Gotovo navijačkom strašću, kakvu domaći političari rijetko uspijevaju izazvati, dočekana je Andrea Zlatar na mjesto ministrice kulture početkom godine: takozvana kulturna javnost vidjela je u njoj mesijansku pojavu, sposobnu promijeniti predznak apokaliptičnom beznađu i lamentacijama kako je u Hrvatskoj kultura dotjerana na rub provalije.
Šest mjeseci kasnije, idealizirani lik spasiteljice lagano se počeo rasplinjavati, a HNS-ova ministrica primorana je odgovarati na zamjerke novome zakonu o javnoj televiziji, opravdavati promjene na čelu kulturnih institucija, braniti se od prozivki da presporo provodi obećanja koja je dala na početku mandata.

- Jasno je da postoji razočaranje jer su i očekivanja bila nerealno visoka. Ozbiljne promjene ne mogu se provesti tako brzo, to više što su izbori bili usred godine, kad je budžet već bio donesen, kao i većina odluka o financiranju pojedinih programa. Da smo tada išli mimo procedure mijenjati te odluke i rušiti vijeća - kojima sada istječe mandat - prekršili bismo ono za što se zalažemo: poštovanje procedure i nezaobilaženje onih tijela koja smo naslijedili. Za stvarne promjene treba vremena.

VELIKI NERAZMJERI

Kojim pozitivnim promjenama što ih je Ministarstvo kulture provelo ove godine biste odgovorili onima koji vam zamjeraju da se rad ministarstva sveo na takozvano “gašenje malih požara”?
- Finale rada ministarstva u ovih prvih šest mjeseci vidjet će se za nekoliko dana, kad krećemo s raspisivanjem natječaja za javne potrebe u kulturi. Prvi se put uvodi mogućnost podupiranja višegodišnjih projekata. To ne znači da ćemo podupirati dugotrajne gradnje - to tek želimo promijeniti! - nego, na primjer, trogodišnji projekt suradnje nekog hrvatskog kazališta s četiri inozemna, i to na način da se u tom razdoblju vidi kontinuirana suradnja. Bar u dva područja, likovno galerijskom i kazališno scenskom, veći projekti koji imaju i međunarodni aspekt ne mogu se provoditi u kraćim jedinicama. Druga velika stvar koju smo uveli u kriterije je to da svaka ustanova - a osobito ustanova kojoj je država osnivač ili suosnivač - mora imati četverogodišnju strategiju. To se jednako odnosi i na naše konzervatorske odjele, arhive, ali i muzeje, kazališta, galerije... Mislim da su ovo vrlo značajni pomaci, da se počinje raditi planski. To će nam omogućiti da, kad budemo restrukturirali budžet, vidimo gdje su nam prioriteti.

Dugovječni prigovor o centraliziranosti kulture još je uvijek aktualan. Hoće li on uskoro postati neutemeljen?
- Kad smo krenuli u strateško planiranje, nismo to napravili tako da smo sastavili spis od sto stranica i poslali ga svima, nego smo kroz seminar intenzivno razgovarali s predstavnicima svih županija i svih velikih gradova, koji su onda to prenijeli na svoje institucije. Strategija ne može biti učinkovita ako ne radiš odozdo. Mogu reći da iznimno vodim računa o decentralizaciji i znam da ne možemo mi ovdje u Zagrebu smišljati što su prioriteti Splita, Pazina, Buja, Delnica... Prošli smo velik dio Hrvatske, koncentrirajući se najviše na ona područja koja su kulturno zapuštena, i na projekte koji su nedovoljno evaluirani - kao što je, na primjer, Šibenik.

ZAPUŠTENA SLAVONIJA

Velike nerazmjere smo uočili i u Slavoniji, pogotovo zapadnoj, koja je potpuno kulturno zapuštena, ali i na određene gradove na obali i u zaleđu. Prioritet nam je strateško planiranje u živom kontaktu s potrebama na terenu. Ipak, još smo uvijek daleko od prave decentralizirane kulture.

Surađuje li Ministarstvo kulture dovoljno s ministarstvima gospodarstva i poduzetništva?
- S Ministarstvom poduzetništva i obrta imamo zajednički projekt Poduzetništvo u kulturi, koji zasad opsegom nije velik (ove godine “težio” je četiri milijuna kuna), ali ga kanimo proširiti i na područje filma, zahvaljujući novodonesenom Zakonu o poticajima ulaganja u film. Zakon je zamišljen tako da strani filmski producenti - a najpoznatiji je dosad bio HBO - kroz povrat dijela uloženih sredstava budu motivirani da dolaze snimati na našim lokacijama. Taj program ostvarit ćemo kroz suradnju s ministarstvima financija i poduzetništva... Što se tiče suradnje s Ministarstvom gospodarstva, upravo smo otvorili temu izgradnje povijesnog muzeja u Zagrebu: smješten je na lokaciji tvornice duhana, a ta zgrada je prije nekoliko godina kupljena od Adris grupe. Sad pokušavamo vidjeti je li u taj projekt, koji stoji u cjelini 80 milijuna kuna, moguće ući kroz javno-privatno vlasništvo, jer ovim načinom financiranja u ministarstvu, gdje godišnje imamo 40 milijuna za investicije, jasno je da će se graditi godinama i na kraju ispasti triput skuplje. Alternativno, ići ćemo i na opciju zajmova ili EU fondova.

