Turudić Ivan

pravnik.hr

Tweet

T: Rođen sam u Virovitici 02. lipnja 1962. godine

 

P: Koju ste osnovnu školu pohađali?
T: Pohađao sam osnovnu školu „Braća Ribar“, a sada se zove osnovna škola „Ivane Brlić Mažuranić“

 

P: Koju ste srednju školu pohađali?
T: Nakon osnovne škole pohađao sam dva razreda Šuvarove opće srednje i nakon toga sam išao u jezičnu gimnaziju

 

P: Koji predmeti su Vam bili najdraži i zašto?
T: Najdraži predmeti su mi bili hrvatski jezik, povijest, filozofija, zemljopis i tjelesni, naravno

 

P: Kada i kako ste se odlučili za pravni studij?
T: Nisam imao neku čvrstu odluku što ću studirati. Znao sam da će to biti neki fakultet iz područja društvenih znanosti. Između ostalog, bio sam jako nezainteresiran za prirodne znanosti, matematiku ili slično.

 

P: Koji Vas je studij, osim prava, još privlačio?
T: Pravo je bilo u najužem izboru, a išao sam i na prijemni i na Fakultetu političkih znanosti. Prošao sam oba prijemna i onda sam se odlučio za pravo jer mi je izgledalo da će mi pružiti neke šire perspektive. Ovo mi je djelovalo malo preusko i onda sam praktično razmišljao pa sam mislio da ću lakše naći posao s završenim Pravnim fakultetom.

 

P: Koji su Vam tijekom studija bili najzanimljiviji, a koji najteži predmeti?
T: Najdraža mi je bila Opća povijest države i prava kod profesora Šefka Kurtovića. Silno sam volio njegova predavanja. Inače sam bio vrlo, to sada naravno nije za pohvalu pogotovo prema vama mladim kolegama, neredovit na predavanjima, ali predavanje iz Opće povijesti nisam nijedno propustio. Volio sam Rimsko pravo kod profesora Borasa i naravno kad je došao red, kazneno materijalno i postupovno pravo. Inače, najteži su mi bili predmeti koje nisam volio poput ekonomske politike, statistike …

 

P: Jeste li ikada bili na komisijskom ispitu?
T: Ne

P: Jeste li bili član koje studentske udruge?
T: Nisam

 

P: Kamo ste izlazili kao student?
T: Kao student visio sam pred Kavkazom, više pred malim nego pred velikim jer su prije bili mali i veliki Kavkaz. Ja sam generacija Novog vala stoga je ruta bila trokut Kavkaz-Zvečka-Blato. Nadalje, Studentski centar gdje sam se hranio, studentski domovi gdje sam imao prijatelje pa sam odlazio tamo, kina, sport, utakmice, uglavnom jedan vrlo uobičajan studentski život.

 

P: Jeste li bili kampanjac ili ste redovno učili svaki dan?
T: Jesam, bio sam kampanjac. Najljepše mi je bilo ustvari iz tog studentskog perioda kad bih u 6. mjesecu dao godinu i vidio četiri mjeseca praznika pred sobom. Čuo sam latinsku poslovicu „Acti labores iucundi“ što znači otprilike „Poslije napornog rada, odmor“, i to je bio moj moto. Onda bi prošlo to ljeto koje bi bilo dobro i došao bi 10. mjesec. Mi smo imali mogućnost u to vrijeme, ne znam kako je sada, neke ispite položiti praktički odmah početkom 10. mjeseca. Nisam imao nekih naročitih problema sa studiranjem. Bio sam vrlo prosječan student, ali sam sve ispite polagao u roku tako da mi nije nikada godina visila. Mislim da sam samo na 4. godini za 9. mjesec nešto ostavio, ne znam baš točno. Ali uglavnom sve četiri godine sam dao u roku i vrlo brzo prošao kroz fakultet. Nakon što bih položio ispit, dao sam si zasluženi odmor.

 

P: Ispričajte nam neku zanimljivu zgodu iz Vaših studentskih dana!
T: Išao sam na ispit iz kolegija „Kriminalistika“ koji nije naročito pravni predmet. Išao sam relativno na ispit, pročitao sam knjigu, ali onako. Bio je jedan sjajan, sjajan profesor Modly i vidjeli smo da je on malo sklon šali. Pitao me kakvih ima vrsta pasa i ja sam rekao policijski psi, psi tragači i psi lutalice. On je počeo vikat na mene, bacio mi je index i ja sam mislio da sam pao. Tek sam u tramvaju pogledao i vidio da sam dobio mislim, četvorku. Očigledno ga je to nasmijalo.

