacija Hrvatske. Koliko se Hrvatska zadnjih deset godina odvojila od nasljeđa Franje Tuđmana?

Prije svega htio bih nešto razjasniti. Kada sam godine 2000. preuzeo položaj predsjednika Republike Hrvatske, meni nije bilo prvenstveno stalo ni do odvajanja od Tuđmana, ni do obračuna s njime kao osobom. Ono što sam želio i za što mislim da je Hrvatskoj nakon Tuđmanovih godina na vlasti bilo nužno potrebno, to je bilo odvajanje od njegovoga načina vladanja – svjesno ne kažem upravljanja – Hrvatskom. To sam želio postići potezima koji su dobili ime, možda ne i najsretnije, „detuđmanizacija“. Dakle, htio sam Hrvatsku odvojiti od gotovo imperijalno-diktatorskog načina što ga je uveo prvi hrvatski Predsjednik. Zahvaljujući promjenama Ustava koje sam obećao još u predizbornoj kampanji, mi smo to odvajanje, barem formalno-pravno govoreći, i ostvarili. Drugo je, međutim, pitanje jesmo li ga ostvarili i u našim glavama. I ako me to pitate, onda bi odgovor prije bio „ne“, nego „da“ – pogotovo s obzirom na činjenicu da je njegova stranka, HDZ, odlučila, prema svemu sudeći, uoči skorih parlamentarnih izbora mobilizirati svoje pristaše – kako to neki od njezinih eksponenata kažu – retuđmanizacijom Hrvatske. Pa bi moj odgovor na vaše pitanje koliko se Hrvatska u posljednjih deset godina odvojila od nasljeđa Franje Tuđmana glasio: poprilično, ali ne i dovoljno.

Sa Tuđmanom ste se sukobili zbog njegovog odnosa prema BiH. Svoju karijeru ste žrtvovali zbog neslaganja sa politikom uništenja BiH. Da li ste vjerovali devedesetih, da će BiH odoliti Miloševićevim i Tuđmanovim udarima?

Da, vjerovao sam da će građani Bosne i Hercegovine, mada izvrgnuti agresivnoj propagandi i s jedne, i s druge strane, uspjeti sačuvati svijest o potrebi očuvanja svoje jedinstvene države. Što se mojega razlaza s Tuđmanom zbog politike prema BiH tiče, stvar je posve jednostavna: ja tu politiku nisam podržavao, niti sam je mogao podržavati, smatrao sam je pogubnom ne samo za BiH, ne samo za Hrvate u BiH, nego i za Hrvatsku i cijelu regiju. I kada sam shvatio da ne mogu utjecati na njezinu promjenu, otišao sam. Nije nečasno biti u opoziciji. Nečasno je držati se noktima i zubima vlasti i zbog toga pristajati na bilo kakvu politiku.

Nije lako bilo suprotstaviti se Tuđmanu, da li ste pomišljali da bi ste mogli završiti kao Blaž Kraljević ili Ante Paradžik?

Ne bih želio dramatizirati stvari, ali da se u ono vrijeme zbog suprotstavljanja službenoj politici moglo doći i u životnu opasnost, toga sam bio svjestan. A da sam se bojao – nisam. Čovjek nema pravo bojati se, ako želi ostati vjeran načelima kojima se vodi u životu.

Šta je istragom o tim tzv državnim ubistvima, Blaž Kraljević, Ante Paradžik, obitelj Zec?

Kao što znate, ja već godinu i po nisam u aktivnoj politici, pa zbog toga ne raspolažem ni podacima o tome kako i što rade pojedine državne institucije, pa ni pravosuđe. Dakle, ne mogu vam izravno odgovoriti na vaše pitanje. Mogu, međutim, reći kako sam uvijek smatrao, a smatram i danas, da se moramo riješiti balasta prošlosti, da se s prošlošću moramo suočiti i da s njome moramo, jednom za svagda, raščistiti. To, naravno, vrijedi i za ubojstva koja spominjete. Uvijek sam govorio i ponavljao kako nema ni jednog hrvatskog državnog interesa koja bi opravdavao ubojstvo srpskoga civila ili djeteta, kao ni likvidiranje bilo kojega Hrvata koji drugačije misli.

