Vojislav Stanimirović |
|---|
 |
|
Stanimirović Vojislav
Datum:
03.07.2008
Slika autor/izvor:
|
|
Objavljeno na:
|
|
Objavi na:
|
|
|
Činjenica je da je više od 200 tisuća Srba iselilo iz Hrvatske nakon Oluje, a pitanje je tko je za to kriv, rekao je predsjednik SDSS-a. Izjave ministra vanjskih poslova Srbije Vuka Jeremića i premijera Republike Srpske Milorada Dodika, kako je Hrvatska nakon Oluje protjerala stotine tisuća Srba, potresle su hrvatsku javnost i izazvale mnoge reakcije hrvatskih političara. Odnos sa Srbijom poremetilo je i priznanje nezavisnosti Kosova, za koje nitko od vladajućih srpskih političkih snaga ne želi priznati kako je Kosovo izgubljeni teritorij za Srbiju.
Najava manjinskih zastupnika da će izaći iz Vlade zbog nedavanja dvostrukog prava glasa i brza reakcija premijera Sanadera, te obećanje da će se u roku od dvije godine riješiti zakonska regulativa po tom pitanju, manjine nisu bezrezervno prihvatile te najavljuju da će izaći iz vladajuće koalicije, ako obećanja ne budu ispunjena. O burnim proteklim mjesecima u odnosima između Hrvatske i Srbije, te odnosu hrvatske države prema Srbima u Hrvatskoj, razgovarali smo s predsjednikom SDSS-a Vojislavom Stanimirovićem.
HDZ je najavio da neće ispoštovati dogovor o dodjeli dvostrukog prava glasa manjinama, a to je dogovoreno u koalicijskom sporazumu. Što ste na sastanku s Ivom Sanaderom dogovorili po tom pitanju?
Predsjednik manjinskog kluba (saborskih zastupnika) i mi iz kluba SDSS-a tražili smo hitan sastanak kod premijera vezano uz njegove izjave da se neće ispoštovati dvostruko pravo glasa. Na sastanku je iskazao da će on (premijer Sanader) isključivo ispoštovati sporazum koji smo potpisali. Mi imamo rok od dvije godine da se izborno zakonodavstvo prilagodi ovim potrebama. S tim pitanjem se i manipulira hrvatskom javnošću, jer nacionalne manjine ne traže dvostruko pravo glasa, nego traže opće biračko pravo i traže dodatni glas za biranje svoje manjine. Smatramo da imamo pravo birati kandidate koji će voditi ovu državu, ali isto tako i da (manjine) mogu participirati u hrvatskom parlamentu i da mogu izabrati svoje predstavnike. To se odnosilo na manjine do jedan i pol posto, a to se nije odnosilo na Srbe. Za nas je dogovoreno da u tim izmjenama izbornog zakonodavstva, praktično nađemo modalitet, da imamo opće biračko pravo, kao i svi građani, i da se ne moramo deklarirati na biračkim mjestima o svojoj pripadnosti, da nećemo morati imati žute ili bijele listiće u odnosu na druge građane, ali da će taj prag od pet posto s našom zastupljenošću u stanovništvu države biti za nas, na neki način, snižen, da ćemo osigurati pravo na tri zastupnika, a možda i još kojeg više. Donose li se odluke u vladajućoj koaliciji u dogovoru sa svim partnerima?
Ne donose se. Jedan od zaključaka na klubu zastupnika manjina je da ova Vlada ne funkcionira kao stvarna koalicijska vlada, nego funkcionira kao manjinska vlada u smislu da samo pojedini koalicijski partneri osiguravaju dogovore s Vladom. To se prvenstveno odnosi na HSS, a manje na HSLS i nas. Mi ne participiramo dovoljno u donošenju odluka, a on (Sanader) je rekao da to moramo popraviti i da komunikacija mora biti bolja. Nadamo se da će to tako i biti. Vrlo često kod donošenja važnih zakona za državu dovodimo se pred svršen čin i razmišljamo glasovati ili ne za takve zakone, a istovremeno nas nitko nije konzultirao. S druge strane, ne bi bilo dobro da prijedlozi koje Vlada daje u Saboru ne prođu, jer onda je to opet šamar Vladi.
