Kregar Josip

12.11.2008

Dalje.com

Tweet

 

Smjene nisu reforme. Promijeniti nekoliko ljudi i dovesti nove koji izgledaju bolje od svojih prethodnika, koji imaju bolje sposobnosti i bolje biografije, to nije dovoljno. Ono što mi očekujemo pod političkim reformama tiče se drugih stvari. Tiče se ustroja cijele naše državne strukture, tiče se izbornog sustava i osobito djelovanja političkih stranaka. Meni se čini da mi u tom pogledu bitno zaostajemo. Naime, 90-e godine, kada su političke reforme započele, svakom je bilo jasno da je to početak. Ja sam cijelo vrijeme ovih 18 godina očekivao nekakav nastavak. Govorili smo da je riječ o dječjim bolestima u demokraciji, ali ništa nismo učinili da te dječje bolesti liječimo. One su sada postali kronični nedostaci našeg političkog sustava. 

 

Mislim da je svima jasno da je riječ o izboru čovjeka koji ima veliku kompetenciju, iskustvo i sposobnosti. Prema tome, to uopće ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Međutim, jedno je sasvim izvjesno. Nestranački ministar u Hrvatskoj osoba je koja će biti odgovorna ako nešto krene krivo, a ako bude dobar i uspije, onda će biti samo jedan od zaslužnih. To je položaj koji ima, a mislim da ima dobre šanse. Mislim da se s vremenom u Hrvatskoj situacija u pravosuđu popravila, što naravno uvijek zaostaje za našim očekivanjima. No, moram priznati da se broj zaostalih predmeta smanjuje, da suci već pokazuju znakove razumijevanja da njihov položaj u društvu nije položaj neovisnosti nego položaj odgovornosti prema svom poslu i društvenim efektima koje izazivaju, tako da će kolega Šimonović moći iskoristiti te pozitivne trendove da Europskoj komisiji prikaže u boljem svjetlu situaciju no što je ona do sada bila prikazana. Naravno, problemi su u pravosuđu ogromni. Mi smo dali izvjesna obećanja u reorganizaciji sustava sudova, obećanja da će se sucima omogućiti cjeloživotno učenje, obećanja da će stručnost, a ne podobnost biti kriteriji izbora. Međutim, ta obećanja do sada se nikako nisu obistinila. Ja vjerujem da je njegov zadatak da pokaže dosljednost u tim obećanjima. Zato mislim da ne samo da je to dobar izbor osobe, nego je i dobar izbor trenutka. Da bi potpuno uspio u svom naumu i planovima, trebat će vrlo veliku podršku, koju inače političari i ministri nemaju. A to je podrška javnosti i institucija. Budući da je on i profesor i čovjek s dugogodišnjim diplomatskim iskustvom, ja se nadam da će on u tome i uspjeti. A što se tiče antimafijaškog zakona, ja mislim da je njegov zadatak prije svega da osmisli kako će se bolje realizirati svi oni potencijali koji i do sada postoje u zakonu. Možda je dio rješenja za bolju borbu protiv mafije i organiziranog kriminala da se sve mjere stave u jedan zakon.

 

 

Volio bih više znati o cjelokupnom sadržaju toga zakona, ali naslućuje se njegova struktura i cilj. Zadatak tog zakona bit će povezivanje različitih institucija u jedno koherentno djelovanje u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije. Mi smo se dosad oslanjali na to da USKOK po svom zakonskom određenju bude točka operativne koordinacije, a da Vijeće bude točka političke koordinacije. Mislim da je to pokazalo izvjesne poteškoće i nije dalo rezultate. Ono što je USKOK radio pretvaralo se u operativni policijski posao, a pitanja, kao što su prevencija i javne kampanje, nisu uspješno napravljena. S druge strane, Vijeće, ali i druge institucije koje se bave sprječavanjem korupcije bile su krajnje neaktivne, ili je riječ o tome da su osobe koje ih vode takvog profila da se ne mogu efikasno postaviti kao arbitri u određenim pitanjima. Ili je riječ o tome da nemaju dovoljnu političku snagu, podršku i zaleđe, kao što je USKOK, što je potrebno za velike akcije.

 

Uskočki sudovi, mislim da je to ideja koja je rezultat jedne atmosfere u društvu. Ta ideja isprobana je u drugim zemljama, to su specijalizirani suci ili specijalizirani drugi organi, i to je pokazalo određene efekte. Naime, kod korupcije i organiziranog kriminala nije riječ o jednostavnim djelima nego o problemima dokazivanja, o novim tehnikama, novim pravilima, od agenta-provokatora pa do prisluškivanja, što su vrlo delikatne stvari. Kod nas se do sada događalo, osim toga, da u osobito osjetljivim slučajevima čak i manje iskusni suci dobivaju takve slučajeve, a onda u srazu s iznimno kvalificiranim odvjetničkim timovima, koji motivirani novcem čine nemoguće, ne uspijevaju. I zbog toga je bio taj dojam o neefikasnosti sudstva. Zbog toga ta ideja da se specijaliziraju sudova dobra. Ali ne bih htio da se ta ideja personalizira. Mi imamo izvrsnih primjera sudaca koji su postali prepoznatljivi pozitivni simboli: Ika Šarić, Ranko Marijan, Branko Horvatin. Takve ljude ne bi trebalo potrošiti samo za taj zadatak. Mislim da u hrvatskom sudstvu postoji velik broj ljudi koji su sposobni obaviti taj posao, ali njih treba hrabriti i potaknuti da slijede ove pozitivne primjere i da čak i u ovako teškoj situaciji vrate povjerenje i da budu građanima jamac da će sve u sudskom procesu biti obavljeno onako kako treba.

