U petom nastavku ekskluzivnog feljtona Životna ispovijed Josipa Boljkovca svjedoka epoha razgovaramo o drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih. Po običaju prisjećanje kao rijeka u svoje rukavce zalazi koju godinu prije i poslije. Hrvatsko proljeće ili maspok najvažniji je politički događaj u ovom poglavlju.
Josip Boljkovac zna gdje Hrvatsko proljeće počelo, tko ga je, zašto i s kim smišljao, zna kad je i zvanično i nezvanično završilo. Iz prve ruke pričao nam je o glavnim protagonistima i onome što se događalo u toj povijesnoj epohi. Posebno važnoj za ostvarenje višestoljetnog sna o hrvatskoj državi.
U vikendici Josipa Boljkovca u Vukovoj Gorici proljećari su se godinama poslije okupljali. U tu vikendicu gdje živi i danas povukao se nakon sjeće u Karađorđevu, koja je u njegovom životu označilo kraj burnih godina.
Tito, Miroslav Krleža, Veco Holjevac, Ivo Rukavina, Koča Popović, Vladimir Bakarić, Milka Planinc, Stevo Krajačić, Mika Tripalo, Savka Dapčević, Pero Pirker, Franjo Tuđman, Stipe Mesić, Bruno Bušić, Marijan Radanović…samo su neka od poznatih imena koja se spominju u ovom nastavku.
Nekima spominjemo samo prezimena, nekih imena Josip Boljkovac se teže prisjeća, a dok smo razgovarali nisam ga htio previše prekidati. Zato ne zamjerite što negdje uz imena nedostaju prezimena.
Zbog petog nastavka s Jožom smo se sastali po četvrti put. Počeli smo od Jožinog školovanja.
MAJAKOVSKI I SVETI JOSIP
Prije Drugog svjetskog rata prvo sam učio zidarski zanat, ali kako mi je bilo teško prešao sam na krojački i trgovački zanat. Izučio sam krojački zanat, ali više sam se bavio trgovinom štofova po sajmovima od Črnomlja, Metlike, Jastrebaskog…stalno sam putovao. Prodavali smo engleske štofove, koji su išli slabije, metar je koštao 200 dinara što je bila mjesečna plaća činovnika.
Kasnije sam uz rad završio pravni fakultet, što je u moje vrijeme uspjelo samo nama dvojici policajaca Ivi Nobilu, ocu Ante Nobila i meni. Još dok sam studirao došao sam u sukob s komitetom u Karlovcu. Najveći protivnik bio mi je Milan Rakas, koji je na kraju završio u Beogradu gdje je obolio, oronio i umro. Milan Rakas je bio pulen centralistički i unitaristički orijentiranog Milutina Baltića. Moj prvi ozbiljni sukob u komitetu bio je zbog ruskog pjesnika Vladimira Majakovskog. Ruski je bio jedan od ispita na fakultetu, a predavao mi ga je ruski emigrant Karkovski i dao mi je dao da prevedem pjesmu Konferencijaš. Kako kadrovi iz rata u Karlovcu do podne ništa nisu radili, nego su šetali i pili kave, a poslije podne održavali sastanke. Dok sam ja popodne završavao fakultet i često nisam imao vremena ići na te sastanke sjediti i slušati puste priče. “Jurim dolje, jurim gore, nigdje nikoga nema”-pjevao je Majakovski, a kako smo i u Karlovcu takve zvali konferencijaši i kad sam počeo prevoditi Majakovskog nekako je to dospjelo do komiteta gdje su pomislili da je to upereno protiv njih i njihovih sastanaka. Posebno je došlo do sukoba s Rakasom. Morao sam za svjedoka zvati profesora Karkovskog, koji je posvjedočio da mi je on dao da prevedem pjesmu koja je pjevala o stanju u Rusiji u vrijeme Lenjina. Poslije toga, kad sam riješio prometnu situaciju, bio sam imenovan za karlovačkog gradonačelnika i jednog dana u moj ured dođe svećenik Marijan Radanović. Poslije rata u Karlovcu su srušili sinagogu i crkvu Ćirila i Metoda. Sinagoga nije bila ugledna, a za vrijeme rata na tornju crkve Ćirila i Metoda bili su mitraljezi talijanske vojske i to je bio izgovor za njeno rušenje. Velečasni Radanović je došao po dozvolu za gradnju jedne male kapelice. Stajao je ispred mene mirno kao vojnik.
- Velečasni, izvolite sjesti-rekao sam mu.
- Ne bih sjedio, vidim da imate puno posla-rekao mi je.
Bio sam tada zajedno s gradonačelnikom Ljubljane Markom Boltom član Predsjedništva gradova Evrope i baš sam imao jedan razgovor s Beogradom.
