Od amnezije do buđenja

Hrvoje Kačić

Kačić Hrvoje

Datum:

11.12.2006

Slika autor/izvor:

Objavljeno na:

Hrvati-AMAC.com

Objavi na:

Hrvatska redarstvena akcija "Oluja" bila je obveza oslobađanja okupiranih hrvatskih teritorija. Ali bila jenadasve i pravo na oslobođenje zemlje koju su priznale sve članice EZ-a. Vi već dugo zauzimate stajalište da jeoperacija "Oluja" izvršila obveze UNPROFOR-a, u skladu s odlukama Vijeća sigurnosti UN-a. Ima tu, međutim,jedno pitanje, baš oko tog priznanja nezavisnosti Hrvatske: vrlo često se, nažalost, kao datum međunarodnogpriznanja uzima 15. siječnja 1992., a taj datum nije datum priznanja. Kako? Zašto?

Pitanje međunarodnog priznanja Hrvatske treba raščlaniti u nekoliko faza. Najprije faktično priznanje, koje je bilo postignuto tijekom ljeta 1991., a potom političko priznanje koje je bilo postignuto tijekom jeseni 1991. godine. Što se tičediplomatskog priznanja - to je samo završni čin procesa kroz koji treba proći svaka zemlja koja stječe subjektivitet i koja je faktično i politički već priznata. Mi smo taj trenutak diplomatskog priznanja očekivali i dočekali smo ga 15. siječnja 1992. godine, kada nas je priznalo svih 12 ondašnjih članica EZ-a, a uključivo sa 16. siječnjem priznalo nas je ukupno 36 država - članica međunarodne zajednice (od Australije i Novog Zelanda do Čilea, Argentine i Urugvaja).

Deklaracijom o samostalnosti i neovisnosti na deklarativan je način bio iniciran vrlo složen i trnovit postupak diplomatskog priznanja. Sljedećeg su dana diplomatskim notifikacijama Hrvatska i Slovenija recipročno izmijenile izjave o međusobnom priznanju. Ipak, treba znati: u porukama upućenim saveznim organima vlasti obje su današnje republike potvrdile već ranije očitovanje inicijative da su spremne pregovarati o preustroju dotadašnje savezne države u konfederaciju. S velikim stupnjem sigurnosti se ocjenjivalo da se od Beograda ne može očekivati pozitivna reakcija, jer su Miloševićeve i Jovićeve koncepcije, oslanjajući se na JNA, nedvosmisleno počivale na uvjerenju da će uz premoć na vojnom planu spriječiti bilo kakav oblik decentralizacije savezne vlasti.

Problem je što se u svjetskoj javnosti više ne govori
o agresiji Jugoslavije ili Srbije na Hrvatsku

Tri dana poslije donošenja Deklaracije o samostalnosti Slovenije uslijedila je vojna intervencija JNA na Sloveniju. Međutim, Slovenija se uspjela obraniti od napada. Ovaj je čin na diplomatskoj razini izazvao angažiranje EZ-a, pod čijim je okriljem donesena tzv. Brijunska deklaracija, kojom je između ostalog bio uveden i tromjesečni moratorij na provođenje Deklaracije o nezavisnosti. Time je zaustavljen mogući slijed diplomatskog priznanja.

Slobodan Milošević i najviši predstavnici savezne vlade aktivno sudjeluju u radu Konferencije o Jugoslaviji pod okriljem EZ već od početka rujna 1991., jer su bili uvjereni da kontinuitet Jugoslavije neće biti dokinut. Vjerovali su da će Jugoslavija, kao članica UN-a, KESS-a i mnogih drugih međunarodnih organizacija, nastaviti sa svojim međunarodnim subjektivitetom. Međutim, zbog razvoja događaja upravo na hrvatskom teritoriju i to uspješne obrane od agresora, Hrvatska i Slovenija doživljavaju samostalnost. Europske i mnoge druge države diljem svijeta, već na samom početku 1992. godine, notifikacijama o diplomatskom priznanju Hrvatske i Slovenije cjelokupnoj svjetskoj javnosti pokazuju i dokazuju da je dezintegracija ili raspad Jugoslavije evidentna činjenica.

Razočarani sazrijevanjem međunarodne zajednice, a osobito postignutim rezultatima koji su ostvareni u radu Konferencije pod presjedanjem lorda Carringtona, kao i stavovima koje je objavljivala Arbitražna komisija, Srbija i Crna Gora nastavljaju sa svojim naporima da ospore do tada postignute rezultate u radu Arbitražne komisije. Time nastoje obezvrijediti i cjelokupnu djelatnost same Konferencije.

