Lučin Šime

22.06.2008

Dalje.com

Tweet

Lučin, koji se očito zna našaliti na vlastiti račun, kroz smijeh nam je ispričao o nimalo ugodnim prijetnjama i porukama koje su mu zbog podrške gay-populaciji svojevremeno stizale na kućnu adresu, a koje su uspjele uznemiriti i njegovu majku. Više o Lučinovom političkom putu pročitajte u intervjuu i pogledajte u videu.

 

Kako sam postao političar? Cijeli život sam negdje pri politici ili u politici. Još od nekih gimnazijskih dana učim neku literaturu, posebno biografsku i povijesnu, onda čovjek u tim godinama razmišlja o tome što treba raditi da bi mijenjao svijet, da nekako ta politika pripada u moj izbor, i to je rezultiralo time da sam završio politologiju. I onda sve krene nekakvim slijedom, nekakvim okolnostima, spletom događaja.

Ja sam stalno bio u politici kao nekakav savjetnik, konzultant i u sindikatu još u jednoumlju. I onda igrom slučaja '89. godine sam izabran za predsjednika SDP-a u mom rodnom gradu u Trogiru, i onda sam '89. zapravo počinje taj moj put i kroz SDP i kroz posao u politiku.

Ne znam, recimo iz ove perspektive jako mi je teško odgovoriti, svakako bi to bila stranka nekakve lijevo-liberalne opcije, nažalost ja danas ne vidim nijednu ozbiljniju stranku u tom dijelu političkog spektra, a mislim da ih ni tada nije bilo, tako da mi je jako teško odgovoriti. Vjerojatno bih se onda bavio politikom na drugačiji način, recimo kroz civilni sektor, odnosno nevladine udruge.

 

Ja sam prošao sve stepenice u politici, od predsjednika gradske organizacije, preko regionalnog predsjednika i predstavnika za Dalmaciju i isto tako sam bio vijećnik, jer je na tom poslu regionalnog povjerenika za Dalmaciju bio je primijećen i zamijećen moj rad, što se vidi onom mojom prvom kandidaturom. Izabran sam velikom većinom, i za to sam osam godina bio potpredsjednik stranke. Inače sam imao jedan princip u politici, i danas ga se držim, a to je da čovjek, ako će ozbiljno raditi nekakav posao, ne može sjediti na tri-četiri stolice. Kad sam izabran za vijećnika, bio sam predsjednik gradske organizacije, i to sam mjesto prepustio sljedećem na listi za mjesto vijećnika. Kad sam izabran za povjerenika za Dalmaciju, bio sam na mjestu predsjednika gradske organizacije i uvijek sam taj princip pratio. U politici ako vam trebaju tri ili četiri funkcije, bilo kroz neka politička tijela, da bi dobili nekakav medijski prostor, da nešto kažete, onda ako vam nije dosta jedan, hajdemo reći zastupničko mjesto, nije dosta da kažete ono što mislite i zašto se zalažete, onda vam niti tri takve funkcije ili četiri neće biti dovoljne. Onda ljudi koji misle da se u politici ne može sjediti na pet-šest stolica... Kako vidimo u većini stranaka u SDP-u, ali ne i samo u SDP-u, da dobar dio ljudi sjedi na više stolica.

Da budem sad malo samouvjeren pa da kažem, ja se nisam kandidirao za nijedno mjesto u stranci, ni nakon 2003. nisam se kandidirao u stranci na bilo koje mjesto. Ja sam uvjeren, da sam se kandidirao za bilo koje mjesto, ja bih bio prošao. Jednostavno, meni nije potrebno da uz  ovaj posao koji sada radim kao saborski zastupnik imam i nekakvo formalno mjesto u stranci. Forma je često na određeni način, nekakva zaštita ili maska pod kojom se skrivamo, ako nemamo dovoljno angažmana ili ako nemamo nešto pametno za kazati. Ne znam otkud ta ideja da je Željka Antunović marginalizirana, ona je član predsjedništva, dakle i vodstva u stranci.

 

Pa da, ali imate jednu situaciju – stranku koja ima svoja tijela, imate članove stranke, sve te ljude koji su na pojedinim funkcijama izabrani na zadnjoj konvenciji birali su članovi stranke. Dakle, 2000, ne znam koliko ih je bilo delegata, to je njihovo demokratsko pravo, da biraju koga hoće. Ja ne mislim da je bilo tko u stranci marginaliziran na način da ga neki marginaliziraju. Imate jedan, nazovimo ga životni povijesni slijed stvari, da stari ljudi odlaze, mlađi dolaze. Ja sam skoro 20 godina u politici, i to intenzivno, moglo bi se reći i profesionalno, i to je po meni nekakav normalan slijed.

