Teško stanje u zemlji, pogoršano očitom nesposobnošću koalicijske Vlade da ponudi rješenje koje vodi prema izlasku iz krize povod je za razgovor sa prof. dr. Miroslavom Tuđmanom, saborskim zastupnikom HDZ-a i predsjednikom Udruge za hrvatski identitet i prosperitet.

Afere aktualne vlade, od kadroviranja u javnim poduzećima i ministarstvima do slučaja prvog potpredsjednika Radimira Čačića, izazivaju sve veće nezadovoljstvo hrvatske javnosti. Kamo to vodi zemlju i koliko je taj problem ozbiljan?

- Prvi potez Milanovićeve Vlade bio je donošenje tzv. Komadininog zakona. Premijer je taj čin opravdao da nije protuustavan, da nije protuzakonit, već da je to dio njihova, SDP-ova svjetonazora. Naredbenog tjedna vladajuća koalicija ukinula je javne natječaje. Potpredsjednik Sabora Stazić otvoreno je rekao da njih ne interesiraju kvalifikacije kandidata, već ljudi od povjerenja. Do sada su smijenjene na stotine ljudi u državnoj upravi i javnim službama, a imenovani su sljedbenici vladajuće koalicije. Kako tome nisu prethodile prezentacije strategije razvoja i planovi za rješavanje ključnih društvenih i političkih pitanja – to je očito da aktualna vlast osnovno rješenje vidi u postavljanju svojih ljudi na ključne pozicije. U vrijeme globalne i nacionalne krize takav pristup samo produbljuje krizu i nezadovoljstvo ljudi, pogotovo što je za dio kadrovskih rješenja unaprijed bilo jasno da su i politički i zakonski, u najmanju ruku, neprimjerena.

Je li ova vlada prokockala povjerenje ili možda još ima potencijala da učini nešto konkretno za izlazak zemlje iz gospodarske krize?

- Vlada nije iznijela konkretni program izlaska iz krize, niti predložila dugoročnu strategiju razvoja hrvatskog gospodarstva. Plan 21 na koji se poziva, ostao je interni plan koalicije na vlasti, a ne dokument koji je usvojio Sabor, ili dokument koji je Vlada učinila dostupnim javnosti kao svoj program. Osim najava da će sve biti bolje i drukčije nego za prethodne vlade, javnost i da hoće, nema čemu dati povjerenje. Svi gospodarski pokazatelji u ovoj godini su barem za 10-15 posto lošiji u odnosu na 2011., a troškovi života, preciznije režija su porasli za 10-20 posto. Od obećanog rasta BDP-a, nema ništa već je realan pad od 1-2 posto. Vlada nema ni jednog pozitivnog pokazatelja. Iako je premijer Milanović na početku mandata rekao da će rješavati probleme a neće alibi i odgovornost za neuspjehe prebacivati na HDZ-ovu Vladu, svjedoci smo da njegovi ministri svoje nastupe počinju i završavaju adresiranjem krivice i odgovornosti za postojeće stanje na HDZ.

Koliko je vlada samostalna u donošenju odluka. Jesu li joj ruke vezene potpisanim ugovorima s Europskom unijom?

- To što Hrvatska nema dugoročne strategije nacionalne sigurnosti i gospodarskog razvoja, to što nema nacionalnu strategiju obrane, ili nacionalnu informacijsku strategiju, što nema dugoročni program investicija ili nacionalni program zapošljavanja, itd., itd. nije nam kriva EU. Tek kada bismo imali te razvojne dokumente mogli bismo ozbiljno razgovarati o ograničenjima koja nam nameće EU. Nažalost, kako takvih dokumenata nema to se i svi odlasci u Bruxelles svode na primanje instrukcija ili traženje suglasnosti za pojedine poteze.

Kako komentirate smjenu na čelu HNB-a i dolazak Borisa Vujčića na čelo te institucije?

