Je li dolazak Veljka Đakule na proslavu Oluje pridonio povjerenju?
– Naravno da nije, štoviše, on je čovjek koji svađa, a ne miri.

Objasnite?
– Stvorio je nesporazum, Hrvati mu ne vjeruju, a Srbi su gnjevni.

Zbog čega su Srbi gnjevni?
– Jer hoda po Kninu i govori da je prvi bio na proslavi Oluje, ali to nije istina. I proteklih godina bilo je nekoliko legitimnih srpskih predstavnika. No, on čak nije ni predstavnik Srba.

Koga on predstavlja?
– Samo sebe. On je najobičniji falsifikator koji unosi razdor među Srbe.

Falsifikator?
– Pa da. Osim što falsificira, on i manipulira uvjeravajući medije da je on neki vođa, ali Srbi su na izborima jasno rekli da njega ne žele.

Zašto ga ne žele?
– On ne rješava sukobe, stvara ih, a očito mu odgovara ovolika pažnja koja se stvorila oko njega.

Što mu zamjerate?
– Imao je priliku za velike stvari, ali je propustio svoj trenutak kada je mogao biti važan i koristan za ovu zemlju i svoj narod. Nije izdržao ostati na dobrom putu.

Što mu je bilo?
– Zastranio je.

Kako?
– Ugledni hrvatski Srbi i ja pomogli smo Džakuli da, nakon što je poveo prvu naoružanu trupu protiv hrvatske policije, prijeđe na stranu onih koji će pregovarati, a ne ratovati. Pomogli smo mu i kada je došao u nemilost Mile Martića, a pomogli smo mu i kada je bila Oluja. On je sve to izigrao, mir nije njegovo okruženje.

Zašto ste mu pomagali ako je radio protiv interesa Srba u Hrvatskoj?
– Dopustite da se i mi možemo u nekome prevariti. Pomagali smo mu jer smo vjerovali da će on s nama graditi mir, ali ne, on je samo čovjek koji voli destrukciju, nastoji razbiti sve ono što smo postigli, a postigli smo, vidite i sami, puno za srpsku manjinu u Hrvatskoj.

Iako je Džakula bio dio pobunjeničkih vlasti, kažu da je predajom oružja kod Pakraca tijekom Bljeska sačuvao dosta života?
– Točno je da je to napravio, ali, nažalost, većini to nije pomoglo, ili su završili u zatvorima, ili su otišli u zbjeg.

Srbi su danas, osim nekoliko incidenata, ravnopravni građani u RH.
– Stvorili smo pretpostavke za tu ravnopravnost, riješili mnoga pitanja. Ona pitanja koja još nismo uspjeli riješiti, a rješavamo, Džakula okreće protiv nas i unosi nemir.

Predsjednik Ivo Josipović je zvao Džakulu na obilježavanje Oluje.
– Ured predsjednika je zvao predstavnike Srba, pa su tako kontaktirali i moj ured. To se događalo svega dva-tri dana prije obilježavanja akcije i smatrao sam da je to prekratak rok da se pripremimo, stoga smo Uredu predsjednika predložili da krenemo od Vukovara.

Džakula govori da vam Vlada isplaćuje golem novac iz proračuna, a sve kako biste šutjeli i govorili Europi kako je “srpsko pitanje” u Hrvatskoj riješeno.
– Imam ja puno toga reći o dotičnom gospodinu, ali za sada ću stati!

Pojedini beogradski mediji ne bi dali Hrvatima da slave Oluju?
– Ne mogu Srbi određivati što će Hrvati slaviti, i obrnuto.

Slavite li vi Oluju?
– Pitanje je što se slavi. Ako se slavi kraj rata, kraj jednog pararežima i početak mira, onda slavim, ali ne slavim nepotrebno protjerivanje i ubijanje civila koje se događalo nakon Oluje.

Ratovi u nečijim glavama i dalje traju?
– Traju, nažalost, traju...

Kada će doći do katarze?
– To nitko ne zna.

Koliko pomažu geste pomirenja predsjednika iz Hrvatske i Srbije?
– Pomažu, ali to nije dovoljno.

Što bi trebalo učiniti?
– Educirati, slušati žrtve sa svih strana. Razumjeti kako je počeo rat.

U Srbiji dobar dio građana misli da su napadnuti ili da su svi podjednako krivi za rat.
– Krivo misle, ali to vam je učinila Miloševićeva propaganda, a onda se nitko time više nije bavio. U glavama je ostalo ono što je posijano devedesetih.

Evo, na Sinjsku alku je, poslije 297 godina, prvi put došao turski veleposlanik. Hoće li toliko trebati Hrvatima i Srbima da se pomire?
– Većina Hrvata i Srba se danas vrlo dobro razumije, rane zacjeljuju, ali još postoje neke skupine u društvu koje se ne mogu pomiriti s činjenicama i stalno raspiruju sukobe.

S kojim činjenicama?
– Pa činjenicom da je Hrvatska imala pravo uspostaviti kontrolu nad međunarodno priznatim granicama, kao i činjenicom da su mnogi srpski civili, kada je srušen režim tzv. Krajine, nepotrebno ubijani, mučeni, protjerivani, a imovina zapaljena.

Koliko je tadašnja hrvatska vlast dopustila da se pljačka po okupiranom području?
– Mogli su, i morali, to spriječiti, a nisu. Nije bila riječ o pojedincima, nego i cijelim vlakovima koji su iz Splita vozili za Knin.