U zajedničkom podnesku koji su tada potpisali Momir Bulatović i Slobodan Milošević osporava se nadležnost Arbitražnoj komisiji. Iznose pri tome tri argumenta:

1. - da temeljem Brijunskog sporazuma EZ nije dobila takav mandat;

2. - da otvorena pitanja trebaju biti riješena između Jugoslavije i ostalih jugoslavenskih republika njihovim međusobnim sporazumom;

3. - da ona pitanja koja ne bi mogla biti sporazumno riješena trebaju biti upućena na odlučivanje Međunarodnom sudu pravde.

Hrvatska, pak, u podnesku od 18. lipnja 1992., te Makedonija i Slovenija u odvojenim podnescima od 19. lipnja 1992., u skladu sa svojim već ranije zauzetim stavovima, s kojima je Bosna i Hercegovina bila suglasna, dostavile su dokaze i obrazložile neosnovanost stavova i prigovora Srbije i Crne Gore, kojima se osporava nadležnost djelovanja Konferencije o Jugoslaviji, tj. prekoračenje dobivenog mandata.

Arbitražna komisija dana 4. srpnja 1992. donijela je Interlokutornu odluku kojom se utvrđuje neosnovanost žalbenih navoda i odbijaju se svi podneseni prigovori. Naime, Arbitražna komisija utvrđuje da ingerencije i nadležnost svojega rada ne temelji na Brijunskom sporazumu, nego na uvjetima koji su određeni zajedničkom Deklaracijom, prihvaćenom jednoglasno na Ministarskoj konferemnciji svih država EZ-a, održanoj 27. kolovoza 1991. - radi postizanja mira, ali i sa svrhom uspostavljanja arbitraže. U ovoj odluci Arbitražne komisije utvrđuje se da su uvjeti, kako su utvrđeni Deklaracijom o Jugoslaviji, bili prihvaćeni od svih šest jugoslavenskih republika i to već prilikom otvaranja Konferencije o miru, te da su ti uvjeti stupili na snagu dana 7. rujna 1991. godine.

U obrazloženju donesene odluke Arbitražna komisija pozivala se također i na odluke Međunarodnog suda pravde u Haagu.

Datum 7. rujna 1991. ima svoj poseban značaj, jer se svi sukobi nasilja do tog datuma tretiraju kao unutarnji sukobi. Međutim, nakon tog datuma svi sukobi, a osobito oružana suprotstavljanja i ljudske žrtve, te rušenje, odnosno nanošenje imovinske štete na teritoriju Hrvatske, spadaju u režim međunarodnog sukoba.

Koji bismo onda datum konačno trebali obilježavati kao datum međunarodnog priznanja Hrvatske?

Moramo poštivati ono što je zaključeno na sjednici Arbitražne tzv. Badinterove komisije, održane dana 20. studenoga 1991. godine. Tada je, naime, Arbitražna komisija zauzela odlučno i jasno stajalište, koje je bilo objavljeno u javnosti 8. prosinca 1991., da je postojanje ili nestajanje neke države činjenično pitanje, te da su učinci priznanja od strane ostalih država isključivo deklarativnog značaja (prijevod s engleskog iz dokumenta Arbitration Committee, Opinion Nr. 1).

Prema tome možemo nastaviti sa slavljem afirmacije naše države pred svijetom, tj. 15. siječnja 1992. godine. Međutim, taj dan se ne smije označavati kao dan međunarodnog priznanja, nego kao dan diplomatskog priznanja Hrvatske od brojnih država i svih država tadašnje EZ (Njemačka je učinila notifikaciju već 19. prosinca 1991., što smo doživjeli kao božićni dar). Imamo pravo i dužnost slijediti stanovišta Badinterove Arbitražne komisije, koja je zauzela i objavila Arbitražna komisija, utvrđujući da su Hrvatska i Slovenija postale države subjekti međunarodnog prava s danom 7. rujna 1991. godine.

Iako smo, profesore Kačiću, načelnika Generalštaba Jugoslavenske armije Blagoja Adžića već kratko spominjali u prvom dijelu razgovora, mislim da bismo se opet trebali vratiti na njegov slučaj. Naime, čini mi se da je svima ili barem velikoj većini ljudi u Hrvatskoj vrlo neobično, začuđujuće to što on uopće nije optužen, a kamoli osuđen za zločine. A ključna je osoba.

