U sustavu tržišnoga gospodarstva država može u gospodarske odnose primarno intervenirati fiskalnom i monetarnom politikom. Kad izbije kriza, glavnu ulogu trebala bi preuzeti monetarna politika, upozorava akademik Zvonimir Baletić. No, u Hrvatskoj je netko nasjeo na priču da se monetarna politika, kao jedan od najvažnijih instrumenata antikrizne politike, ne smije koristiti. Odnos prema monetarnoj politici u Hrvatskoj zato je jedan od glavnih razloga što je naša zemlja zapala u ekonomsku krizu i što iz te krize ne nalazi izlaza, tvrdi Baletić.

• Zašto Hrvatska već četiri godine ne može izaći iz krize?
- Zato što smo u to razdoblje već ušli s krizom i nismo u četiri godine poduzimali adekvatne mjere da je prevladamo. Kriza se samo produbila i prijeti da nas uvede u produženu depresiju. Stagnacija je počela još prije Domovinskog rata. U posljednjih 30 godina stopa ekonomskog rasta u Hrvatskoj kreće se oko nule. Za rata proizvodnja je pala, u proteklom desetljeću ona se nešto oporavila, ali nikad nismo prešli razinu koju smo dosegnuli početkom 80-ih godina.

• Može li Vlada potaknuti gospodarski rast smanjenjem javne potrošnje, smanjenjem troškova koji opterećuju proizvođače?
- Sada se više ne možemo zaduživati dosadašnjim tempom i potrošnja će morati padati, jer će to diktirati troškovi otplate dugova. Ne možemo dodatno štediti, ako prostora za štednju više nema, a ne bi bilo ni racionalno, jer bismo time samo dalje smanjivali potražnju. Teško možemo i dodatno smanjivati troškove proizvodnje, jer su oni visoki ponajprije zbog visokih kamata na kredite. Ali zato imamo nedovoljno korištene kapacitete, kao i radnu snagu koja nije zaposlena. Aktiviranjem monetarne politike mogli bismo bitno smanjiti nelikvidnost, jeftinim kreditima potaknuti potražnju te privući inozemni kapital da potakne dio proizvodnje za izvoz. Moramo stvoriti unutarnje uvjete da se u Hrvatskoj potakne razvojni zamah. Samo rezanjem potrošnje ne može se mnogo postići.

Nerealni tečaj

• Zašto hrvatsko gospodarstvo tako dugo stagnira?
- Zato je odgovorna dosadašnja politika koja je zanemarila razvoj. Orijentirali smo se na jeftini uvoz i na održavanje premirane razine potrošnje putem stabilnog, ali nerealnog tečaja kune. To je našu radnu snagu učinilo skupljom u odnosu na njezinu produktivnost. Tako se destimulirao izvoz, a stimulirani su uvoz i zaduživanje. I potražnja za domaćim proizvodima se bitno smanjila.

Prodali smo banke, koje su pod upravom stranih vlasnika stimulirale politiku zaduživanja Hrvatske. Dali smo jamstvo da ćemo dugove uredno otplaćivati, bez obzira na stanje bilance plaćanja, tako što smo potpisali deviznu klauzulu po kojoj imatelji kuna bilo koji iznos kuna mogu slobodno pretvarati u strane valute po stabilnom tečaju, o kojem se brine Hrvatska narodna banka. Budući da je tečaj kune od početka bio precijenjen, bankama i uvoznicima je pružena prilika za laku zaradu na uvozu proizvoda i usluga te na pretvaranju kunskih prihoda po fiksnom tečaju, koji im je čuvao HNB. Takav režim je razoran za zaposlenost, za proizvodno i izvozno gospodarstvo. Umjesto da razvijamo vlastiti proizvodni potencijal, godinama smo se brinuli ponajprije za to da nam strane banke daju kredite. Naznake raspleta aktualne europske krize upućuju da je takav režim neodrživ i da se treba okrenuti prema potrazi za novim strategijama i rješenjima.

