Davor Štern |
|---|
 |
Čim MOL-u prestane obveza kupnje dionica INA-e po 2800 kuna, njihova će cijena drastično pasti, smatra bivši prvi čovjek INA-e. S Davorom Šternom, bivšim ministrom u Tuđmanovoj vladi i bivšim direktorom INA-e, a danas konzultantom velikih međunarodnih tvrtki i savjetnikom HSLS-a za gospodarska pitanja, razgovarali smo o privatizaciji INA-e i cijeni dionica te naftne kompanije. Pitali smo ga što misli o gradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj i gradnji LNG terminala, te kako riješiti problem nedostatka energenata u Hrvatskoj.
U zadnje vrijeme puno se raspravlja o tome koliko zaista vrijedi dionica INA-e. Što Vi mislite, koliko ona trenutno zapravo vrijedi?
Ja nemam dovoljno spoznaja da govorim meritorno koliko vrijedi dionica INA-e jer je to stvar onoga koji je u tom slučaju bazirao svoju procjenu na realnim stvarima. Ono najbliže što nam je dostupno objava je podataka iz revizija, odnosno procjena vrijednosti INA-e, prema kojoj je ona tada vrijedila 1300 kuna. Nakon toga je bila inicijalna javna ponuda na 1690, i sada je procjena na 2800 kuna. Međutim, mislim da je jedini pravi način za procjenu vrijednosti procjena toga koliko ta firma ima angažiranog kapitala, odnosno kolika je njezina vrijednost i koliko ona izbacuje dobiti u odnosu na njezinu vrijednost. 2800 kuna, koliko je MOL ponudio za dionicu INA-e, procijenjeno je kao premalo. No, fundamentalno gledano, dionica INA-e trenutno je najskuplja dionica naftne kompanije u regiji?
Ponuda dionice INA-e, koju je dao MOL i koja je jedina relevantna u ovom momentu, održala je cijenu dionice INA-e. Prema tome, MOL se obvezao kupiti te dionice po toj cijeni. U međuvremenu se dogodio krah financijskih tržišta u Americi, koji se vrlo brzo proširio na Europu i druge su dionice pale. Dionica INA-e ostala je na toj cijeni samo zato jer se MOL obvezao da je kupi po toj cijeni. Onoga trenutka kada prestane obveza MOL-a, bojim se da će doći do drastičnog pada vrijednosti dionica INA-e.
Najavljuje se privatizacija još nekih državnih poduzeća, primjerice HEP-a. Treba li HEP privatizirati?
Ja mislim da se HEP ne treba privatizirati. Mislim da bi sva poduzeća, kao što su Hrvatske šume, Vode, HEP, trebalo ojačati, ne toliko upravu, koliko nadzor nad tim upravama. Postaviti im jasne ciljeve i zadatak u razvoju za naredno razdoblje. Pod paskom javnosti i kontrolom stručnih ljudi koji znaju čitati bilance trebalo bi pokušati zaustaviti val brze i velike privatizacije. Nažalost, još je malo toga ostalo, ali ovo fundamentalno treba zadržati i kroz bolji rad uprave i nadzornih odbora povećati njihovu vrijednost i dobit koju izvlače. Što mislite, do kada će INA zimi kupovati skupi ruski plin, a ljeti ga prodavati po diskontnoj cijeni Talijanima, te zašto tek najavljena gradnja skladišta plina nije ranije realizirana?
Dirnuli ste u bolnu temu. Cijelo je pitanje plinskog gospodarstva u Hrvatskoj zapostavljeno. Svojevremeno smo mi u INA-i imali ideju da se kompletno izdvoji plin, i da se stavi u izdvojeno poduzeće. Odlaskom iz INA-e, mi smo ostavili cijeli projekt koji se zvao Velika Gea, a to je projekt kojim su se bušotine sjevernog Jadrana trebale spojiti na Italiju i od tamo povući cjevovod velikog promjera prema Puli. Taj je projekt bio dogovoren, potpisan, usuglašen s Talijanima, i kroz taj je cjevovod trebao dolaziti alžirski plin koji ulazi u Italiju dolje na jugu. Zamjenom plina s Enijem, taj je plin trebao dolaziti u Hrvatsku, i s takvim bi plinom bilo riješeno pitanje alternativnog pravca opskrbe plinom Hrvatske. Tada više ne bi ovisili isključivo o ruskom plinu, a istovremeno bi osigurali plinsku neovisnost Hrvatske. Nažalost, taj je projekt, kao i niz projekata u INA-i, zamro, i ne znam što se s njim dogodilo. Rezultat je toga da se plinovod spojio na plinsko polje Ivana na Pulu. Nažalost, taj je plinovod malog promjera preko koga se više ne može osigurati dobava alternativnog prava za Hrvatsku, i on će biti u funkciji dok se ne potroše zalihe plina u Jadranu, a to će biti za nekoliko godina, ukoliko se do tada neće naći nove rezerve.
S određivanjem lokacije za gradnju LNG terminala odugovlači se već duže vrijeme. Kome je to u interesu i zašto Vlada još nije poduzela konkretne poteze u njegovoj izgradnji?
