Umirovljeni zadarski sociolog religije i hrvatski diplomat dr. Ivica Maštruko objavio je nedavno knjigu “Sveta Stolica – Anno Domini 1991. - Ambasador zemlje koje nema”, a za čitatelje ovako navodi razloge koji bi ih trebali natjerati da knjigu pročitaju:

- Riječ je o specifičnom obliku memoarske literature, publicistici, prikazana su zbivanja pri Svetoj Stolici u prelomnim godinama za Hrvatsku. Podnaslov “Ambasador zemlje koje nema” je izabran jer sam krajem 1991. i početkom 1992. godine bio zadnji ambasador SFRJ pri Svetoj Stolici u vrijeme kada je zapravo ta država prestajala postojati i više je nije bilo.

Dakle, bili ste ambasador države koja je formalno postojala, ali se raspadala, i druge, koja formalno nije postojala, ali je nastajala. U knjizi navodite i svoja sjećanja na činjenicu da ste kod Pape odveli gotovo sve predsjednike bivših jugoslavenskih republika...

- Da, dva puta sam pratio Tuđmana, dolazili su i Kučan, Izetbegović i Gligorov, a još su se pojavljivali i predstavnici jugoslavenskih saveznih organa, pa sam, što je bilo neuobičajeno, svako malo bio kod Pape. Zato mi se papa Ivan Pavao II. jednom obratio pitanjem: “Što vi tu radite, koliko znam vi ste Hrvat, a ne Slovenac?!” Odgovorio sam mu: “Vaša Svetosti, doći ću samo još jednom, kada dopratim Miloševića!”

Niste ispunili “obećanje” Papi?

- Ne, Milošević nije došao. Pokušao sam organizirati susret patrijarha SPC-a i obnovu kontakata s Vatikanom, ali je to bilo bezuspješno.

Kakve su bile reakcije ostalih diplomata na tu Vašu “šizofrenu” situaciju?

- Svi su znali o čemu se radi. Veliki broj akreditiranih ambasadora je dolazio kod mene na razgovor, jer su htjeli saznati moj poglede i informacije u obje situacije. Posebno sam imao otvorenu komunikacijsku liniju sa Slovenijom, pa su moju poziciju prihvaćali s razumijevanjem.

Iz knjige proizlazi da je prelomnica za odnos Vatikana prema priznanju Hrvatske bio slovenski rat za nezavisnost.

- Apsolutno. U svim javnim istupima predstavnika Vatikana vidljivo je da se dotada uvijek spominjala Jugoslavija i njeno očuvanje, naravno, uz određene promjene. Nakon sukoba u Sloveniji i posjete nadbiskupa Taurona Jugoslaviji i izvještaja Papi krajem srpnja ‘91. godine, došlo je do zaokreta i Sveta Stolica se počela izjašnjavati za samostalnost Slovenije i Hrvatske, a definitivan stav Vatikan je zauzeo krajem studenoga kada je zatraženo od svih članica Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji da se izjasne jesu li spremni priznati samostalnost Slovenije i Hrvatske.

Zašto Vam je Franjo Tuđman sugerirao da u Rimu budete oprezni?

- S Franjom Tuđmanom sam se sreo kao ambasador Jugoslavije neposredno nakon što je on izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. U tom razgovoru mi je rekao: “Maštruko, budite oprezni, Hrvatskoj nikad ništa dobro iz Italije nije dolazilo.” Mislio je i na Svetu Stolicu i na državu Italiju, a govorio je to sa svog povijesnog aspekta. U kasnijim kontaktima s njim, kada sam već bio ambasador Hrvatske pri Republici Italiji, to je upozorenje bitno ublaženo, bilo je to pitanje diplomatske taktike i ponašanja. Bez obzira na različite političke stavove, pa i verbalne sukobe oko HDZ-a, iako je bilo vidljivo da u našoj komunikaciji nisu bile prisutne simpatije, imao sam osjećaj da me Tuđman uvažava, a ja sam respektirao njegov položaj predsjednika.

Kako je došlo do prvoga Tuđmanova susreta s Papom i zašto ga Vi niste organizirali?

- Bio sam na prvom susretu Tuđmana i Pape koji je organiziran vjerojatno kanalima kardinala Kuharića i Zavoda svetog Jeronima, jer su računali da će tako brže i efikasnije doći do Pape. To je vrlo upitno, jer sam ja drugi posjet organizirao u roku od tri dana, bez ikakvih problema. Tuđman je prvi put primljen u privatni posjet, u priopćenju je stajalo da je predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske, a u zagradama je još bila SFRJ.