• Ako novac iz inozemstva za hrvatsku potrošnju sada presušuje, ako rezanje potrošnje istodobno usporava ekonomski rast, to znači da Hrvatska nema izgleda za izlazak iz krize. Postoje li neke rezerve?
- Rezerva je u monetarnoj politici. Morali bismo se vratiti domaćim izvorima financiranja. Svi inozemni krediti dolazili su preko HNB-a, koji je za njih preuzimao jamstvo. Međutim, zašto Narodna banka nije emitirala potreban novac i jeftino kreditirala? Ako su njezina jamstva bila dovoljna stranim vjerovnicima, zašto ne bi bila i vlastitom narodu i državi. Ona ima načina i sredstava, a i njezina je temeljna zadaća da opskrbljuje stanovništvo, gospodarstvo i javne službe potrebnim sredstvima namirenja dugova i da time aktivira poduzeća i ljude koji u Hrvatskoj rade s pola kapaciteta. Sposobnost definitivnog namirenja duga jest osnovna značajka novca, iza kojeg stoji autoritet države i opće povjerenje tržišnih aktera. Ako strane banke, koje emitiraju novac i daju ga preko svojih kanala Hrvatskoj u kunama i pritom dobro zarađuju, vjeruju HNB-u da će im se dug vratiti, to znači da imaju povjerenje u našu državu i središnju banku. Ako postoji takvo povjerenje u HNB, pitam se zašto se takvo zaduženje ne bi izravno prepustilo HNB-u, kao instituciji odgovornoj za reguliranje i poticanje financijskih i ekonomskih procesa u zemlji.

Kronična nestašica

• Mislite li da bi HNB trebao tiskati više novca?
- Kod nas vlada kronična nestašica novca od 1994., kad se odlučilo na neodređeno vrijeme braniti nerealan tečaj kune.

• Ne će li više novca potaknuti inflaciju?
- Ne, nema razloga. Potrebnu količinu novca treba stalno održavati. Stabilizacijskim programom iz 1993. trebalo je slomiti hiperinflaciju. Zato smo smanjili količinu novca. No, to je trebala biti mjera za razdoblje od šest do deset mjeseci, najduže godinu dana, dok se inflacijska očekivanja ne ispušu. Nakon toga je trebalo uspostaviti normalan odnos, a za to je trebala znatna količina dodatnog novca. Ta operacija novčane stabilizacije naziva se reflacija. Vlasti nisu izvršile reflaciju i hrvatska ekonomija je ostala bez novca. Stoga se kuna držala tako visoko, a s druge strane, u optjecaju se počeo rabiti tuđi novac. Kuna nikad nije pokrivala ni 50 posto standardnih potreba hrvatskoga gospodarstva.

• Je li to djelomičan razlog zašto se nelikvidnost u Hrvatskoj popela na 43 milijarde kuna?
- Da. Međutim, u Hrvatskoj smo počeli s nelikvidnošću već onda kad smo uveli kunu. Zajedno s nekim kolegama, tada sam upozoravao odgovorne dužnosnike i javnost da će to dovesti do rasta tečaja kune koji će destimulirati izvoz i potaknuti zaduživanje, te da ćemo se vezati za inozemnu valutu preko koje će stranci diktirati našim financijama. To se i dogodilo. Smatrali smo da treba izvršiti reflaciju i uspostaviti normalno stanje u monetarnom sektoru, ali to do danas nije učinjeno. Novca nema dovoljno, a ako ga središnja banka želi povećati, ona potiče poslovne banke i poduzeća da se zaduže kod stranih banaka, što onda pretvara u kune, koje se brzo, kupnjom deviza, vrate u središnju banku i nestanu kao novac.

• Ali HNB ne može kreditirati hrvatsku državu, jer je to Zakonom o HNB-u zabranjeno?
- Zašto je donesen takav zakon? U našem zakonu se doista kaže da je osnovni cilj HNB-a stabilnost tečaja i cijena. U Americi su Federalne rezerve, osim stabilnosti novca, dužne održavati i stabilnost ekonomije te štititi zaposlenost, prema zakonu iz 1947. Naš je zakon, pak, odvukao HNB od zadaće da osigura dovoljnu količinu domaćeg novca. Ako je tečaj precijenjen, to je znak da novca nema dovoljno, ili da se svjesno izvlači iz optjecaja da bi se branio tečaj. Budući da HNB ne želi emitirati potrebnu količinu novca, nametnuli smo si daleko skuplji način financiranja, putem stranih banaka, pri čemu one osiguravaju ekstra dobitak i trajan plasman svoga kapitala, ne razvijajući razvojni potencijal zemlje.

• Znači li to da je hrvatska središnja banka u funkciji stranih banaka i stranog kapitala, a ne u funkciji potreba hrvatskoga gospodarstva i države?
- Teško je reći, jer je HNB za takvu politiku uživao široku političku potporu. Tip monetarne politike sugeriran je izvana i služio je kao izgledna podloga opće liberalne politike tranzicije i suradnje sa zapadnim zemljama. Sporazum o stabilnosti dogovoren je u jesen 1993., kad je položaj Hrvatske bio vrlo krhak, a pregovaračka pozicija slaba. Pristajanje na vjerovničke uvjete u danim prilikama moglo je izgledati kao prihvatljiva privremena strategija. Banka se od početka krivo postavila braneći dužnički rejting zemlje kao centralnu vrijednost, zanemarujući razvojne i socijalne ciljeve zemlje. Ali, strateška grješka pretvara se u katastrofu, ako se na vrijeme ne korigira, nego joj se dopusti da dugoročno formira spore i neskladne strukture i procese. To se, nažalost, dogodilo s precijenjenim deviznim tečajem, koji nas preko spore i neadekvatne intervencije u recesijske poremećaje, može lako odvesti na put dugoročne razvojne depresije.