Kakav je stav SDSS-a o izjavi srpskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića kako je Hrvatska nakon Oluje protjerala 250 tisuća Srba?
Činjenica je da kada masa ljudi, osobito ako pripada jednoj etničkoj zajednici, napusti svoja ognjišta, da je to jedna vrsta čišćenja, a možemo ga nazvati etničkim ili kako god hoćemo. Ako pretpostavimo da je to jedna vrsta etničkog čišćenja, moramo se zapitati, tko je kriv za to etničko čišćenje? Dalo bi se raspravljati koliko je za to kriva ondašnja hrvatska vlast, koliko su bivše ''krajinske'' vlasti krive, pa čak i bivša vlast u Srbiji.
Jesu li prije Oluje postojali planovi 'krajinskih' vlasti o iseljenju Srba u slučaju da se dogodi napad?
Postoje priče da su planovi postojali, da su bile i neke taktičke vježbe oko iseljavanja, ali ja to ne mogu potvrditi. Baš nitko normalan, posebno u nekim velikim masama, ne bi napuštao svoje ognjište da nije pod nekom prisilom ili pod nekim strahom. Bez obzira na dogovore i planove, teško bi bilo ljude pokrenuti sa svojih vjekovnih ognjišta.
Često se u javnosti koriste podaci ''Veritasa'' i Save Štrbca o žrtvama na strani Srba, a mnogo je osoba pronađeno s tih popisa koji nisu žrtve. Zašto se ti podaci koriste kada je dokazano da su netočni? Kakav je Vaš stav o tim podacima?
Vjerujem da u tim brojnim podacima, koje Savo Štrbac ima, ima i neistinitihpodataka. Da, ima ljudi koji su umrli i stradali na neki drugi način, i čak, da su se odselili u neke druge krajeve, a da su stavljeni na popis Save Štrbca. To je sigurno problem. Drugi je problem što Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo, na čijem je čelu Jadranka Kosor, za sada još nisu spremni javno govoriti o žrtvama pripadnicima srpskog naroda. U iskazima u kojima ona govori stalno se spominje brojka od 1270 žrtava, a tu se radi samo o pripadnicima hrvatskog naroda. Nikako se ne uspijeva napraviti dogovor da se napravi evidencija svih žrtava državljana Republike Hrvatske. Tu pripadaju dobrim dijelom i podaci koje ima Savo Štrbac, ne u apsolutnim vrijednostima, te ne govorim da se treba osloniti na njegove podatke. Trebali bi se razmijeniti i podaci svih novonastalih država i sigurno je potrebno napraviti jedinstvenu baza podataka o stradanju u proteklom ratu.
Koliko ste zadovoljni Skupštinom Srpskog narodnog vijeća? Stranka je zauzela stav da je Skupština Srpskog narodnog vijeća prošla dobro. Ne može se govoriti u nekim negativnim tonovima vezano za sam događaj Skupštine i za same govore koje su održali predsjednik Mesić, ministar europskih integracija i vanjskih poslova (Gordan Jandroković), Milorad Pupovac, pa čak ni Milorad Dodik, koji na samoj skupštini nije ''Bog zna što govorio''. Činjenica je da je on rekao da su brojna pitanja i dalje otvorena i da su nam vrata za pomoć i dalje otvorena, ali nije on pozivao, na samoj skupštini da se Srbi sele, nego su to bile špekulacije novinara. No, kasnije izjave koje je izrekao izvan zgrade sigurno su diskutabilne, ali ne bih da to pada na naša pleća i da to pada na skupštinu Srpskog narodnog vijeća.
Je li Dodik došao sam, bez pozivnice, na Skupštinu SNV-a kako je to izjavio Milorad Pupovac?
Mislim da Dodik nije došao bez pozivnice zato što smo mi pozvali ljude iz zemalja iz okruženja. Mi smo pozvali ljude i iz Sarajeva, no nažalost nije se nitko odazvao. Je li Dodik delegiran od nekoga ili je on došao sam, ali na pozivnicu, mi ne znamo. Ne znamo je li bilo komunikacije Dodika i Sarajeva, ali mislim da nije došao nepozvan na skupštinu.