 

Mogu reći ništa. Ali je jedna važna stvar. Mi smo veliki broj naših zakona donijeli pod pritiskom da ih donesemo što brže i onda smo se vrlo često služili metodom imitiranja. Imitirali smo strana rješenja i to nekonzekventno i naprečac, u žurbi. I zbog toga imamo cijeli niz neusklađenosti. Kada nešto posudite iz Slovačke, nešto iz Njemačke, nešto iz Engleske i Amerike, pa to sklopite u jednu cjelinu, to podsjeća na jedan postupak koji je poznat u filmovima o oživljavanju čovjeka tako da se njegovo tijelo napravi iz različitih dijelova. Zato taj efekt imamo i ovdje. No, moramo reći i još jednu stvar. Naši zakoni, možemo reći, dobri su, ali zahtijevaju jednu vrstu političke volje na koju mi nismo navikli. Politička volja nije apstraktan pojam, on se može vrlo konkretno izraziti u ljudima, u sredstvima i ja bih rekao u javnoj podršci. Mi smo imali činjenicu da su godine prošle prije nego je USKOK dobio dovoljan broj ljudi, pa ni sada ih nema. Kako očekivati efikasnost od jedne institucije koja ima v.d. ravnatelja, dvije sekretarice i pet-šest ljudi? Kako očekivati efikasnost od Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa ako se političari s njim izruguju kod objavljivanja podataka o svojoj imovini? Oprostite, to su sve znakovi da političke volje nema.

 

Dovoljno je reći da je tu mjera i usporedba s drugima od sekundarnog značenja. Korupcija je u Hrvatskoj takva da nam je opasna. Kod nas postoje izuzetno veliki rizici korupcije pa iz toga proizlazi i opasnost. Recimo, mi imamo procese privatizacije, prodaje državnih imovine, nekretnina i zemljišta, značajnih poduzeća. Tu se jednim potezom pera zapravo odlučuje o milijunskim vrijednostima, hoće se netko obogatiti, može ovisiti o slobodnoj volji.

Kod mjerenja korupcije ipak imamo neke stvari koje su vrlo interesantne. Istraživanja pokazuju da Hrvatska spada u jednu kategoriju zemalja s relativno niskom svakodnevnom korupcijom, ali s problemom korupcije na visokoj razini. To znači da se sumnja na korupciju kod velikih poslova, kod formiranja i formuliranja ekonomske politike, kod djelovanja sudbene vlasti i policije. E, tu je onda zato i detektirano što je u Hrvatskoj prioritet. Prioritet je zapravo prevencija i suzbijanje korupcije kod političkog odlučivanja. U Hrvatskoj se više od polovice BDP-a preraspodjeljuje, država uzima i drugima daje. To je situacija gdje politička volja ili bilo kakav tip shvaćanja da je politika zagovaranje interesa nekih članova stranke dolazi do izražaja.

 

 

Sigurno, tu je riječ o tome da smo retrospektivno prepoznali da smo u prošlosti radili pogreške i da se pogreške naročito sastoje u tome da su ti postupci privatizacije bili skriveni od javnosti, ili bar javnosti nerazumljivi. Sjetite se samo najvećih privatizacija u Hrvatskoj, od banaka do Plive. Tu postoji jedna stvar vrlo jasno, bez obzira na to je to bilo potpuno čisto ili ne. Nama je sasvim jasno da ljudi o tome imaju jednu rezervu. Da su vidjeli da smo firme prodali, da ne vide od toga nikakav naročiti dobitak, ali da vide da se radnici otpuštaju, da nikakva obećanja koja su vrijedila prije kasnije ne vrijede. Mi zbog toga imamo veliku političku štetu u padu povjerenja u političke institucije, čak i u onim slučajevima gdje je sve bilo čisto. Što se tiče brodogradilišta, država im je kroz proračun davala iznimno visoke iznose novca za sanaciju, gdje su ti novci polako nestali. Činjenica da su hrvatska brodogradilišta sklapala ugovore i imala pune navoze, a uz to su unaprijed računala s gubitkom, vrlo je upozoravajuća. Ja nisam ekonomist, ali su me strani diplomati upozoravali da tu hrvatska vlada u proteklih deset godina nije imala konzekventnu politiku.   

 

Moram priznati da sam za to izgubio nadu. Od privatizacije je prošlo toliko vremena da se više ne možemo vratiti na ono što je bilo. Morat ćemo u jednom trenutku priznati da smo usprkos mnogobrojnim nezakonitostima, apsolutnom nemoralu i lošoj politici u tom pogledu suočeni s time da je vrijeme prošlo i da moramo računati s onim što imamo. Međutim, ja se nikako s time ne mogu pomiriti, bar u tome da izvjesni akteri koji su u tome sudjelovali sada mogu mirno uživati pogodnosti svog položaja.

 

Ja sam imao drukčije mišljenje kada je ta afera izbila. Mislio sam, i danas to mislim da treba razlikovati dva tipa odgovornosti. Jedno je kaznena odgovornost za one koji su primili mito, a drugo je politička odgovornost za one čijim je propustom do toga došlo. Ja mislim da je i ministar gospodarstva i cijeli Upravni odbor fonda trebao podnijeti ostavku. To što oni tada nisu podnijeli ostavke, sada to obrana optuženih koristi jer želi pokazati cijelu političku pozadinu slučaja, želi kazati da njihovi klijenti koje brane nisu ništa loše napravili ili ništa različitog od onoga što se uobičajeno čini. Zato je i uslijedio zahtjev USKOK-a jer oni žele spriječiti politizaciju slučaja.  

 

Sigurno. Suđenja studentima napravljena su tako da ih se može koristiti kao svjedoke u pravim postupcima, tako da je to prilično jasno.