Pa, ja bih u nečemu ipak korigirao ovo pitanje - to da je svima čudno. Najprije, o tom se problemu toliko malo u našoj javnosti govori i toliko se rijetko spominje da se jedino oni koji su bili svjedoci i pratili su i bili aktivni tih kritičnih godina, 1990. do 1992. godine, dobro sjećaju Adžića. A sve mlade generacije uopće više nemaju ni svijesti ni podataka o tome koja je bila Adžićeva uloga. Nisu ni čuli za njega, ne znaju ništa.

Imate pravo. Jer - novine šute, svi mediji šute.

Već dugo vremena novine to ne spominju. Što je najžalosnije - nisu podneseni potrebni dokazi ni prema sudu u Haagu o ulozi i djelovanju ovoga ... načelnika Generalštaba.

Sjetimo se: on je došao na tu poziciju nakon Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti i nakon radikaliziranja srpske politike, kad je već Milošević bio sveodlučujući, skupa s Brankom Kostićem iz Crne Gore i s Dobricom Ćosićem. Oni su onda, uz Veljka Kadijevića, koji je bio ministar za narodnu obranu ili kako se to zvalo ... sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu u Beogradu u saveznoj Vladi, za načelnika Generalštaba postavili Blagoja Adžića. Adžić je od prvog trenutka na toj funkciji bio upravo promotor, a poslije i izvršitelj zaoštravanja i insistiranja da se samo vojnom silom mogu pokoriti svi oni koji su se suprotstavili beogradskoj hegemoniji, a pogotovo oni koji su bili protiv isključivog vladanja komunističke diktature.

Kad on govori, kada se obraća svojim podčinjenima - bilo je tada na Vojnoj akademiji oko 150 pukovnika i majora - on već uvodno izlaže da je višestranačje dovelo narode u sukobe i da su zapravo ti višestranački izbori krivci za propast Jugoslavije. I onda govori izričito: "Rušitelji Jugoslavije preuzeli su vlast i okrutno žele promeniti društveno uređenje uvođenjem kapitalizma u svojoj najgoroj formi." Višestranačje! On naglašava da ... parlamentarni izbori, postojanje više stranaka - da je to ono što ruši Jugoslaviju.

On čak ni ne skriva tu svoju oštrinu, žestinu, kao ni namjeru da se na te "rušitelje" ide s vojskom.

Pa ... ovaj njegov govor je bio objavljen od Beograda i Ljubljane do Zagreba i Splita, u svim tadašnjim dnevnicima. Naslovi i poruke su užasni. Ali moramo vremenski to odrediti, reći kada je to uslijedilo, kada je govor održan.

To je, dakle, nakon neuspjeha vojne intervencije u Sloveniji, kada je otporom slovenskoga naroda svladana ta ofanzivna i napadačka struja unutar tzv. JNA. Agresija na Sloveniju počela je 28. lipnja 1991. godine i trajala je tjedan dana. To je isteklo oko 4. ili 5. srpnja, a Adžić, kad je već bio svjestan da je ta operacija propala, 5. srpnja se obraća svim tim visoko rangiranim oficirima. I ono što je najstrašnije, on upozorava da prijeti vanjska agresija ili, kako on zove, spoljna: "Preti spoljna intervencija Nemačke, Austrije, Mađarske i Čehoslovačke. Postoji namera da se stvori golema zajednica od 130 miliona stanovnika, a to predstavlja za nas veliku opasnost, jer je stvarno to projekt Velike Nemačke." On dakle ističe: opasnost od Njemačke, Austrije, Madžarske i Čehoslovačke, što je apsurd. Ali to govori zato da bi svojim podčinjenima istakao kako ima podršku od Engleske, Francuske, SSSR-a i Amerike. Međutim, to govori samo da bi dobio podršku od svoje javnosti, koju obmanjuje da JNA ima kao saveznike spomenute vojne sile. Jer da se treba konfrontirati s Njemačkom i Austrijom, a da je to način da se otkloni njemačko-austrijska dominacija u tom području. Navodi da spoljni neprijatelji namjeravaju osnovati državu od 130 milijuna stanovnika, čije nastajanje treba spriječiti. I onda daje izričitu uputu svojim oficirima: da "izdajice treba ubiti na licu mesta, bez milosti i razmišljanja, a jedinice sa kojima ćete komandovati moraju do kraja izvršiti dobijene zadatke, pa makar pri tome izginuli do poslednjega. Mi imamo prednost u naoružanju. Od sada upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga koji se protivi našim akcijama."

Pazite: ta poruka da treba ubiti izdajice, a kvalifikacija izdajice - to je svatko tko god pokuša izraziti drukčije mišljenje ili tko je sudjelovao na izborima, pa se još i sazna za koga je glasovao ... Svi su, dakle, izdajice i sve ih treba ubiti na licu mjesta. Ukoliko nisu "slijepi poslušnici".