Remete li ljudi poput Miroslava Ležaje i Rade Leskovca, svojim postupcima i izjavama, suživot Hrvata i Srba?
Ne znam možemo li usporediti Ležaju i Leskovca. Rade Leskovac je po nekim izjavama sigurno pomogao remećenju odnosa i ovoga što mi sada radimo. Ležaja je nekim svojim djelima ili, bolje reći, nečinjenima na mjestu direktora osnovne škole uzburkao javnost. Posebno ako je točno da je on kao pedagog istukao učenika, što on negira, a to moraju istražiti istražni organi. Ako je on to učinio, to je za svaku osudu i mi to osuđujemo. Znamo i podatak da je taj isti dječak, kojega je Ležaja ošamario i nogom ''napucao'', već dvaput istukao njegovog mlađeg sina, koji je dvaput u modricama dolazio kući. To moramo prepustiti i istražnim i školskim organima da se vidi što s tim učiniti. Rade Leskovac je neka druga priča.
Mogu se pročitati mnoge optužbe na Vaš račun koje se odnose na Vaše djelovanje tijekom Domovinskog rata. Gdje ste bili i što ste radili tijekom rata?
Ostao sam tamo gdje sam pripadao i ostao sam sa svojim narodom. Bio sam liječnik u Vukovarskoj bolnici. Protjeran sam iz Vukovara, što nitko ovdje u javnosti ne želi reći. U vrijeme Merčepove vladavine bio sam uhićen i protjeran. U Srbiji me mobilizirala tada jedina legitimna sila JNA. Došao sam u Vukovar gdje sam bio zadužen za zdravstvo i to za Zapadni Srijem, time sam se bavio, organiziranjem medicinskog kadra i ambulanti na teritoriju gdje je djelovala i vojska. Ostalo je puno civila koji su se vratili na to područje, i Hrvata i Srba, tako da smo mi, bez obzira što tko mislio, radili dobro s medicinske i humane strane. Medicinski su ljudi bili zaštićeni i nemam si razloga što predbacivati za to vrijeme i što sam u to vrijeme radio. Kakva je bila atmosfera prema Hrvatima u to vrijeme na tom području?
Ne možemo reći da je atmosfera bila dobra. Posebno ne možemo reći da su ljudi koji su izbjegli iz svojih krajeva i doselili u Istočnu Hrvatsku, gdje sam ja bio, bili dobro raspoloženi prema domaćim Hrvatima. Sigurno da nisu bili. Moja je zadaća bila da se svima pruži medicinska pomoć, bez obzira na etničku pripadnost, i mi smo to profesionalno radili.
Koji su danas najveći problemi Srba u Hrvatskoj?
U aktualnoj situaciji, sigurnosna je situacija u drugom planu u odnosu na primjenu Ustavnog zakona vezanu uz zapošljavanje Srba, a tu se vodi jedna politika nepravde prema Srbima, da je baš ne nazovem politikom diskriminacije. Očito još vlada princip podobnosti, kako etničke tako i stranačke pripadnosti, za razliku od stručnosti i kvaliteta ljudi koji konkuriraju. U Vukovaru smo, baš sada, imali natječaj za gradsku upravu od sedam radnih mjesta. Tu su i pripadnici naše zajednice s visokim zvanjima konkurirali na ta mjesta, te su se pozvali na Ustavni zakon Članak 22. o pravu zastupljenosti u postotku koliko nas ima tamo, ali niti jedan pripadnik od tim sedam iz srpske zajednice nije primljen. Istovremeno imate apsurd da Vlada provodi i piše Akcijski plan o primjeni Ustavnog zakon, dostavlja ga Europskoj komisiji i dostavlja Europskoj vladi kako će to raditi, a istovremeno imate ovakvu neprimjenu na terenu. Druga stvar su gospodarski nerazvijeni krajevi. Morate znati da tamo gdje se Srbi vraćaju po pet-šest godina obitelji žive bez električne energije, a da ne govorim o vodi i cestama, te o drugoj infrastrukturi koja im je neophodna. Posebnu pažnju treba staviti na vrtiće, škole da bi se ti krajevi u vitalnom smislu obnovili.