-Ne možete dobiti dozvolu, već ste sagradili previše kapelica-rekao sam velečasnom Radanoviću.
- Hvala lijepo, došao sam samo pitati-bile su Radanovićeve riječi.
- Ali, imam ja jedan drugi prijedlog-rekao sam svećeniku.
A on stane.
- Kao član Predsjedništva gradova Evrope prošao sam po Evropi i u Njemačkoj i Poljskoj i tamo su neke crkve koncertne dvorane. Ako hoćete graditi kapelicu, onda dolazi u obzir samo crkva u kojoj bi bila i koncertna dvorana s parketom da starice dok kleče na koljenima ne dobijaju reumu-rekao sam mu
-A joj, pa to je pravo, to bi ja želio-uzvratio je Radanović.
Prijedlog sam dao na Skupštinu i imali smo odobrenje. Tako se na Dubovcu počela graditi crkva. Zatekao sam se u Bonnu u kabinetu kancelara Kisingera kad je gradnja crkve završena i kad me nazvao moj sekretar i prenio da će se zvati crkva sv. Josipa. Na otvaranje je pozvan i kardinal Šeper, a preneseno mi je da sam i ja pozvan. Rekao sam da se zahvaljujem, ali parlamentarnu delegaciju mogao bi napustiti jedino da mi umre majka. I danas je na Josipovo svake godine slavlje u toj crkvi. Svećenik Radanović je i danas živ. U isto vrijeme kad smo davali dozvolu za crkvu dali smo dozvolu i za opskrbni centar na Dubovcu. Prije toga stanovnici Dubovca išli su nekoliko kilometara do tržnice, nisu imali pravu trgovinu. Centar je otvoren kad i crkva, tako da sam imao pokriće, ali opet su me napali. Zbog crkve je zasjedao komitet i zaključili su da sam si sagradio spomenik sv. Josipa. Uzalud sam se branio da nisam ja crkvi dao ime, da je na tom mjestu prije toga bila močvara i leglo komaraca. Međutim komitet je zaključio da sam to ja sebi podigao spomenik. Otišao sam direktno kod Vlade Bakarića i kad je čuo što se dogodilo nasmijao se i rekao:”Budalaši”.
MEKANI BAKARIĆ
Bakarić je bio bolestan na pluća kad je došao u partizane. Zvali su ga Mekani. Upoznao sam ga kad mu je na autu pored Karlovca pukla guma. Sam je vozio auto i policija me je obavijestila da mu je na Baniji pukla guma. Odmah sam otišao pomoći i dok sam došao policajci su mu već zamijenili gumu. Sam je vozio i u Karlovac je došao privatno. Zapravo kad smo započeli remont pruge došao je sam vidjeti što mi to radimo. Onda me povezao do starog grada Dubovca. Razgledao je i Dubovac. Novaca nije bilo, a mi smo krenuli u remont željezničkog prometa najveće kočnice transporta roba i putnika s kopna prema moru i smora prema kopnu. Uz radne akcije uveli smo samodoprinos, a pomogla je i željeznica, pa se Bakarić u sve to došao uvjeriti vlastitim očima. Poslije sam se s Bakarićem često sretao, kod njega sam dva puta bio i u kući. Bio je jako pametan čovjek, mekan, ali odlučan.
HRVATSKO PROLJEĆE
Hrvatsko proljeće je počelo u Holjevčevoj kancelariji. Veco je bio prvi stup Hrvatskog proljeća. Prvo smo na sastanke dolazili general Ivo Rukavina, kad je prebačen iz Beograda i ja. Veco je bio veliki protivnik centralizma i ništa bez njega nismo radili. Svaki put kad bih išao kod Steve Krajačića svratio bih do Rukavine da se posavjetujem oko toga što ću pred Stevom pričati. Sve sam s njima dogovarao i po njihovim uputama napravili smo prve zakonodavne korake. U Saboru smo se izborili za zakon po kojem šefove policije više neće birati Zagreb i Beograd nego gradovi i općine. U Saboru je prijedlog za tu incijativu prvi iznio Stipe Mesić i bio je isfućkan. Fućkali su i Hrvati i Srbi. Stipe Mesić i Josip Manolić bili su samnom u Zakonodavnoj komisiji. Stipu Mesića upoznao sam 1965. kad je došao u Sabor. Dobio sam informacije da je pravnik i dobar borac, da nema dlake na jeziku i da hoće izletjeti. Zato sam ga gurao za govornicu da podnese prvi udar. Na dnevnom redu je bio Zakon o biranju načelnika milicije. Sjednicom u Saboru je presjedavala Milka Planic, te 1966. bila je predsjednica Sabora SR Hrvatske. Naši saveznici bili su profesori Pravnog fakulteteta u Zagrebu: Horvat, Bajer, Zlatarić i Kosta Bastajić. Oni su sjedili u loži. Poslije Stipe Mesića zastupnicima se obratila Milka Planinc, koja je rekla da pasoše treba izdavati Republika, uz konzultacije s Beogradom oko važnijih stvari. Odmah je bilo glasanje i Milka je dobila sto i nešto glasova, a mi tridesetak. Onda sam ustao ja.