Mislim da ekonomski velikih prijepora oko lokacije za LNG terminal nema. Vidim da su je svi prihvatili i po meni je to najlogičnija lokacija za LNG terminal. Za mene se postavlja pitanje izvora. Koliko znam, uglavnom su svi izvori LNG-a prodani na dulji rok i ne znam tko radi tu računicu. To je jedno pitanje, pitanje izvora LNG-a koji bi došao u Rijeku, odnosno na Krk. Drugo je pitanje sudjelovanje svih ostalih zemalja iz našeg okruženja u troškovima izgradnje LNG terminala. Mislim da bi bilo potpuno nekorektno i loše za Hrvatsku da izgradi taj terminal, a da svoje susjede i buduća tržišta ne uključi u taj projekt i od njih zahtijeva da potpišu dugoročne ugovore na bazi 'puno za prazno'. U protivnom bi se dogodila situacija kao ona s jugoslavenskim naftovodom 70-ih. Tada su svi navijali za velike količine, izgrađeni su kapaciteti za 30 milijuna tona godišnje, a koliko ja, nikad se tim naftovodom nisu prevezle godišnje količine veće od 7 milijuna tona. Bojim se da, ako se ne potpišu kvalitetni ugovori, da bi se takva situacija mogla dogoditi s LNG-om.
Što mislite, koliko ćemo dugo čekati da se vlast odluči na gradnju nuklearne elektrane i mislite li da ćemo u skorašnje vrijeme uspjeti postići energetsku neovisnost?
Mislim da smo već zakasnili s pitanjem nuklearne elektrane. Sve ostale zemlje provode duboku javnu raspravu o tome. Mislim da naša javnost nije dovoljno svjesna toga da će u Hrvatskoj kronično nedostajati struje ako ne bude imala elektranu. Svi trebamo biti svjesni da se ne može trošiti ono čega nema. Ja bih napravio eksperiment i uveo bih propise prema kojima bi svi koji kupe novu grijalicu, klima-uređaj ili nešto što troši određene količine struje trebali istovremeno potpisati svoju suglasnost za izgradnju novog energetskog kapaciteta. Onda bi ljudi vidjeli koliko je situacija dramatična. Svi ostali izvori energije ne mogu zamijeniti izgradnju jednog velikog energetskog objekta i mislim da se pitanje izgradnje nuklearne elektrane treba pokrenuti s mrtve točke.
Koliko je Vlada trenutno uspješna u vođenju ekonomske politike i što se može učiniti da se poboljša gospodarska slika zemlje?
Velikih se pomaka ne može napraviti. Cijela globalna kriza zahvatila je Hrvatsku i bojim se da hrvatska javnost čak nije ni svjesna koliko je ta kriza duboka i koliko su dalekosežne posljedice. Danas čitam u novinama da se 30 posto Hrvata sprema na skijanje. Nijemci su shvatili da dolazi kriza i počeli su štedjeti, zato u tolikom broju i nisu došli na Jadran ovoga ljeta. Mi to ne znamo.
Mislim da nas čekaju dosta, dosta teška vremena. Vlada kratkoročno, mislim, ne može puno napraviti, osim pokušaja jačanja svijesti ljudi da dolaze teška vremena i da se moramo pripremiti za to. Istovremeno, vraćanje vjere u rad i proizvodnju trebao bi biti jedan od osnovnih zadataka koje bi hrvatsko gospodarstvo putem Vlade trebalo prihvatiti. Znači da se proizvodnja treba razvijati u onim područjima u kojima ima šanse, prvenstveno tu mislim na supstituciju uvoza. Mi danas uvozimo puno toga što bi se moglo proizvoditi u Hrvatskoj. Meni je apsolutno nejasno zašto uvozimo toliku količinu voćnih sokova, a istovremeno izvozimo sirovinu za njihovu proizvodnju. Mislim da bi tu Vlada mogla pojačati svoj napor i da bi trebala ojačati svijest o radu i potrebi da se proizvodi, a manje trguje.
Što bi se trebalo napraviti da napokon prekinemo praksu da svake godine sve više uvozimo, a manje izvozimo?
Konkretno, trebalo bi identificirati najveće uvoznike, ući s njima u zajedničku analizu. To nije nikakvi intervencionizam, to je pravo svake države da vidi što se događa u okviru njezina gospodarstva. S tim bi se uvoznicima trebala napraviti analiza - zašto oni uvoze, a ne kupuju domaće? Apeli Hrvatske gospodarske komore ''Kupujmo hrvatsko'' nisu dovoljni. To je svakako hvale vrijedan pokušaj koji je već, čini mi se, zastario. Činjenica je da bi analiza toga što se uvozi i po kojoj cijeni mogla dati brzi odgovor što bi se moglo manje uvoziti i gdje bi Hrvatska svojom robom mogla biti konkurentna na tržištu.
U videoprilogu pogledajte što Davor Štern misli o novom Zakonu o radu koji je u pripremi, radu nedjeljom i što trenutno radi u životu.
|
|||