Da je Oluja bila samo vojna akcija, da se poslije vojnih djelovanja nisu događali zločini, kakva bi vaša ocjena bila?
– Za to je trebala drugačija priprema, drugačije sjednice koje su prethodile Oluji, a drugačijih nije bilo. Ja sam radio na tome da se situacija riješi mirnim putem, a kad se već odlučilo ići silom, onda su trebali uspostaviti red, omogućiti ljudima da ostanu, spriječe pljačke i ubijanja...

Kakvih je onda sjednica bilo?
– Onih o kojima se danas raspravlja u Haagu.

Kao argument u Haagu stalno slušamo da su zbjeg Srba organizirale vlasti iz Krajine, tj. da ih nije potjerala Hrvatska.
– Nažalost, to nije točno. Vlasti Krajine su pobjegle i ostavile narod na nemilost izbjeglištvu i onima koji su činili zločine, a koje je hrvatska vlast, da je htjela, mogla spriječiti.

“Đakula ne predstavlja Srbe, predstavlja samo sebe” Odakle početi s pomirenjem?
– Kad Hrvati i Srbi zajedno počnu komemorirati žrtve, tek tada će se moći govoriti o pravoj katarzi.

Ivo Josipović i Boris Tadić su se poklonili žrtvama.
– To je odličan početak, ali što imaju mladi naraštaji od toga klanjanja kad ne razumiju što se događalo.

Na Haaškom sudu čule su se tisuće svjedočanstava žrtava, ali mediji nisu bili zainteresirani.
– Zbog toga i danas 60 posto učenika u Srbiji misli da su na Ovčari stradali Srbi, a ne Hrvati. Da su Srbi kroz usta živih svjedoka slušali što je radio Milošević, Mladić, Karadžić, sigurno bi shvatili koliko je ta politika bila loša i lakše bi bilo pružiti ruku Hrvatima.

Tijekom nürnberškog procesa, Nijemci su iz dana u dan slušali kakve su sve gnusne zločine radili Hitler i suradnici i to je pridonijelo da se cijeli narod pokaje i krene dalje.
– Nažalost, u svim zemljama bivše Jugoslavije samo smo slušali stranu obrane na Haaškom sudu. I samo se afirmativno pisalo o optuženima, a zločine se zataškavalo. Obrana je samo jedna strana u postupku, a da su građani čuli i tužiteljstvo, kao i sve dokaze, onda bi se možda drugačije ponašali i pitali bi se koga podržavaju.

No, zadrte nacionaliste ne zanimaju argumenti.
– Istina, ali njih je ionako zanemariv broj. No, argumenti zanimaju većinu građana koji danas nemaju sve informacije.

Možda je državama trebalo nametnuti da na javnim televizijama prenose sve haaške procese.
– Slažem se, ako su ih već trovali lažnim informacijama, trebalo je ljudima konačno pred oči baciti i istinu.

Neki hrvatski političari i danas govore da svoju djecu nikad ne bi ženili sa Srbima.
– Te izjave su danas smiješne, a u mojoj Dalmaciji takve ljude zovu redikulima.

Crkva u Hrvatskoj podržava radikalnu desnicu, a isto tako je i s Pravoslavnom crkvom u Srbiji.
– Crkva je u Hrvatskoj možda previše, po utjecaju, ušla u državne strukture, ali slažem se s politikom premijera Milanovića koji je poslao poruku: Crkvi crkveno, državi državno.

Razni reality showovi kao natjecatelje imaju i Srbe i Hrvate, naši građani srpskim predstavnicima redovno daju po 12 bodova na Euroviziji, u serijama glume mješovite postave, u Splitu se slušaju cajke... Koliko sve to pridonosi pomirenju?
– Postoje dvije grupe ljudi koje sam prepoznao i u Hrvatskoj i u Srbiji. Jedna predstavlja one koji se upoznavaju i zbližavaju, a drugu grupu predstavljaju oni koji slušaju narodnjake privatno, a javno mrze jedni druge. To je posljedica naše političke šizofrenije.

Evo na koncertu Ane Nikolić u Splitu bilo je dosta mladih, navijača...
– Tako je vjerojatno bilo i na koncertu Jelene Rozge u Beogradu.

Ima li ove godine incidenata nad srpskim turistima?
– Nismo zabilježili pritužbe.

Zašto ste šutjeli o kriminalu HDZ-a?
– Nisam šutio o kriminalu.

Ali niste bili ni dovoljno glasni?
– Bili smo daleko od odluka koje su mogle omogućavati kriminal.

Mediji su pisali, ne možete reći “nismo znali”?
– Znali smo govoriti o stvarima s kojima se nismo slagali, a da smo znali što se događa, budite sigurni da ne bismo šutjeli. Uostalom, mogli ste to vidjeti kada je Jadranka Kosor postala premijerka i kada su neki, poput Damira Polančeca, morali napustiti tu vladu.

Zbog vašeg ultimatuma?
– Među ostalim i zbog toga.

Što mislite o mandatu premijera Zorana Milanovića?
– Premijer Milanović je dobio veoma vruć krumpir u ruke, ne bih još ocjenjivao koliko je spretan s tim krumpirom, ali mu dajem podršku da iziđe s njim na kraj.

SAŠA JADRIJEVIĆ TOMAS