 

To je teško znati, jer kad bi to bilo moguće, i kad bi to bilo točno, onda bi Slavko Linić trebao imati takav utjecaj na članove konvencije i na organizacije na terenu, da bi mogao nekoga eliminirati. Ne znam zašto bi Slavko bilo koga eliminirao, i zašto bi Slavku bilo u interesu da bilo koga eliminira. Uostalom, uopće ne mislim da je to loše što se stranci dešava što dolaze neki novi mladi, što je toliko mladih zastupljeno, i što vidim mlade, nabrijane ljude koji su kompetentni i znaju pričati i jako su motivirani. Mene to raduje, to je budućnost SDP-a, pa ako hoćete i hrvatske države. Nitko od nekih mojih kolega, za razliku od nekih vas novinara, nije zapravo ništa loše što se dešava u SDP-u.To bi bilo loše 90 i neke godine, druge treće, kad sam ja postao potpredsjednik SDP-a, također je došlo do jedne generacijske smjene, onda bi na takav način mogli razgovarati da sam ja tada neke izgurao. Međutim, tisuću je ljudi biralo na čelno mjesto.

 

Tončijeva uloga je jako značajna i jako bitna, on kao čovjek koji je na određen način s Ivicom Račanom  stvorio spajajući tada dvije socijaldemokratske struje u Hrvatskoj u jednu, u ovom programskom dijelu ima velik doprinos. Imate situaciju da je kao predsjednik savjeta udario pečat djelovanju, a ako hoćete i izgledu SDP-a. Prema tome, za mene tu nema nikakve sumnje. Vi sad tu imate situaciju da nitko od tih, kako ih vi nazivate, starih kadrova, nisu uopće tu osim Arlovića, koji na konvenciji nije prošao na mjesto na koje se kandidirao. Meni je žao što on nije prihvatio mjesto koje mu je nuđeno jer bi i on danas isto bio tu. U stranci se zapravo posao ne mora raditi, to najbolje znam iz osobnog iskustva, samo ako ste negdje visoko pozicionirani. SDP je uvijek imao široku bazu aktivista. Što to znači – to znači da je u SDP-u velik dio inicijativa prošao odozdo. Vi kad vidite ove mlade ljude koje su sad izabrani, taj dio ljudi nije nametnut sa vrha, nego je iz organizacije.

Pa ja se osobno zalažem za sva manjinska prava, odnosno za prava svih ljudi koji ona prava koja u Hrvatskoj ima većina, pa je onda razumljivo da u tom kontekstu i kao potpredsjednik Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine, se zalažem za prava homoseksualaca. Teško je odgovoriti na pitanje kad će u Hrvatskoj bit mogući istospolni brakovi, pa vjerojatno u onom momentu, ako povučemo paralelu s nekim drugim europskim zemljama, kad na vlast u tim zemljama dođu liberalnije političke opcije, koje će stvarajući jednu društvenu klimu, a onda i kreirajući određeni politički okvir i zakone, onda je moguće da se tako nešto desi. Jer ovdje nije dovoljno samo napraviti zakone, budući da možete i uz zakon koji omogućava istospolne brakove dobiti situaciju i atmosferu u društvu, gdje će vam se dakle homoseksualci bojati da će biti šikanirani, pa čak i fizički maltretirani ukoliko se odluče na takav potez da se formalno vežu.

 

Vjerujem da će to jednom doći u Hrvatsku, samo bilo bi mi jako teško procjenjivati za koliko vremena, jer je jednostavno za neke stvari potrebno da vrijeme učini svoje. To je dobrim dijelom na snazi i civilnog nevladinog sektora u smislu koliko će oni dati svoj doprinos afirmaciji ljudskih prava.

 

Da, vidio sam to, pa vjerojatno da, ukoliko ne otiđem na vikend u Trogir, ali vidjet ću, najvjerojatnije da. Ja sam inače onda kad je to bilo jako nepopularno i na gay-prideu tamo nešto i govorio i tako i nakon toga normalno uslijedile su salve kritike, provokacije i tako dalje.

 

Ne znam zapravo zašto bi gospođi Petir smetalo da ja ulazim u njenu svlačionicu. Meni ni najmanje ne bi smetalo da ona uđe meni u svlačionicu, pa može biti odjevena recimo u smoking. To ja opet ne razumijem, čemu taj strah, ja nisam ni napasnik ni nasilnik, tako da ne znam zbog čega se ona tu boji. Gospođi Petir je potreban jedan temeljiti tečaj o ljudskim pravima, o pozitivnoj diskriminaciji jer to suvremena društva čini civiliziranijim od nekih drugih. Čini se da gospođa Petir zapravo ne razumije bit stvari, kad je riječ ako hoćete i o rodnoj diskriminaciji, i spolnoj diskriminaciji i svakoj drugoj diskriminaciji. Inače, zanimljiva je ta pozicija HSS-a. HSS je recimo u bivšoj koalicijskoj vladi kad smo predlagali Zakon o istospolnim zajednicama bio protiv nekakvih prava koja su bila u samom prijedlogu, tako da je taj zakon puno lošiji recimo zbog koalicijskog partnera HSS-a, nego što je mogao biti. Ali očito je u HSS-u grijeh biti gay, ali popiti bocu vina naiskap nije. Ali dobro, to je opet stvar nekakvih i osobnih i političkih preferenci.