- Guverner HNB gospodin Rohatinski informiran je o svojoj smjeni u telefonskom razgovoru s premijerom, a odluku o imenovanju Borisa Vujčića objavila je Vlada. I smjena i imenovanje guvernera HNB u ingerenciji su Hrvatskoga sabora. Aktualna vlast čak ne drži niti do privida da bi o tome trebao raspravljati i odlučivati Sabor. Neosjetljivost Vlade na autonomiju i odgovornost ključnih institucija u državi iskazana je i na ovom konkretnom primjeru. Zato se s pravom možemo zapitati kakvi će realni odnosi biti između Vlade, Sabora i HNB-a.

Je li moguće u Hrvatskoj primijeniti islandski model izlaska iz krize, okrenuti leđa interesima banaka i zaštiti građane, provesti mjere kojima će se zamjeriti bankarima, ali koje će djelovati blagotvorno na standard građana i to odmah?

- Nije normalno ni prihvatljivo da nacionalna gospodarstva, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, stagniraju ili imaju negativnu stopu rasta, a da banke unatoč tome imaju zagarantirane prihode i visoke stope rasta. Islandski model jedan je od načina da se banke prisile da snose rizike u slučajevima gospodarske krize. Za stabilan gospodarski razvoj potrebno je bankama nametnuti takva pravila igre da dijele sudbinu i rizike gospodarstva. Kako banke operiraju s multinacionalnim, globalnim, financijskim kapitalom to su potrebna međunarodna pravila i rješenja da ih se prisili da dijele sudbinu lokalnih, tj. nacionalnih gospodarstava i društava. Hrvatska nije u stanju započeti taj proces, niti prisiliti banke da prihvate odgovornost za gospodarsku krizu. Naprosto zato što i aktualna koalicija na vlasti vodi računa prvo o svojim stranačkim interesima, a ne o nacionalnim interesima. Drugo, jer nema konsenzusa svih parlamentarnih stranaka da se ograniči moć globalnog financijskog kapitala. I treće, trebalo bi preokrenuti nametnuti sustav globalističkih vrijednosti: sada prioritet imaju globalni kapital i logika profita, a ne nacionalni interesi i socijalno tržišno gospodarstvo u kojem bi država ograničavala globalni tržišni liberalizam.

Čini se da će vlada doista prodati jedan od posljednjih nacionalnih simbola, Croatia osiguranje koje, prema posljednjim rezultatima, bilježi pozitivno poslovanje.

- Prema najavama ova Vlada ima namjeru prodati ne samo Croatia osiguranje, nego i Hrvatsku poštansku banku, svoj paket INI-ih dionica, dati izgrađene auto-ceste u koncesiju strancima da oni ubiru cestarine umjesto nas. To su smislili za prvih sedam mjeseci. Ne smijemo zaboraviti da je Račanova vlada u svojem mandatu rasprodala najvrednija i najprofitabilnija poduzeća. Dakle, prodaje se ono što je profitabilno. Kako Vlada nije sastavljena od stručnjaka koji su dorasli gospodarskim problemima s kojima je Hrvatska suočena, to jedini izlaz vidi u rasprodaji hrvatskih razvojnih potencijama. Rasprodajom 'obiteljskog srebra' ni jedna zemlja nije izašla iz krize, već investicijama, otvaranjem novih radnih mjesta, proizvodnjom i stvaranjem novih vrijednosti. Aktualna Vlada do sada samo to obećava, ali još nije povukla ni jedan konkretan potez koji ide u tom smjeru.

U javnosti se u posljednje vrijeme pojavilo nekoliko prijedloga o potrebi osnivanja tehnokratske vlade? Što mislite o toj opciji za izlazak iz krize?