 

P: Jesu li po Vašem mišljenju uvjeti za studij bili bolji u vrijeme kada ste Vi bili student ili sada?
T: Mislim da su sada definitivno bolji. Mi smo imali samo knjige i biblioteku na fakultetu i sveučilišnu biblioteku. Sad mislim da je puno bolje, od kompjutera, informatizacije. Sad studenti provode puno više vremena na fakultetu, nego što smo mi provodili. Predavanja su bila vrlo slabo posjećena, osim nekoliko njih. Predavanja nisu bila obvezna kad si mogao položiti ispit prije nego što si odslušao kolegij. Mislim da to nije dobar način i da je sad puno bolje.

 

P: Što je bila Vaša motivacija dok ste studirali?
T: Motivacija mi je bila završiti fakultet. U to vrijeme nisu bili veliki ciljevi i velike ideje preda mnom, naprosto sam htio završiti fakultet i imat svoj kruh u ruci. Potječem iz radničko-seljačke obitelji, imam tri sestre koje su završile fakultete i onda se podrazumijevalo da se fakultet završi. To je jednostavno bio jedan korak u životu.

P: Koja je bila tema Vašeg diplomskog rada?
T: Tema mog diplomskog rada je bila „Međunarodni terorizam“ kod profesora Zvonimira Šeparovića na Kaznenom materijalnom pravu koji mi je igrom slučaja poslije postao ministar kada sam bio pomoćnik ministra. Bilo je dobre literature baš u našoj fakultetskoj biblioteci. Malo sam oklijevao s tim, nakon što sam položio sve ispite, jedno šest mjeseci sam radio preko Student servisa, ali se nisam bavio fakultetom. Nisam znao što ću, da li ću se vratiti u Viroviticu ili ostati u Zagrebu. Onda sam napravio tu malu pauzu i kad sam vidio da ću u Zagrebu teško dobiti posao, rekao sam da idem sada diplomirati i ubrzo sam diplomirao sa vrlo dobrim. Sjećam se da su mi u komisiji bili profesor Belajec, profesor  Šeparović. To je bila jedna impozantna komisija jer se radilo o uglednim profesorima.

 

P: Koliko stranih jezika govorite?
T: Govorim engleski jezik, a francuski gotovo ništa što mi je jako žao.

 

P: Da se bavite odvjetništvom, kojom granom prava biste se najradije bavili i zašto?
T: Da se bavim odvjetništvom, bavio bih se naravno kaznenim pravom. Bilo bi vrlo čudno kada bih se nečim drugim bavio. Prvo radi preferencija zato što doista to volim i zato što sam zapustio ostale grane prava.

 

P: Kada i zašto ste se odlučili baviti sudačkim poslom?
T: Sudačkim poslom sam se odlučio baviti čim sam dobio mjesto vježbenika na Općinskom sudu u Virovitici, ali razmišljao sam još o tome i za vrijeme fakulteta. Tamo sam definitivno odlučio da će to biti moj posao.

 

P: Tijekom svoje karijere sudili ste u nizu važnih i poznatih sudskih procesa. Koji proces za Vas ima posebno značenje i zašto?
T: Tijekom dosadašnje karijere vodio sam puno važnih i teških sudskih postupaka. Teško je izdvojiti. Vjerojatno očekujete odgovor da je to bila otmica sina generala Zagorca radi kojeg sam bio eksponiran po medijima, negdje u dobrom, negdje u lošem, više u dobrom. U jednom mediju sam zapravo bio samo apostrofiran, zato što su to ljudi koji su bili neposredno zainteresirani za ishod ovog postupka. Ali bilo je i drugih postupaka. Tu u Zagrebu na Kaznenom odjelu I. stupnja svakodnevno kroz sudnicu prolaze desetine, stotine ljudi sa strašnim životnim sudbinama. To su ljudi koji su ubili ili koji su pokušani biti ubijeni, koji su oštećeni kaznenim djelom, koji su silovali ili koji su bili silovani i tako dalje tako da mi je vrlo teško reći. Puno sam se tuge i ljudske nesreće nagledao kroz ovih desetak godina koliko sam ovdje. Ponekad je teško s tim živjeti, ponekad baš treba neki ventil da se čovjek ispuše. Meni je to na primjer trčanje, odem pa se istrčim.