Ja osobno ne znam je li i za vrijeme onoga najgoreg tipa boljševizma, pa i za vrijeme nacizma ili fašizma, itko tko je zauzimao tako visoku poziciju rekao svojim podčinjenima: Ubijte bez milosti i bez razmišljanja. Sigurno je, zapravo vjerojatno je bilo takvih internih uputa, ali u javnosti da se netko eksponira na takav način - to nije vjerojatno. To je nečuveno.

Zašto ja to sad ističem i spominjem?

Kad je to u javnosti izrečeno i kad se ide linijom zapovjedne odgovornosti, uzimajući u obzir sve ono što se događalo na ovim prostorima, kako je moguće da takav subjekt ostane bez procesuiranja? To je nešto što je neshvatljivo, to je u suprotnosti s načelima prava, pravne znanosti i krivične odgovornosti - i subjektivne i po vertikalnoj osnovi, liniji zapovjedne odgovornosti. Ali ono što je u svemu najpotresnije - to je u suprotnosti s poštenjem i etikom. Ja ne vidim kako se to može opravdati, a ne mogu se složiti ni da mi smijemo to tolerirati. Više nisu u pitanju ni njegove godine - hoće li on i koliko godina će biti u zatvoru.

Naravno, to je pitanje načela.

Vidite, tu povijesnu istinu treba konstatirati, jer to je bio jedan od uzroka oružanih sukoba.

Kretali su na Vukovar i redom kako su išli, jer su smatrali da su te općine oko Knina već u cijelosti pod kontrolom, a tako i neke druge općine. Oni su ocjenjivali da će za 48 sati sa svojim tenkovskim jedinicama stići i do Zagreba, a da će Vukovar biti osvojen bez velikih gubitaka i velike štete.

Jasno da je u tom trenutku i Veljko Kadijević bio na istoj liniji, poznati su njihovi dogovori. Ali ima i primjera kad su i ministri ... oni koji su bili tzv. kadar iz Hrvatske, shvatili što se sve može dogoditi. Oni su sredinom prosinca 1991. godine pokušali reterirati, jer su vidjeli da države EZ-a više ne daju podršku takvom obliku vladavine. Tada je i Kadijević počeo reterirati.

A Adžić nikako.

Adžić je ostao i dalje radikalan.

Recimo jedan eklatantan primjer: znate kako su početkom listopada '91. godine zrakoplovi išli ne samo ovdje na Zagreb, nego kad su udarili i na onaj zrakoplov promatrača EZ-a, koji je bio na letu ...

Onu petoricu kad su ubili?

Da. Tu je bio na letu iz Mađarske za Zagreb, bila je dana i dozvola lijeta i sve to, a onda su se digli mig-ovi s aerodroma Bihać i ... eto, srušen je taj zrakoplov. Poginuli su svi, cijela posada - četiri Talijana i jedan Francuz. A to je isto bilo u funkciji ... zastrašivanja.

Bilo je to vrlo osjetljivo razdoblje, kad su Ujedinjeni narodi ocjenjivali da je potrebno da uslijedi intervencija, ne vojna, nego zaštita.

To je bilo zastrašivanje i Hrvatske i svijeta, a i poruka svijetu: Nemojte se miješati u naše poslove!

Hrvatske već ne, nego svijeta, to je bila poruka usmjerena prema svijetu. Jer je Hrvatska već stala sigurno na svoje noge, a to je uslijedilo nakon onoga primirja od 2. siječnja 1992. godine, koje je zaključeno u Sarajevu i gdje je uključen onaj bitni element da suprotstavljene strane neće napredovati s položajā na kojima su se nalazile u tom trenutku. Jasno da je u tom trenutku to značilo i toleriranje okupacije na dijelu gdje su srpske paravojne snage preuzele vlast. Ali svejedno je već tada bilo jasno da je Hrvatska svojim subjektivitetom, a i snagom naoružanih dobrovoljaca, već izvojevala pobjedu i da nema više nikakvih izgleda da bi jugoslavenska vojska to mogla svladati. Agresorski cilj je također bio upozoriti UNPROFOR-ce da ne dolaze na ove terene, da mogu ići okolo kao opserveri, promatrači, ali bez vojnih snaga. Činom rušenja zrakoplova 6. siječnja 1992. željelo se EZ upozoriti što će se događati njihovim ljudima, ako odluče doći na ove prostore.