- Drugarice predsjednice, molim poslovnik i da se radi po poslovniku. Tražim pojedinačno glasanje prozivanjem imenom i prezimenom. Da vidimo pojedinačno tko je za centralizaciju, a tko je za decentralizaciju-rekao sam Milki Planinc.
Milka je odmah dobila vrbance. Tržio sam da potpukovnik Podkonjak prebroji glasove, on je volio piti i bio je pripit. Objasnio sam da će se tada šefovi policije više okretati prema bazi, a ne prema vrhu i vodećim ljudima koji ga i ne poznaju. Onda smo počeli brojati glasove.
-Gotovo je-viknuo sam kad sam čuo da je naša incijativa dobila preko sto glasova.
Milka je odmah prekinula sjednicu i izašla van, a za njom Savka predsjednica Vlade. Dok su zamnom su krenuli Manolić, Bobetko, Rade Bulat, Mesić…Otvorili smo bocu courvosier-a
DEKLERACIJA O KNJIŽEVNOM JEZIKU
Naš cilj je bio decentralizacija cijelog sistema od sredstava do odluka. Veco je bio jako dobar s Krležom i na račun veza s Vecom i Rukavinom Tuđman je počeo odlaziti kod Krleže. Kod Krleže je dolazio i general Ivan Šibl. Meni je Krleža djelovao kao veliki autoritet, stabilan, decidiran, smatrali smo ga časnim čovjekom. Veco i Rukavina o Krleži su mi pričali sve najbolje. Veco, Rukavina i Krleža bili su upetljani i oko incijative za Deklaraciju o hrvatskom jeziku. Na Četvrtoj partijskoj konferenciji SKJ 1969. donesena je odluka o Dekleraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.
POVEZAN S MIKOM TRIPALOM I PEROM PIRKEROM
U to vrijeme bio sam gradonačelnik Karlovca, ali jako povezan sa Tripalom i Perom Pirkerom. Posebno s Tripalom, koji je govorio ako pobjedi “naša linija” da ću biti ministar vanjskih poslova. Miko je znao što sam sve napravio oko uspostave diplomatskih odnosa s Njemačkom. Miko i Stevo Krajačić bili su posrednici između Tita i mene. Miko je pismo koje sam dobio u Njemačkoj nosio Titu na Brdo kod Kranja. Miki sam poklonio i pištolj belgijanac s 22 metka, pretpostavljam da je još kod njegove obitelji. Miku sam upoznao još kad sam bio predsjednik Općine Karlovac. Dolazio je vidjeti što radimo. Imali smo sastanke i u CK u Zagrebu. Supruga Pere Pirkera bila je iz kuće moga gazde u Karlovcu kod kojeg sam počeo učiti krojački zanat.
SJEČA U KARAĐORĐEVU ZBOG RUSKE OPASNOSTI
Dobro se sjećam jedne sjednice u Gradskom komitetu 1971. u Mesnićkoj na kojoj smo bili: Savka, Tripalo, Pirker, predsjednik Narodnog fronta Ivić i ja. Pretpostavljali smo da nas KOS prisluškuje pa smo navili radio. Zaključak je bio da se uguše štrajkovi. Miko je otišao među radnike TPK i štrajk je prestao, Ivić je obustavio štrajk u Zagorju, a ja sam otišao među studente u Karlovac i prekinuli su štrajk. Savka i Pero Pirker otišli su na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je Čičak bio studentski vođa i jedino oni nisu prihvatili prekid štrajka. Savku i Peru su na Filozofskom fakultetu isfućkali. Vođa štrajkaša Čičak je jedno vrijeme radio za policiju, a vjerojatno ga je na vezi držao još netko. Onda je nastupilo Karađorđevo, ali je važno napomenuti da Karađorđevo nije bilo radi štrajkova nego radi Tita. To će biti u proširenom izdanju moje knjige, Tito je bio u pitanju i zbog toga je došlo do sastanka u Karađođevu. Važno je napomenuti da se tih dana iz Moskve vratio Mijalko Todorović Plavi. Dok je bio u Moskvi se oko jedan sat po noći iskrao iz hotela i otišao je na jedan sastanak u Podmoskovlje. Po povratku iz Moskve prvo je otišao kod Koče Popovića, koji je bio komadant, a Mijalko Todorović Plavi komesar Prve proleterske brigade. Plavi je Koči rekao kako Moskva traži da Tito nestane s političke pozornice. Koča se nije usudio to direktno prenijeti Titu, pa je zbog toga pozvao na večeru Ivo Vejvodu i Branka Mikašinovića, tadašnje jugoslavenske ambasadore u Parizu i UNESCO-u . Koča im je rekao prenesite ono što mi je Plavi rekao Boljkovcu, on će preko Steve Krajačića najprije doći do Tita. Koču Popovića upoznao sam 1945. u Dugoj Resi i odlično smo surađivali i kasnije posebno kad je jedno vrijeme karlovačka milicija imala ingerenciju nad Brionima. Kad sam otišao kod Steve Krajačića bila je večer i dočekao me u badenmantilu. Stevin ured je bio u njegovoj kući u Nazorovoj. U kući je imao lift. Ubrzo nakon toga smijenjen je šef KOS-a general Mišković i postavljen je za šefa Titovog osiguranja, a na mjesto šefa KOS-a postavljen je Stjepan Domankušić. Te 1971. Tito je i manje boravio u Beogradu pod izlikom da se liječi u Igalu. Da bi se Tito spremio za otpor Rusima morao je pripremiti i politički teren i zato je došlo do smjene rukovodstva u Hrvatskoj i svih liberalnih snaga po drugim republikama. Tito je želio potpuno mirnu situaciju jer se samo tako mogao suprostaviti Rusima. Zato je došlo do sječe u Karađorđevu.