Zašto se SDSS pobunio kad je Hrvatska u ožujku priznala nezavisnost Kosova?
Smatrali smo da Republika Hrvatska, ako već mora priznati nezavisnost Kosova kao jednostrani čin proglašenja, treba to učiniti zadnja, a ne među prvim državama, zbog mnogih otvorenih pitanja vezanih za ratno razdoblje Srbiju. Smatrali smo da će se odnosi pogoršati, što se sad i pokazalo točnim. Smatrali smo i da će naša pozicija u tim pogoršanim odnosima biti gora, što se također pokazalo kao točna pretpostavka, a mi smo mislili da bi bilo bolje da Hrvatska bude suzdržana u priznavanju kao što je, recimo, Makedonija bila zbog svojih unutarnjih problema. Hrvatska je očito imala druge razloge zašto je to učinila. To je i zbog dolaska američkog predsjednika Georgea Busha u to vrijeme u Hrvatsku, to je i pozivnica za NATO. To (priznanje) je bilo uvjetovano, nažalost. Republika Hrvatska je procijenila što joj je važnije, dolazak Busha i ulazak u NATO ili trenutno pogoršanje odnosa sa Srbijom, koje bi moglo biti i trajno pogoršanje odnosa.
Kako komentirate suđenje Vašem saborskom kolegi Branimiru Glavašu? Kakav je Vaš stav o suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj?
Svim ljudima koji su, zaista, počinili ratne zločin mora se suditi, bez obzira je li to Branimir Glavaš ili netko drugi za koga se misli da je počinio ratni zločin. Činjenica je, a to je bilo blizu kraja u kojem sam ja živio, da su Srbi civili stradali u Osijeku. Činjenica je da je Branimir Glavaš bio nekakva ''siva eminencija'', tako da se po zapovjednoj liniji nalaze i argumenti koji njega u sve to uvode. Mi mislimo da je sud taj koji mora dokazati krivnju Branimira Glavaša i mislimo da ljudi koji su krivi za ubojstvo Srba civila u Osijeku trebaju odgovarati.
Mislite li da hrvatsko pravosuđe korektno provodi suđenja za ratne zločine? Pravosuđe ide u sve boljem pravcu ka korektnosti. Ona (suđenja) su još uvijek pristrana, što je donekle i za razumjeti, zato što imate pritisak javnosti i pritisak udruga, ali to se dovodi na jednu razinu stvarnih suđenja onima koji su počinili ratne zločine.
Formiranje kakve Vlade očekujete u Srbiji?
Mi bismo bili nezadovoljni da to ne bude proeuropska vlada, jer sve ostalo bi bilo za Srbiju loše, a samim time i za odnose Hrvatske i Srbije loše, pa bi i nama bilo lošije vezano za naš položaj u Republici Hrvatskoj. Mislimo da bi bilo dobro da se proeuropska vlada formira i da se što prije ovi odnosi koji su u zastoju poboljšaju. Smatramo da i Srbija, nakon Hrvatske, ima svoj put k Europskoj uniji i mislimo da tek u takvoj poziciji možemo raspravljati otvoreno o svim pitanjima koja su iza nas i svoj položaj u Republici Hrvatskoj lakše regulirati.
Može li se Vlada u kojoj je bivša stranka Slobodana Miloševića nazvati proeuropskom?
U tom kontekstu možemo gledati i HDZ koji je evoluirao, koji je imao, kao i Miloševićeva stranka, duboko umiješane prste u događaje koji su iza nas. HDZ je evoluirao i još evoluira u pučku stranku, ali proeuropske orijentacije. Mislim da Miloševićeva stranka, ako će ići u tom pravcu i ako će imati nove ljude, bez obzira na Miloševića, može u pravcu svoje reorganizacije i evolucije postati jedna socijalistička stranka. Stari ljudi koji su vodili tu stranku već su ili izvan stroja, ili po zatvorima. Treba dati šansu i socijalistima u Srbiji da, ako mogu, evoluiraju i pomognu proeuropskim snagama Demokratske stranke.
|
|||