Na kraju, nakon stanovitog vremena - tu su i taoci koje su lišavali slobode. Adžić ostaje u funkciji i poslije tog zločinačkog djela, tog rušenja zrakoplova promatrača EZ-a. Kad je Kadijević jasno i glasno stavio do znanja da će pokrenuti istragu kako je došlo do te akcije mig-ovih mlaznjaka, a budući da mu je to bilo zamjereno, napustio je položaj ministra, odnosno saveznog sekretara za narodnu obranu, ustvari podnio je ostavku.

Adžić i dalje ostaje na čelu Generalštaba s tim, što je isto indikativno, da u javnosti govori da su otvorena vrata pakla, da će se udariti svom snagom, pa dalje: izgubili smo bitku, ali ne i rat itd. itd. Njega drže na tom položaju sve do sredine svibnja 1992. godine. I kad je bila neposredna prijetnja za uvođenje sankcija protiv Srbije, tek onda Milošević smjenjuje Adžića s te pozicije, u nadi da će smjenom tog radikalnog generala biti izbjegnuta ili barem odgođena primjena sankcija. Prema tome: Adžić ne može odgovarati za ono što je bilo poslije toga, ali dramatična vremena i kritično razdoblje prije toga, u prvom redu za ono užasno rušenje Vukovara i svega što se poslije događalo ... Škabrnja - istog datuma kad je bilo i konačno osvojenje Vukovara, pa Zadar i Šibenik, da ne ističemo Dubrovnik, okolicu Karlovca, Gospić, pa gradove u Slavoniji itd. itd. - svi krajevi su stradali. Njegova krivnja i odgovornost je primarna. I zbog toga je važno da se na tom slučaju ne izbjegne primjena institucije zapovjedne odgovornosti.

Naši su mediji puni informacija, puni tekstova o zapovjednoj odgovornosti. Našem prosječnom građaninu to je i opterećenje, jer zna što se događalo, a sada se zapravo zaobilazi ovo pitanje: govori se o liniji zapovjedne odgovornosti, no o onome tko je bio vrhovni promotor rata, nasilja, napada i egzekucija i još se javno očitovao s nalogom svojim podčinjenima - ništa. On je pred njih stavio zadatak da "upotrebe sve svoje znanje i umeće za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju." I sad kad vidite da se njegovo ime nigdje ni ne spominje, onda je to zapravo nešto što nas mora dovoditi u sumnju, navesti nas da se pitamo: Koja je svrha ovakvog inkriminiranja koje se provodi od strane tužilaštva pri sudu u Haagu, koji je institucija međunarodne zajednice? To se pitanje odnosi na Carlu del Ponte.

Osim Carle del Ponte, kome to još ide na dušu?

Pa ... zapravo u njezinoj ingerenciji je identificiranje osoba koje su inkriminirane. Prema tome i ono što se ne inkriminira ide na njezinu adresu, jer njezin je jedan od pomoćnika rekao da oni nemaju ... dokaze o tome.

A ja tvrdim: to nije točno. Oni te dokaze imaju, ali ne žele ići u pojedinosti.

Mi imamo ... Odbor ili Ured za suradnju s Haagom?

Da.

Što oni rade?

Ja to ne znam. Na njima je da upoznaju i svoje pretpostavljene - i ministre i Vladu i Sabor, a tako bi onda saznala i javnost, što su podnijeli sudu u Haagu ili glavnoj tužiteljici u odnosu na to pitanje. Ja sam to pokretao i imam dokaze o tome što je predano, ali nemam nikakve potvrde da je to i od Ureda za odnose s Haagom bilo podneseno.

Otkad je taj dokument u Haagu?

Pa već dugo. Taj Adžićev govor, koji je preveden na engleski jezik, ja sam ga slao i nosio na više mjesta i u mnoge institucije već sredinom srpnja 1991. godine, dakle prije nego što je počeo bilo kakav napad na Hrvatsku.

Dakle u Haagu je već od ljeta 1991.?

Da. Tada doduše još nije bilo Haškog suda, ali bila je Haška konferencija, koja je počela u rujnu 1991. godine i već je u rujnu predan puni tekst. Uz to je tekst predan raznim predstavnicima međunarodne zajenice - to je sve bilo radi informacije. Kao predstavnik Hrvatske predao sam to na Konferenciji na kojoj je predsjedavao lord Carrington. Tu su bili prisutni i tadašnja savjetnica u Miloševićevoj vladi Smilja Avramov i ministar vanjskih poslova Srbije Vladislav Jovanović. Oni su vidjeli kad sam ja to dijelio i nitko od njih nije protuslovio ... ili prigovorio da prijevod nije

korektan ili da to nije točno ili da načelnik Generalštaba JA nije takav govor održao.

(nastavlja se)

B.M.L.