 

P: Jeste li ikada imali moralne dvojbe prilikom suđenja ili donošenja presude? Je li Vas ikada bilo strah zbog Vaše presude?
T: Nisam imao moralne dvojbe, znao sam da nevin ne smije biti u zatvoru, a da krivac mora biti u zakonitom postupku osuđen, što je naše zajedničko načelo. Međutim, uvijek postoji strah od pogreške, uvijek se preispitujem da li sam pogriješio, da li sam to dobro učinio. Ali i kada sam potpuno siguran, opet ima neka bojazan. Uvijek bojazan da sam nekoga osudio, a da nisam trebao. Mislim da je to strah svih sudaca koji se bave tim poslom. To je naša noćna mora.

 

P: Smatrate li da je sucu kaznenog odjela teže nego sucu na građanskom odjelu?
T: Apsolutno. Naravno uz moju subjektivnost jer se bavim time, ali radio sam nekoliko godina i u „civilu“ pa onda mislim da mogu onda povući neku paralelu. Ovo su najvažnija ljudska prava i slobode kojima se mi bavimo, koje su predmet našeg sudovanja. Lakše je ako netko izgubi novac nego život ili neku dragu osobu. Možda je u stručnom pogledu to podjednako, to su dvije grane prava. Ali u ovom nekom moralnom, općeljudskom pogledu, mislim da je puno teže u kaznenom pravu.

 

P: Možete li reći Vaše mišljenje o najavama o produljenju odvjetničkog vježbeničkog staža sa tri na pet godina?
T: Možda da jer često dolaze nespremni kolege koji i postaju suci. Samo, to bi se opet moralo regulirati. Morali bi biti neki mlađi pa stariji vježbenik jer je teško ljudima dati da pet godina rade za vrlo mali novac. Može se raditi o ljudima koji imaju 30 godina i zasnovanu obitelji. Ako bi se to već uvelo, onda bi nužno moralo biti stupnjevano, upravo u tom smislu, mlađi, stariji, srednji, ne znam kako bi se nazvalo i to bi se moralo odraziti i na plaći tog čovjeka. Meni se čini da bi to tako trebalo i nemam ništa protiv produljenja.

 

P: Po Vašem sudu, kako napreduje reforma pravosuđa i koje bi Vi promjene izvršili u sadašnjem pravosudnom sustavu? 
T: Ovo je vrlo opsežno pitanje. To sam i nekoliko puta rekao u medijima. Postoji politička volja i to prvi put nakon devedesetih, a prije devedesetih je iluzorno pričati o nekom neovisnom pravosuđu. To je bilo komunističko pravosuđe. Pravac reforme je dobar međutim moj prigovor kao i prigovor većine kolega pa i javnosti je da to ide presporo, da nije dovoljno sveobuhvatno, da nije dovoljno široko i da nije dovoljno radikalno. Morali bi biti puno jači zahvati, ali već je sada činjenica i to me izuzetno raduje da se ide u dobrom pravcu i da je to proces koji se više ne može vratiti. Kad bi netko htio, više ga ne bi mogao zaustaviti, a naglašavam ni nema tih koji bi htjeli da se reforma zaustavi. Nije to više ni pritisak Europske Unije nego je kod nas sazrila svijest da se situacija u pravosuđu naprosto mora popraviti radi dobrobiti sviju.

 

P: Možete li komentirati sve češće zahtjeve javnosti o pooštrenju kaznenopravne represije?
T: Ovo je isto zanimljivo pitanje, otvorili ste puno tema. Naime, mislim da su ti zahtjevi isprovocirani malo medijima, malo politikom i zapravo sam protiv pooštrenja kaznenopravne represije. Naprosto, u svijetu je suprotan trend, represija se smanjuje i sve više zamjenjuje uvođenjem raznih vrsta odgojnih mjera u najširem smislu riječi, sve do humanizacije i samog izvršenja eventualne kazne. Uvodi se nadoknada štete žrtvama odnosno oštećenicima, rad za opće dobro na slobodi, povećava se mogućnost uvjetnih otpusta, a što sve doprinosi resocijalizaciji osuđenih osoba. 
 Ja sam protiv pooštrenja, ali u hrvatskom društvu postoji trend ka tome. Najbolji primjer su kaznena djela zlouporaba opojnih droga.  Za neku najminimalniju količinu prodane droge, nije moguće dobiti manje od 2 (dvije) godine zatvora. Vrlo često se radi o osobama, pogotovo djeci starima 20-ak godina. Njihovim odlaskom u zatvor nitko ne profitira, niti oni sami, niti društvo u cjelini, a ne postiže se niti neki naročiti učinak u borbi protiv zlouporabe opojnih droga, jer takva kazneno pravna represija ne pogađa one najkrupnije i najodgovornije.