Vršeći svoju građansku dužnost, redovno ste se odazivali pozivima Haškog suda, što je bio povod raznim desničarskim skupinama da Vas proglase nacionalnim izdajnikom. Kako to da je sporovođenje zakona o suradnji sa haškim sudom nacionalna izdaja?

Ti ljudi ne razumiju stvari o kojima govore, pa onda – naravno – govore i gluposti. Ako Hrvatska ima Ustavni zakon o suradnji s Haškim sudom – a ima ga – ako taj Zakon obvezuje svakoga građanina Republike Hrvatske da s tim sudom u svakome pogledu surađuje, a obvezuje ga, onda je valjda potpuno jasno da sam se i ja morao odazivati pozivima toga Suda. I da sam im se odazivao. Pri čemu, a to uvijek naglašavam, ja svjedočim o činjenicama koje su mi poznate, a Sud odlučuje ide li to u korist obrane ili optužbe. I još nešto: mene proglašavaju veleizdajnikom razne kreature koje bi željele cijelu Hrvatsku pretvoriti u svojega taoca, zato što štite svoju kožu. Svi oni koji vrište i na sam spomen zločina počinjenih na hrvatskoj strani na ovaj su ili na onaj način s takvim zločinima povezani – ili su znali za njih, a ništa nisu poduzimali bilo da ih spriječe, bilo da ih kazne, ili su ih sami naređivali, odnosno u njima sudjelovali. Bojeći se da bi i oni jednoga dana mogli završiti pred sudom, svi takvi vode vrlo agresivnu i vrlo prljavu kampanju protiv onih koji surađujući s Haškim sudom ispunjavaju svoju građansku dužnost. Isturaju, dakle, cijelu Hrvatsku kao štit ispred sebe, ne mareći ni za interese, ni za budućnost Hrvatske, nego samo – ponavljam još jednom – braneći sebe.

Nakon dolaska na Pantovčak, dopustili ste da se vide stenogrami Tuđmanovih razgovora, osobno nisam vidio bolji način suočavanja javnosti sa svim zlom jednog diktatorskog režima. Zar zaista i danas, nakon što je javnost upoznata o kakvom se režimu radilo, postoje političari koji pozivaju na povratak „Tuđmanovim vrijednostima“?

Na žalost – postoje. Ali nije stvar u tome da oni ne vide kakve su stvari doista bile, oni to naprosto ne žele vidjeti, a užasno ih smeta kada netko drugi upozori na sve ono, pred čime oni zatvaraju oči, pa i više od toga – na ono što ponovo počinju glorificirati. I da se razumijemo: ne čine to oni ni iz kakve ljubavi prema Hrvatskoj. U pitanju su interesi i kratkoročni politički ciljevi. To i samo to. Njih najmanje zanima Hrvatska. Mene je, međutim, itekako zanimala Hrvatska. I upravo zbog Hrvatske, zbog njezine budućnosti i zbog njezinoga položaja u regiji, ali i u Evropi, smatrao sam svojom dužnošću javnosti učiniti dostupnima određene transkripte razgovora što ih je vodio prvi hrvatski Predsjednik. Da se vidi, kako se odlučivalo i gdje se odlučivalo, kao i o čemu se sve odlučivalo. Da se vidi kako je ono što se radilo u korijenu bilo pogrešno i promašeno. Kada pogledam stvari unatrag, čak mi je žao što to nisam učinio sistematičnije, što nisam formirao skupinu stručnjaka koji bi tematski prikupili transkripte i onda ih objavili u obliku knjige. To se moglo učiniti, jer ti transkripti, suprotno onome što se uporno tvrdi, nisu imali oznaku tajnosti. A uostalom i da jesu, ja sam – kao šef države – tu oznaku mogao skinuti. Ovako, objavili su ih mediji, trenutno to je bila senzacija, a onda je nastupio toliko poznati kolektivni zaborav, dodatno „garniran“ propagandom koja veliča sve ono što nije valjalo. U predizborno vrijeme, a mi sada jesmo u takvom vremenu, to postaje posebno izraženo.

