Domazet Davor

24.03.2011

Hrvatsko kulturno vijeće

Tweet

Veliki broj udruga proisteklih iz Domovinskoga rata postao je veliki problem Hrvatske. Očito je da je nekome plan stvoriti veliki broj udruga. Nema nikavog racionalnoga razloga da Hrvatska ima gotovo 1200 braniteljskih udruga na raznim razinama. Bio je jedan jedinstveni Domovinski rat, pa je brojnost udruga naprosto kontraproduktivna. Vojna organizacija je čvrsta hijerarhijska struktura, prema tome nekome je bilo u interesu da se hrvatski branitelji podijele. To je mogla učiniti samo politika, ili bolje rečeno političari. Političari, a poglavito oni političari koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu, a mogli su, nastoje imati 'neke svoje branitelje', 'neku svoju udrugu', jer na taj način opravdavaju svoje nečinjenje. Međutim, sve to vodi neutralizaciji snage branitelja, kako bi se u djelo lakše moglo provesti ono što se zove „kriminalizacija Domovinskog rata". Umrtvljeni i rascjepkani branitelji nisu u mogućnosti uzdruženo se suprotstaviti kriminalizaciji Domovinskoga rata odnosno suprostaviti se tezi da je hrvatska država nastala na zločinu.

 

Očit primjer toga stanja je slučaj vukovarskih branitelja ili pravne agresije Srbije na Hrvatsku. Naime, 1991. dogodila se srpska oružana agresija, a 2011. srpska pravna agresija na Republiku Hrvatsku. U prvom slučaju hrvatsko zajedništvo, a posljedično time i zajedništvo branitelja, obranilo je Hrvatsku, u drugom slučaju to je izostalo. Na sceni je je bila očigledna podjeljenost - onih koji su za prosvjede i upozorenje i onih koji su protiv toga. To ne znači da su prvi oni koji prosvjeduju u pravu, a da drugi koje ne čine u krivu. 

 

Problem je ipak malo dublji i složeniji. Pitanje je što se želi, kome sada odgovara kaos? Zašto je Srbija uopće povukla poteze koji se nedvojbeno očituju kao pravna agresija na Republiku Hrvatsku? Cijela ta igra u izravnoj je vezi sa završnim pregovorima o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Doris Pack je bez zadrške izjavila da postoji država neprijatelj Hrvatske, koja ne želi Hrvatsku u Europskoj uniji. Iako nije imenovala toga neprijatelja, nedvojbeno je da se radi o Velikoj Britaniji čija politika ima za cilj stvoriti četvrtu Jugoslaviju. Kako će se ona zvati, zapadni Balkan, Jugosfera ili nešto treće nije bitno. Bitno je da Velika Britanija to javno zagovara a pri tome ne krije ništa. Nije odveć teško dokučiti da bi u takvoj četvrtoj Jugoslaviji Srbija ponovno bila glavna. Prosvjedi, ne samo braniteljski, služe da se pokaže kako Hrvatska nije za „pravnu državu". Zato prosvjedi, ma kakvog predznaka bili, u funkciji su britanske politike kako bi ona mogla ustvrditi - Eto, vi ste sami protiv Europske unije, pa je najsvrhovitije da zajedno to učinite sa Srbijom i ostalim zemljama koje tvore Jugosferu!

 

Odgovor je u prethodnome pitanju. I ovdje je riječ o britanskoj politici. Mene je prozvao Amnesty International, koji nije ništa drugo nego parapolitička udruga za vođenje specijalnoga rata, odnosno psiholoških operacija, za potrebe ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije. 

To me ne iznenađuje budući da sam između ostalog u svojoj najnovijoj knjizi „Hrvatski domovinski rat 1991.-1995. – strateški pogled" na stranici 266. obznanio kako je taj isti Amnesty International 21. svibnja 1993. pokrenuo postupak za obnovu Jugoslavije. Kako je „Hrvatski domovinski rat" pisan na temelju srpskih, britanskih, američkih te obavještajnih izvora on iz tih razloga ruši sve postavke o tzv. zločinačkom pothvatu. A kako iza navedene sintagme stoji politika Velike Britanije, onda sam se ja, naravno, našao na udaru ne samo Amnesty Internationala nego i medija koji su u funkciji te i takve politike. Neću biti iznenađen da se to isto u nekom nadolazećem vremenu ponovno pokrene.

 

 

Mislim da se cjelokupna situacija ne može svesti samo na materijalnu stranu. Materijalno je samo jedan od iskaza. Na djelu je šira politička igra. Želi se stvoriti dojam da je hrvatska država osim što je 'nastala na zločinu', nastala i kao 'kriminalna država'. Drugim rječima želi se reći da je svaka hrvatska država bez obzira kakva ona bila, sama po sebi i zločinačka i kriminalna. To je danas glavni problem Hrvatske i svih njezinih državljana. Kada se država kao takva proglasi i zločinačkom i kriminalnom onda, naravno, to podrazumijeva da takva država ne može i ne smije raspolagati i upravljati ni jednim svojim izvorima te bogatstvima koje ona ima. Ako se hrvatska država neprekidno opterećuje da je nastala na zločinu i kriminalu onda i pozicija i opozicija nisu u stanju osmišljavati kako promicati nacionalne i strateške interese, odnosno kako ih zaštititi ako su ugroženi.