- Pretpostavka za formiranje tehnokratske vlade je dogovor, konsenzus, parlamentarnih stranaka oko ciljeva i zadaća takve vlade. Inače u Saboru neće proći ni jedan zakonski prijedlog takve Vlade. Hrvatska je u krizi upravo zato što nema parlamentarnog dogovora o ciljevima dugoročnog razvoja, a stranački programi vode računa o svojim a ne nacionalnim interesima. Kada bi bio problem samo u stručnjacima na čelu ministarstava, onda bi i aktualna koalicija mogla sama postaviti stručnjake za ministre. Ona to nije u mogućnosti jer niti sama nije u stanju unutar sebe dogovoriti razvojni program, zbog prevelikih ideoloških i personalnih suprotnosti između SDP-a i HNS-a. To zorno dokazuje i činjenica da su im za ono što rade dostati i ministri koji, osim nekoliko iznimki, nikada nisu operativno vodili i rješavali ni najjednostavnije gospodarske probleme.

Kako ocjenjujete rad oporbe, novog HDZ-a pod predsjedanjem Tomislava Karamarka? Je li HDZ spreman za ulazak za ozbiljnu političku bitku s obzirom da je situacija kritična?

- HDZ polako ali sigurno preuzima odgovornost najjače oporbene stranke. To pokazuju ankete o raspoloženju hrvatskih ljudi. Nakon šest mjeseci vladajuća koalicija nema potporu ni polovice biračkog tijela. Vjerujem da će lokalni izbori, koji su za manje od godinu dana, biti pravi pokazatelji nezadovoljstva hrvatskog biračkog tijela s aktualnom vlašću. Očekujem da će HDZ vrlo brzo ponuditi svoj program izlaska iz gospodarske i socijalne krize, te ako bude prezentiran na pravi način, nisu isključeni ni prijevremeni izbori. HDZ-u nije problem neučinkovita aktualna vlast, nego negativno nasljeđe Sanaderove politike i ponašanja. Ako povrati i dobije potporu svojeg izgubljenog biračkog tijela HDZ vrlo brzo može preokrenuti odnose snaga na hrvatskoj političkoj sceni.

Hrvatska je nakon kratkotrajne nade i vjere u boljitak, pala u apatiju i beznađe. Koliko je to ozbiljan problem? Može li ulazak u EU to promijeniti?

- Sve su Vlade od 2000. obećavale da će ulaskom u EU u Hrvatskoj poteći med i mlijeko. Danas je očito da EU nije nikakva panaceja i obećana zemlja. Ne samo Grčka, nego i Portugal, Španjolska i Italija su u dubokoj ekonomskoj krizi iako su dugogodišnje članice EU. Premda nije članica EU, u usporedbi s tim zemljama, Hrvatska je čak u povoljnijem gospodarskom položaju. I deset zemalja članica EU primljenih 2005. godine nisu u puno boljem položaju. Zato je očito da se ulaskom u EU postojeća apatija i beznađe neće promijeniti. Promijenit će se odnos EU-a prema svojoj periferiji. Po svemu sudeći razvoj EU ići će prema modelu nekoliko brzina. Periferiji je 'zajamčen' sporiji razvoj. Zato je presudno da se Hrvatska otrezni i sama preuzme odgovornost za svoj razvoj kao srednjeeuropska i mediteranska zemlja, a ne da se integrira u zapadni Balkan i najnerazvijeniji dio Europe.

Kako gledate na smjenu kadrova na HRT-u i može li taj potez vladajućih utjecati na popravak rejtinga vladajuće koalicije u javnosti?

- Opet je na djelu SDP-HNS-ov model rješavanja problema: smijenit ćemo postojeće i postaviti svoje ljude. Bez rasprave o strategiji razvoja javne televizije, bez postojanja nacionalne informacijske strategije. Zato ta i takva rješenja, bez obzira tko ih provodi, ne mogu biti na dobrobit niti HRT-a niti potrebe javnosti za javnom televizijom. Uskoro će se pokazati da jednostrana kadrovska rješenja, bez senzibiliteta da na javnoj televiziji budu postavljani profesionalni a ne stranački podobni kadrovi, ne mogu popraviti ni spasiti image vladajuće koalicije u javnosti.

