Ante Kotromanović, aktualni ministar obrane, jedan je od istinskih heroja Domovinskog rata koji se kao mladić u ranim dvadesetim godinama dobrovoljno javio, odmah početkom devedesetih, za obranu Hrvatske. S njim ovog puta nismo razgovarali o radu ministarstva, političkim prepucavanjima, budućnosti HV-a, teme je isključivo bila njegova sjećanja na ratne dane i na akciju Oluja.

Njegov ratni put vrhunac je doživio upravo, kako kaže oslobađanjem Knina i velikom pobjedom. Ponosno ističe da je Hrvatska vojska porazila neprijatelje na bojnom polju u svim segmentima vojne strategije. Iako ne niječe da je bilo pojedinačnih zločina, tvrd je u stavu da to nije bio nikakav zločinački pothvat, kako tvrdi haško tužiteljstvo.

- Mi smo vojnički korektno odradili svoj posao u 4 dana. Nakon oslobađanja Knina krenuli smo prema BiH, a umjesto nas prostor su preuzele civilne institucije, prisjeća se Kotromanović.

Tko onda nije odradio svoj posao, jer zločina je bilo?

Institucije, prije svega ministarstvo policije i pravosuđa. Mi smo kao vojnici odradili svoj posao i porazili neprijatelja, naše nije bilo da kontroliramo prostor. Ja sam primjerice odmah predao oslobođeni prostor zapovjedniku policije. Oni su došli iza mene sa svojim ljudima i formirali policijske postaje u Vrlici i Kijevu, a vojska je krenula dalje prema granici RH i BiH.

Jeste li vi tijekom akcije morali intervenirati zbog zločina koji su činili vaši vojnici?

Ne. Netom prije Oluje proveli smo oko tridesetak dana na Dinari. Moji su ljudi već bili strašno umorni. Svakodnevno smo jeli samo suhu hranu, strašno smo smršavili, spavali na otvorenom na visini od 1600m. Samo u jednom danu smo ubili 68 poskoka. Od najbliže baze do isturenih položaja pješačili smo 5 sati. Zato nam je svima cilj bio što prije završiti akciju.

Sjećete li se trenutka kada ste krenuli u akciju?

Kako ne, pa bili smo svi nestrpljivi. Kada smo napokon dobili signal za napad, nismo vjerovali da uistinu krećemo. U roku od 4 dana probili smo prvu crtu i izbili na granicu s BiH. Malo prije Velike Gospe dobili smo nekoliko dana odmora, ali ubrzo smo morali prekinuti odmor, jer je Ratko Mladić 13. ožujka proveo žestok napad s ciljem da povrati Grahovo. No, odbili smo njihove snage i u protunapadu došli do Drvara. Na prostoru moje operativne grupe hrvatski vojnici su se ponašali vojnički.

Jeste li ikada pomislili da će te vi ili bilo tko od zapovjednika iz Oluje završiti u Haagu?

To mi nije bilo ni na kraj pameti! Neosporno je da je zločina bilo i to se mora priznati. No, moj je stav da za to mora odgovarati onaj tko ga je i počinio, njega treba žestoko kazniti. Sada mi je žao što hrvatska vojska nije imala mogućnost preuzimanja kontrole nad oslobođenim prostorom, siguran sam da bi bili puno učinkovitiji. Mislim da smo naprosto na licu mjesta trebali streljati neke bandite koji su ubijali nedužne ljude, pljačkali po selima i kompromitirali ovu besprijekornu vojnu akciju.

Zbog takvih su Ante Gotovina i Mladen Markač i dalje u Haagu. Bili ste jedan od najbližih Gotovininih suradnika, a nakon njegova bijega ostali ste cijelo vrijem uz njega, pa i kada ste ušli u SDP. Kakav je Gotovina bio kao ratnik i zapovjednik?

Bio je fajter. Ranjen kod Novske kao zapovjednik voda. Kad je došao u Hrvatsku pristupio je 1. gardijskoj brigadi, gdje su formirali jaku skupinu, sve sami fajteri. Nakon toga je prešao u specijalne postrojbe glavnog stožera. Uvijek je u borbi bio na čelu svojih vojnika.