Jedna od najvećih pljački Tuđmanovog vremena je privatizacija, gdje je država opljačkana i dodijeljena u ruke nekoliko obitelji. Zašto ta tema ostaje nedovršena i hoće li ikada biti završena afera „Večernji list“, Tisak i brojne druge afere? Sjeća li se još neko Ivića Pašalića?

Pa to je upravo ono o čemu govorim. U ljudskoj je prirodi da zaboravlja, a kada vas još dodatno bombardiraju napisima i komentarima koji su, objektivno gledano, uvreda zdravome razumu, zaista postajete skloni da zaboravite i što se događalo i tko su bili protagonisti tih događaja, poput famoznog „doktora“ kojega ste spomenuli. Naravno, oni koji su bili izravno pogođeni, oni koji su izgubili posao u kriminalnoj privatizaciji, odnosno zbog nje, oni ne zaboravljaju. Ali, oni – na žalost – ne mogu utjecati na stvari. Ja sam to pokušao, iskreno sam želio razbistriti tu kriminalnu kaljužu, ali političke volje kod onih koji su trebali povući konkretne poteze – nije bilo. Jedni su se bojali, drugi su bili i sami umiješani.

Godinama upozoravate javnost na pokušaj kreiranje lažne povijesti u Hrvatskoj, odnosno na pokušaj ustašoizacije Hrvatske. Ko vodi te procese i koliko su oni opasni?

Idemo od kraja. Ti su pokušaji potencijalno iznimno opasni. Zato i uporno upozoravam na njih, mada su još uvijek marginalni. A opasni su zato, što truju mlade ljude. Vidite, što se nedavno dogodilo u Norveškoj, i to mada tamo nikome ne pada na pamet da veliča Vidkuna Kvislinga, čije je ime postalo sinonim za kolaboriranje s naci-fašističkim okupatorima. Očito, međutim, postoje – baš kao i kod nas – vješti manipulatori koji mladima pune glave suludim idejama zasnovanim na čistome rasizmu, vjerskom fundamentalizmu i nacionalnoj isključivosti, odnosno netoleranciji. A tko su ti? U pravilu oni koji i opet gledaju samo svoje kratkoročne interese, uz dodatak još živih pripadnika kvislinških vlasti, odnosno formacija ili njihovih potomaka, odgojenih u duhu naci-fašizma, u našem slučaju - ustaštva. Godine 1990. u sučeljavanju s Miloševićevom agresijom, a u pogrešnoj politici okupljanja „svega hrvatskoga“ i takvima su širom otvorena vrata. A oni su to itekako iskoristili. Što se vidi od školskih knjiga, mada su posljednjih godina popravljene, do dijela medija, ali i nekih – još uvijek srećom marginalnih – političkih snaga. A svi oni rade na stvaranju lažne slike o nedavnoj prošlosti, ili – kao što često znam reći – rade na tome da sedamdeset godina poslije dizanja ustanka protiv okupatora i onih koji su im pomagali, promijene rezultat Drugog svjetskog rata, da gubitnike pretvore u pobjednike, a da pobjednika pretvore ne samo u gubitnike, nego i u zločince.

Kako je moguće da se Paveliću i ustaškom pokretu kliče najviše upravo u Dalmaciji koju je taj Pavelić poklonio Italiji? Šta mislite o pokušaju izjednačavanje Tita i Pavelića tj. fašizma i komunizma?

