− Čini mi se da je jedino sigurno da će i to pridonijeti pogoršanju odnosa između Hrvata i Srba u cjelini, pa i u Hrvatskoj. A riječ je o povijesnoj temi koju bi, da je dovoljno dobre namjere i političke pameti, trebalo prepustiti ponajprije povjesničarima. Ali ne. U nas se za to najprije pita političare, i to one uspaljene, koji govore o povijesti, ali ni tada ne kao povjesničari, nego kao uspaljeni političari. Pri tome nam nude pojednostavljena crno-bijela objašnjenja koja ne mogu biti točna.

 

Dođe mi da ih podsjetim na onu židovsku narodnu poslovicu prema kojoj za sve složene pojave uvijek postoji vrlo jednostavno rješenje, ali je problem samo u tome što je ono pogrešno. E sada, da i ja ne bih posegnuo za istim takvim rješenjem, rado bih vidio relevantne dokaze o tome pitanju i o tome vremenu, pri čemu će se, vjerujem, pokazati da u različitim fazama toga rata djelovanje četnika, kao uostalom i drugih politika i vojski, nije bilo isto, pa ga nije ni moguće ocijeniti jednoznačnom ocjenom.

 

Danas, kada su otvoreni svi povijesni arhivi, napose saveznički, nadam se da put do povijesne istine neće biti osobito dug i težak. A do tada ćemo, nažalost, trpjeti teror jednostavnih, a pogrešnih istina.

 

− U pravu ste. Ništa ne smije nikada biti opravdanje za počinjene ratne zločine, pa ni gola formalna činjenica da je neki pokret, na primjer četnički, otpočeo kao saveznički, jer činjenica je da se njegovo političko vodstvo nakon bijega iz napadnute zemlje sklonilo u London, a ne, recimo, u Berlin ili Rim.

 

− To je vječno pitanje etičke osnove poslušnosti okupatoru, dakle, pitanje etičnosti kvislinške logike. Kvislinzi će uvijek nalaziti opravdanje u danim okolnostima, u kojima su oni, eto, nastojali spašavati što se spasiti dade. Ostaje, međutim, razumljivo uvjerenje da takva logika može biti svojstvena samo ljudima čije djelovanje prije služi na sramotu nego na čast naroda u kojemu se javlja.

 

− Ne pratim pažljivo aktualna politička u Srbiji da bih mogao davati čvršće ocjene o tome. Ipak, ne mogu se oteti svježim sjećanjima prema kojima tu stranku danas vode ljudi koji su donedavno više raspaljivali nego rješavali srpsko-hrvatske odnose.

 

− U početku mandata Jadranke Kosor činilo mi se da će ona bolje od Sanadera voditi Vladu, a posebno da će biti demokratičnija. Što je vrijeme više odmicalo, ona je taj dojam sve više kvarila. Možda i zato što su se približavali izbori, prije kojih je djelovala ispod početne razine i na štetu ugleda kako Vlade, tako i Hrvatske u cjelini. Kada, dakle, sve zbrojim, rezultat je neriješen.

 

− Vjerujte mi da o tome ne mislim baš ništa. A što se tiče opasnosti za odnos prema srpskoj zajednici, mislim da je tu stvar u bitnome riješio Sanader na pravoslavni Badnjak 2004. godine sa svojim čuvenim “Hristos se rodi” i da iz te stranke više neće biti retrogradnog djelovanja prema Srbima. Osobno ne priželjkujem ničiju pobjedu, ali bilo bi mi drago da HDZ napreduje u svojoj demokratizaciji, a to u koječemu znači i detuđmanizaciju. Bilo bi dobro, kako za HDZ, tako i za Hrvatsku u cjelini.

 

− Ne znam je li najbolja, ali je u prvom dijelu svoga mandata dosta dobroga učinila na tome tragu. Radila je to na osebujan način. Provodila je detuđmanizaciju redovito se pozivajući na Tuđmana. Nažalost za demokraciju u Hrvatskoj, potkraj mandata i u tome je posustala.