 

Hrvatska je zemlja na bitnom geostrateškom položaju. Ona je istodobno i jadranska (sredozemna) i srednjoeuropska država. Četvta je po bogatstvu pitke vode u Europi, a po kakvoći te vode na prvom mjestu. Ostali izvori da se ne nabrajaju. Onda naravno, da je kao takva postala mamac za sve one koji žele ovladati tim predivnim prostorom. Od 2000. Hrvatska nema politike koja je javno obznanila svoju strategiju obrane od takvih nasrtaja. Što vrijeme više odmiče Hrvatska gubi svoj materijalni bitak, odnosno materijalna bogatstva koja omogućavaju dostojanstveno življenje njezinih državljana. Izaći iz takvoga stanja, znači neizostavni povratak na zaštitu suvereniteta države Hrvatske, koji je kao što je već rečeno ugrožen ne samo teritorijalno, nego i pravno, ali i medijski, monetrano, kulturno pa i jezično. Koliki je stupanj ugroženosti pokazuje činjenica da se javljaju glasovi da se sve treba privatizirati pa čak i vodu, šume, more, prirodna bogatstva... Stvara se jedno čudno ozračje da će biti bolje, ako ono što je danas hrvatsko više ne bude hrvatsko. Nužan je inverzni proces, a time i politika. Naime, mora se osvijestiti vlastiti identitet da kako bi Hrvati sami mogli upravljati onim što je njihovo, a ne da netko drugi to u ime njih čini.

 

 

HIP (Hrvatski identitet i prosperitet) je udruga koja ima namjeru promišljati hrvatski identitet, odnosno ono što Hrvati jesu, i iz toga oblikovati hrvatske nacionalne interese. Udruga HIP je posve drukčija od svih ostalih udruga. Inače, udruge ili tzv. civilno društvo, osmišljeno je negdje 70-tih godina prošloga stoljeća, točnije 1974. godine, kako legalnim vlastima suverenih država oduzimati pravo odlučivanja ili ga osporavati. Dakle, udruge se javljaju kao paralelna vlast, odnosno kao paravlast. Logika je jednostavna, što veći broj udruga u nekoj državi, to je manja mogućnost da izabrana vlast donosi racionalne odluke u svrhu zaštite i promicanja nacionalnih interesa. Udruge kao parapolitička struktura vlasti, nisu u funkciji države u kojoj djeluju, nego su one u funkciji vanjske moći koja njih nadzire i koja njima upravlja. Jedan dio udruga je osmišljen za rušenje temeljnih vrjednota. A temeljne vrjednote u europskim državama, pa i u Hrvatskoj, su kršćanske vrjednote. Radi li se o čovjeku samom, obitelji, domovini i vjeri. One su protiv čovjeka kao slike Božje, protiv obitelji koju proglašavaju izvorištem nasilja, protiv domovine tvrdeći da je ona anakronizam, to jest kočnica apstraktnom kozmopolitizmu i u konačnici oni su protiv Boga, a time i protiv crkve. U ovakvom poretku stvari jedan dio udruga nisu ništa drugo nego postrojbe za vođenje specijalnog ratovanja. Mora se jasno razdvojiti 'udruge' od 'udruga'. Sve one udruge koje su u funkciji promicanja nacionalnog identiteta, zaštite kulturnih vrjednota, zaštiti života, zaštiti dobrobiti čovjeka i obitelji su poželjne i dobrodošle. Nažalost, onih u funkciji destrukcije znatno je više.

 

Mora se znati prošlost da bi se imalo pravo na budućnost. Nije problem u vraćanju u prošlost, nego je problem u kakvu vas prošlost netko želi vratiti. Nas Hrvate žele vratiti u takvo stanje da je naša prošlost mračna, tamna, bilo da je riječ o 1941. ili o 1991. godini. To je danas problem Hrvatske. Nas se vrlo često i smišljeno vraća u 10. travnja ili 29. studenoga, kako bi nam se uskratilo ili zagorčalo slavljenje 5. kolovoza. Nedvojbeno je da je Domovinski rat vrjednota na kojoj je stvorena Hrvatska država, jer smo se obranili od agresije i taj se dio bliže hrvatske povijesti želi učiniti prijepornom. Dakle, nije problem u prošlosti samoj, već je problem u tumačenju te prošlosti. Mišljenja sam da jedino mladi, novi naraštaj, mogu spasiti Hrvatsku. Svi mi smo više ili manje opterećeni ropstvom komunizma, bez obzira koliko se god od nas, netko prije, a netko kasnije osvijestio. Mora doći novi naraštaj koji ne će biti opterećen komunističkim ropstvom, a poglavito mladi znanstvenici, kao što je moj sin koji je doživio da bude na naslovnici prestižnog svjetskog časopisa Nature. Nažalost, malo se čini da mladi znanstvenici dođu u središte pozornosti koju oni s pravom zaslužuju. U Hrvatskoj su danas znanost i znanje proskribirani, da ne kažem težu riječ. Zato nije čudno što znanstvenika i znanja nema na naslovnicama tiskovina ili u glavnim televizijskim vijestima.

 

Hrvatska, da bi imala budućnost, mora okupiti sve misaone snage na jedno mjesto, u svim područjima, ne samo u području znanosti. Hrvatsko društvo da bi opstalo u nadolazećim izazovim vremenima mora čvrsto povezati iseljenu i domovinsku Hrvatsku, osvjestiti svoj identitet, zaštititi i sačuvati svoje prirodne izvore. Sve drugo je put prema samodokinjuću. Vjerujem da do ovoga ne će doći jer će u borbi za ostanak naraštaj spasa biti brže oblikovan nego što se to sada da naslutiti.

M. M