Kliču oni koji pojma nemaju čemu kliču. Niti zašto. Mi smo upropastili najmanje dvije generacije koje su – zahvaljujući atmosferi u kojoj su odrastale, a i obrazovnom procesu toga vremena – dobile potpuno pogrešne temelje. Oni naprosto ne znaju tko su i što su bili ustaše. A i kako bi znali? Pa Hrvatska televizija nikada nije, da spomenem samo jedan – možda banalan - primjer, prikazala film „Deveti krug“ koji savršeno oslikava zločinačku prirodu ustaškog režima. Ali zato jest prikazala niz emisija o „komunističkim zločinima“, baš kao i o Savezničkim bombardiranjima Hrvatske – kao da su Saveznici vodili rat protiv Hrvatske i Hrvata, a ne protiv ustaša koji su bili na strani nacista. Vi imate apologete ustaštva koji se ne skanjuju tvrditi i javno napisati kako je Musolini bio vrlo tvrd u pregovorima s Pavelićem (o odstupanju obale i otoka Talijanima), pa je još i dobro da Pavelić nije morao dati više! Objavljuju se naveliko knjige o tzv. NDH, objavljuju se knjige sa slikama notornih ustaških koljača na naslovnicama, kao i one koje terorističke upade ustaša u Jugoslaviju poslije završetka Drugoga svjetskog rata prikazuju kao „gerilski rat u Hrvatskoj“. I, naravno, sve smo češće suočeni s nastojanjem da se izjednače komunizam i fašizam kao dva jednaka zla, a slijedom toga da se stavi znak jednakosti i između Pavelića i Tita. Kratko i jasno: to ne dolazi u obzir. Fašizam je zločin u ideji i u realizaciji, komunizam je jedna vrlo lijepa, ali utopijska ideja, koju su u nizu zemalja pokušavali provesti metodama koje su često zalazile i u područje zločina, pa i masovnih zločina. Pri tome uvijek upozoravam i ponavljam da se jugoslavenski socijalizam, osim u prvih nekoliko godina nakon 1945., ni po čemu ne može uspoređivati sa sovjetskim boljševizmom kakav je bio nametnut cijeloj istočnoj Evropi. Gotovo da je i suvišno govoriti kako nema ama baš nikakve osnove za izjednačavanje, pa čak ni za uspoređivanje Pavelića i Tita. Prvi je bio suradnik okupatora i čelnik notorno zločinačkog režima, drugi je bio organizator i vođa pobjedonosne oslobodilačke borbe – da o Titovim zaslugama kao državnika na svjetskoj sceni ni ne govorim.

Treba li zakonom zabraniti stranke ili udruge koje veličaju fašizam? Vjerujete li da i danas u Mostaru ima ulica ustaškog prvaka Jure Francetića?

Znate, i demokracija bi trebala imati svoje granice. Ako netko zagovara ideje koje potkopavaju same temelje demokracije, onda za njega u demokraciji nema i ne smije biti mjesta. Da budem sasvim direktan: da, stranke i udruge koje veličaju fašizam trebalo bi zabraniti. I to zato što su takve, a ne zato da bi se na drugoj strani dobilo alibi za zabranjivanje svega što „miriši“ na komunizam. Ustaško „U“ nije isto što i crvena zvijezda petokraka. Nije, niti će ikada biti. A ulica Jure Francetića u Mostaru – ako zaista postoji - je sramota. Za Mostar i za sve poštene ljude koji u Mostaru žive.

Smatrate li da je Tito Ustavom iz 1974. spriječio velikosrpske nacionaliste da od Jugoslavije naprave veliku Srbiju? Da li je to Titov posljednji poklon Hrvatskoj i BiH?

Ustav iz godine 1974. je Titov pokušaj, posljednji, rekao bih gotovo očajnički pokušaj, da se spasi Jugoslavija. No, ujedno, to je i pravni okvir koji omogućuje razlaz jugoslavenskih republika koje taj Ustav definira kao države, u miru. U tome smislu može se čak govoriti i o Titovom poklonu Hrvatskoj i BiH. Na žalost, njegov pokušaj – mislim tu na stvaranje terena za mirni razlaz - nije uspio. Ostvarivanje projekta „velike Srbije„ ognjem i mačem samo je odgođeno, a taj projekt ima i nakon krvavog raspada Jugoslavije još uvijek svojih zagovornika.