Uspjeli ste knjigu napisati bez nacionalnog patosa “velikih vremena”, ali i bez vjerničke ekstaze i opčinjenosti Vatikanom. Sve to može jedno bez drugog?

- Za vodstvo Svete Stolice nije bitno je li jedan veleposlanik vjernik ili nije, nego su bitni njegov kapacitet i profesionalnost u zastupanje stavova države koju predstavlja. Oni imaju dovoljan broj katolika u svijetu da bi im jedan više ili manje u diplomatskom zboru bio bitan, ali im je jako bitno da imaju sugovornika. To su našli u meni i to je funkcioniralo.

Zadrom kruži jedna urbana legenda po kojoj ste kao dječak sudjelovali u poratnom razbijanju “mletačkih lavova”. Jeste li?

- To s lavovima je totalna izmišljotina, jer sam u vrijeme demonstracija 1953. vezanih za Trst bio klinac u osnovnoj školi, nisam se usuđivao izaći na ulicu.

Ali ste se 40-ak godina kasnije usudili staviti ploču s natpisom hrvatske ambasade u Vatikanu.

- Nakon priznanja sam morao skinuti ploču s rezidencije i ambasade da bih zaštitio tu imovinu jer su iz Beograda došle instrukcije jugoslavenskom ambasadoru u Italiji da sve to preuzme. Da bih to spriječio, na dan priznanja sam skinuo jugoslavenske oznake, insignije i natpise i zamijenio ih ranije naručenim pločama na kojima je stajalo da je to ambasada RH pri Svetoj Stolici.

Papa Vas je proglasio i vitezom, ali ste tek naknadno saznali da je to malo skupo?

- Uobičajeno je da ambasadori dobiju neka priznanja zemlje domaćina. Bio sam već razriješen dužnosti ambasadora Jugoslavije, a nastavio sam s diplomatskim poslom za Hrvatsku, a u tom sam iterregnumu bio po diplomatskom zaštitom Svete Stolice i dodijeljeno mi je odlikovanje viteza Velikog križa papinskog viteškog reda. U obrazloženju je napisano da mi se to dodjeljuje kao “pripadniku hrvatskog naroda”. Uz to je išao nacrt pripadajuće uniforme i mača kojega bih trebao imati. Da sam ga ikada naručio, koštao bi mač cijelo bogatstvo.

Obojicu ste sretali i s njima razgovarali, možete li usporediti Karola Wojtylu i Jospeha Ratzingera?

- S Ratzingerom sam razgovarao u dva navrata kada je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, kao sociolog religije sam cijenio njegove radove dok je bio profesor. Ali, to su dvije potpuno različite osobe. Wojtyla je bio otvoren, komunikativan, imao je karizmu, bio je klasičan populist za razliku od Ratzingera koji je kontinuirano ostao teolog i profesor i u komunikaciji, posebno pred masom, sasvim drukčijeg karaktera.

U Hrvatskoj se, kada god se kaže “papa”, misli na Ivana Pavla II. Zašto?

- Razumljivo je to. On je dugo bio papa, dolazio je tri puta u Hrvatsku i bio je jako popularan, pa postoji ta identifikacija kod vjernika, posebno kod generacija koje su živjeli u njegovo vrijeme.

Možete li objasniti zbog čega ste Katoličku crkvu usporedili s multinacionalnom kompanijom?

- Usporedio sam Svetu Stolicu s drugim tipovima organizacija. Po hijerarhijskoj strukturi, načinu odlučivanja i funkcioniranja i svim onim što se događa u vrhu Katoličke crkve, to je vrlo slično onome što se događa u ostalim, političkim ili privrednim strukturama koje su multinacionalnog karaktera. Odnosi borbe za moć, funkcioniranje piramide i hijerarhije u Katoličkoj crkvi vrlo su slični funkcioniranju velikih političkih stranaka i multinacionalnih kompanija, gdje se zna tko je na vrhu i kako piramida izgleda. U organizacijskom smislu se Katolička crkva kao institucija ne razlikuje od drugih.

U nekoliko navrata ste se zalagali za reviziju međudržavnih ugovora između Hrvatske i Vatikana. Zbog čega?

