Proslavljeni ratni zapovjednik 4. gardijske brigade Damir Krstičević angažirao se u politici. Drugi je na HDZ-ovoj listi u 10. izbornoj jedinici. Taj Vrgorčanin živi u Zagrebu, otac je troje djece. Legenda je Domovinskog rata, bezbroj puta odlikovan, postao je general sa samo 27 godina i u deset godina u vojnoj karijeri došao na vrhunce. Nakon prisilnog umirovljenja uhvatio se poduzetništva, pa je idućih deset godina tvrtku M SAN vodio do najvećeg regionalnog opskrbljivača računalnom opremom. Sada je na redu politika...

– Istina je da je moja karijera imala dosta vrtoglavu liniju uspona, kojom sam i sam bio zatečen. Nije tu riječ ni o nikakvoj čarobnoj formuli. Imao sam i još uvijek imam jak nagon za radom i rezultatima te visoku radnu etiku. Trudio sam se konstantno učiti u hodu, posebno sam volio crpiti znanje stečeno u praksi. Imao sam sreću da me sudbina spojila s jedinstvenim ljudima koji su takvih znanja, stečenih na najteži način, na vlastitoj koži, imali napretek, ljudima poput pokojnoga generala Andrije Matijaša i generala Ante Gotovine. Vjerujem da sam imao i nekakav urođeni talent, pogotovo kad je u pitanju rad s ljudima.

Zapovijedao sam ljudima čiji mentalitet dijelim i koje dobro razumijem. Mi ljudi s krša smo poseban soj, teško ukrotiv, eksplozivan, tvrd i prkosan. U tom mentalitetu leži nezaustavljiva sila koju je samo potrebno pravilno usmjeriti. To je zapravo tajna uspjeha legendarne 4. gardijske brigade. Ljudi ovog podneblja su jako veliki potencijal ove zemlje koji ne smije ostati neiskorišten.

To je taj uspješni ratni put. Ali s uspjesima ste nastavili i u poslovnoj karijeri...

– Formula vođenja vlastitim primjerom, stalnog učenja i visoke radne etike vodila me i u mojoj civilnoj karijeri, te mislim da samo i jedino tome dugujem svoj uspjeh u M SAN Grupi. Zapravo, ovdje moram iskazati zahvalnost ljudima iz M SANA-a koji su mi u jednom teškom životnom trenutku odlučili dati povjerenje i prema kojima osjećam moralnu obvezu da radim jednako predano dokle god će me trebati. Nemam stoga razloga sumnjati da će i u politici biti drukčije.

Neobično je da ste, kao vojnik, završili u poduzetničkoj, kompjutorskoj branši. Kakva je to veza generala i računala?

– Ne znam zašto mislite da kao vojnik ne bih mogao jednako dobro raditi i bilo gdje drugdje. Naravno, ne mislim ni ja da bih sad mogao preko noći postati liječnik, pravnik ili automehaničar. Mislim na poslove koji podrazumijevaju menadžment, organizaciju, nadzor... Biti zapovjednik u današnjoj vojsci podrazumijeva sve to plus odgovornost za ljudske živote, što je, složit ćete se, nemjerljiva kategorija. S 31 godinu mi nije padalo na pamet predati se i tražiti milostinju. Znao sam koliko mogu, bio sam željan novih izazova, rada, učenja... Napokon, trebalo je podignuti i djecu, uzdržavati obitelj. A zašto informatika? Nema posebnog razloga, osim što su ljudi iz M SAN Grupe bili oni koji su mi pružili ruku.

Tvrtku M SAN se ponegdje optužuje da je narasla zahvaljujući unosnim poslovima s državnim tvrtkama?

– Odbacujem i najmanju pomisao na bilo kakvo pogodovanje u poslovanju ili povlašteni položaj na tržištu bilo koje članice iz sastava M SAN Grupe. Kod nas je još uvijek teško prihvatiti uspjeh, bilo koje prirode. Bilo bi zanimljivo čuti autore ovakvih teza kako objašnjavaju liderski položaj M SAN Grupe na regionalnom tržištu, odnosno na tržištima BiH, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Srbije. Vjerujem da će ipak jednog dana ti ljudi priznati da se ipak sve svodi na mukotrpan rad, znanje i kompetencije.

Budući da vam je mjesto zastupnika u Saboru praktički osigurano, hoćete li napustiti mjesto u M SAN-u?

– Ako postanem zastupnik u Hrvatskom saboru, napustit ću mjesta zamjenika predsjednika Nadzornog odbora M San Grupe i člana Nadzornog odbora KING ICT-a. Nisam u ovo ušao radi saborske plaće niti buduće mirovine jer bi mi profesionalno gledano bilo pametnije ostati na dosadašnjem mjestu. Za politiku sam se opredijelio jer su u meni sazrele neke ideje za koje smatram da mogu biti od koristi hrvatskom društvu i do čijeg ostvarenja mi je iznimno stalo. Da bi se ostvarilo sve ono što smatram da treba uraditi, bit će potreban veliki angažman i ja se tom cilju namjeravam u potpunosti podrediti.

Ali tvrdili ste kako nema govora o vašem političkom aktiviranju. Otkud odjednom promjena?

– Kao premijerkin savjetnik imao sam priliku sagledati situaciju iz neposredne blizine te sam shvatio da postoji puno prostora za napredak u kojem će biti potrebna pomoć svih raspoloživih potencijala. Dobro sam proanalizirao program stranke i našao da je riječ o iznimnom dokumentu koji nudi kvalitetna i provediva rješenja svih gorućih problema ove zemlje. Uz to sam upoznao i većinu ljudi koji bi taj program trebali oživiti u praksi. Stekao sam dojam da posjeduju i odlučnost i snagu i znanje, što me kao čovjeka uvijek željnog izazova potaknulo da im se priključim. Smatram da meni kao osobi koja je aktivno sudjelovala u stvaranju i obrani ove države ne smije biti svejedno kakva će biti njezina budućnost.