Jedan od najvećih Titovih uspjeha je osnivanje Pokreta nesvrstanih. Mnogi vas u tim zemljama doživljavaju kao jedinog dostojnog Titovog nasljednika. Znam da ste to iskoristili za ulazak Hrvatske u Vijeće sigurnosti, ali i proboj hrvatskih firmi na to područje. Zašto se taj kapital koji ste stvorili brzo prokockao nakon vašeg odlaska?

Nije na meni da komentiram kako me drugi ocjenjuju. Što se tiče Pokreta nesvrstanih, smatrao sam da je to – sa stanovišta hrvatske vanjske politike – neprepoznati i neiskorišteni kapital i nastojao sam ga iskoristiti u najboljem interesu zemlje kojoj sam bio na čelu. Kao i činjenicu da je ključna ličnost toga pokreta – Josip Broz Tito – bio Hrvat. Imate pravo, bez približavanja Pokretu, a slijedom toga i bez njegove podrške, Hrvatska nikada ne bi ušla u Vijeće sigurnosti. Naravno, da sam otvaranje prema nesvrstanima vidio i kao izvanrednu priliku za hrvatske tvrtke od kojih su mnoge u tim zemljama bile poznate i cijenjene još iz vremena Jugoslavije. Hrvatsku politiku koja se vodi nakon mojega odlaska s mjesta predsjednika Republike u načelu ne komentiram, pa vam na drugi dio vašega pitanja ne mogu odgovoriti. Osim da kažem kako ste ga s razlogom postavili.

Koliko je moćna Crkva u Hrvatskoj i koliko je njena moć opasnost po sekularizam i sekularne vrijednosti u Hrvatskoj i BiH?

Crkva je vrlo moćna i ona je te svoje moći svjesna. Baš zato sve češće zalazi i u političke vode i pokušava se nametnuti kao arbitar u pitanjima koja s vjerom nemaju nikakve veze. Strogo razlikujem vjeru od Crkve, bilo koje Crkve, i odlučni sam pobornik sekularnog karaktera države. Kada to kažem, ne mislim samo na Hrvatsku.

Hrvatska se bliži izborima, Vi ste i danas najpopularniji političar u zemlji i sigurno je da bi svaka stranka željela da je podržite. Koga ćete podržati?

Ako je vjerovati anketama, najpopularniji je političar sadašnji Predsjednik Josipović. No, ja jesam i dalje popularan i svaki susret s građanima u to me iznova uvjerava. Napokon, da nisam ne bih dva puta mogao pobijediti na predsjedničkim izborima. Građani su prepoznali vrijednosti za koje sam se zauzimao i oni znaju da se u tome pogledu nisam promijenio. Što se tiče dolazećih izbora, opredijelit ću se prema programu. Meni su programi daleko važniji od imena stranaka ili njihovih čelnika. Stanje u zemlji je u mnogim aspektima zabrinjavajuće i mislim da je promjena potrebna. Sadašnja vlada se trudila, najavljivala je određene mjere, ali konkretni rezultati na razini cijele zemlje su izostali. Zato kažem da trebamo promjenu. No, naglašavam, promjenu na osnovi dobro osmišljenog programa kojega se onda i može realizirati.

Jedna od tema koja će ponovno dominirati izbornom kampanjom jeste Domovinski rat. Koliko će presuda Gotovini i ostalima utjecati na glasače?

Sada ste se opet dotaknuli jedne teme koju se besramno mistificira, kako bi se prikupljali politički poeni. Domovinski rat bio je legalan i legitiman. Nitko to niti poriče, niti dovodi u pitanje – mada nas razni odvjetnici, politikanti i kvazi-historičari uporno uvjeravaju u suprotno. Druga su stvar zločini koji su nesporno počinjeni u vrijeme toga rata. Tu nikakve dileme nema, niti smije biti. Onaj tko je odgovoran za zločine, mora odgovarati – bez obzira tko to bio. To, naravno, ne znači kako će se svi hrvatski branitelji naći na optuženičkoj klupi. Onaj tko to tvrdi, a ima ih, očito smatra da su svi branitelji bili zločinci, a ništa nije dalje od istine. Golema većina branitelja bili su domoljubi koji su uzeli oružje u ruke da brane svoju domovinu. No, među tim žitom bilo je i kukolja i taj kukolj treba pročistiti. Nadam se da posljednje presude Haškog suda neće utjecati na birače, odnosno nadam se da će se političke stranke ponašati odgovorno i da neće s time manipulirati.