Dosadašnja raspodjela sredstava tekla je po uhodanoj špranci, u kojoj nije uvijek bilo mjesta za vrednovanje kvalitete.
- Ja imam doslovno etički problem kad gledam financijsku konstrukciju Dubrovačkih ljetnih igara, osobito u odnosu na financijsku konstrukciju Festivala djeteta u Šibeniku, gdje su odnosi veći nego jedan naprama deset - naravno na štetu Šibenika. A nisam sigurna da je Dubrovnik deset puta važniji.
To vrijedi i za niz kazališta. Znamo da HNK ima budžet od oko 100 milijuna kuna, a neke grupe naprave vrlo zanimljive i zgodne predstave s 50 tisuća. Između 50 tisuća i 200 milijuna omjer je jedan prema dvjesto - a da je ovo dvjesto puta vrednije - hm!, nisam baš sigurna.

NAŠI I VAŠI

Onda, podržavate pobunu nezavisnih kazalištaraca koji se žale na diskriminiranost u raspodjeli novca?
- Podržavam. Ta se podrška sad možda ne vidi, jer se u rješavanju tog problema nećemo baviti pojedinačnim slučajevima, nego ćemo provesti veliku i sustavnu promjenu.

Posljednjih se tjedana u javnosti žustro raspravlja o novoj verziji Zakona o HRT-u. Najkonkretnije zamjerke prijedlogu čiju transparentnost entuzijastično promovirate iznijela je Nina Obuljen koja drži da bi, ako saborska većina bude birala ravnatelja, ljudi dolazili i odlazili s te funkcije s promjenom vlasti.
- Ne bi trebalo biti tako. Kao i u drugim zakonima, i ovaj omogućuje dobru primjenu - i omogućuje zloporabu. Ono što vi zovete mojim entuzijazmom, to je ustvari povjerenje u racionalnost i odgovornost ljudi koji obnašaju političku vlast u Saboru. Dvotrećinskom većinom u Saboru se biraju ustavni suci i guverner Narodne banke. Pa nije figura ravnatelja javne televizije ni usporediva s tim! U izmjenu ovog zakona krenuli smo zbog njegova problematično postavljenog odnosa između programskog i upravnog vijeća. I nisu ta vijeća bila nepolitična. Sastav vijeća bio je kvotiran dogovorom između stranaka pozicije i opozicije: to je bizarna situacija, tobože nema politike, a postoje “naši” i “vaši”. Način na koji su ljudi mijenjali svoja opredjeljenja doveo nas je u situaciju da više ne možemo nadopuniti ta mjesta, jer više nije bilo jasno tko predstavlja koju “stranu”, dakle pokazalo se mi kao sredina nismo zreli za takav način oblikovanja vlasti. Glavni je problem bio što su programskom vijeću dane ovlasti da sudjeluje u izboru urednika i ravnatelja i time je na jedan način bio izložen pritisku, bilo pozicije bilo opozicije. Zaključili smo da će programsko vijeće neće biti stranački kvotirano, ali će se voditi računa o svjetonazorskim i drugim pluralitetima u hrvatskom društvu. U programskom će vijeću biti ljudi koji će biti u stanju provesti kvalitativnu analizu programa i onda na temelju nje podizati kvalitetu javne televizije.

NISU BILE SMJENE

I Vi ste prozivani za uklanjanje kvalitetnih ljudi s nekih pozicija na koje ih je postavio Božo Biškupić.
- U svim slučajevima gdje se radi o zapošljavanju novih ljudi, nije se radilo o smjenama, nego o tome da je dotadašnjim ravnateljima istekao mandat.

Ivo Banac, koji je u upravno vijeće muzeja u Jasenovcu došao u Biškupićevo vrijeme, prošlog je tjedna primio pismenu obavijest da je smijenjen. Zašto?
- Ivo Banac devet puta zaredom nije prisustvovao sjednicama i zato smo zaključili da je u potpunosti nezainteresiran za taj posao.

Mislite li da je nasilno neoliberalno guranje kulture u arenu tržišne borbe fatalan problem za kulturu i društvo uopće, kao što vele pesimisti iz redova likovnih umjetnika i književnika?
- Za kulturnu je proizvodnju prirodno da ima tržište. No, državna potpora je kod nas, koji nemamo sustav zaklada kao u Americi, nužna. Drukčije naprosto ne može. Guranje kulture u arenu tržišne borbe, i to na način da se, na primjer, objavljuju samo šund bestseleri - mislim da je to dio općeg podcjenjivanja publike, čitatelja. I mediji tome pomažu, zatvaraju krug “navlačenja” šećernih ovisnika: nude ti ono što oni misle da ti treba, ti se na to navučeš i počneš tražiti te iste sadržaje. Ako ću biti radikalna, rekla bih da to nije slučajno. Korporacijama apsolutno odgovara zatupljen narod koji nema osviještenu potrebu za kritičkim mišljenjem, koji ne razumije što je to socijalni dijalog, koji ne razumije što je to društveni polilog u javnom smislu. Ni naš obrazovni sustav nije sustav koji uči misliti - a najmanje kritički misliti.