 

− Teško je tako pojednostavljeno uspoređivati dvije vlade, jer djeluju u različitim društvenim i političkim okolnostima. Današnja Vlada, na primjer, za razliku od moje, nema teškoća sa saborskom podrškom ma što da pokrene. Sudeći po početku, ova je Vlada socijalno osjetljivija i pravednija od prethodne. Volio bih da, makar nisam njezin član, bude i puno uspješnija od moje. Na zadovoljstvo građana, dakako.

 

− Bez imalo dvojbi odazvao sam se pozivu obrane za svjedočenje u predmetu vezanom uz ugovor s MOL-om. Dakako, htio sam pridonijeti istini. A dodatni mi je motiv bilo prethodno javnosti pokazano svjedočenje nekih mojih kolega iz tadašnje Vlade koji su govorili kako mi u Sanaderovoj Vladi, pored tako autoritarnog premijera, nismo ni o čemu mogli odlučivati. Imao sam potrebu jasno kazati da se to ne odnosi na mene.

Jer ni tada, a ni inače, nisam dizao ruku ni pod čijim pritiskom, niti bih prihvatio pritiske da ih je bilo. Upravo suprotno, nerijetko sam na sjednicama Vlade, a pogotovo na pripremnim sjednicama, temeljito propitivao pristigle prijedloge, napose iz sektora za koje sam bio zadužen. I sve što sam tako radio, činio sam u istinskom uvjerenju da radim dobro za naš javni interes.

U konkretnom slučaju, svjedočio sam kako je meni, kao i ostalim članovima Vlade, od predlagatelja, a to su bili premijer i nadležni ministri, nedvojbeno prezentirano da je riječ o prijedlogu ugovora koji je u danim, ne osobito povoljnim okolnostima, u interesu Republike Hrvatske. Drugo je, naravno, pitanje što se i kako s time prijedlozima događalo izvan moga domašaja i prije sjednice Vlade. A posebno je pitanje jesu li te odluke Vlade, unatoč mojem uvjerenju da su donesene u interesu Hrvatske, uistinu takve i bile.

 

− Ne umišljam da su sve te moje odluke bile najbolje, ali svjedočenje se odnosilo na uvjerenje pod kojima sam glasao, a ne na konačni sud o istinskoj valjanosti odluke, u čemu, valjda, tek vrijeme biva nepogrešivi arbitar.

 

− Ne mogu reći je li Polančec svjedočeći govorio istinu ili neistinu. Ne znam što se događalo na sjednicama HDZ-a, niti me je to ikada zanimalo. Ali znam što se događalo na sjednicama Vlade i tome sam svjedočio. Ne znam ni je li tko od članova Vlade diskutirao i glasao pod Sanaderovim pritiscima ili nije, jer se takvi pritisci, ako ih je bilo, nikad nisu događali tako da budu vidljivi. Meni nisu bili vidljivi, a prema sebi ih nisam zapazio. Da ih je bilo, odbio bih ih.

Naravno da sam u odnosu na HDZ uživao autonomiju, i to istinsku. Moja je stranka imala koalicijski sporazum s HDZ-om u kojemu je bio detaljan popis zajedničkih zadaća, ali je − kako u njima, tako i izvan njih − svaka strana bila samostalna. A moja osobna samostalnost u odnosu na Sanadera i sve ostale članove Vlade je samorazumljiva stvar. Bez nje ne bih ni pristao ući u Vladu.

 

− Povremeno ga susrećem u gradu. Sa mnom je razgovarao njegov odvjetnikProdanović, pitajući me bih li se odazvao pozivu na svjedočenje, što sam prihvatio. Tada sam, sasvim nakratko, susreo i Sanadera. A kako izbjegavam izvan suda razgovarati o onome što pripada sudu, odmah sam odvjetniku dao do znanja da ću svjedočenje ostaviti za sud, što je on prihvatio. Dalje smo razgovarali o njihovu zdravlju, jer su obojica nedavno bila na štakama.

 

VLADIMIR MATIJANIĆ