Hagu se prigovara mnogo toga, između ostalog da se tamo ne nalaze ljudi koji bi po zapovjednoj odgovornosti morali biti, poput Kadijevića i Hadžića. Zašto se to nije desilo i zašto domaći sudovi nisu pokrenuli te procese, ako već nije Haški sud?

To bi i mene zanimalo. U nekim slučajevima Hrvatska je pokazivala upadljivo malen interes da privede pravdi odgovorne za rat i zločine. Zašto – ne znam.

Kolika je odgovornost Kadijevića i Adžića za granatiranje Zagreba, Vukovara i uopće agresiju na Hrvatsku?

Mada se u vrijeme događaja koje spominjete, JNA već raspadala i ubrzano pretvarala u srpsku vojsku, to je ipak još bila organizirana vojna sila sa svojom zapovjednom hijerarhijom i lancem zapovijedanja. Znamo na kojim su pozicijama tada bili generali Kadijević i Adžić, tako da o njihovoj odgovornosti za agresiju na Hrvatsku ne bi trebalo biti nikakve sumnje. Izdvajam, međutim, napade na Zagreb, jer je do njih došlo u vrijeme kada obojica više nisu bili na funkcijama.

Hrvatska je na pragu ulaska u Evropsku uniju. Da li će taj ulazak Vama biti satistfakcija za sve kroz što ste prošli na tom putu još od sedamdesetih godina prošlog vijeka - zatvaranje i progon, stavljanje života na kocku odlazeći u Beograd, suprotstavljanje Tuđmanu, suočavanje zemlje sa zločinima u Domovinskom ratu......?

Svakako, ja ću dan ulaska Hrvatske u Evropsku uniju doživjeti u prvome redu kao pobjedu moje zemlje i svih njezinih građana, ali onda i kao veliku osobnu satisfakciju. Mada ćemo ući u vremenu kada se tresu i sami temelji Unije, smatram kako je ona – uvijek sam to govorio – milenijski pothvat i duboko sam uvjeren da Hrvatska u njoj ima i mora imati svoje mjesto. Kakva je bila moja uloga u pripremanju atmosfere u kojoj je bilo moguće najprije započeti pregovore s Unijom, a onda ih i završiti, neka procjenjuju drugi.

BiH je nažalost, još daleko od Evrope. Vi ste jasno naznačili da je glavni problem u BiH Milorad Dodik, koji je odabrao put Slobodana Miloševića. Hoće li svijet dopustiti da mu se još jednom dogodi Slobodan Milošević?

Svijet to ne smije dopustiti. Makar, bit ću potpuno otvoren, primjećujem kod onih u svijetu, a u EU posebno, koji se pokušavaju baviti problemom BiH određenu zbunjenost. Ako ta zbunjenost i dezorijentiranost postanu politika, to bi bilo vrlo opasno. Drago mi je što moje mišljenje dijeli i nekoliko bivših Visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH, s kojima sam u kontaktu. Bitno je shvatiti jedno: Dayton je okončao rat, ali nije postavio temelje funkcionirajućoj državi Bosni i Hercegovini. Dakle: treba ga nadograđivati, mijenjati. Dayton nije Sveto pismo. I drugo: entitetska podjela suprotna je samome biću multinacionalne, multikulturalne i multireligijske Bosne i Hercegovine. Ona je izravna posljedica etničkog čišćenja i ona ne može biti budućnost BiH. Dok se to ne shvati, daleko smo od svakoga rješenja.