VIKENDICE U VUKOVOJ GORICI
S Vecom Holjevcem sam se zadnji put kupao 1969. na Kupi u Vukovoj Gorici. Veco je dugo plivao, još se nije znalo da je bolestan. Izabrao si je i gradilište za vikendicu uz Kupu. S nama je tada bio i Vinko Sertić. Poslije Vecine smrti njegova druga žena je prodala to gradilište. Kupio ga je Ivica Tiček, konobar u Okrugljaku i na dijelu tog gradilišta je sagradio vikendicu. Naše vikendica u Vukovoj Gorici još nije bila sagrađena. Gradnju vikendice u Vukovoj Gorici, u kojoj već godinama stanujem, započela je graditi još moja punica 1969. Digla je kredit, a ja sam ga poslije otplaćivao. I nakon smjene 1971. djelomično sam bio u Karlovcu, ali najviše ovdje u Vukovoj Gorici.
PROLJEĆARI NA KUPI
Milan Rakas je poslije događaja 1971. imenovan je za sekretara komiteta u Karlovcu.
Poveo je postupak da mi se oduzme stan i u njemu otvori vrtić. Imao sam malo veći stan i garažu. Tamo gdje je nekada bio moj stan sad su tri stanara. Prvo sam na toj adresi prijavio svog vozača i tako sam zeznuo Rakasa i protivnike. Vojni sud, koji je protiv mene vodio postupak oduzeo mi je čin potpukovnika. Poslije toga postupak je preuzeo civilni sud. Na kraju sam oslobođen, ali 18 godina se nisam smio pojavljivati na televiziji i u javnosti. Za sve to vrijeme družio sam se s grupom Mike Tripala, nekad je s nama znao biti Ivan Šibl sa suprugom, Vice Vukojević, Jure Sarić, Vera Sarić… Ponekad na Kupi preko ljeta znalo biti više trideset proljećara. Tu na Kupi su se prije rata okupljale hrvatska i slovenska opozicija. Hrvatsku opoziciju su predvodili Maček i subašić. Na istom mjestu Miko Tripalo je ponovio ako dođu na vlast da ću biti ministar vanjskih poslova. Kupali smo se, naručivali odojke i pili moje vino. Dolazila je i Savka, jednom kad nije došla spremili smo joj i poslali lopaticu. Znali smo da nas prate zato smo se sastajali na Kupi. U jednom slučaju dok je vozio prema Kupi policija je Miku Tripala tri puta zaustavljala i legtimirala.
Vice Vukojević nikad nije bio određen. S proljećarima dolazio u Vukovu Goricu ali je radio i za strane službe, baza im je bila u casino-u Tute Naletilića na Bodenskom jezeru u Njemačkoj. Nekada dok smo se sastajali s Brunom Bušićem na večerama Veco, general Rukavina i ja smo za razliku od Tuđmana Bruni Bušiću govorili da ne ide u emigraciju, jer se stvari vani ne rješavaju. Tuđman je Bruni govorio suprotno i nagovarao ga neka ide u emigraciju, a kasnije je okrenuo priču. U trenutku ubojstva Brune Bušića sobu odmah do njegove imao je Vice Vukojević i on je meni najsumnjiviji. Mislim da je on organizirao ubojstvo Brune Bušića u Parizu. Vodi se kao emigrant i disident, a od bivše države je dobio stan. Najgore je što je takav čovjek danas član Ustavnog suda.
Piše: Dražen Stjepandić |