Kažnjen tko radi

• Znači, problem je ipak tečaj kune?
- Problem je monetarna politika, u kojoj je tečajna politika osnovni stup, a koja nas drži u krizi i produbljuje krizu. Sa sadašnjim tečajem ne možemo razviti izvozni sektor i na taj način dugoročno vraćati i smanjivati svoje dugove.

• No, ako smanjimo vrijednost kune, porast će nam dugovi, a time i rate za otplatu kredita?
- Dugovi će u stranoj valuti ostati isti kao što su bili. Porast će ponajprije cijena uvoza. Sada se uvozi s povlasticom. Onaj tko radi za izvoz biva kažnjen za interes onih koji se razbacuju uvozom. Tko je na dobitku? Naši bankari to dobro znaju.

• Kako da HNB počne financirati hrvatsko gospodarstvo? Kako komentirate to što je HNB poslovnim bankama, snižavanjem rezervi, nedavno oslobodio osam ili devet milijarda kuna, napominjući da bi to trebale iskoristiti za poticanje izvoznog sektora?
- Taj novac sada stoji na računima poslovnih banaka, a one bi ga trebale dati kao komercijalni zajam. Moje je mišljenje da bi država trebala novac gospodarstvu plasirati putem državnih banaka, za razvojne projekte uz niske kamate.

Socijalna cijena

• Koja je socijalna cijena čuvanja visokog tečaja?
- Cijena svega toga pada na izvoznike, nezaposlene i siromašne. Pada nam proizvodnja, izvoz i gubimo radna mjesta u Hrvatskoj. I naša bi brodogradilišta uz niži tečaj kune daleko bolje poslovala, s manje gubitaka. Lakše bi se modernizirala, a ovako su propadala i ovisila o tome hoće li im Vlada pokrivati gubitke. Švedska je između 1992. i 2005. krunu devalvirala za 35 posto, a to se na cijenama gotovo ništa nije osjetilo. No, Švedska je istodobno izvoz povećala s 26 na 52 posto BDP-a, jer joj je postupna devalvacija olakšala modernizaciju proizvodnje. Slušao sam poljskog ministra financija Belku kad je javno govorio prije desetak godina da je poljska vlada, u određenom razdoblju, odlučila svaki mjesec devalvirati svoju valutu za jedan posto, više od 12 posto godišnje, kako bi održavala konkurentnost svojih proizvoda u svijetu.

• Kako može vlada odlučivati o devalvaciji? Nije li to miješanje u posao središnje banke?
- Da, središnja je banka u mnogim državama nezavisna, ali svoje akcije koordinira s vladom i mora raditi u interesu nacionalnoga gospodarstva. Znate li tko o tečaju odlučuje u Velikoj Britaniji? Određuje ga britanski ministar financija.

• No, mi nismo ni Britanija, niti Amerika.
- Nismo, ali to ne znači da možemo ignorirati što drugi rade i raditi besmislice.

Vani kamate od 1 do 3 posto, kod nas i do 17 posto

• Znači, izlaz je u jačanju državnih banaka?
- Na prvome mjestu, središnja banka mora biti više u funkciji države. Ako je tako, ona će naći načina da plasira svoje kredite gospodarstvu i smanji kamate. Ovako, strane banke nabijaju kamate koje su znatno veće od kamata koje plaćaju klijenti u njihovim zemljama. U Americi je kamatna stopa pala na 1 do 1,5 posto, u Francuskoj na dva do tri posto. Mi smo uvijek imali kamatnu stopu veću od 6 posto, a povremeno se penjala i na 17 posto. Dopustili smo da strane banke diktiraju uvjete financiranja u Hrvatskoj, umjesto da HNB plasira vlastite kredite poslovnim bankama u Hrvatskoj po znatno nižim kamatama.

• Kako komentirate to što mnogi građani plješću guverneru zato što održava čvrsti tečaj kune?
- Plješću zato što im država preuzima dio cijene uvoza i jamči povratak kredita, i ne misle na razorne posljedice koje se još nisu u potpunosti pokazale.

Branko Podgornik, Novi list