Jedna od glavnih kritika na račun vašeg nasljednika je odnos prema režimu Milorada Dodika. Kako Ivo Josipović i nakon odlaska u Srebrenicu može imati srdačan odnos sa čovjekom koji negira genocid u Srebrenici?

Postupke aktualnoga predsjednika Republike Hrvatske nikada ne komentiram.

Koliko je licemjerna Tadićeva politika koja zvanično podržava nezavisnost BiH, a istovremeno podržava Dodika u rasturanju BiH?

Ne bih se upuštao u davanje ocjena, ali ponovit ću ono što sam mnogo puta do sada rekao: ključ za rješavanje problema BiH nije u Banja Luci, nego u Beogradu.

Hrvatski političari u BiH su javno stali na stranu Milorada Dodika. Koliko ta odluka može biti kobna za Hrvate u BiH?

Interes je Hrvata u BiH očuvanje i održavanje jedinstvene države u kojoj će svi pripadnici triju konstitutivnih naroda biti u svakome trenutku jednakopravni na svakome djeliću njezinoga teritorija. To je i interes Republike Hrvatske. Paktiranje s bilo kime, tko „radi o glavi“ BiH, može biti samo na štetu Hrvata, Hrvatske, ali i cijele regije.

Izjavili ste da nakon 11 rujna.2001. svijet neće biti miran i terorizam neće biti pobijeđen dok se ne riješi pitanje Palestine. Palestinci najavljuju da će tražiti priznanje u skupštini UN, Hrvatska je nagovijestila da će glasati protiv. Kako komentirate tu odluku hrvatske diplomatije?

Ja sam to formulirao malo drugačije. Rekao sam da međunarodni terorizam nikada nećemo moći suzbiti, ako ne pristupimo rješavanju onih problema koji su u njegovome korijenu. Među njima je, naravno, Bliskoistočni problem jedan od glavnih, ako ne i glavni. Stojim na tome stanovištu i danas. Aktualnu hrvatsku vanjsku politiku, reći ću još jednom, ne bih želio komentirati. Osobno smatram da stvari ne bi trebalo „lomiti preko koljena“ – mislim tu na Palestince. Iznuđeno priznanje u Općoj skupštini UN neće im donijeti mnogo koristi. Uvijek se u konačnici sve svodi na jedno: treba pregovarati i u pregovorima treba doći do rješenja.

Bez obzira što niste više predsjednik, jako ste aktivni, Vaša riječ ima posebnu težinu. Postoje mnoge kalkulacije po pitanju Vašeg daljnjeg angažmana. Koji su vaši planovi?

Kao što sam nedavno rekao prigodom posjeta Tuzli, ja sam aktivni umirovljenik skromnijeg utjecaja. To namjeravam i ostati. Rado ću podijeliti sa svakim svoje znanje i iskustvo, pomoći ću tamo gdje mogu i gdje se moja pomoć traži, ali ne planiram nikakav aktivniji angažman.

Više od godinu dana niste predsjednik, a najpopularniji ste političar u zemlji. Vole vas u Srbiji i Crnoj Gori, na Kosovu ste heroj, a u BiH Vas ljudi ne vole kako se vole političari, Vas vole kao oca, sina, brata ...gospodine Mesiću kako ste to uspjeli? Ima li nade za BiH i da li je moguće da se dogovore njeni „rušitelji“ koji su na vlasti danas?

Već sam vam rekao: o svojoj popularnosti ne bih spekulirao. Vidim je kao potvrdu ispravnosti puta kojim sam išao. I to mi je drago, toliko ću reći. Kako sam uspio? Bio sam iskren, držao sam se onoga što sam govorio, a u svemu što sam radio bio sam prije svega čovjek. Odbijam i pomisliti kako ne bi bilo nade za BiH. Naravno, da je ima i mora je biti. A što se rušitelja tiče, pa i njih se može srušiti, zar ne? Govorim posve načelno.

Gospodine Mesiću, hvala Vam na razgovoru!

By: Amer Bahtijar