Pa kako ne. Tu je bilo zgodnih priča. Tu je bilo mailova i pisama sačuvaj Bože. Kad sam spomenuo pisma i mailove, ipak u tim pismima i korespondenciji koja je uslijedila, posebno nakon što sam bio na prvom prideu, pa nakon što smo ja i gospodin Banac predlagali ovaj zakon koji nažalost nije prošao, primao sam zapravo mnogo više poruka i pisama podrške, nego onih opskurnog sadržaja. Kako ne, pa tu je bilo mnogo onih s pogrdnim imenima, da ih sad tu ne citiram.

 

Imam jednu razglednicu koja nam je došla na kućnu adresu, koja mi je malo uznemirila mamu, nije bilo gospodin Šime Lučin nego je bilo peder Šime Lučin, a bilo je još i opskurnijih, neću ni govoriti. Prema tome, bilo je i o tome priče da su me neke kolegice, moje saborske zastupnice, u prošlom mandatu u povjerenju pitale jesam li ja homoseksualac. Što ću im na to pitanje odgovoriti – ja sam rekao da se to može provjeriti na samo jedan način i tu je razgovor prestao.

 

Možda jednu rečenicu oko konzervativnosti još, a što nismo spomenuli. Prebitan i prevelik ritam društvenim i političkim zbivanjima u Hrvatskoj danas daje Crkva i pojedini krugovi Crkve, to treba imati na umu. Najbolji vam je primjer oko ovog posljednjeg zakona za sprječavanje diskriminacije. Dakle u Saboru, to je stvarno dobar i solidan Zakon, svi zastupnici i klubovi bili su za taj zakon do momenta kad nije došla jedna SMS poruka, koja je zapravo govorila da taj zakon dovodi u pitanje sam nauk Crkve, na što je zapravo onda krenula i gospođa Petir i HDZ. To govori najbolje o tome kako zapravo konzervativizam i kako zapravo uloga Crkve ima tu jednu prevažnu ulogu u političkom dijelu. Hrvatska je ipak laička država, dakle i o tom bi trebalo povesti računa. Ali vjerojatno će doći i vrijeme kada će Crkva morati redigirati te stavove.

 

Što se tiče Rončevića, ja mislim da u cijeloj toj priči Rončević nije bitan. Zašto? Zato jer je danas stanje u ministarstvu unutarnjih poslova pa i samoj policiji odraz HDZ-ove politike. Neki dan su me pitali mislim li da Rončević treba otići. Ja sam rekao – to je nevažno, jer otiđe li Rončević, ili ostane, u policiji se s ovakvom politikom i s ovakvim konceptom ustroja ništa neće promijeniti. Ako pođete dakle u zadnji mandat HDZ-ove Vlade, dakle imali ste pokojnog gospodina Mlinarića, pa ste imali gospodina Kirina, danas imate Rončevića. Danas imate jednog ravnatelja policije, a imali ste i drugog ravnatelja policija. Policija kroz tih šest godina funkcionira na isti način. A kako funkcionira? Ona je zapravo postala bukvalno ono što u nekoj percepciji i jest a to je represivni dio državnog aparata. I zapravo de facto policija, ima jedna pjesma, trenira strogoću. I na najmanje razbojstvo izlazi se s dugim cijevima, imate prekoračenja ovlasti, ljudi dobivaju batine i tako dalje. Međutim, ono što bi policija u današnjem svijetu trebala raditi i za što bi trebala biti osposobljena, to je za borbu protiv suptilniji oblika kriminala, korupcije, organiziranog kriminala, trgovine ljudima. Za to vam nije potrebno imati jaku fizički spremnu osobu s dobrim pendrekom, palicom i oružjem, nego dobro obrazovanog obučenog policajca koji se zapravo razumije i u gospodarstvo i u pravo i tako dalje. To je, normalno, jako težak posao. I onda vam se otvara to pitanje ima li Hrvatska jako malo i jako puno policajaca, ili dosta policajaca. Ako će nam policajci biti osobe koje će samo prakticirati represiju, onda ih ima uvijek malo. Ako će policajac biti oni koji će raditi svoj posao i prije svega prevenirati kriminalne događaje, onda zapravo policije imamo previše. Međutim, ja volim kazati da mi imamo dovoljno policije, ali da ona nije dovoljno raspoređena i da nije dobro obučena. Kad kažem da nije dobro raspoređena, onda mislim da je previše onih koji samo glume da su policajci, a premalo onih koji stvarno vrijedno i marljivo rade svoj posao. Normalno, policajca treba dobro platiti i treba ga motivirati. Oni dijele sudbinu državnih službenika i namještenika i onda vam je to to.