Ankete kažu da HDZ gubi izbore. Neki drže da im se nema smisla, kao budućim gubitnicima, sada priključiti?

– Po tome ni ‘91. nije bilo smisla oduprijeti se jer su sve procjene govorile da nemamo šanse. Moj životni princip inače nije stavljati se na stranu onog za koga predviđam da će pobijediti, u pravilu se stavljam na stranu onoga s kim dijelim svjetonazore i stajališta. Odabrao sam tim po svjetonazorima koji su prije svega demokršćanski.

A što namjeravate ostvariti u politici? Koji su vaši ciljevi, koja obećanja?

– Ako uđem u parlament, moja je zadaća boriti se za dobrobit ljudi koji su mi iskazali povjerenje. Smatram da tek treba osmisliti prave projekte u poljoprivredi, marikulturi, eksploataciji kamena, vode i drugih dobara kojima obilujemo. Ne smiju to biti bilo kakvi projekti, nego samo oni koji će sačuvati ovu ljepotu od daljnje devastacije, projekti kojima će na prvom mjestu biti čovjek, a odmah iza njega ekologija i estetika. Sa svojim iskustvom u menadžmentu kompanije koja je lider u regiji u svojoj kategoriji, mogu samo prisegnuti da znam kako privući i kako nadzirati takve projekte.

Svjestan sam i niza aktualnih problema uz koje su vezane i mnoge dirljive ljudske sudbine, problema gubitka radnih mjesta, nedostatka perspektive u zapošljavanju... Ne smijemo biti gluhi na takva tekuća pitanja jer je i jedan dan gubitka vremena u slučaju čovjeka bez primanja predugačko razdoblje. I on svaki dan mora jesti, mora školovati djecu...

Sasvim konkretno, što osobno možete učiniti i obećati?

– Ako ima i mrvicu šanse za spas neke tvrtke, zadaća njihova saborskog zastupnika je pozvoniti, pokucati na svaka vrata iza kojih je netko tko ima moć učiniti taj spasonosni korak. Svjestan sam tog tereta i spreman sam ga ponijeti. A ako nešto trebam obećati, mogu samo obećati da ću davati sve od sebe, od prvog do zadnjeg dana mandata.

Posebno ste osjetljivi na branitelje?

– Tu sam posebno emotivan. Duboko me boli slika koja prevladava u ovoj zemlji kad je u pitanju ta društvena kategorija; oni koji su ‘91. krenuli u neizvjesnost i, mogu slobodno reći, u avanturu s obzirom na okolnosti obrane zemlje, a postali su u očima dobrog dijela javnosti neradnici, paraziti i probisvijeti. U stvaranju takve slike su prednjačili oni koji su na taj način branili svoju poziciju.

Da, ali svatko zna ponekog branitelja s nezasluženim povlasticama. Takvi su pridonijeli ukupnoj lošoj slici...

– Istina, neki sa skromnim ili nikakvim doprinosom su našli rupu u zakonu i možda stekli prava koja nisu zaslužili, ali zar zbog toga treba stigmatizirati i sve one koji su bili spremni umrijeti za ovu zemlju, a takvih poznajem puno. U ovom pitanju zapravo leži i jedan od glavnih razloga moga političkog angažmana. Vrijeme je da se stvari vrate na pravo mjesto i za to ću se zdušno boriti. Ne namjeravam prozivati one koji se nisu odazvali obrani domovine, ali zašto prozivati one koji jesu? To više ne smijemo dopustiti! Braniteljima treba dati šansu, istinski ih reintegrirati. Poznajem puno onih koji bi mogli biti uspješni menadžeri, direktori, članovi upravnih, nadzornih odbora, carinici...

Ako bi dobar dio njih uopće htio raditi. Lakše je primati mirovinu i ležati...

– Nipošto nije korektna već toliko puta ponovljena teza o branitelju koji prima mirovinu i sjedi u kafiću. Sigurno ima i takvih, ali poznajem veliki broj onih koji bi se sutra odrekli mirovine u zamjenu za dostojanstven posao. Treba imati na umu da najveći dio njih, ili barem onih koji su bili pripadnici djelatnog sastava, nisu ni otišli iz sustava svojom voljom. Oni su platili danak smanjenja OSRH od 1996. do danas, pri čemu su umirovljeni deseci tisuća kvalitetnih ljudi. Uglavnom su to još relativno mladi ljudi s djecom koju tek treba podignuti. Ne, ne treba njih podsjećati netko tko se krio u mišjoj rupi dok su se oni smrzavali po Dinari da bi bilo bolje da rade. Znaju oni to i sami.

I HDZ-ov glavni politički takmac SDP ima svoje jako braniteljsko ime, Antu Kotromanovića. Kakav će biti vaš odnos prema suborcu koji se pojavljuje u protivničkom taboru?

– Iskreno se veselim svakom uspjehu svojih suboraca i prijatelja, pa tako i uspjesima Ante Kotromanovića. Bez obzira što smo u suprotstavljenim političkim taborima, naš odnos ostaje otvoren i prijateljski. Jedan od mojih političkih ciljeva svakako je i jačanje uloge hrvatskih branitelja u životu Hrvatske. Svaki napor koji ide u tom smjeru, bez obzira iz koje političke opcije dolazi, za mene je dragocjen.

DAMIR DUKIĆ