Kako gledate na najnovije napetosti na relaciji Zagreb - Sarajevo - Banja Luka - oko Zaljeva Maloga Stona i spornih otočića, te granice na Uni, koju je jučer spomenuo Milorad Dodik. Mogu li ti granični sporovi možda utjecati na zadani rok ulaska Hrvatske u EU?

- Niz članica EU nema još uvijek riješena sva pitanja međusobnog teritorijalnog razgraničenja. Osim toga, ni Slovenija nije riješila sva granična pitanja sa Hrvatskom pa je bila primljena u EU. Dakle, granične sporovi Hrvatske sa susjedima ne treba vezati s pitanjem ulaska u EU. To je vrsta problema koja može trajati, neovisno o članstvu u EU. A hoće li 1. srpnja 2013. Hrvatska biti primljena u EU, to ne ovisi više toliko o Hrvatskoj koliko o stanju u EU i predstojećim modelima razvoja EU.

Očekujete li komplikacije i u pregovorima sa Srbijom zbog rukavaca na Dunavu?

- Pitanje granica uvijek je vrlo složeno i svaka ga država želi što povoljnije rješenje za sebe, ponekad neovisno o pravnim osnovama i važećim međunarodnim zakonima. Zato su ti sporovi dugotrajni, a sa Srbijom mogu biti posebno složeni zbog njezinoga imperijalnoga nasljeđa. Uspjeh Hrvatske u tim pregovorima ovisi prvo o tome može li većina hrvatskih parlamentarnih stranaka postići dogovor o uvjetima ispod kojih ni jedan pregovarački tim neće ići, i drugo, da se angažiraju najbolji stručnjaci u pregovaračke timove

Pelješki most vraćen je među prioritete ove vlade. Kako gledate na taj obrat?

- Kako Vlada nije definirala nacionalne i gospodarske prioritete to nije bila ni svjesna da Hrvatska u EU mora biti teritorijalno integrirana, kako bi schengenska granica bila 'nepropusna', odnosno bez 'rupa'. Žalosna je činjenica da imamo takav sastav Vlade koji nije u stanju procijeniti i donijeti odluke danas, kako bi se unaprijed otklonile negativne posljedice s kojima će Hrvatska biti suočena za nekoliko godina. Još je porazniji taj vladin nedostatak strateškog razmišljanja i odlučivanja za hrvatski narod koji mora s putovnicom putovati iz Dubrovnika u ostatak Hrvatske. Budući da imamo Vladu koja nije u stanju predvidjeti probleme s kojima smo već sada suočeni, kako možemo očekivati da će poduzeti korake da razvoj Hrvatske dugoročno ide u pravome smjeru.

Kako ocjenjujete rad predsjednika Ive Josipovića? Je li uspio u želji da bude zagovornik pravedne Hrvatske, nadstranački predsjednik ili vodi Hrvatsku u ideološko jednoumlje i, kako je svojedobno rekao, crvenu Hrvatsku?

- Predsjednik Josipović vrlo je umješan u javnim nastupima i izjavama. Ali, njegove su izjave u pravilu forma bez sadržaja. Vjerojatno zbog toga što se očekuje da uloga predsjednika bude reprezentativna. Zagovarati pak 'pravednu Hrvatsku' nije moguće ako se ne zagovara istina: istina o komunističkom nasljeđu, istina o bankrotu naslijeđenog jugoslavenskog tržišta i gospodarstva, istina o okolnostima u kojima je nastajala samostalna i suverena Hrvatska, istina o Domovinskom ratu, istina o 'Oluji', istina o ekonomskim posljedicama agresije, istina o pravim dimenzijama pretvorbe i privatizacije, itd. Hrvatska je u političkoj i moralnoj krizi jer se odrekla istine. Kada se treba suočiti i izjasniti što je istina o uzrocima i razlozima koji proizvode sadašnju krizu, poruka predsjednika Josipovića je da trebamo gledati u budućnost a ne baviti se prošlošću. A to je onda kraj njegova programa 'pravedne Hrvatske' - jer nema pravde bez istine.

Autor: Marinko Bobanović