Kako su ga vojnici doživljavali?

Kao ratnika, vođu i odgovornu osobu. Ljudi su bez pogovora slijedili njegove zapovjedi. Kada je 1992. došao za zapovjednika zbornog područja Split zatekao je strašno puno vojnika, ali i tromu i neučinkovitu vojsku. On nas je iz defanzivnog promišljanja koje je tada vladalo vrlo brzo preokrenuo prema ofenzivnom djelovanju. Počeli smo provoditi aktivnu obranu, ali i provoditi obuku, kako vojnika tako i zapovjednika. To je bilo ključno za preokret tijeka ratovanja na tom području.

Kada smo već kod obuke, jednom sam čuo da ste vi akcije pripremali tako da ste ih precrtavali iz stripova?

Po Dalmaciji smo ratovali na jedan atipičan način. Umjesto mina, postavljali smo zamke za medvjede. Primjerice, prema JNA pravilima, kada na jednom mjestu napravite akciju u neprijateljskoj pozadini, ne vraćate se putem kojim ste ušli i na tom mjestu više nikada ne djelujete. Mi smo upadali na isto mjesto po šest, sedam puta. Crpli smo ideje i energiju iz nekakvih šala, filmova, stripova i bili smo jako uspješni. Tada sam bio u specijalnim postrojbama glavnog stožera. U tim postrojbama su bili veliki ratnici, elita koja je bila sposobna napraviti štošta. Natjecali smo se tko će više dana provesti, ovo po prvi puta govorim , u neprijateljskom teritoriju. Mjesečno smo morali ući po desetak dana u Krajinu i tamo prespavati. Ako unutra ne bi ušli i izveli akciju - nismo mogli dobiti plaću.

Kako su te akcije izgledale?

Nas nekolicina ušla bi na neprijateljski teritorij. Tamo bi u šumi proveli nekoliko dana planirajući akciju. U šumi smo spavali i jeli. Na primjer, uzeli bi 30-40 kg plastičnog eksploziva, stavili u običnu kartonsku kutiju i naprosto položili na cestu. Čekali bi neprijateljsku kolonu sastavljenu od borbenih vozila i kamiona. U trenutku dolaska, aktivirali bi eksploziv koji bi naprosto prvo vozilo otpuhao s ceste.

U idućoj minuti svatko od nas bi ispalio po jednu zolju i šaržer streljiva na kolonu i nestali. Sjećam se jednom prilikom smo u neprijateljskoj pozadini proveli oko 30-ak dana. To je bilo od polovice rujna do polovice listopada 1991. Svaki dan smo imali bliske dodire s neprijateljima. Samo borbe, borbe... Trideset dana jeli smo samo pršut. Trideset dana se nismo kupali ni brijali. Bili smo divlje zvijeri.

U kojem ste to dijelu Hrvatske tada bili?

Cetinska krajina.

I kako je Vaša grupa prošla?

Bili smo apsolutni pobjednici. Evo, opet po prvi put govorim: napravili smo šezdesetak uspješnih diverzantskih akcija. To je za mene, inače najromantičnije vrijeme, slavili smo hrvatsku državu, puni nekog posebnog naboja nismo marili za smrt. Ti ljudi koju su na početku krenuli u borbu, to su definitivno heroji domovinskog rata. Oni koji su preživjeli danas su mirni i pošteni ljudi koji ničim ne prave probleme ovoj državi.

Koliko ste imali godina kada ste postali zapovjednik 126 brigade?

23 godine.

Bili ste vrlo mladi. Kada ste pristupili u HV?

Odmah na početku nemira prijavio sam se u policiju, imao sam tada 21 godinu. Obuku smo imali na Sljemenu, gdje mi je zapovjednik bio moj prijatelj Sačić. Nakon toga smo prešli u specijalne postrojbe, neki su ostali u Lučkom, a mi Dalmatinci smo se vratili u 4. gardijsku brigadu. Prvi teren mi je bio Kruševo, gdje sam stekao prva ratna iskustva. Tamo smo imali i prve žrtve s naše strane. Tu sam izgubio prijatelja Damira Šošu.