- Međunarodni ugovori su iznad nacionalnih zakona, teško se mijenjaju i to je dugotrajan proces. S obzirom na izmijenjene financijske, materijalne i opće uvjete na svjetskoj pozornici, ima ozbiljnih razloga da se ti ugovori razmotre i djelomično mijenjaju. Zalažem se da se ti procesi otvore. Dakako, ne mislim da je to sada prioritetno za ovu Vladu, jer bi se bavila još jednim velikim problemom koji bi zauzeo politički prostor bez potrebnog razloga. Ali, ova bi Vlada u toku mandata mogla otvoriti početak razgovora o reviziji s čime bi se morala suglasiti i druga strana. Ne bi to bilo ništa neobično ni dramatično.

Vatikan potresa novi skandal, a priče o financijskim makinacijama, pogotovo od slučaja nadbiskupa Paula Marcinkusa i bankara Calvija s upetljanom mafijom i navodnim masonima iz lože P2, često se ponavljaju. Jesu li to teorije zavjere ili iza dima ima i nešto drugo?

- Priče o zbivanjima i načinu financiranja Katoličke crkve ne traju 40 godina nego stoljećima, od ukidanja templarskog reda. Kao u svakoj strukturi, postoji niz radnji i stepenica, a kroz bitku za moć i utjecaj traju i te vrste nepravilnosti i skandala. Vještina je samo u tome u kolikoj će mjeri to izaći u javnost i koliko su ozbiljne spoznaje o onome što se tamo događa. Najnovijem je slučaju dan pretjerani publicitet, valjda je to medijima zanimljivo jer se spominje Ratzingerov sobar. Ali, nije to ništa novo.

Čekajte, ali potvrđeno je da je jedan talijanski mafijaš pokopan u crkvi uz suglasnost Vatikana?

- Da, ali je pitanje uz čiju suglasnost iz Vatikana. Jer, siguran sam da vrh vatikanske strukture nije znao za to, to se moglo napraviti čak i na najnižoj mogućoj razini, bez posebnih suglasnosti nadležnih instancija i organa. Radi se, rekao bih, o sitnoj podvali koja može, ali i ne mora biti u funkciji nekih drugih, većih podvala.

Upoznali ste msgr. Simeona Ducu koji je Zadranima poznat po obilatim donacijama za obnovu sakralnih objekata. Spominjete ga i u knjizi, kakav je dojam ostavio na Vas? Odakle mu toliki novac?

- Duca je davao novac za sakralne objekte, kao na primjer za obnovu zadarske Gospe od Zdravlja. Osobno mi je pokazao papire i ček s iznosom, mislim od 400 milijuna lira. Često sam bio kod njega, u njegovoj zgradi i družio se s njim. Bio je posebna, čudna, kontroverzna ličnost. U njegovoj su rezidenciji priređivane večere na kojima su bili vrlo visoki dužnosnici iz hijerarhije Katoličke crkve, ali i predsjednici velikih kompanija, pripadnici Opus Dei i talijanske vojske. Na nekima od tih večera sam bio i ja. Ima jedna zanimljiva anegdota.

Simeone Duca mi je jednom rekao: “Svi misle da ja imam brdo šoldi, svi moji rođaci i poznanici računaju da će dio tog novca uzeti kada umrem. Međutim, varaju se, neću ja to ostaviti ni jednom pojedincu, sve će to ići mom albanskom narodu i Katoličkoj crkvi.” Kako je on do tog novca došao, to ne znam, ali znam da mu je bilo jako stalo da za svoja djela dobije javna priznanja. Tako je dobio i niz unutarcrkvenih priznanja. Inače, Simeone Duca me povezao i s Majkom Terezom, preko njega sam se našao s njom.

Kada je o Duci riječ, knjiga ima i nekoliko ekskluzivnih detalja iz njegove biografije.

- Da, to je nekoliko nepoznatih detalja o Duci iz vremena Drugoga svjetskog rata i nakon toga. Imam dokumente da je Duca na nagovor i zamolbu biskupa šibenskog Milete intervenirao kod talijanskih vlasti Zadra da se iz pritvora oslobode neki ljudi koji su bili optuženi za suradnju s partizanima, a nakon rata je pismom intervenirao kod tadašnje hrvatske Vlade da se skinu optužbe usmjerene protiv nekih hrvatskih biskupa, posebno šibenskog, zbog njihove suradnje s Talijanima. Duca je s ljudske strane gledajući, u tom vremenu učinio mnogo dobrih stvari.
PREDRAG OPAČIĆ