P: Znači u svakom slučaju ste protiv uvođenja kazne doživotnog zatvora?
T: Apsolutno sam protiv doživotnog zatvora jer je to protivno cilju kaznenopravnog progona. To je protivno načelima zapadne civilizacije. Kazna je društvena osuda, ali kazna ima i odgojnu komponentu. A kako kazna može biti odgojna ako netko zna da do kraja života neće izaći van iz zatvora?

 

P: Imate li političkih ambicija?
T: Nemam političkih ambicija. Iako, sve je u Hrvatskoj politika pa je politika i kad ovaj intervju radimo i iz toga se iščitava neki politički stav. Politički je stav da li smatram da je potrebno pooštriti kaznenopravnu represiju ili ne, kako napreduje reforma pravosuđa. To su sve politički stavovi, ali neku političku ambiciju u smislu da bih bio u nekom predstavničkom tijelu ili slično doista nemam.

 

P: Bavite se vrlo stresnim poslom. Kako uspijevate izdržati sve stresne situacije koje su život i karijera postavili pred Vas?
T: Istina, to je vrlo stresno. I bio sam pod stresom i bilo je teško i mučnih situacija i svega. Imao sam podršku obitelji i to nije fraza, to je strašno važno. Imam suprugu i dvoje djece, tinejdžera. Imam krug prijatelja i povjerenje kolega, živim i radim u dobrom ozračju. Sve te stresne situacije prihvaćam kao dio posla kojim se bavim.

 

P: Što biste poručili brucošima koji su upisali Pravni fakultet?
T: Poručujem da je to najbolji fakultet, da je to sjajan fakultet, da će završetkom postati ne samo pravnici nego će dobiti i jedno vrlo široko i humanističko obrazovanje. Sad mi naravno nije nimalo žao što sam studirao pravo. Neka uče i neka neselektivno čitaju. Ne samo pravnu literaturu, ne samo zakone i udžbenike, nego i sve što im padne pod ruku pa čak i ono što ne valja, što je loše. Znat će što je loše, naučit će što je loše. 

I na kraju par brzopoteznih:

 

P: Vaš hobi?
T: U principu sport i čitanje. Mali nogomet, tenis, trčanje.

 

P: Koju vrstu glazbe volite?
T: Rekao sam već u početku, rock'n'roll naravno, ali sada kao podvrsta Novi val osamdesetih i to hrvatski Novi val. Film, Azra, Prljavo kazalište u ono vrijeme. Onda je bilo beogradskih dobrih bendova, Idoli, Električni orgazam, Disciplina kičme. Od stranih bendova Doorsi, Bob Dylan, Eric Clapton, Janis Joplin i tako dalje. Mogao bih još puno toga nabrojati. Ali rock'n'roll u principu.

 

P: Vaš omiljeni film i redatelj?
T: Lovac na jelene. Sviđa mi se taj ciklus vijetnamskih filmova, tih američkih poslijeratnih filmova, Apokalipsa danas, Povratak ratnika, nedavno sam ga ponovno gledao i još mi je bolji bio Jon Voight. Bilo je dobrih filmova početkom devedesetih, sjajnih filmova. „Tko to tamo peva“ sam gledao negdje pet puta, „Maratonci trče počasni krug“ i tako dalje. Sad sam nedavno gledao i nekoliko hrvatskih novih filmova, „Dvojica igrača s klupe“, „Život sa stricem“ je isto sjajan film. „Sokol ga nije volio“ je moj slavonski film. Mogao bih ih nabrojati još desetine. Od redatelja Altman, možemo njega izdvojiti.

 

P: Vaš omiljeni glumac/glumica?
T: Volim Dustina Hoffmana, ja sam malo staromodniji znate, Roberta Redforda. Od naših glumaca sam jako volio pokojnog Fabijana Šovagovića. Od glumica mogu izdvojiti recimo Meryl Streep.

 

P: Vaša najdraža knjiga?
T: Najteže mi se od svega odlučiti za najdražu knjigu. Sada ako kažem „Zločin i kazna“ bit će malo pretenciozno. Evo recimo volim poeziju Tina Ujevića i Antuna Branka Šimića.

 

P: Za koji nogometni klub navijate?
T: Navijam za Hajduk jer sam porijeklom „Dalmoš“ iako sam u Slavoniji rođen. Iz europske lige Barca. Najljepši nogometni grad je Barcelona.

 

P: Omiljena latinska izreka?
T: Evo da ostanemo u pravnim okvirima, „Fiat iustitia, pereat mundus“